Poslovni broj P-1567/2024-28
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZADRU
Ulica plemića Borelli 9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, po sucu toga suda Ma ji Nevešćanin, u pravnoj stvari tužitelja RK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po odvjetnica Zorici Škopić iz Zagreba, protiv tuženika ĐK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po odvjetniku Dinu Miljaku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri, uz sudjelovanja umješača na strani tužitelja IK, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po ZOU Daniji Budimir, odvjetnica i Tina Budimir Bijelić, odvjetnica iz Zagreba, radi ništetnosti ugovora, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 04. ožujka 2026. u nazočnosti tužitelja i uz punomoćnika, tužene i uz punomoćnika, punomoćnika umješača, te nakon objave presude 13. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev (glavni) tužitelja koji glasi:
" Utvrđuje se ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 30.09.2020. godine zaključen između BK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao primatelja uzdržavanja i ĐK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao davatelja uzdržavanja sastavljenog kod javnog bilježnika Alkice Kolega Zubčić iz Zadra, Stjepana Radića 42 B, otpravak poslovni broj OU-238/20. 30.09.2020. godine uz uspostavu prijašnjeg stanja u nadležnom sudskom registru Trgovačkog suda u Zadru prije provedbe prijenosa poslovnog udjela temeljem ništetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 30.09.2020. godine zaključen između BK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao primatelja uzdržavanja i ĐK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao davatelja uzdržavanja sastavljenog kod javnog bilježnika Alkice Kolega Zubčić iz Zadra, Stjepana Radića 42 B, otpravak poslovni broj OU-238/20. 30.09.2020. godine.
II. Nalaže se Trgovačkom sudu u Zadru uspostaviti prijašnje stanje u sudskom registru prije provedbe prijenosa poslovnog udjela i opoziv prokure provedeno temeljem rješenja Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Tt-24/1904-2 od 10.04.2024. godine, kojim je 1. (prvi) poslovni udio nominalnog iznosa 12.000,00 kuna u društvu SAN KAPITAL d.o.o., Zadar (Grad Zadar), Ulica Andrije Hebranga 6A, OIB: 48086821964, upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Zadru pod MBS: [matični broj subjekta] prenesen s BK OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] na ĐK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao stjecatelja i opozvana prokura BK, te upisan ĐK kao jedini član društva SAN KAPITAL d.o.o."
i
R j e š e nj e
I.Prihvaća se sudjelovanje umješača IK na strani tužitelja u ovom postupku.
II. Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 EUR-a s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi navodi da podnosi tužbu radi utvrđivanja ništetnosti Ugovora o doživotnom uzdržavanju od dana 30. rujna 2020. godine zaključenog između sad pok. BK, kao primatelja uzdržavanja i sina ĐK, ovdje tuženika, kao davatelja uzdržavanja sastavljenog kod javnog bilježnika Alkice Kolega Zubčić solemniziranog pod posl. br. OU-238/20 istog dana.
1.1. Navodi da je Ugovor ništetan iz razloga što je sklopljen s nedopuštenom pobudom isključenja zakonskih i nužnih nasljednika primatelja uzdržavanja i reguliranja imovinskopravnih odnosa sada pokojnog primatelja uzdržavanja BK i njegovog sina, ovdje tuženika, a i iz razloga što je isti suprotan Ustavu Republike Hrvatske, moralu i Obiteljskom zakonu, budući je propisano da između roditelja i djece postoji međusobna zakonska obveza uzdržavanja, pa je u cijelosti nezakonito ugovorom utvrditi obvezu i za to posebnu naknadu u predmetnom ništetnom Ugovoru o doživotnom uzdržavanju za obvezu koju je ĐK već ionako morao temeljem Obiteljskog zakona i Ustava RH izvršavati.
1.2. Navodi da ugovorom je ĐK kao primatelj uzdržavanja, kao naknadu za uzdržavanje i skrbi do smrti, ostavio svom sinu AK, u vlasništvo poslije svoje smrti imovinu koju čini jedan poslovni udio pod rednim brojem 1. (prvim) nominalnog iznosa 12.000,00 kuna u društvu SAN KAPITAL d.o.o., [adresa] , upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Zadru koji poslovni udio čini 60% (šezdeset posto) temeljnog kapitala Društva. Osim navedenog poslovnog udjela, primatelj uzdržavanja ostavlja u vlasništvo ĐK i cjelokupnu dobit društva koja je ostvarena ili će se ostvariti tijekom poslovanja Društva, te sve pozajmice primatelja uzdržavanja koje će biti dane Društvu. (čl. 1. i 2. Ugovora).
1.3. Tužitelj navodi da je predmetni ugovor ništetan jer je sklopljen s nedopuštenom pobudom, a ta je pobuda da je bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, slijedom čega je ugovor bez učinka, sukladno čl. 273. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Pravna posljedica svakog sklopljenog ugovora o doživotnom uzdržavanju je da eventualni zakonski nasljednici u takvom slučaju ne mogu nasljeđivati primatelja uzdržavanja i da su na taj način zapravo isključeni iz nasljedstva.
1.4. BK, primatelj uzdržavanja da je preminuo početkom 2024. godine te iza sebe ostavio zakonske nasljednike, suprugu i ovdje tužiteljicu RK, te troje djece, tuženika, sina ĐK, kći EK, te kći OK.
1.5. Aktivna legitimacija tužiteljice proizlazi upravo iz činjenice da je jedna od zakonskih nasljednika iza svog pokojnog supruga, primatelja uzdržavanja iz Ugovora, BK te kako ima pravni interes da se ništetnim utvrdi Ugovor koji je sklopljen s nedopuštenom pobudom isključenja zakonskih i nužnih nasljednika primatelja uzdržavanja, odnosno tužiteljice. Nedopuštena pobuda sklapanja predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju da se i očituje u tome što stvarna namjera samog ugovora nije bilo stvarna briga i njega (uzdržavanje) primatelja uzdržavanja supruga tužiteljice i tuženika, već isključenja ostalih zakonskih nasljednika iz nasljeđivanja imovine, u ovom konkretnom slučaju poslovnog udjela u društvu SAN KAPITAL d.o.o. Tuženik ni na koji način nije uzdržavao svog oca nakon sklapanja predmetnog Ugovora, bilo materijalno bilo pružanjem bilo kakve pomoći, a ponajmanje one navedeno u samom Ugovoru o doživotnom uzdržavanju. Dakle, tuženik nije niti izvršavao obveze preuzete navedenim ugovorom. U svakom smislu bi se moglo govoriti o tome da je pok. BK uzdržavao odnosno pomagao svom sinu AK. Naime, BK je u vrijeme sklapanja spornog ugovora, te sve do svoje smrti bio izrazito vitalan, te vodio aktivni privatni i poslovni život o čemu mogu posvjedočiti svi koji su ga poznavali, ali što je nedvojbeno vidljivo iz činjenice da je isti vodio građevinske projekte u oba svoja registrirana trgovačka društva Maxima San d.o.o. i San Kapital d.o.o., dok je svog sina, ovdje tuženika dijelom uvodio u posao, a dijelom mu sudjelovanjem u poslovanju građevinskih i projektnih trgovačkih društava pok. BK osigurao financijsku egzistenciju.
1.6. Slijedom navedenog, predlaže se sudu da po službenoj dužnosti utvrdi ništetnost predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju te uspostavu prijašnjeg stanja kod Trgovačkog suda kao i prijedlog za određivanjem privremene mjere zabrane otuđenja i opterećenja nekretnina radi osiguranja nenovčane tražbine.
