REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

ZAGREB

Poslovni broj: Us I-4561/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Valentine Lukinec Galović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: RĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćenici Mihaeli Rastovac, odvjetnici iz Siska, Trg 22. lipnja 2, protiv tuženika: Ministarstvo unutarnjih poslova, Uprava za ljudske potencijale, Služba disciplinskog sudovanja, Odjel drugostupanjskog disciplinskog sudovanja, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi poništavanja rješenja, 13. travnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Odjela drugostupanjskog disciplinskog sudovanja, KLASA: NK-UP/II-114- 04/25-02/84, URBROJ: 511-01-158-25-5 od 24. rujna 2025. godine i rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Zagreb, KLASA: NK-UP/I-114-04/23-02/494, URBROJ: 511-01-158-25-12 od 27. svibnja 2025. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 24. rujna 2025. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 27. svibnja 2025. godine. Ujedno osporava i to prvostupanjsko rješenje, kojim je kao policijski službenik utvrđen odgovornim jer je 10. studenog 2023. godine kao voditelj Službe za javni red i sigurnost u Policijskoj upravi Sisačko-moslavačkoj (PU SM) kao istinito prihvatio izvješće policijskog službenika EĆ o tome da je (08. studenog 2023. godine) policijske službenike FĆ i SĆ nepoznata osoba pokušala pregaziti vozilom, a što su oni izbjegli bacanjem u stranu i sâmi okvalificirali kao teško ubojstvo (u pokušaju) - iako je bio upoznat s video snimkom (nadzorne kamere na osnovnoj školi) iz koje je bilo vidljivo da se radi o lažnom prikazivanju činjenica. Tužitelj je kažnjen novčanom kaznom od 15% plaće na jedan mjesec. Tužitelj u tužbi iznosi niz prigovora koji će detaljnije biti analizirani u nastavku ove presude.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, a u dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela. U okviru toga je sud samostalno pregledao i inače nespornu snimku s nadzorne kamere.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su policijski službenici FĆ i SĆ u događaju od 08. studenog 2023. godine upotrijebili službeno vatreno oružje, zbog čega su morali pisati odgovarajuće službeno izvješće.

FĆ i SĆ su 09. studenog 2023. godine sastavili izvješće u kojem su spomenuli da ih je nepoznati počinitelj pokušao pregaziti vozilom te da su se bacili u stranu.

Služba kriminalističke policije PU SM je podnijela kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja za kazneno djelo teškog ubojstva (u pokušaju), koju je Županijsko državno odvjetništvo u Sisku (ŽDO SK) odbacilo, jer nije bilo elemenata prijavljenog kaznenog djela.

Prethodno je tužitelj dobio zadatak od načelnika PU SM izvršiti provjeru izvješća Službe kriminalističke policije od 10. studenog 2023. godine (voditelja te službe ĐĆ) te je on taj zadatak delegirao svom metodologu EĆ, koji je tog dana sastavio sporno izvješće u ime tužiteljeve Službe za javni red i sigurnost, pri čemu je nesporno da EĆ pritom nije imao na raspolaganju video snimku nadzorne kamere.

Međutim, tužitelj je prethodno tu snimku pogledao na svom mobitelu, nakon što ju je dobio od načelnika Policijske postaje (PP) Petrinja OĆ još 09. studenog 2023. godine (tužitelj je na raspravi u disciplinskom postupku 15. travnja 2025. godine izjavio da je „snimku u cijelosti pogledao prije parafiranja izvješća“). Tužitelj je nesporno pročitao izvješće EĆ, sastavljeno u ime tužiteljeve Službe za javni red i sigurnost, te ga je kao takvog bez ikakve intervencije proslijedio prema načelniku PU SM, što znači da je u cijelosti kao istinit prihvatio njegov sadržaj.

Međutim, sadržaj snimke u koji je prethodno tužitelj (za razliku od EĆ) imao uvid je detaljno opisan u osporavanom prvostupanjskom rješenju (str. 11) te na taj verificirani sadržaj u disciplinskom postupku nije bilo nikakvih primjedbi. Iz tog verificiranog sadržaja doista ne proizlazi da se radilo o pokušaju gaženja policijskih službenika FĆ i SĆ, već o pokušaju bijega (i bijegu) tada nepoznatog građanina vozilom. Također iz snimke ne proizlazi da su se navedeni policijski službenici bacili u stranu, već o tome da se SĆ izmaknuo, dok FĆ na snimci u kritično vrijeme nije ni vidljiv, ali je nesporno da su se obojica nalazili izvan službenog vozila.

