Poslovni broj: P-489/2025-15
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Dubrovniku
Dr. Ante Starčevića 23
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji tog suda Ines Bračanov Čuljat, u pravnoj stvari tužitelja GA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Maja Krstović, odvjetnica u Dubrovniku, protiv tuženika Addiko bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB:14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 11. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 16. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetni dijelovi odredbi iz članka 2, 3 i 4 Ugovora o kreditu broj 266-113/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine potvrđen po javnom bilježniku Nikši Viđenu dana 20. svibnja 2008. pod poslovnim brojem OV-7529/08 i javnom bilježniku Nikoli Tadić dana 26. svibnja 2008. pod poslovnim brojem OV-4340/08 kojima je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica, kamate i mjesečni anuiteti.
II. Utvrduje se da je ništetna odredba čl. 6 Ugovora o kreditu broj 266-113/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine potvrđen po javnom bilježniku Nikši Viđenu dana 20. svibnja 2008. pod poslovnim brojem OV-7529/08 i javnom bilježniku Nikoli Tadić dana 26. svibnja 2008. pod poslovnim brojem OV- 4340/08 kojom je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika.
III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. Aneksa ugovoru o kreditu 266- 113/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine potvrđenog po javnom bilježniku Nikši Viđenu pod poslovnim brojem OV-666/16 od 02. veljače 2016. u dijelu kojom je ugovorena promjena ugovorene redovne kamatne stope, te odredba čl. 12 istog aneksa u dijelu u kojem je navedeno da ugovorne strane u cjelosti prihvaćaju jednostrane odluke banke.
IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 30.623,74 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim:
-na iznos od 27.658,23 EUR od dana 01.10.2015. sa pripadajućim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022., koju kamatnu stopu utvrđuje i objavljuje HNB, a od 01. siječnja 2023. pa do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31.12.2023., a od 1.1.2024., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena , pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, te
-na iznos od 2.965,51 EUR od dana podnošenja tužbe 07.06.2019. pa do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te od 01.01.2023. pa do dana plaćanja prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31.12.2023., a od 1.1.2024., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena , pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 5.076,11 EUR sa zateznom kamatom po stopi za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počev od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 266-113/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine potvrđen po javnom bilježniku Nikši Viđenu dana 20. svibnja 2008. pod poslovnim brojem OV-7529/08 i javnom biljezniku Nikoli Tadić dana 26. svibnja 2008. pod poslovnim brojem OV- 4340/08 u iznosu od 318.000,00 CHF (švicarskih franaka) prema srednjem tečaju CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, a na rok otplate 30 godina sa kamatnom stopom od 5,74% godišnje. Navedeni ugovor je izmijenjen aneksom potvrđenim po javnom bilježniku Nikši Viđenu pod poslovnim brojem OV-666/16 od 02. veljače 2016. te je dana 15.12.2016. zaključen ugovor-suglasnost kojim je izmjenjeno dospijeće mjesečne obveze sa zadnjeg dana u mjesecu na 15. dan u mjesecu. Nadalje navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom sklopio i drugi Ugovor o kreditu broj 276- 53097035 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine potvrđen po javnom bilježniku Nikši Viđenu dana 17. siječnja 2017. pod poslovnim brojem OV-205/17 te dana 18. siječnja 2017. pod poslovnim brojem OV-223/17 u iznosu od 1.300.000,00 HRK (kuna) na rok otplate 228 mjeseci. Navodi i da je tuženik ista pravna osoba koja je sklopila predmetne ugovore, s time da je naknadno promijenjena tvrtka tuženika na onu kako je uvodno navedena. Nadalje, da se u u predmetnim ugovorima radi o tipskom ugovoru koji su sastavljeni od strane tuženika te pod uvjetima koje je tuženik odredio po principu "uzmi ili ostavi" a da je člankom 2, 3 i 4 Ugovora o kreditu broj 266- 113/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine potvrđen po javnom bilježniku Nikši Viđenu dana 20. svibnja 2008. pod poslovnim brojem OV-7529/08 i Javnom bilježniku Nikoli Tadić dana 26. svibnja 2008. pod poslovnim brojem OV- 4340/08 ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica, kamate i mjesečni anuiteti, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti dok je člankom 6 istog ugovora o kreditu propisano da je Banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke, o kojoj odredbi ugovora se nije pojedinačno pregovaralo prilikom zaključenja ovog ugovora. Aneksom ovom ugovoru potvrđenim po javnom bilježniku Nikši Viđenu pod poslovnim brojem OV-666/16 od 02. veljače 2016. stranke su sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju izvršile konverziju ugovorene valute uz koju