2. Tuženi u svom odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i osnovanost navoda tužbe na kojima tužiteljica temelji tužbene zahtjeve, te se osporava i aktivna legitimacija tužiteljice i pravni interes na utvrđenje ništetnosti predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju. Ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je predmet ovog spora zaključile su ugovorne strane potpuno pravno i poslovno sposobne za sklapanje ugovora, a sam ugovor zadovoljava potrebnu strogu formu i u njemu su jasno definirana prava i obveze ugovornih strana, pri čemu je Ugovor sklopljen dobrovoljno, bez prisile, prijevare ili zablude, dok je iz sadržaja tužbe razvidno je da tužiteljica kao jedinu činjeničnu i pravnu osnovu tužbe navodi da je predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju cit. „ništetan jer je sklopljen s nedopuštenom pobudom isključenja zakonskih i nužnih nasljednika primatelja uzdržavanja pok. BK. Tuženik ističe da predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju predstavlja zakonit i valjan pravni posao, koji je sklopljen u skladu sa svim relevantnim odredbama Zakonom o obveznim odnosima.
2.1 U odnosu na pobudu sklapanje Ugovora o doživotnom uzdržavanju, navodi da je zakonski propisano čl. 273. st. 1. ZOO da pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost. Iz sadržaja tužbe da uopće nije razvidno u odnosu na koju konkretno ugovornu stranu iz predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju tužiteljica smatra da je nedopuštena pobuda bitno utjecala da sklopi ugovor, je li to bio primatelj ili davatelj uzdržavanja, i na koji način je drugi ugovaratelj to znao ili morao znati. Tuženik kao davatelj uzdržavanja sigurno nije imao bilo kakvu nedopuštenu pobudu kod sklapanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju, a sve da je i postojala takva pobuda na strani davatelja uzdržavanja, pok. BK, tuženik kao druga ugovorna strana to nije znao niti morao znati. Uostalom, svoje navode o nedopuštenoj pobudi kod sklapanja predmetnog Ugovora, na kojima tužiteljica isključivo temelji svoju tužbu, tužiteljica ničim ne dokazuje, već samo paušalno iznosi uopćene formulacije bez ikakvog činjeničnog uporišta u konkretnom slučaju. Isključivi smisao i cilj sklapanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju bilo je osiguravanje primjerenog uzdržavanja BK od strane tuženika kao njegovog sina, i to u uvjetima izuzetne bliskosti i sigurnosti njihovih međusobnih odnosa, a to da je bila osnovna i jedina pobuda ugovornih strana kod sklapanja tog Ugovora. Odluka BK da sklopi Ugovor o doživotnom uzdržavanju s tuženikom bila je izraz njegove slobodne volje , a isti da je bio svjestan važnosti svakodnevne podrške svog sina, kako na osobnoj (privatnoj) tako i na poslovnoj razini. Svakodnevna interakcija oca i sina, međusobno povjerenje, njihovo dugogodišnje poslovno partnerstvo i izuzetno bliski osobni odnos bili su temelj za sklapanje predmetnog Ugovora. Okolnost da je BK u vrijeme sklapanja Ugovora i za vrijeme ispunjavanja prava i obveza iz Ugovora bio u bračnoj zajednici s tužiteljicom ne utječe na valjanost samog Ugovora niti može na bilo koji način dovesti u pitanje smisao i cilj Ugovora, kao niti pobudu za njegovo sklapanje. Naime, BK je nakon dva neuspjela braka u svojim kasnijim godinama života ušao u treći brak, s tužiteljicom RK (ranije R). BK je svom sinu, ovdje tuženiku, najviše vjerovao i u njega se najviše pouzdao, kako u privatnom tako i u poslovnom smislu, između ostalog jer mu je tuženik bio stalno na raspolaganju, svakodnevno pružajući mu podršku u svim njegovim životnim potrebama – privatnim i poslovnim. Izbor sina kao osobe koja će ga uzdržavati nije bio motiviran isključenjem drugih nasljednika, već je bio prirodna odluka obje ugovorne strane da s obzirom na životne situacije i povjerenje koje međusobno imaju, da sklapanjem predmetnog Ugovora osiguraju tu bliskost i prisutnost tuženika do kraja života BK, što se u konačnici pokazalo da je upravo tako i bilo. Uslijed opisanog odnosa povjerenja i neovisno o braku u kojem se tada nalazio i koji je mogao prestati za njegova života, BK je želio sebi osigurati da netko tko mu je blizak i tko ga svakodnevno podržava bude i formalno (ugovorno) zadužen za njegovo uzdržavanje i skrb u slučaju potrebe, tako da je sa svojim sinom sklopio Ugovor o uzdržavanju čime je sebi osigurao doživotno sigurniji, kvalitetniji i ispunjeniji život, a zauzvrat je nakon svoje smrti tuženiku prenio jedan dio svoje imovine. Svaki navod da je predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen pod nedopuštenom pobudom da se iz nasljeđivanja iza BK isključe njegovi zakonski i nužni nasljednici je neosnovan te činjenično i pravno promašen.
2.2. Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen je između ugovornih strana dana 30.09.2020.g., dakle tri i pol godine prije nego li je BK preminuo dana **.**.2024. godine. Predmetnim Ugovorom o doživotnom uzdržavanju pok. BK nije raspolagao u korist tuženika kao primatelja uzdržavanja svojom cjelokupnom imovinom, već samo jednim dijelom svoje imovine, a drugi dio imovine BK danas čini ostavinu u predmetnom ostavinskom postupku iza pok. BK. Pored navedenog udjela u društvu SAN KAPITAL d.o.o., pok. BK vlasnik je brojne imovine velike vrijednosti, i to nekretnina, zatim poslovnih udjela u trgovačkom društvu MAXIMA SAN d.o.o., koje u svom vlasništvu također ima nekretnine velike vrijednosti, zatim pokretnina, novčanih sredstava itd , koji popis je predan u ostavinski spis, te procjenu tržišne vrijednosti te imovine za koju procjenu smatra da realno odražava stvarnu vrijednost ostavine i iz koje proizlazi da vrijednost ostavine iza pok. BK premašuje iznos od 4 milijuna eura .
2.3. Navedene činjenice da jasno pokazuju da predmetni Ugovor nije imao za cilj isključiti druge nasljednike iz nasljeđivanja, već je bio zakonito sredstvo kojim je BK sebi osigurao uzdržavanje i skrb od strane sebi bliske osobe, svog sina, ovdje tuženika. BK bio je svjestan da time što raspolaže samo jednim dijelom svoje imovine za slučaj smrti ne narušava prava drugih nasljednika, jer je ostali značajan dio njegove imovine ostao predmetom nasljeđivanja kao ostavina. Da je zaista postojala bilo kakva nedopuštena pobuda kod bilo koje od ugovornih strana predmetnog Ugovora s ciljem da se zakonske i nužne nasljednike isključi iz nasljeđivanja iza primatelja uzdržavanja, tada je logično i životno da bi ugovorne strane ili Ugovorom već kod njegova sklapanja obuhvatile svu imovinu primatelja uzdržavanja ili bi u vremenskom periodu od tri i pol godine koliko je ugovor bio na snazi i konzumiran, ugovorne stane primjerice dopunjavale (aneksirale) predmetni Ugovor tako da bi u konačnici primatelj uzdržavanja svu svoju imovinu nakon smrti prenio u vlasništvo tuženika kao davatelja uzdržavanja, a to da se nije nikada dogodilo jer na strani BK kao niti kod tuženika nije postojala nedopuštena pobuda kod sklapanja predmetnog Ugovora niti je takvo što bio smisao ili cilj predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju kako to pokušava prikazati tužiteljica. Isto tako da su BK i tuženik imali na raspolaganju pravna sredstva i dovoljno vremena da za života BK na različite načine, svu svoju imovinu prenese na tuženika, ali se isto nije dogodilo.Prema tome, u konkretnom slučaju ne postoji niti jedna okolnost koja bi dala osnovu za zaključak da je predmetni Ugovor sklopljen radi isključenja zakonskih i nužnih nasljednika iz nasljeđivanja iza pok. BK.
