REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Poslovni broj: Us I-889/2025-8

Osijek, Vukovarska cesta 31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužitelja ML iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Irena Konrad, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Rački i kolege j.t.d. Zagreb, Oreškovićeva 6 D/1, Pisarnica u Slavonskom Brodu, Augusta Cesarca 5, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Margaretska 3, Zagreb, OIB: 02958272670, kojeg zastupa opunomoćenica ĐL, službena osoba, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave brodsko-posavske, OIB: 36162371878, Mažuranićeva 9, Slavonski Brod, radi prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu, 13. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije KLASA: UP/II-502-03/25- 01/372, URBROJ: 338-01-06-05-25-02 od 14. kolovoza 2025. i rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Osijek, Područne službe Slavonski Brod KLASA: UP/I-502-03/24-02/12792, UR.BROJ: 338-12-02-25-12 od 25. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-502-03/25-01/372, URBROJ: 338-01-06-05-25-02 od 14. kolovoza 2025. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Osijek, Područne službe Slavonski Brod, KLASA: UP/I-502-03/24-02/12792, UR.BROJ: 338-12-02-25-12 od 25. travnja 2025.

2. Navedenim prvostupanjskim rješenjem se tužitelju ne priznaje kao ozljeda na radu, ozljeda nastala 20. rujna 2024. za vrijeme radnog odnosa kod poslodavca Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave brodsko-posavske, Mažuranićeva 9, Slavonski Brod, pod dijagnozom šifre prema MKB-u: S 12.1, kao niti prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu.

3. Tužitelj u tužbi ističe kako se 20. rujna 2024., kao policijski službenik pri Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijskoj upravi brodsko-posavskoj, koristeći osobni automobil, kretao u uobičajenom i redovitom pravcu od mjesta stanovanja u [adresa] prema mjestu rada, a s ciljem dolaska na posao u propisano vrijeme početka smjene. Navodi da je tijekom vožnje na posao došlo do prometne nezgode u kojoj je tužiteljevo osobno vozilo, uslijed nepovoljnih uvjeta na kolniku sletjelo s ceste, pri čemu je tužitelj zadobio ozljedu prijeloma vratnog kralješka, šifra prema MKB-u S12.1. Napominje kako je poslodavac tužitelja pravodobno prijavio ozljedu na radu tužitelja nadležnoj područnoj službi Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, navodeći da je do ozljede došlo prilikom odlaska na posao osobnim automobilom kada je tužitelj sletio s ceste.

3.1. Nadalje, pojašnjava da članak 66. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine, broj 80/13., 137/13., 98/19., 33/23. i 105/25.) uređuje pojam ozljede na radu i izričito navodi da se ozljedom na radu smatra i ozljeda nastala na redovitom putu od mjesta stanovanja do mjesta rada i obratno pod uvjetom da je taj put najkraći ili vremenski najpovoljniji. Po mišljenju tužitelja, u predmetnom slučaju ispunjen je i prostorni i vremenski uvjet iz citirane zakonske norme, pri čemu je dolazak na posao bio planiran u propisanom terminu, bez skretanja s uobičajene rute i bez ikakvog elementa samovoljnog odstupanja od radne obveze. Nadalje, da u smislu važećeg pravnog okvira, osobna nepažnja koja ima karakter prekršaja, ali ne i kaznenog djela, ne predstavlja pravni temelj za odbijanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja. Tvrdi da takva eventualna prekršajna odgovornost ne utječe na činjenicu da je ozljeda nastala isključivo za vrijeme dolaska na posao, bez elemenata zlouporabe prava, alkoholiziranosti ili bilo kakvog oblika protupravnog ponašanja koje bi se moglo podvesti pod razloge iz članka 67. istog Zakona. Ističe kako je prethodno navedenim člankom propisano što se ne smatra ozljedom na radu, pri čemu niti jedna od okolnosti iz tog članka ne odgovara konkretnom događaju. U vezi toga navodi kako nije bio pod utjecajem alkohola ili droga, nije napustio radno mjesto bez opravdanja, nije sudjelovao u tuči, nije zlorabio pravo, nije počinio kazneno djelo, niti je bio u situaciji koja bi u bilo kojem smislu isključivala pravo na priznavanje ozljede na radu u smislu navedenog članka zakona. Navodi da sve okolnosti događaja govore u prilog priznavanju ozljede kao ozljede na radu jer se ona dogodila upravo u kontekstu izvršavanja radnih obveza, odnosno dolaska na radno mjesto u redovitom terminu i putem koji je svakodnevno korišten. Po stavu tužitelja, činjenica što je tužitelj pravomoćno proglašen krivim za prekršaj, govori u prilog tome da postoji prekršajna odgovornost tužitelja, no da navedena činjenica sama za sebe nije dostatna za zaključak da se radi o skrivljenom, nesavjesnom i neodgovornom ponašanju tužitelja u smislu članka 67. stavka 1. točke 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, a zbog kojeg bi bila isključena prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja. Smatra da je postojanje elemenata takvog ponašanja potrebno procjenjivati uzevši u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja.