je vezana glavnica iz CHF u EUR a u svrhu konačne isplate preostalog iznosa ovoga kredita tužitelj je kod tuženika podigao novi kredit u iznosu od 1.300.000,00 HRK (kuna) te je Ugovorom o kreditu broj 276-53097035 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine potvrđenom po javnom bilježniku Nikši Viđenu dana 17. siječnja 2017. pod poslovnim brojem OV- 205/17 te dana 18. siječnja 2017. pod poslovnim brojem OV-223/17 u čl. 2 navedeno da se kredit odobrava za refinanciranje prethodno navedenog kredita te je odobreni iznos u cijelosti isplaćen na račun tuženika čime je u cijelosti otplaćen i zatvoren Ugovor o kreditu broj 266-113/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine potvrđen po javnom bilježniku Nikši Viđenu dana 20. svibnja 2008. pod poslovnim brojem OV-7529/08 i javnom bilježniku Nikoli Tadić dana 26. svibnja 2008. pod poslovnim brojem OV-4340/08. Ističe da čl. 87.st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok se argumento a contrario iz odredbe čl. 84 istog zakona zaključuje da su nepoštene one ugovorne odredbe koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i uočljive što se sve u konkretnom slučaju odnosi na čl. 2, 3, 4 i 6 Ugovora o kreditu broj 266-113/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine potvrđen po javnom bilježniku Nikši Viđenu dana 20. svibnja 2008. pod poslovnim brojem OV-7529/08 i Javnom bilježniku Nikoli Tadić dana 26. svibnja 2008. pod poslovnim brojem OV-4340/08 te su navedene ugovorne odredbe ništave iz čega je razvidno da je tuženik tužitelju neosnovano naplatio razliku izmedu ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom banke, kao i razliku nastalu uslijed značajnije promjene te da je HRK u odnosu na CHF, koja razlika nije otklonjena Aneksom ovom ugovoru potvrđenim po javnom bilježniku Nikši Viđenu pod poslovnim brojem OV-666/16 od 02. veljače 2016. Nadalje navodi i da je Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632 od 14.06.2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.07.2013. i u dijelu u kojem je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 01.09.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP 03), koja povreda traje i nadalje kao i da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženi postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP 03) i to člancima 81, 82, 90, odnosno nakon 07.08.2007. suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (ZZP 07) i to člancima 96. i 97. odnosno suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ističe i da prema shvaćanju revizijskog suda, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 Zakona o obveznim odnosima (05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13.06.2014.) dok iz presude Europskog suda pravde od 30.04.2014. u predmetu br. C- 26/13 navodi da čl. 4 st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tužitelju moraju na transparentan način objasniti razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Također ističe da je prilikom zaključenja aneksa predmetnom ugovoru, tuženik iskoristio svoj položaj pozivajući se na ranije navedene (ništetne) odredbe glavnog ugovora te je sa tužiteljem zaključio aneks koji je također tipski sastavljen od strane tuženika pod uvjetima koje je tuženik odredio po principu "uzmi ili ostavi", a kojima je razlika nastala uslijed značajnije promjene tečaja CHF u odnosu na HRK sanirala samo u manjem dijelu, dok razlika nastala uslijed promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika nije sanirana uopće te se ovim aneksom u tom dijelu de facto provode ništetne odredbe glavnog ugovora, pa je stoga ništetan i čl. 3 navedenog aneksa. Zaključno, da je predmet obveze tužitelja neodređen jer u vrijeme zaključenja Ugovora on nije mogao znati koliko ce novčanih jedinica u apsolutnom iznosu morati platiti tuženiku kod vraćanja kredita i neodrediv jer ugovor ne sadrzi podatke temeljem kojih bi se mogla odrediti visina kamatne stope a koja odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja-tuženika, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena zbog čega ugovorne odredbe na ovaj način uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tuzitelja jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne moze predvidjeti, a pravilnost promjene ne moze niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija što je suprotno odredbi čl. 247 Zakona o obveznim odnosima koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Ističe i da je kamata dio cijene, a cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno barem odrediva, već samim time odredba ugovora o kreditu koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ukazuje se protivna načelu savjesnosti i poštenja sadržanom u odredbi čl. 4 Zakona o obveznim odnosima kojom se propisuje da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenoga tužitelj ističe da ima pravo zahtjevati isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku izmedu iznosa koji je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi od 5,74% godišnje za redovnu kamatu, te isplatu preplaćenih anuiteta kao razliku izmedu iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.