2.4 U pogledu ispunjavanja obveza uzdržavanja iz Ugovora o doživotnom uzdržavanju Navodi da iako su okolnosti oko načina i sadržaja ispunjavanja predmetnog Ugovora sasvim irelevantne za pitanje ništetnosti takvog ugovora, tuženik izričito osporava kao netočne navode tužiteljice da ni na koji način nije uzdržavao svog oca nakon sklapanja predmetnog Ugovora. U nedostatku činjeničnih i pravnih argumenata koji bi potkrijepili tužbene zahtjeve, tužiteljica ovakvim navodima očito pokušava navesti sud na pogrešne zaključke o sadržaju predmetnog ugovornog odnosa. Kako je to ranije u ovom odgovoru detaljno obrazloženo, predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju odraz je stvarne i prave volje obje ugovorne strane da tuženik kao davatelj uzdržavanja, pruži svom ocu kao primatelju uzdržavanja te u slučaju potrebe osigura odgovarajuću skrb i njegu, naročito u slučaju bolesti ili bilo kojih drugih životnih okolnosti koje to zahtijevaju, a u tome da nema ništa nemoralno niti nezakonito. Predmetni Ugovor nije sklopljen u uvjetima izvjesnosti da predstoji skora smrt primatelja uzdržavanja, odnosno nije bilo saznanja davatelja uzdržavanja da uzdržavanje neće biti ostvareno zbog skore smrti primatelja uzdržavanja, pa stoga Ugovor nije sklopljen iskorištavanjem tuđe nevolje radi postizavanja nesrazmjerne imovinske koristi. Navedeno potvrđuje i tužiteljica kada u tužbi navodi da je pok. BK u razdoblju od sklapanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju do svoje smrti bio vitalan, aktivno vodio poslovanje svojih društava, aktivno vodio i poslovni i privatni život. Dakle, u konkretnim okolnostima može se utvrditi da je predmetni Ugovor trajao duže vrijeme (30.09.2020. do 24.03.2024.g.), da je tuženik duži niz godina, pa i prije sklapanja Ugovora, svakodnevno pomagao i skrbio o primatelju uzdržavanja u svim njegovim željama i životnim potrebama. Tuženik je također brinuo o zdravlju primatelja uzdržavanja te o njegovoj pravilnoj i pravovremenoj prehrani, osobito s obzirom na dijagnosticirani dijabetes kod primatelja uzdržavanja, te je intenzivno brinuo o njemu tijekom naglog oboljenja i nakon komplikacija pri bolničkom zahvatu. Tuženik je samostalno snosio sav trošak pogreba pok., te ga dostojanstveno sahranio i osigurao mu novo grobno mjesto za ukop, a tuženik je s primateljem uzdržavanja imao svakodnevne, sadržajne i kvalitetne odnose, ne samo kroz ulogu oca i sina nego kao i najboljih prijatelja i poslovnih partnera koji su po mnogočemu imali i životnu i poslovnu zajednicu. Važno je istaknuti da primatelj uzdržavanja tijekom uzdržavanja od tri i pol godine nikada nije imao primjedbi na ispunjavanje obveza iz Ugovora, a što dodatno dokazuje činjenicu da su prava i obveze iz Ugovora ispunjavani baš onako kako je to bila volja ugovornih strana. U pogledu navoda tužiteljice iz tužbe da je pok. BK sve do svoje smrti bio izrazito vitalan te vodio aktivni privatni i poslovni život, da je on taj koji je pomagao tuženiku i osiguravao mu egzistenciju itd., tuženik ukazuje da okolnost kako je primatelj uzdržavanja bio imućan, relativno dobrog zdravlja i vitalan ne utječe na pravnu valjanost ugovora o doživotnom uzdržavanju kojeg takva osoba ima pravo zaključiti. Zdrave i financijski imućne osobe također mogu tražiti i ostvariti sigurnost za budućnost i svakodnevnu pomoć kroz takav ugovor, naročito od svojih najbližih, što je BK i učinio. U ovom predmetnom slučaju ne postoje okolnosti o bilo kakvim nedopuštenim pobudama ili nezakonitim postupcima. Ugovor o doživotnom uzdržavanju između BK i tuženika sklopljen je na temelju međusobnog povjerenja i u skladu s legitimnim potrebama BK da sebi osigura doživotnu primjerenu skrb i brigu od strane svog sina, ovdje tuženika.
2.5 U odnosu na zakonsku obvezu uzdržavanja roditelja tuženi navodi da tužiteljica pri tome namjerno propušta citirati preostali dio te zakonske odredbe koja propisuje da takva zakonska obveza postoji samo ako roditelj nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine. Upravo iz navoda tužiteljice iz tužbe da je pok. BK bio poslovno vrlo aktivan, privređivao itd., jasno proizlazi da nije postojala zakonska obveza na uzdržavanje pok. BK od strane njegove djece jer za to nisu bile ostvarene zakonske pretpostavke iz čl. 292. Obiteljskog zakona. Štoviše, nije ni zabranjeno, a u praksi je vrlo čest slučaj, da roditelji upravo sa svojom djecom kao najbližim srodnicima neovisno o eventualnoj zakonskoj obvezi uzdržavanja, ugovorom o doživotnom uzdržavanju dodatno sebi osiguravaju skrb i njegu za slučaj potrebe. Ovo iz razloga budući da ugovorom o doživotnom uzdržavanju stranke ugovaraju način i oblike pružanja uzdržavanja, istim primatelji uzdržavanja u pravilu budu stavljeni u povoljniji položaj u odnosu na onaj koji bi imali prema odredbama o obvezi uzdržavanja sukladno odredbama Obiteljskog zakona.