3.2. Tužitelj se u tužbi poziva na Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III/1275/2023 od 10. travnja 2024. te ističe da u konkretnom slučaju tuženik nije utvrđivao odlučne činjenice za donošenje zakonite odluke – da se predmetna ozljeda na radu dogodila uslijed nezgode, za vrijeme putovanja tužitelja na posao, u vremenski nepovoljnim uvjetima, a da se ne radi o izuzetno neodgovornom, nesavjesnom ili skrivljenom ponašanju zbog kojeg bi osiguranik izgubio prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja. Naime, pojašnjava kako se radi o postupanju koje ima za posljedicu prekršajnu odgovornost, a za koje je tužitelj već kažnjen u prekršajnom postupku. Stoga, zaključuje da odbijanje priznavanja ozljede na radu i prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu zbog navedenog postupanja predstavlja dvostruko kažnjavanje za postupke iz sfere prekršajne odgovornosti, a koje je protivno članku 67. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju kojim nije predviđen gubitak prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za postupke koji imaju karakter prekršaja.

3.3. Tužitelj tvrdi da nije pravilno proveden ispitni postupak, niti je u rješenju jasno obrazloženo zbog čega bi se ozljeda isključila iz zakonskog okvira članka 66. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju te članka 37. Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti (Narodne novine, broj 75/14., 154/14., 79/15. i 139/15., 105/16., 40/17., 66/17., 109/17., 132/17., 119/18., 41/19., 22/20., 39/20. i 2/22. - dalje: Pravilnik) kojim je propisano da se ozljeda na radu neće priznati osiguranoj osobi iz članka 36. Pravilnika u slučajevima iz članka 67. Zakona. Napominje da je, kao i u predmetu pred Ustavnim sudom, riječ o prometnoj nesreći tijekom dolaska na posao bez težih oblika neodgovornog ponašanja, a zbog kojeg ponašanja nije predviđen gubitak prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja. Upućuje i na to da je obrazloženje osporavanog rješenja u suprotnosti s odredbom članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku ( Narodne novine“ 47/09. i 110/21., dalje: ZUP). Smatra da su ispunjeni svi uvjeti za priznavanje predmetne ozljede ozljedom na radu i za priznavanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu, a s obzirom da se radi o ozljedi zadobivenoj u nezgodi za vrijeme putovanja na posao. Predlaže Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika i predmetno prvostupanjsko rješenje uz naknadu troška upravnoga spora.

4. U odgovoru na tužbu tuženik ostaje kod razloga i navoda iz osporavanog rješenja. Stoga tuženik predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu navodi da ne raspolaže novim dokazima osim dokumentacije dostavljene Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje prilikom prijave ozljede na radu.

6. U provedenom dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u predmetni spis, te spis upravnog postupka, a 16. ožujka 2026. kod ovoga Suda održana je javna rasprava kako bi se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24., dalje: ZUS), strankama dala mogućnost izjasniti se o navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Rasprava je održana u prisutnosti zamjenice opunomoćenice tužitelja i službene osobe tuženika, a bez prisutnosti uredno pozvane zainteresirane osobe u skladu s člankom 91. stavkom 3. ZUS-a.