2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini dok ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 266- 113/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, 2. svibnja 2008. (dalje: ugovor o kreditu) a koji ugovor je tužitelj izmijenio, u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu (dalje: Aneks) a tuženik je bio obvezan ponuditi tuženiku sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) odnosno člankom 19.e. Zakona o potrošačkim kreditima (Narodne novine br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 143/13 u daljnjem tekstu Zakon o potrošačkim kreditima) kojim je naloženo tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita s monetarnom klauzulom u CHF s korisnicima kredita s monetarnom klauzulom u EUR ponudom novog ili izmijenjenog ugovora i budući da je tuženik morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom, predložio je tužitelju sklapanje Aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što uključuje odredbu o valuti obveze i kamatnim stopama. Dakle da je sklapanjem Aneksa tužitelj u potpunosti izmijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, u članku 3. Aneksa ugovora o kreditu na način da je određeno da kamatna stopa predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope, dok je promjenjiva kamatna stopa vezana uz šestomjesečni EURIBOR te se prilagođava ili mijenja u skladu s EURIBOR-om a koja odredba članka 3. usklađena je s člankom 11.a ZKD-a, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa. Tuženik ističe da sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači i ništetnost samog ugovora stoga se na predmetnu pravnu situaciju ne može primijeniti odredba čl. 326. st. 1. ZOO-a koja zabranjuje konvalidaciju kada je ništetan cijeli ugovor, da se smisao odredbe čl. 326. st. 1. ZOO-a ogleda se u tome što zbog apsolutne ništetnosti nepostojeći ugovor (contractus nullus) ne postoji ni faktično ni pravno, dok ništetan ugovor postoji samo faktično ali ne i pravno, slijedom čega u oba slučaja ugovor nije nastao pravno i kao takav se ne može naknadno ni osnažiti, konvalidirati, već bi se jedino mogao sklopiti novi ugovor (Dr. G, Komentar zakona o obveznim (obligacionim) odnosima, Zagreb 1978, str. 468) i da je ugovaranje obveze ugovornih strana da zamijene eventualno ništetnu odredbu valjanom uobičajena pravna praksa prilikom sklapanja ugovora. Tuženik posebno ističe da predmetnim Aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, već da je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Navodi i da odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2868/19, od 12. veljače 2019. nije utvrđeno pravo tužitelja na isplatu i kod konvertiranih kredita, da takav stav nigdje u tom rješenju nije iznesen, niti je takav stav izražen u bilo kojoj drugoj odluci tog suda već da je u predmetnoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske samo paušalno naveden mogući interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu koje su prestale vrijediti, ali se sud ni na koji način nije bavio problematikom tzv. konvertiranih kredita niti osnovanošću imovinsko pravnih zahtjeva temeljem takvih ugovora stogada Aneks treba promatrati kao konačno rješenje svih odnosa ugovornih strana po pitanju konverzije i ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Nadalje, da je tuženik morao izmijeniti i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu sa zakonom koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa a koja odredba je jasna, lako razumljiva i uočljiva te ne podliježe testu nepoštenosti sukladno Zakonu o zaštiti potrošača a tako određena promjenjiva kamatna stopa je odrediva budući da se ista mijenja u skladu sa objektivnim pokazateljima (EURIBOR) stoga odredba čl. 3. Aneksa nije ništetna. Navodi i da su sklapanjem Aneksa ugovorne strane suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa tako da su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno a budući da se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu u CHF, a koji su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. ista nije primjenjiva u ovom postupku. Ističe da ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika kao i da su tuženik i tužitelj izmijenili valutu obveze iz CHF u EUR, Aneksom, prije donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. stoga tužitelj ne može isticati prigovor kako je Aneksom izmijenjena ništetna odredba. Tuženik navodi i kako je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na rizike koje valutna klauzula CHF nosi, proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima odnosno vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima. Nadalje ističe kako je predmetnim ugovorom ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 30 godina te da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF te da je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 30 godina kao i da je nesporno da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tuženik u cijelosti osporava obračun tužitelja koji je priložen uz tužbu te ističe kako je Aneksom utvrđena preplata u iznosu od 52.973,77 kn kojom je tužitelj u cijelosti obeštećen i opreza radi ističe prigovor zastare.