2.6. Naposlijetku, kao i činjenice da ugovorom o doživotnom uzdržavanju nije obuhvaćena sva imovina primatelja uzdržavanja, jasno je da predmetni Ugovor nije sklopljen uslijed nedopuštene pobude kako bi se bilo koga isključilo iz nasljedstva, niti je Ugovor protivan načelu savjesnosti i poštenja, odnosno moralu društva. Predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen je na temelju slobodne volje ugovornih strana i međusobnog odnosa povjerenja i prisnosti. BK je predmetnim Ugovorom slobodno raspolagao dijelom svoje imovine s učinkom nakon svoje smrti a zauzvrat je sklapanjem tog Ugovora sebi osigurao trajnu brigu, skrb i podršku od strane osobe kojoj je najviše vjerovao. Tužiteljica je upoznata s činjenicom da su tuženik i pok. BK bili u izuzetno bliskim odnosima (obiteljski, emocionalno, poslovno itd.), pa je ovakva tužba očito način kojim tužiteljica pokušava činjenice prikazati drugačijima, onako kako bi tužiteljici to odgovaralo ili kako bi ona to htjela da je bilo ili da jest. Tuženi predlaže odbiti tužbene zahtjeve tužiteljice kao neosnovane uz naknadu parničnog troška, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
3. U odnosu na navode iz odgovora na tužbu tužiteljica se očitovala te navela da su tuženikovi navodi proturječni, te da s jedne strane osporava tužbeni zahtjev a s druge strane potvrđuje činjenice na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev. U odnosu na nedopuštenu pobudu i zakonsku obvezu uzdržavanja navodi da je nesporno da je pok. BK bio sposoban za samostalan život kako u vrijeme sklapanja ugovora tako i neposredno prije smrti, te da je bio vitalna osoba koja je živjela sa svojom suprugom, tužiteljicom u ovom postupku. Tuženik se je čl. 4. Ugovora o doživotnom uzdržavanju obvezao na to da će doživotno uzdržavati primatelja uzdržavanja i to na način da će mu pružiti svu potrebnu pomoć, osigurati mu potpunu prehranu prilagođenu njegovom zdravstvenom stanju, osigurati mu redovito pospremanje i čišćenje kuće u kojoj živi, pranje rublja, kao i biti mu svakodnevno na usluzi u svim njegovim životnim problemima te s njim održava svakodnevne kontakte , ali da kako s obzirom na to da je tužiteljica već pružala svu potrebnu skrb BK, sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju, kojim se uz naknadu tuženik obvezao na određene usluge, nije bilo potrebno. Dakle, nije niti životno, a ni pravno logično da bi pobuda za sklapanje Ugovora o doživotnom uzdržavanju bila ta da tuženik brine o ocu koji je do sve svoje slučajne smrti uslijed operativnog zahvata bio vitalan i zdrav i kojem je svakodnevne poslove kuhanja, čišćenja i pranja kuće u kojoj je živio pružala njegova supruga, ovdje tužiteljica, s kojom je živio u odvojenom kućanstvu od tuženika sve do trenutka smrti. Dakle, očigledna je pobuda sklapanja ugovora da na štetu ostalih sunasljednika (2 sestre tuženika i ovdje tužiteljice), Naime, tuženik je prijenosom vlasništva nad poslovnim udjelima društva SAN KAPITAL d.o.o. stekao potpunu kontrolu nad poslovanjem trgovačkog društva koje je vlasnik nekoliko vrijednih nekretnina, te koje je svoje projekte financiralo primarno zajmovima od pokojnika i od društva MAXIMA SAN d.o.o. koje je predmet ostavine. Tako je SAN KAPITAL d.o.o. investitor u 55 stanova na adresi [adresa] u [adresa], a vrijednost imovine trgovačkog društva sukladno bilanci za 2023. godinu iznosi 5,2 milijuna eura, ali unatoč tome što je vlasnik vrijednih nekretnina, iskazao je gubitak za 2023. godinu. Dakle, vrijednost poslovnih udjela koju navodi tuženik je irelevantna jer primarno nije točna. Stvarna vrijednost se može tek utvrditi nakon što se provede pravni i financijski due dilligence, te se tek tako utvrđena vrijednost poslovnog udjela stavi u omjer cjelokupne ostavine i tek će se tada moći utvrditi da li su nužni zakonski d ijelovi ovim raspolaganjem povrijeđeni. Na koncu, u ovom predmetu je vrijednost poslovnih udjela u potpunosti irelevantna jer je tuženik Ugovor o doživotnom uzdržavanju s primateljem uzdržavanja sklopio u cilju stjecanja imovinske koristi i oštećenja svih drugih sunasljednika, a ne sa svrhom skrbi za primatelja uzdržavanja. Drugim riječima, jasno je da je nedopuštena pobuda na strani tuženika bitno, odnosno jedino utjecala na sklapanje ugovora, a što je samo po sebi protivno smislu i svrsi pravog instituta doživotnog uzdržavanja. U odnosu na navode tuženika kako nije zabranjeno sklapanje Ugovora o doživotnom uzdržavanju između osoba za koje je propisana zakonska obveza uzdržavanja, tužitelj ističe kako je točno da nije zabranjeno sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju između roditelj i djece, kao i bračnih drugova, ali je bitno da je pobuda iz koje je ugovor sklopljen bila najprije potreba primatelja uzdržavanja za posebnom skrbi pa potom i realizacija ugovornih obveza kroz izvršenje radnji koje je davatelj uzdržavanja na sebe preuzeo. Dakle, čak i ako zanemarimo činjenicu da je tuženik kao sin pok. BK - unatoč zakonskoj obvezi brige i uzdržavanje roditelja - mogao sklopiti Ugovor o doživotnom uzdržavanju, za predmet ovog postupka je bitno to da je pobuda sklapanja ugovora bila nedopuštena i to stjecanje imovinske koristi, budući da primatelj uzdržavanja nije imao potrebe za skrbi koja je ugovorom određene. Da je tome tako, jasno potvrđuje činjenica da tuženik za života primatelja uzdržavanja, iako je ugovor bio na snazi više od tri godine prije smrti, prema primatelju uzdržavanja nije izvršavao obveze preuzete iz ugovora– osiguranje prehrane, pospremanje i čišćenje kuće, pranje rublja i ostalo – a to iz razloga što za pružanjem takve vrste pomoći nije uopće postojala potreba, čega je tuženik bio itekako svjestan. Da ne bi bilo zabune, Ugovorom o doživotnom uzdržavanja nije ugovoreno izvršavanje ranije spomenutih obveza u nekim posebnim, otežanim okolnostima (primjerice, bolesti) primatelja uzdržavanja, već u njegovom svakodnevnom životu i kućanstvu u kojem je živio sa svojoj zdravom i sposobnom suprugom. U prilog tome da je nedopuštena pobuda za sklapanjem ugovora o doživotnom uzdržavanju na strani tuženika, i to neosnovano stjecanje imovinsko koristi za sebe na štetu ostalih sunasljednika, bila razlog za sklapanja predmetnog ugovora potvrđuje i činjenica da je tuženik nakon smrti svoga oca, pok. BK, iz sefa koji je prije smrti pripadao pok. JK, a sada predstavlja sadržaj ostavine, otuđio novčani iznos, što je i priznao na zapisnik u ostavinskom predmetu pred javnim bilježnikom, a povodom čega se vodi kazneni postupak, a dodatno tome, tuženik je nakon smrti pok. BK ozbiljno prijetio tužiteljici da potpiše Sporazum kojim bi tužitelju iz sadržaja ostavine pripao samo iznos od 100.000,00 EUR, iako je (grubo) procijenjena vrijednost ostavine na 8.000.000,00 EUR. Zbog osnovane sumnje da je na opisani način tuženik ostvario obilježja kaznenog djela utaje i iznude, tužitelja je pred Državnim odvjetništvu Republike Hrvatske protiv tuženika podnijela kaznenu prijavu, da je imenovan privremenim upraviteljem društva MAXIMA SAN d.o.o. koje predstavlja dio ostavinske mase, ali odbija predati financijske podatke istog i postoji opravdana sumnja da manipulira poslovnim podacima društva, zbog čega je tužiteljica pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pokrenula postupak opoziva tuženika koji je nakon smrti BK imenovan za privremenog upravitelja društva, budući da na strani tuženika očito postoji sumnja u to da na strani tuženika postoji privatni interes za stjecanje imovine za osobnu korist, a ne za korist poslovanja Društva. Postupanje tuženika nakon smrti pok. BK koje je očito usmjereno na stjecanje što više imovinske koristi iz sadržaja ostavine za sebe i osobnu korist, a na štetu ostalih sunasljednika, jasno upućuje i na to da su pravni poslovi tuženika sklopljeni s pok. BK za života istoga motivirani upravo željom za stjecanjem imovine koja bi u slučaju smrti pok. JK bila predmet ostavine koju bi tuženik trebao dijeliti jednake dijelove za još tri sunasljednika. To posebice, ako uzmemo u obzir činjenicu da na strani primatelja uzdržavanja nije postala potreba za primanjem uzdržavanja, a što navodima o vitalnosti i zdravlju pok. BK u svom odgovoru na tužbu ne sporni ni tuženik. Završno, a ukoliko tuženik smatra kako je obveze iz Ugovora o doživotnom uzdržavanju prema pok. BK ispunio samom komunikacijom s primateljem uzdržavanja, utoliko tužiteljica još jedno upućuje na to da se tuženik Ugovorom o doživotnom uzdržavanju obvezao: brinuti o primatelju uzdržavanja i osigurati za istoga posebnu zdravu prehranu i osigurati redovno pospremanje kuće u kojoj živi i pranje rublja, a što je za tuženika obavljala tužiteljica kao njegova supruga s kojoj je živio, a koju u tu svrhu primatelju uzdržavanja zasigurno nije „osigurao“ tuženik.