6.1. Na održanoj raspravi je zamjenica opunomoćenice tužitelja ostala pri navodima tužbe i tužbenom zahtjevu, kao i kod dokaznog prijedloga za saslušanjem tužitelja, te je specificirala iznos zatražene naknade troškova upravnog spora (str. 51. spisa) i predložila usvajanje tužbenog zahtjeva. Opunomoćenica tuženika je ostala pri odgovoru na tužbu i obrazloženju osporavanog rješenja, protivila se predloženom dokaznom prijedlogu za saslušanjem tužitelja te predložila odbiti tužbeni zahtjev.

6.2. Na raspravi je Sud u skladu s člankom 93. stavkom 2. ZUS-a odbio kao nepotreban za rješavanje ove upravne stvari dokazni prijedlog za saslušanje tužitelja. Naime, saslušavati tužitelja ponovno u ovom sporu na okolnosti koje su bile predmetom razmatranja u prekršajnom postupku, kao i na okolnosti koje je tužitelj već iznio u tužbi bi bilo nesvrsishodno i protivno načelu ekonomičnosti postupka iz članka 8. ZUS-a.

7. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Iz podataka spisa proizlazi da je za tužitelja poslodavac ispunio tiskanicu Prijave o ozljedi na radu za događaj od 20. rujna 2024. iz koje je razvidno da je tužitelj prilikom vožnje pretrpio ozljede u prometnoj nesreći. U prijavi je kao dijagnoza, prema šifri po MKB-u navedena S12-1, dok je vanjski uzrok V48.5, te medicinski status pretrpljenih ozljeda nije sporan.

9. U dokumentaciji u spisu sadržano je izvješće od 30. rujna 2024. koje je sastavljeno po tužitelju u svezi događaja prometne nesreće koja se dogodila 20. rujna 2024. oko 06:20 sati u općini Bebrina. U Izvješću tužitelj, između ostalog, navodi da je 20. rujna 2024. oko 06:20 sati upravljajući OA marke „Corsa“, registarskih oznaka i broja [registarska oznaka], prouzrokovao prometnu nesreću na način da je upravljajući navedenim vozilom iz smjera Bebrine, prema Kaniži, poradi neprilagođene brzine te uvjetima i stanju na kolniku sletio s kolnika ulijevo, odnosno u kanal.

10. Nadalje, iz pravomoćne presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Prekršajnog odjela, broj: Pp-298/2025-6 od 17. travnja 2025., proizlazi da je tužitelj proglašen krivim za počinjenje prekršaja iz članka 51. stavka 1., kažnjivog po članku 51. stavku 5. Zakona o sigurnosti prometa na cestama i članka 163. stavka 1. kažnjivog po članku 163. stavku 8. Zakona o sigurnosti prometa na cestama

11. Prema obrazloženju navedene presude, tužitelj je u svojoj obrani priznao počinjenje djela te dodao da se iskreno kaje što je došlo do počinjenja djela (točka 2. obrazloženja).

11.1. U skladu s točkom 6. obrazloženja predmetne presude, iz utvrđenog činjeničnog stanja, a naročito obrane okrivljenika u kojoj isti u cijelosti i određeno priznaje počinjenje prekršaja koji mu se stavljaju na teret - nedvosmisleno proizlazi da je okrivljenik inkriminirane zgode upravljajući osobnim automobilom izazvao prometnu nesreću i da tijekom vožnje nije koristio sigurnosni pojas.

12. Slijedom tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjsko tijelo, kao i tuženik, su u osporavanim rješenjima zaključili da se na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Prekršajnog odjela, broj: Pp-298/2025-6 od 17. travnja 2025. može smatrati da je osiguranik svojim postupanjem prouzročio nastanak ozljede te stoga, uzimajući u obzir odredbu članka 67. stavka 1. točke 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, nema osnove za priznavanje tužitelju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnova ozljede na radu.

13. U skladu s odredbom članka 67. stavka 1. točke 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, ozljedom na radu, u smislu ovoga Zakona, ne smatra se ozljeda, odnosno bolest do koje je došlo zbog skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja na radnome mjestu, odnosno pri obavljanju djelatnosti, kao i na redovitom putu od stana do mjesta rada i obrnuto (npr. tučnjava na radnom mjestu ili u vremenu dnevnog odmora, namjerno nanošenje povrede sebi ili drugome, obavljanje poslova pod utjecajem alkohola ili opojnih droga, upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola ili opojnih droga i sl.).