S obzirom na to da na verificirani sadržaj snimke u disciplinskom postupku nije bilo primjedbi, sud nije ocijenio potrebnim tu snimku pregledavati sa strankama na raspravnom ročištu, ali ju je sud (sudac) pregledao izvan ročišta i pritom se nedvojbeno uvjerio u to da je u disciplinskom postupku vjerno reproduciran sadržaj snimke. Tužitelj je u disciplinskom postupku potvrdio da su se FĆ i SĆ „nespretno izrazili“ u vezi bacanja u stranu, ali da se radilo o njihovom subjektivnom dojmu, a ne o namjeri fingiranja (FĆ i SĆ su u disciplinskim postupcima oslobođeni odgovornosti).

Disciplinska tijela su ocijenila da je tužitelj trebao reagirati, barem u obliku službene bilješke, s obzirom na saznanje o dokaznom materijalu (video snimci) koji je negirao kvalifikaciju teškog ubojstva u pokušaju. S druge strane, ŽDO SK nije moglo djelo drugačije kvalificirati nego kao teško ubojstvo (u pokušaju), jer osim navoda FĆ i SĆ tada još nije raspolagalo snimkom.

Disciplinska tijela smatraju da se radilo o tužiteljevoj krajnjoj nepažnji, a ne o namjeri, jer tužitelj dosljedno i dalje podržava kvalifikaciju teškog ubojstva u pokušaju, a snimku nije ni pokušao prikriti, pa da se stoga ne radi o zloupotrebi položaja u službi (kako je inicijalno bio naveo podnositelj zahtjeva), već o „nesavjesnom i nemarnom“ izvršavanju službene dužnosti.

Sud je na temelju dostupne materijalne dokumentacije utvrdio i to da su dva policijska službenika PP Petrinja ujutro 09. studenog 2023. godine snimku video nadzora pogledala u osnovnoj školi na kojoj se nalazila nadzorna kamera , ali je tada tehnički nisu mogli izuzeti te su je samo snimili na mobitel (tu snimku na mobitelu je tužitelj kasnije dobio od načelnika PP Petrinja). Izuzimanje snimke naknadno uopće nije ni bilo naloženo od strane PU SM te je ona izuzeta tek po ŽDO SK 16. studenog 2023. godine.

Također, sud primjećuje da je tadašnji načelnik PU SM PĆ najprije 06. prosinca 2023. godine podnio zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka - s tvrdnjom o nezakonitoj upotrebi vatrenog oružja FĆ i SĆ i s tvrdnjom o lažnom prikazivanju teškog ubojstva u pokušaju - da bi potom 31. srpnja 2024. godine taj isti PĆ Ravnateljstvu policije napisao da je upotreba oružja bila zakonita i da se radilo o napadu na život FĆ i SĆ. Tužitelj u tužbi navodi da je paušalno navedeno kako se radi o njegovoj krajnjoj nepažnji i da to nije navedeno u činjeničnom opisu disciplinskog djela.

Međutim, u donesenim odlukama su dâni jasni razlozi za navedeni stupanj tužiteljeve krivnje (koji je inače blaži od namjere, čije razmatranje je također s obzirom na okolnosti slučaja itekako dolazilo u obzir), a pritom nigdje nije propisano da kvalifikacija stupnja krivnje mora biti sadržana u činjeničnom opisu disciplinskog djela. Tužitelj navodi i da nigdje nije navedena posljedica njegovog postupanja, ali sud ne može prihvatiti niti tu tvrdnju, jer je sasvim jasno navedeno da je rezultat cjelokupnog postupanja (u kojem ključnu ulogu ima tužitelj, koji je jedini u lancu izvješćivanja u PU SM prethodno imao uvid u snimku nadzorne kamere) odbačaj kaznene prijave za kazneno djelo teškog ubojstva (u pokušaju) po ŽDO SK. Tužitelj ističe da u opisu njegovog radnog mjesta nije kriminalističko istraživanje niti ispitivanje kvalifikacije kaznenog djela.