4. Tuženi podneskom od 27. svibnja 2025. godine se očituje i navodi da je svaki ugovor o doživotnom uzdržavanju pa tako i predmetni, po svom karakteru aleatoran pravni posao, što znači da je njegova pravna i ekonomska ravnoteža neizvjesna i zavisi od budućeg neizvjesnog događaja – u ovom slučaju, trajanja života primatelja uzdržavanja. Tuženik ponovno ističe da su okolnosti oko načina i sadržaja ispunjavanja predmetnog Ugovora sasvim irelevantne za pitanje valjanosti (ništetnosti) samog ugovora. Činjenica da je da primatelj uzdržavanja za vrijeme svog života tijekom uzdržavanja (trajanja ugovora od tri i pol godine) nikada nije imao nikakvih primjedbi na ispunjavanje obveza tuženika iz Ugovora. Isto tako da svi navodi tužiteljice iz toč. III. podneska kojim pokušava prikazati tuženika kao osobu koja je navodno počinila neka kaznena djela, pri čemu tuženik napominje da prema njegovim saznanjima nikakav kazneni postupak protiv njega nije pokrenut niti vođen niti se vodi, osim što su takvi navodi u cijelosti neosnovani, netočni, isti su postavljeni vrlo tendenciozno i s očitom namjerom klevete tuženika kako bi se tuženika pokušalo prikazati u negativnom kontekstu, a osim toga takvi navodi nemaju nikakve veze s predmetom ovog spora. Navedeno je još jedna okolnost iz koje se može zaključiti da je ovaj parnični postupak još jedno sredstvo prisile i neprimjerenog pritiska tužiteljice na tuženika u kontekstu predmetnog ostavinskog postupka iza pok. BK, a sve s ciljem kako bi tužiteljica za sebe kao nasljednik pokušala ishoditi materijalnu (imovinsku) korist koja joj po zakonu ne pripada i kako bi tuženik u konačnici odustao od svojih legitimnih i zakonitih zahtjeva prema tužiteljici kao jednoj od zakonskih nasljednika iza pok. BK.
5. Umješač IK je podneskom od dana 30. siječnja 2025. g zatražila da pristupi kao umješač na strani tužiteljice budući ima pravni interes u ovom postupku da se donese odluka u korist tužiteljice, jer je kćer, zakonska nasljednica pok. BK, jer ishod parnice izravno utječe na obim ostavinske mase koja je predmet ostavinskog postupka pred ovim sudom posl.br.O- 847/2024, a da bi u slučaju poništenja predmetnog ugovora imovina koja je bila njegov predmet ušla u ostavinsku masu.
5.1. Prijedlog IK u svojstvu umješača u ovoj parnici na strani tužiteljice je prihvaćen, kako je odlučeno pod točkom I. Rješenja, jer je dokazala ovom sudu da ima pravni interes sudjelovati na strani tužiteljice budući je jedna od zakonskih nasljednika pok BK.
5.2. Tijekom postupka umješaš je navela da iz svega proizlazi da je predmetni ugovor sklopljen iz nedopuštene pobude i kao takav ništetan. Iz samog teksta javnobilježničkog akta proizlazi da predmet ugovora nije pojedinačna stvar ili ograničena imovina koja bi razumno odgovarala protuvrijednosti uzdržavanja, nego većinski poslovni udio u trgovačkom društvu, zajedno s cjelokupnom dobiti društva i svim pozajmicama koje primatelj uzdržavanja daje društvu. Takva konstrukcija predstavlja sveobuhvatan prijenos poslovne i financijske vrijednosti, a ona da po svojoj naravi nadilazi socijalnu funkciju uzdržavanja i poprima obilježja koncentriranog imovinskog prijenosa. Ugovor da se tako ne pojavljuje kao instrument zaštite egzistencije primatelja uzdržavanja, nego kao mehanizam prijenosa kontrole i ekonomskih koristi. Iskaz tužiteljice da je bio sadržajno razrađen, logički povezan i međusobno dosljedan u svim bitnim segmentima. Tužiteljica da je opisala primatelja uzdržavanja kao poslovno aktivnu osobu, uključenu u upravljanje društvom, sposobnu za donošenje poslovnih odluka i raspolaganje imovinom. Naglasila je da nije bio osoba trajne potrebe skrbi niti životne ovisnosti. Njezin iskaz nije ostao na općim ocjenama, nego je bio povezan s konkretnim činjenicama o poslovnim aktivnostima, financijskoj sposobnosti i ulozi primatelja uzdržavanja u društvu. Posebno je ukazala da je tuženik i prije sklapanja ugovora bio poslovno uključen i zbrinut, što dodatno relativizira tvrdnju da je ugovor bio nužan radi osiguranja njegove motivacije za skrb. Iskaz da je u suglasju sa samim tekstom ugovora, jer opseg prenesene imovine pokazuje da se ne radi o minimalnoj protuvrijednosti uzdržavanja, nego o prijenosu strateške imovine. Upravo podudarnost između sadržaja ugovora i iskaza tužiteljice daje tom iskazu povećanu dokaznu vrijednost. Iskaz tuženika da nasuprot tome pokazuje više unutarnjih proturječja. S jedne strane tvrdi da je svrha ugovora bila skrb i uzdržavanje, a s druge priznaje da je primatelj uzdržavanja bio poslovno aktivan i sposoban samostalno upravljati poslovima. Navodi da je skrb bila nužna, ali ne iznosi konkretan, vremenski određen i sadržajno razrađen opis kontinuiranih radnji uzdržavanja u opsegu preuzetih obveza. Njegov iskaz ostaje na razini općih tvrdnji o bliskosti i pomoći. Takva razina općenitosti nije dovoljna za dokazivanje stvarnog izvršavanja obveza iz ugovora o doživotnom uzdržavanju. Ugovor predviđa širok spektar stalnih obveza: svakodnevne kontakte, prehranu, zdravstvenu skrb, održavanje kućanstva i druge kontinuirane radnje. Iz iskaza tuženika ne proizlazi stvarno izvršavanje takvog opsega obveza. Primijenjeno na ovaj predmet, prijenos većinskog udjela, dobiti i pozajmica ima središnji učinak izmještanja ključne imovine iz buduće ostavinske mase. Time se mijenja ravnoteža među nasljednicima. Taj učinak nije sporedan, nego temeljni, te da takva posljedica mora biti uzeta u obzir kod ocjene pobude. Slijedom toga, umješač smatra da sporni ugovor ne može proizvoditi pravne učinke te predlaže sudu da tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti.