14. Prema odredbi članka 37. Pravilnika, ozljeda na radu neće se priznati osiguranoj osobi iz članka 36. ovog Pravilnika u slučajevima iz članka 67. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju.

15. Dakle, tužitelj je nesporno pravomoćno proglašen krivim za prekršaj i utvrđena je njegova prekršajna odgovornost, te je zaključeno da to podrazumijeva da se radi o skrivljenom, nesavjesnom i neodgovornom ponašanju tužitelja u smislu citirane odredbe članka 67. stavka 1. točke 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju.

15.1. Dakle, suprotno shvaćanju tužitelja, osporavanim rješenjem jasno je obrazložen razlog zbog čega je predmetna ozljeda isključena iz zakonskog okvira članka 66. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, odnosno zašto se po članku 67. istog Zakona ista ne smatra ozljedom na radu u smislu tog Zakona. Pri tome se napominje kako nepriznavanje predmetne ozljede kao ozljede na radu samo po sebi ne predstavlja gubitak prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, kako to shvaća tužitelj. Ovo iz razloga što tužitelj nije ni stekao pravo da bi ga izgubio, a u konkretnom slučaju je riječ o nepriznavanju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu jer predmetna ozljeda nije priznata kao ozljeda na radu.

16. Imajući u vidu odluku Ustavnog suda Republika Hrvatske, na koju se poziva tužitelj u tužbi, Sud smatra da je u konkretnom slučaju u prekršajnom postupku vođenom pred Općinskim sudom u Slavonskom Brodu tužitelj mogao upirati u okolnosti u kojima se dogodila prometna nezgoda, dokazivati nepovoljnih vremenskih uvjeta i nepovoljnih uvjeta na kolniku te tamo osporavati svoju krivnju. Stupanj krivnje tužitelja ne može biti predmet upravnog postupka niti upravnog spora već isključivo prekršajnog postupka, a u kojem se s obzirom na sve utvrđene okolnosti nezgode utvrđuje vrsta i stupanj krivnje tužitelja, a posljedično tome izriče kazna.

16.1. Tužitelj je nesporno pravomoćnom presudom proglašen krivim za počinjenje prekršaja iz članka 51. stavka 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama kojim je propisano da je vozač dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju ceste, odnosno druge površine kojom se kreće te vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, kao i gustoći prometa tako da vozilo može pravodobno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti, odnosno da može pravodobno postupiti prema prometnom pravilu ili znaku. Stoga je kažnjen u skladu sa stavkom 5. tog članka novčanom kaznom u iznosu od 132,72 eura. K tome, tužitelj je nesporno pravomoćnom presudom proglašen krivim i za počinjenje prekršaja iz članka 163. stavka 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama kojim je propisano da su vozač i putnici tijekom vožnje u motornom vozilu na sjedalima na kojima su ugrađeni sigurnosni pojasevi dužni koristiti pojas na način koji je odredio proizvođač sigurnosnog pojasa, za počinjenje kojega je tužitelj kažnjen u novčanom kaznom u iznosu od 60,00 eura. Primjenom članka 39. stavka 1. točke 2. prekršajnog zakona ukupan iznos novčanih kazni iznosi 192,72 eura.

16.2. U svijetlu pravomoćne utvrđene krivnje tužitelja u prekršajnom postupku, ovaj Sud nema ovlast preispitivati istu niti procjenjivati stupanj izrečene krivnje u smislu članka 28. stavka 2. Prekršajnog zakona (Narodne novine, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), a time niti radi li se o “izuzetno” neodgovornom, nesavjesnom ili skrivljenom ponašanju, koji termin ne poznaje niti Prekršajni zakon niti Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju . Navedeno nije zakonski termin, već je to prema članku 67. stavku 1. točki 1. Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju “skrivljeno, nesavjesno ili neodgovorno ponašanje”. Dakle, odredba članka 67. stavka 1. točke 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju glasi:

- “Ozljedom na radu, u smislu ovoga Zakona, ne smatra se ozljeda, odnosno bolest do koje je došlo zbog skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja na radnome mjestu, odnosno pri obavljanju djelatnosti, kao i na redovitom putu od stana do mjesta rada i obrnuto (npr. tučnjava na radnom mjestu ili u vremenu dnevnog odmora, namjerno nanošenje povrede sebi ili drugome, obavljanje poslova pod utjecajem alkohola ili opojnih droga, upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola ili opojnih droga i sl.).”