Međutim, tužitelj je kao voditelj Službe za javni red i sigurnost u PU SM, odnosno kao visokorangirani policijski službenik, bio podvrgnut zahtjevima profesionalne, a ne obične pažnje te je kao voditelj službe odgovarao za izvješće svog podređenog (EĆ, koji je izvješće sastavio upravo u ime tužiteljeve službe). Međutim, tužitelj je bez ikakve primjedbe to izvješće EĆ prihvatio i dalje proslijedio prema načelniku PU SM, umjesto da je reagirao (iako je za razliku od EĆ imao odgovarajuća saznanja) u pogledu bitnih činjenica vezanih uz iznesenu pravnu kvalifikaciju - a ne u pogledu same pravne kvalifikacije.

Tužitelj navodi da uopće nije ovlašten donositi ocjenu opravdanosti i zakonitosti upotrebe sredstava prisile, ali zanemaruje da je ocjena opravdanosti i zakonitosti upotrebe sredstava prisile od strane policijskih službenika FĆ i SĆ bila samo razlog započinjanja procedure sastavljanja izvješća, ali da ne predstavlja bitan element ocjene disciplinske odgovornosti tužitelja u pogledu konkretnih okolnosti koje mu se stavljaju na teret.

Tužitelj tvrdi da zadatak sastavljanja izvješća od načelnika PU SM nije bio dobio on, ali je na raspravi u disciplinskom postupku 15. travnja 2025. godine jasno izjavio da je zadatak dobila služba kojoj je on na čelu. Stoga on i odgovara za istinitost izvješća koje je u ime njegove službe sastavio policijski službenik EĆ (a koji za razliku od tužitelja prethodno nije imao uvid u sadržaj snimke nadzorne kamere). Tužitelj je prosljeđivanjem izvješća EĆ (bez ikakvih intervencija) to izvješće u cijelosti prihvatio kao istinito, iako je s obzirom na saznanje o sadržaju snimke trebao i morao na bilo koji način reagirati i ukazati na netočnost pojedinih ključnih činjeničnih navoda koji su doveli do podnošenja neosnovane kaznene prijave za pokušaj teškog ubojstva dvojice policajaca u službi.

U tom smislu neosnovano tužitelj navodi da nije imao uvid u sadržaj kaznene prijave, jer je nesporno da je imao uvid u izvješće FĆ i SĆ, u kojem se uz neistinite činjenične okolnosti spominje kvalifikacija teškog ubojstva.

Sud ne prihvaća ustrajavanje tužitelja u tome da se radilo o napadu na tjelesni integritet policijskih službenika FĆ i SĆ, jer iz verificiranog i kao takvog nespornog sadržaja snimke to uopće ne proizlazi, u što se neposredno uvjerio i sâm sud pregledom snimke.

Tužitelj smatra da „jezične konstrukcije“ FĆ i SĆ nisu bitne, ali zanemaruje da je upravo o tim njihovim činjeničnim navodima ovisila opstojnost pravne kvalifikacije iznimno teškog kaznenog djela (teškog ubojstva policajaca u pokušaju).

Tužitelj navodi da se na licu mjesta nije znalo da li će napad na policijske službenike FĆ i SĆ biti nastavljen, ali to ne može biti relevantno za ovaj postupak, nego eventualno za ocjenu opravdanosti upotrebe vatrenog oružja.

U odnosu na tužiteljev navod da nije imao uvid u izvornu snimku, nego u snimku na mobitelu video nadzora, sud napominje da to uopće nije bitno, jer tužitelj ni ne osporava da je sadržaj isti, odnosno da je on vidio stvarni prikaz događaja, i da taj sadržaj odgovara verificiranom tekstualnom opisu u disciplinskom postupku, koji opis nije bio osporavao.

Tužitelj ističe da pravna kvalifikacija nije bitna za ocjenu opravdanosti upotrebe vatrenog oružja. Sud u tom pogledu opet napominje da predmet ove pravne stvari nije pitanje opravdanosti upotrebe vatrenog oružja. S druge strane, tužitelj je kao visokorangiran i visokokvalificiran policijski službenik, prihvaćajući bez ikakve reakcije istinitost izvješća EĆ, pošao od iznesene pravne kvalifikacije teškog ubojstva u pokušaju a da je uopće nije preispitao, iako je znao i morao znati da činjenice slučaja ne odgovaraju toj kvalifikaciji.