6. Sud je dana 23. srpnja 2024. godine povodom prijedloga tužiteljice donio Rješenje kojim se odbija kao neosnovan prijedlog osiguranja za određivanje privremene mjere.
7.Tijekom postupka sud je izvršio uvid u dokumentaciju priloženu u spisu i to: Ugovor o doživotnom uzdržavanju BK kao primatelja uzdržavanja i ĐK kao davatelja uzdržavanja od 30. rujna 2020 godine (l.s. 30 -32), zapisnik u ostavnskom postupku od 02. srpnja 2024. godine (l.s. 33-34), zk. izvadak za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (l.s.63-83, 130-154), Odluka o postupanju s gubitkom (l.s. 155), Procjena vrijednosti ostavine pok. BK (l.s. 156-158), saslušao svjedoke PK, NK, MK i EK (l.s. 203-208), DK (l.s. 224), stranke i umješača (l.s. 210-216) te pribavio ostavinski spis pok. BK.
7.1. Sud nije provodio daljnje dokazne prijedloge saslušanja svjedoka predloženih od strane stranaka budući je činjenično stanje dovoljno raspravljeno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.
8. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
9. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen i solemniziran dana 30. rujna 2020. godine između BK kao primatelja uzdržavanja i ĐK kao davatelja uzdržavanja, jer da je isti sklopljen s nedopuštenom pobudom isključenja zakonskih (i nužnih) nasljednika primatelja uzdržavanja pok. BK te uspostava prijašnjeg stanja u nadležnom sudskom registru Trgovačkog suda u Zadru prije provedbe prijenosa poslovnog udjela temeljem ništetnog Ugovora.
10. Odredbom članka 579. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO) propisano je da se ugovorom o doživotnom uzdržavanju obvezuje jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećeg (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana izjavljuje da mu daje svu ili dio svoje imovine, s tim da je stjecanje stvari i prva odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja.
10.1. Prema odredbi članka 322. stavak 1. ZOO ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva, ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
10.2.Prema odredbi članka 273. ZOO pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost (stavak 1.). Ali ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka (stavak 2.). Besplatni ugovor nema pravni učinak i kad drugi ugovaratelj nije znao, ni morao znati da je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku njegova suugovaratelja (stavak 3.).
11. Prvenstveno je za navesti da navodi tužitelja koji se odnose na tuženikovo neizvršavanje ugovornih obveza opisanih u čl. 4 predmetnog Ugovora, a u odnosu na brigu o pok. BK (da se tuženi nije brinuo o ocu jer da mu takva briga nije ni bila potrebna jer je živio sa suprugom ovdje tužiteljicom u zajedničkom kućanstvu te da je ista redovito pospremala i čistila kuću u zajedničkom domačinstvu, prala rublje i svakodnevno mu bila na usluzi u njegovim životnim potrebama …), nisu odlučni za donošenje odluke u ovom predmetu, jer u ovom predmetu tužitelj ne traže raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog neizvršavanja obveza iz ugovora već traže utvrđenje ništetnim tog ugovora jer da je isti sklopljen s nedopuštenom pobudom isključenja zakonskih (i nužnih) nasljednika.
12. Među strankama nije sporno:
- da su se tužiteljica i pok. BK upoznali početkom 2016. godine, a počeli zajedno živjeti u ožujku 2016. pa sve do njegove smrti 2024.
- da su pok. BK i tužiteljica dana 30. rujna 2019 . godine, (prije nego su ozakonili svoju vezu), zaključili Ugovor o uređivanju imovinsko pravnih odnosa (predbračni ugovor) na način da su utvrdili svatko svoju imovinu, pa su tako čl. 4 uredili imovinsko pravne odnose na način da sva imovina BK koja se sastoji od nekretnina, poslovnih udjela u trgovačkim društvima kao i sva imovina i prava koja će ugovorna strana steći bilo kao fizička osoba ili kao vlasnik tvrtke predstavlja zasebnu imovinu BK, te da tužiteljica na toj imovini ne stječe niti će u budućnosti steći bilo koja prava osim prava doživotnog stanovanja u kući u vlasništvu UK u [adresa], (priklopljen ostavinski spis l.s. 78-81), a koji Ugovor je ovjeren od strane stranaka kod Javnog bilježnika Silvana Grdović pod OV- 12865/2019 i Ov- 12864/2019
- da je dana 30. rujna 2020 godine zaključen i solemniziran Ugovor o doživotnom uzdržavanju između pok. UK, kao primatelja uzdržavanja i njegova sina, tuženog, kao davatelja uzdržavanja te da kao naknadu za uzdržavanje i skrbi do smrti, ostavlja svom sinu, suvlasništvo društva SAN KAPITAL d.o.o., za cijelo i cjelokupnu dobit društva koja je ostvarena ili će se ostaviti tijekom poslovanja te sve pozajmice primatelja uzdržavanja koja budu dana društvu,
- da je čl. 3 istog ugovora utvrđeno da sva ostala imovina primatelja uzdržavanja koja je u njegovom vlasništvu ili koja se zatekne u njegovom vlasništvu u trenutku smrti nije predmet ovog Ugovora
- da su osnovali i suvlasnici tvrtke SAN KAPITAL d.o.o. bili tuženi u iznosu od 40 posto i pok. BK u iznosu od 60 posto
- da su se tužiteljica i pok. BK (njemu treći brak), vjenčali 02. listopada 2020. godine i to nakon što je zaključen 30. rujna 2020 predmetni Ugovor
- da je BK bio vitalan i sposoban za samostalni život kako u vrijeme sklapanja Ugovora tako i neposredno prije (nagle) smrti,
- da je BK preminuo dana **.**.2024., da su njegovim zakonskim nasljednicima u ostavinskom postupku (koji je još u tijeku) utvrđeni supruga, ovdje tužiteljica, sin ĐK (sin iz prvog braka), te kćerke EK (kćer iz drugog braka) i IK (kćer iz prvog braka)
-da ostavitelj nije sačinio oporuku te da je tijekom ostavinskog postupka utvrđena ostavinska imovina pok. ĐK, dok ju je tužiteljica tijekom ovog postupka "grubo" procijenila na 8.000.000,00 EUR, a tuženi ju je točno specificirajući procijenio u iznosu od 4.390.159,80 Eura (l.s. 156-158)
-da su odnosi između tužiteljice i tuženika narušeni tek nakon smrti pok. BK .