16.3. K tome, i Zakon o zaštiti na radu (Narodne novine, broj 71/14., 118/14., 154/14., 94/18. i 96/18.) u članku 68. stavku 1. propisuje da je tužitelj kao radnik obvezan i odgovoran obavljati poslove dužnom pažnjom te pri tome voditi računa o svojoj sigurnosti i zaštiti zdravlja, kao i sigurnosti i zaštiti zdravlja ostalih radnika, koje mogu ugroziti njegovi postupci ili propusti na radu.

16.4. Stoga, imajući u vidu dugogodišnju i dosljednu praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, kada se radi o pravomoćno utvrđenoj krivnji osiguranika u predmetima priznavanja ozljede na radu, Sudu ne preostaje mogućnost stupnjevanja krivnje bez da za to ima zakonsku podlogu, koju nema niti u Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju niti Zakonu o zaštiti na radu. Stupnjevanje krivnje, radi li se o svjesnom ili nesvjesnom nehaju, izravnoj ili neizravnoj namjeri je predmet prekršajnog, a ne upravnog postupka niti upravnog spora. Stoga upravno tijelo, koje je u konkretnom slučaju, u skladu s utvrđenim činjenicama nije moglo izvući drugačiji zaključak od onoga utvrđenog pravomoćnom presudom, odnosno da postoji prekršajna odgovornost, to jest, krivnja tužitelja.

17. Slijedom navedenoga, pravilno su, prema shvaćanju ovoga Suda prvostupanjsko tijelo i tuženik u osporavanim rješenjima utvrdili da se u konkretnom slučaju radi o nastanku ozljede uslijed skrivljenog, odnosno nesavjesnog i neodgovornog ponašanja tužitelja koje proizlazi iz pravomoćno utvrđene prekršajne odgovornosti tužitelja te upravna tijela, kao niti ovaj Sud nemaju ovlast preispitivati postojanje prekršajne odgovornosti tužitelja za uzrokovanu prometnu nesreću.

18. U pogledu navoda tužitelja da nije pravilno proveden ispitni postupak, napominje se da je ispitni postupak proveden u skladu s člankom 51. ZUP-a, pri čemu je u spis pribavljena sva relevantna materijalna dokumentacija, uključujući izjavu tužitelja i predmetnu presudu Općinskog suda u Slavonskom Brodu, iz čega je vidljiva dinamika prometne nesreće i ostale okolnosti nastanka ozljede koje su bitne za donošenje odluke.

19. U odnosu na navode tužitelj o dvostrukom kažnjavanju napominje se da nepriznavanje ozljede na radu u sustavu zdravstvenog osiguranja nije dvostruko kažnjavanje (odnosno povreda načela ne bis in idem), već je to pravna posljedica koja se razlikuje od kaznenog ili prekršajnog sankcioniranja. Dakle, nepriznavanje ozljede kao ozljede na radu ne predstavlja kaznu, kao što je to, primjerice, kazna izrečena u prekršajnom postupku.

20. Sud zaključuje kako osporavano rješenje sadržava sve propisane dijelove, a obrazloženje osporavanog rješenja sastavljeno je u skladu s člankom 98. stavkom 5. ZUP-a , iz kojega jasno proizlaze svi razlozi kojima se tijelo pri donošenju konkretne odluke. Obrazloženje sadržava ocjenu svih relevantnih činjenica i dokaza, razloge za prihvaćanje ili odbijanje pojedinih prijedloga stranaka, te pravnu argumentaciju koja pokazuje pravilnu primjenu materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje.

21. Slijedom iznesenoga, Sud je ocijenio da je u postupku potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, na koje je pravilno primijenjeno relevantno materijalno pravo, pa je osporavana rješenja ocijenio zakonitima i primjenom članka 116. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom I.

22. U vezi zahtjeva opunomoćenice tužitelja za naknadu troška upravnog spora, prema odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano. Budući da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, sam snosi sve troškove upravnoga spora te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnoga spora, odnosno zastupanja po opunomoćenici odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

U Osijeku 13. travnja 2026.

Sutkinja

Valentina Grgić Smoljo

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

1. Tužitelju, po opunomoćenici

2. Tuženiku