Tužitelj ističe da EĆ nije sastavio izvješće nego mišljenje, i to u ime načelnika PU SM, te da to nema nikakvu dokaznu snagu. U vezi toga sud napominje da se u konkretnom slučaju najprije radilo o izvješću voditelja Službe kriminalističke policije PU SM ĐĆ od 10. studenog 2023. godine, koje su EĆ i tužitelj parafirali. Na temelju tog izvješća je potom EĆ istog dana sastavio svoje izvješće u ime tužiteljeve službe, na kojem nema nikakvog parafa, ali ga je tužitelj prihvatio jer ga je neizmijenjenog proslijedio dalje. Radi se o aktu tužiteljeve službe kojeg je tužitelj prihvatio, iako je jedini znao i morao znati da je neistinit, a na temelju tog akta je došlo do sastavljanja kaznene prijave 14. studenog 2023. godine za pokušaj teškog ubojstva, koja je naknadno odbačena. Prema tome, ovdje nije riječ o dokaznoj snazi izvješća EĆ, već o posljedicama tužiteljevog svjesnog nereagiranja na neistinit navod u tom izvješću (a ne mišljenju), koji je neposredno doveo do odbacivanja kaznene prijave utemeljene na tom izvješću.

Stoga neosnovano tužitelj ukazuje na to da sporno izvješće nije stavljeno izvan snage, jer se izvješće ni ne može stavljati izvan snage kada neposredno ne proizvodi pravni učinak, nego tek predstavlja temelj za daljnje postupanje ; to posljedično postupanje u vidu podnošenja kaznene prijave za pokušaj teškog ubojstva (u pokušaju) je ovdje bilo pogrešno.

Tužitelj navodi da nije naveden pravni propis na temelju kojeg je trebao napraviti službenu bilješku. Takav propis doista kao takav ne postoji; tijela disciplinskog postupka su navela da je tužitelj „barem“ trebao napraviti službenu bilješku, ako već izvješće EĆ prije prihvaćanja i prosljeđivanja nije vratio na popravak. Sud se slaže s tim stavom, jer je tužitelj imao na raspolaganju više različitih načina kojima bi (po mogućnosti dokumentirano) dalje prema načelniku PU SM proslijedio informaciju da ima saznanja o tome da su ključni činjenični navodi u izvješću koje prosljeđuje u ime svoje službe netočni. Nesporno je da tužitelj nije postupio ni na jedan mogući način, uključivši i mogućnost stavljanja službene bilješke na izvješće EĆ.

Tužitelj ističe da nije znao hoće li se snimka nadzorne kamere izuzimati te zauzima stav da ta snimka predstavlja nezakonit dokaz. Međutim, tužitelj nije postupao u okviru kaznenog postupka, nego u okviru izvidnih radnji radi sastavljanja kaznene prijave i pripremnih radnji za ocjenu opravdanosti upotrebe vatrenog oružja , pa pitanje snimke kao zakonitog dokaza ovdje uopće nije bitno. Bitno je da je on snimku vidio i upoznao se s njezinim sadržajem.

Tužitelj navodi da je bio odbijen dokazni prijedlog za saslušanje tadašnjeg načelnika PU SM PĆ i drugih svjedoka. Iako je PĆ doista nelogično i kontradiktorno postupao u vezi događaja od 08. studenog 2023. godine, sud smatra da to saslušanje (kao ni saslušanje drugih svjedoka) ne bi utjecalo na utvrđivanje relevantnog činjeničnog stanja, a tužitelj u okviru ovog upravnog spora niti nije predlagao saslušanje PĆ. Prijedlog za saslušanje sadašnjeg zamjenika načelnika PU SM, zatim FĆ, SĆ i samog tužitelja je na raspravnom ročištu odbijen, jer je ocijenjeno da je relevantno činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno na temelju postojeće materijalne dokumentacije i na temelju nespornih i neosporenih činjenica, a tužitelj nije ni naveo na koje okolnosti bi se te osobe trebale saslušavati.

Tužitelj ističe da nakon izmjene u sastavu vijeća dokazni postupak u okviru disciplinskog postupka nije ponovno proveden. Međutim, takve obveze nije ni bilo u smislu čl. 100. st. 1. Zakona o policiji (NN 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16 i 66/19 - ZP), u kojem je samo propisano da se postupak zbog povrede službene dužnosti provodi na temelju odredbi tog propisa i Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika, a u onim pitanjima koja nisu uređena tim propisima se primjenjuju odredbe zakona kojima se uređuje opći upravni postupak. Obveza na koju ukazuje tužitelj nije propisana ni u tim supsidijarnim propisima.

Tužitelj navodi da u činjeničnom opisu disciplinskog djela nije navedeno koje su to činjenice lažno prikazane od strane FĆ i SĆ, iako je upravo to jasno navedeno (radi se o navodnom pokušaju gaženja policijskih službenika i o njihovom navodnom bacanju u stranu).