13. Sud je tijekom postupka saslušao više svejdoka predloženih i od strane tužitelja i tuženih, ali je iskaze istih cijenio samo u onim njihovim dijelovima koje su bitne za odlučivanje i donošenje odluke u ovom postupku radi utvrđenja ništetnosti predmetnog Ugovora. Pa tako iz iskaza saslušanih svjedoka PK, NK, CK i MK, osobama bliskim pok. BK proizlazi da isti nisu imali saznanja da je zaključen predmetni Ugovor između pok. BK i njegova sina, već da su za isti saznali nakon njegove smrti. Svjedok PK, kum tužitelja, a i osoba koja se s pok. i tuženim svakodnevno se družila na kavi prije posla u 8.00 h ujutro, koji je bio njihov ritual, a povremeno i sa druženjima zajedno sa ženama, kojem svjedoku ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru, smatrajući ga nepristranim, koji nije u zavadi sa strankama, već je osoba koja je u dobrim odnosima i sa tužiteljicom i sa tuženim, i koji nema interesa za uspjeh u sporu na bilo čijoj strani, proizlazi, a što i potvrđuju ostali saslušani svjedoci, i same stranke, a isto i proizlazi iz imovine pok. utvrđene na ostavinskoj raspravi, da je pok. BK bio imovinski jako stabilan, da je gradio zgrade od 60 - tak stanova bez kreditiranja banke, da je volio živjeti i putovati, da mu je zdravstveno stanje bilo jako dobro, osim šećerne bolesti i operacije očiju u Poliklinici Svijetlost u Zagrebu, da mu nije trebala svakodnevna briga, a da su prije operacije pili kavu, a 3 dana nakon operacije da je preminuo. Isto tako ovaj svjedok iskazuje da je ĐK ocu pomagao u tvrtki koju su zajedno imali, da je svakodnevno sudjelovao na projektima koje su imali, crtao projekte i da je što se tiče posla bio skroz uz oca, a da je pokojnom bio cilj polako se povući iz poslovanja i to poslovanje prepustiti ĐK jer da nema kome drugome. Svjedok iskazuje da je pok. BK organizirao sprovod u dogovoru sa ĐK i RK, dok da mu je za sprovod dao novce ĐK. I iz iskaza saslušane svjedokinje NK, kojoj ovaj sud isto tako poklanja vjeru u cijelosti proizlazi da je pok. BK govorio da mu je cilj u životu uživanje i putovanja, a da su se često družili na raznim događajima, te da nikad nije govorio da će razbaštiniti nekog od svojih nasljednika, a da je izjavio da je zbrinuo sebe i RK kojoj će ostaviti kuću i novce, kao i da je dok je živ da je on gazda u firmi a nakon svoje smrti da će istu ostaviti sinu ĐK, koji je radio zajedno s njim. Iskazuje da je ĐK viđala rjeđe jer isti nije živio s ocem nego s obitelji u stanu. Iz iskaza svjedoka MK, poslovnog partnera pok. BK i ĐK kojem također ovaj sud poklanja vjeru, proizlazi da je svakodnevno u kafiću prije posla pio kavu sa pok. BK, ĐK i svjedokom PK, pa da je tako s godinama poslovni odnos prerastao u prijateljski, jer je bio nadzorni inženjer za zgrade koje su gradili ĐK i BK i to od 2017. Iskazuje da su otac i sin bili prisni prijatelji, te da nisu bili u svađi, a da kad je bio sam s pok. na kavi da mu je isti pričao da mu je namjera da ĐK preuzme poslovanje firme, a isto tako iskazuje da su ĐK i BK zajedno odlučivali o svemu vezano za firmu. Saslušani svjedok iskazuje da su se ĐK i BK nadopunjavali pa tako iskazuje da je jedne prigode ĐK pomagao ocu organizirati rođendan.
14. Kćer pok. BK, EK je saslušana kao svjedokinja u ovom postupku, te je navela da su joj tata i ĐK spominjali da će tata s ĐK zaključiti predmetni Ugovor a da joj je tata objasnio da želi sebe osigurati u slučaju potrebe, a ona smatra da je otac samo formalizirao ono što je već postojalo između njih, kao i da misli da je tužiteljica za taj ugovor već i prije znala. I ona (a i stranke tijekom postupka ne spore tu činjenicu), iskazuje da su između oca, tužiteljice, ĐK i nje bili jako prisni odnosi a koji odnosi su se narušili nakon očeve smrti. Isto tako da je nakon očeve smrti ostalo jako puno imovine, koje nabraja u iskazu, te da nitko od nasljednika, kao ni ona, nije oštećen. Sklapanje predmetnog ugovora između oca i brata da je doživjela sretno , jer da je to bila posljedica njihova dotadašnja odnosa , jer da je njemu ĐK bio društvena i emocionalna potpora, i da što god je trebalo da je ĐK tati bio pri ruci, a koji odnos da je trajao do smrti, a ugovor da se ispunjavao i da je bio stalno uz oca, a pogotovo kad je otišao u bolnicu kada je za njega tražio najbolje liječnike, premještaj u Zagreb, čak da ga je helikopterom htio odvesti u Zagreb.
15. Saslušana je tijekom postupka isto tako i druga kćer pok. BK, IK, koja je u svom iskazu navela da je za smrt oca saznala od majke, a ona preko zajedničkih prijatelja, pa da je iz Njemačke gdje živi, sjela u auto i došla sutra i to dan nakon pogreba. Da se s ocem zadnjih 13 godina nije čula ni vidjela, a da su se prije čuli telefonski, s tim da je sukob između njih nastao jer joj je otac odbio plaćati školovanje u Njemačkoj u iznosu od 250,00 Eura mjesečno. Da se tijekom života, a ima 37 godina, 4-5 godina intenzivno družila sa polubratom i polusestrom, ali da ni ocu ni njima nije bila na vjenčanju. Da ju je nakon smrti oca ĐK nazvao i rekao joj da mu je otac sve ostavio oporukom, a i da je s njim zaključio Ugovor o doživotnom, a da je s RK zaključio Ugovor u kojem se ona isključuje iz nasljedstva te joj tom prilikom ponudio iznos od 300.000,00 Eura, da je putem društvenih mreža pratila društvena zbivanja svog oca te je bila upoznata da je otac vodio aktivan život. Za brata ĐK navodi da zna da je tati pomagao u firmi i da je vrijedan i sposoban kao i da je čula od rodbine da je otac ĐK platio vjenčanje, zemljište na kojem gradi kuću u [adresa] i zemljišta u Zemuniku za izgradnju vila.
16. Na temelju provedenog dokaznog postupka, analizirajući sve provedene dokaze skupno i pojedinačno sud ne nalazi tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim . Sud smatra da je pok. BK u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju u cijelosti bio sposoban shvatiti sve stvarne i pravne značajke odnosno posljedice sklopljenog ugovora, kao i da. je pok. BK iskazao volju za sklapanjem ugovora o doživotnom uzdržavanja, kojim mu se njegov sin ĐK obvezao uzdržavati ga odnosno brinuti se o njegovim osobnim potrebama i osigurati mu liječničku pomoć, što je tuženi, za života pok. BK, koliko mu je bilo potrebno s obzirom da mu realno zbog zdravstevenog stanja nije ni trebalo, i izvršavao.
17. Nadalje, isto tako Sud smatra da pobuda pok. BK za sklapanje predmetnog ugovora nije bila drugačija od one koja iz samog sadržaja tog ugovora proizlazi a što u svom iskazu iskazuje i svjedokinja, njegova kćerka EK koja je bila u dobrim odnosima s ocem, a otac ju je prije samog zaključenja predmetnog Ugovora obavijestio o želji da će s njenim bratom zaključiti takvu vrstu Ugovora, čak se i kod nje raspitivao o raspolaganjima za života, a za napomenuti je da je mogao i drugim pravnim poslovima zaključiti prijenos svog dijela poslovnog udjela firme na sina. Isto tako u samom ugovoru je navedeno da sva ostala imovina primatelja uzdržavanja koja je u njegovom vlasništvu ili koja se zatekne u njegovom vlasništvu u trenutku smrti nije predmet Ugovora, s kojim je bio upoznat i sam tuženi da otac mu za naknadu za uzdržavanje ostavlja samo jedan dio svoje imovine, a imao je i mogao i tada već raspolagati i sa drugom imovinom (nekretninama, pokretninama, novčanim sredstvima….).
18. Tužitelj tijekom postupka, kako je već navedeno, nije dokazao da bi nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku pok. BK da sklopi ugovor, pa je samim time i po shvaćanju suda pogrešan zaključak tužitelja da je tuženi znao ili morao znati za takvu nedopuštenu pobudu. Polazi se od toga da je primarna pobuda primatelja uzdržavanja ali i cilj samog ugovora o doživotnom uzdržavanju da primatelj uzdržavanja za sebe osigura potrebnu skrb, (za buduće vrijeme) dok s druge strane davatelj tu skrb ugovara uz naplatu, dakle s ciljem da mu nakon smrti pripadne cijela ili dio imovine primatelja uzdržavanja. Na odluku o tome s kim će neka osoba sklopiti ugovor o doživotnom uzdržavanju utječu brojni činitelji, a bliskost s osobom - davateljem uzdržavanja je svakako jedan od važnijih. Pritom , a suprotno navodima tužitelja, nema zapreke da neka osoba sklopi ugovor o doživotnom uzdržavanju s osobom koja i inače ima po zakonu obvezu brinuti se o primatelju (npr. s roditeljima, djecom ili suprugom), a nema zapreke niti da se na strani davatelja uzdržavanja u ugovoru pojavi osoba koja spada u krug zakonskih nasljednika primatelja uzdržavanja. Pravni učinak ugovora o doživotnom uzdržavanju je upravo takav da imovina primatelja uzdržavanja obuhvaćena ugovorom ne ulazi u ostavinsku masu primatelja uzdržavanja, odnosno takvim ugovorom se i nužni nasljednici lišavaju nužnog dijela koji bi im pripao po zakonu da nema ugovora. Slijedom navedenog, ne može se stoga tuženom predbaciti ponašanje koje bi bilo protivno pravnom poretku i moralu, jer je za očekivati je i u skladu je sa pravnim poretkom i moralom, da će tuženi u slučaju sklapanja ugovora steći određenu imovinu, u konkretnom slučaju već tada je ugovorom ugovorenu koju, a ostala imovina primatelja uzdržavanja se isključuje. Ugovor o doživotnom uzdržavanju davatelji uzdržavanja upravo sklapaju s svrhom da steknu imovinu primatelja uzdržavanja, koja je predmet ugovora, pa tako ta namjera ugovaratelja, odnosno očekivani cilj, nije protivan prisilnim propisima ili moralu u smislu članka 322. ZOO.
19. U predmetnom postupku, nije utvrđena niti jedna okolnost, koja bi dala osnovu za zaključak da davatelj uzdržavanja nije imao namjeru voditi brigu o sada pok. BK i pomagati mu, niti su utvrđene okolnosti na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je jedina pobuda kod sklapanja ugovora bila lišiti tužitelja i zakonskih nasljednika nasljedstva, niti da bi takva pobuda bitno utjecala na odluku primatelja uzdržavanja da sklopi ugovor, a da bi to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, zbog čega bi ugovor bio bez učinka. Upravo suprotno proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka kojima je pok. BK za života rekao i navodio što bi ostavio supruzi RK (kuća i novci..) a da bi ĐK ostavio poslovanje tvrtke, a isto tako im je iskazivao da nikog od nasljednika neće oštetiti, što se u konkretnom slučaju i nije dogodilo.
20.Predmetnim ugovorom o doživotnom uzdržavanju, ponavlja se, nije obuhvaćena sva imovina primatelja uzdržavanja, već samo jedan njezin dio, dok preostala imovina primatelja uzdržavanja značajno veće vrijednosti (tuženi navodi preko 4 milijuna eura vrijednosti, tužiteljica grubo procjenjuje 8 milijuna eura) čini ostavinu u ostavinskom postupku nakon njegove smrti, što dokazuje da kod sklapanja Ugovora nije postojala namjera odnosno pobuda za isključivanjem nasljednika iz nasljeđivanja što je navedeno i u samom ugovoru, a sam Ugovor je zaključen malo više od 3 godine prije nego je primatelj uzdržavanja preminuo u kojem periodu se ugovor uredno ispunjavao i realizirao, a isti je kako je već navedeno i obrazloženo odraz stvarne i prave volje ugovornih strana.
21. Samo podredno, naposljetku je za navesti da su tužiteljica i njen sada pok. suprug i to prije sklapanja braka, potpisali predbračni ugovor o uređivanju imovinsko pravnih odnosa na način da su utvrdili svatko svoju zasebnu imovinu (u kojem ugovoru je i konstatirana precizno imovina pok. BK), i ugovorili da tužiteljica na imovini pok. BK ne stječe niti će u budućnosti steći bilo koja prava osim prava doživotnog stanovanja u kući u vlasništvu UK u [adresa], koji Ugovor je dostavljen u ostavinski spis. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je pok. BK nametnuo da potpiše takav ugovor kojeg je i potpisala kod javnog bilježnika , što sud u tom dijelu iskaza istoj nije povjerovao, ali da je tek nakon ostavinske rasprave od odvjetnika saznala da je isti nevaljan odnosno da nema pravnu snagu.
21.1.Iz svega proizlazi da je pok. BK (ne znajući da je Ugovor nevaljan iako ta činjenica tijekom postupka nije utvrđena), te bez obzira što tužiteljica iskazuje da joj je zaključenje istog bilo nametnuto s njegove strane, htio i zaključio (i to prije nego li je zaključio brak sa tužiteljicom), a nesporno je da je i tada bio mnogo imućniji od tužiteljice, vjerovao da je na takav način utvrdio i ovim ugovorom zaštitio već svoju do tad stečenu imovinu, a na što je pristala i tužiteljica odlaskom kod javnog bilježnika i ovjerom potpisa na tom ugovoru, iako sada iskazuje drukčije. I iz ovakvog ponašanja i sklapanja ovakve vrste Ugovora, sud zaključuje da je pok. BK itekako znao što radi i bio sposoban shvatiti sve stvarne i pravne značajke odnosno posljedice sklopljenog predbračnog ugovora, kao i kasnije zaključenog predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju.
22. Prema tome, sud je utvrđenja da nije bilo zapreka za sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju između oca i sina, ali i iz same činjenice da je nepredvidivo i neizvjesno, kod ovakvih ugovora da li će činidba biti u srazmjeru sa protučinidbom , te ne nalazeći da je ugovor ništetan kako je već obrazloženo, odlučio kao u izreci pod točkom I. te odbio tužbeni zahtjev tužitelja.
23. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP -a a odnosi se na zastupanje tuženika po punomoćniku iz redova odvjetnika prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23 i 107/25 – dalje Tarifa). Tako je tuženom trebalo priznati sastav odgovora na tužbu 100 bodova, te pristup na ročišta od 08.09.2025, 14.11.2025., 17.12.2025., 04.02.2026. i 04.03.2026 za svako ročište od po 100 bodova, te sastav podneska u iznosu od 100 bodova, (1 bod /2 Eura) sve uvećano za PDV od 25 % (350,00 Eura), što sveukupno iznosi 1.750,00 EUR-a.
Zadar, 13. travnja 2026.
Sutkinja
Maja Nevešćanin
UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, putem ovog suda na Županijski sud kojemu će se dodijeliti u rad elektroničkom nasumičnom dodjelom s primjenom odgovarajućeg algoritma, sukladno odredbama Sudskog poslovnika, pisano u tri primjerka za sud i protivnu stranku.
DNA:
1.Tužitelju po pun.
2.Tuženiku po pun.
3.Umješaču po pun.