Također je neprihvatljiv stav tužitelja da je nejasno što mu se točno stavlja na teret. Naime, sasvim je jasno da se tužitelju stavlja na teret prihvaćanje izvješća EĆ kao istinitog, iako je znao da ono nije istinito.

Isto tako netočno tužitelj navodi da nije naveden zakonski opis djela, jer je jasno navedeno da se radi o disciplinskom djelu, odnosno o težoj povredi službene dužnosti iz čl. 96. t. 1. ZP-a (nesavjesno i nemarno izvršavanje službenih obveza). Zato ujedno neosnovano tužitelj navodi da je trebalo navesti barem jedan modalitet počinjenja disciplinskog djela iz čl. 96. t. 1. ZP-a, jer su konkretnom slučaju navedena dva modaliteta tog djela.

Tužitelj dalje navodi da iz dikcije čl. 96. t. 1. ZP-a (neizvršavanje, nesavjesno, nepravodobno ili nemarno izvršavanje službenih obveza) proizlazi nužnost kontinuiranih radnji ili propuštanja policijskog službenika. Suprotno tome, sud smatra da je u množini zakonskog teksta sadržana jednina (argumentum a maiori ad minus). Tužitelj ukazuje na to da je u izreci osporavanog prvostupanjskog rješenja naveden zakonski propis teškog ubojstva, iako u kaznenoj prijavi FĆ i SĆ to nije bilo navedeno. Međutim, u izreci prvostupanjskog rješenja je navedeno da su FĆ i SĆ događaj okvalificirali kao kazneno djelo teškog ubojstva, „opisanog“ u konkretnom članku kaznenog propisa, što je točno. Tužitelj navodi da je uvažavao stres FĆ i SĆ i njihovu posljedičnu nepreciznost u izrazu. Ta dvojica policijskih službenika su kao neposredni učesnici doista bili pod stresom te su i oslobođeni disciplinske odgovornosti (a po ocjeni ovog suda su i opravdano upotrijebili vatreno oružje - za razliku od prvotnog stava tadašnjeg načelnika PU SM PĆ od 06. prosinca 2023. godine, koji stav je on kasnije promijenio 31. srpnja 2024. godine). Međutim, tužitelj je sa svoje strane bez stresa pregledao snimku, a potom ipak nije ukazao na neistinite činjenične okolnosti FĆ i SĆ. To jasno ukazuje na njegovu disciplinsku odgovornost, za razliku od njegove kaznene odgovornosti (kazneni postupak protiv njega je nepravomoćno obustavljen od strane Županijskog suda u Zagrebu 18. prosinca 2024. godine).

U odnosu na navod tužitelja da je osporavana drugostupanjska odluka donesena izvan propisanog roka od 60 dana, sud napominje da navedena okolnost tu odluku ne čini nezakonitom, a tužitelj je mogao pokretati postupak zbog propuštanja donošenja odluke u zakonom propisanom roku.

Konačno, tužitelj ističe da je svoju izjavu u disciplinskom postupku dao dok je bio u istražnom zatvoru, u vrijeme kada nije htio komunicirati s istražiteljicom koja je ujedno bila i svjedok u disciplinskom postupku. Iako sud može uvažiti ovaj navod tužitelja, činjenica je da on u ovom upravnom sporu kao sporu pune jurisdikcije (u kojem je sud ovlašten preispitivati sva sporna činjenična i pravna pitanja) nije ukazao ni na kakve nove bitne okolnosti koje bi bile od utjecaja na ocjenu pravilnosti i zakonitosti osporavanih rješenja.

Imajući u vidu sve navedeno, sud ocjenjuje da je prvostupanjska odluka o tužiteljevoj disciplinskoj odgovornosti u cijelosti pravilna i zakonita (uključivši i jednu od najblažih mogućih disciplinskih kazni od 15% plaće na jedan mjesec, u smislu čl. 110. st. 2. ZP-a), a onda je posljedično pravilna i zakonita i drugostupanjska odluka o odbijanju tužiteljeve žalbe.

Stoga je tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanih rješenja kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS).

Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška.

U Zagrebu, 13. travnja 2026. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. odvj. Mihaela Rastovac

2. Ministarstvo unutarnjih poslova, Uprava za ljudske potencijale, Služba disciplinskog sudovanja, Odjel drugostupanjskog sudovanja, Ulica grada Vukovara 33, [adresa] Zagreb