3. Tijekom postupka provedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj:266-113/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 20. svibnja 2008. (list 11-23 spisa), Aneks uz ugovor o kreditu broj:266-113/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 2. veljače 2016. (list 24-29 spisa), suglasnost broj 1 za promjenu dospijeća mjesečne obveze uz ugovor o kreditu broj 266-113/2008. (list 30-31 spisa), otplatni plan od 15.prosinca 2016. (list 32-36 spisa), Ugovor o kreditu broj:276-53097035 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 10. siječnja 2017. i priloge (list 37-58 spisa), specifikacija uplata (list 100-102 spisa), pregled prometa za klijenta od 13.kolovoza 2019. (list 103-114 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 13.kolovoza 2019. (list 115 spisa), otplatni plan od 29.svibnja 2008. (list 116-121 spisa), te vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za računovodstvo i financije (list 309-332 spisa) te saslušanjem svjedoka JA (list 300-301 spisa) i PA (list 341-342 spisa), vještakinje (list 340 spisa) i tužitelja GA (list 301-302 spisa).
3.1. Pregledom Ugovora o kreditu broj:266-113/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 20. svibnja 2008.između tuženika kao Banke i tužitelja kao korisnika kredita utvrđeno je da je tuženik tužitelju odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 318.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita i da je člankom 3. ugovoreno da se na kredit zaračunavaju kamate od 5,74% dekurzivno godišnje kao i da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 1.853,75 CHF a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečajuza CHF Hypo Alpe Adria Bank d.d. na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije dana dospijeća.
3.2. Uvidom u Aneks uz ugovor o kreditu broj:266-113/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 2. veljače 2016. utvrđeno je da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denomiranog u kunama sa valutnom klauzulom u EUR na dan 30.rujna 2015. iznosi 176.087,69 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe Adria bank za EUR kao i da pretplata na isti dan iznosi 52.973,77 kuna a koji iznos će se koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi.
3.3. Uvidom u suglasnost broj 1 za promjenu dospijeća mjesečne obveze uz ugovor o kreditu broj 266-113/2008 od 15.prosinca 2016. utvrđeno je da je Banka na zahtjev Korisnika kredita odobrila promjenu dana dospijeća mjesečne obveze iz zadnjeg dana u mjesecu na 15. dan u mjesecu.
3.4. Uvidom u otplatni plan od 15.prosinca 2016. za Ugovor o kreditu broj:266- 113/2008, partija:53068995 za razdoblje od 15. siječnja 2017. do 15. svibnja 2038. utvrđeni su iznos kredita od 176.087,69 EUR, datumi dospijeća anuiteta, kamata i razduženje, visina redovne kamatne stope, iznos redovnih kamata, razduženje i stanje kredita.
3.5. Pregledom Ugovora o kreditu broj:276-53097035 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 10. siječnja 2017. između tuženika kao Banke i tužitelja kao korisnika kredita utvrđeno je da je tuženik tužitelju odobrio stambeni kredit u iznosu od 1.300.000,00 HRK za refinanciranje kredita Addiko bank d.d., da je člankom 3. ugovoreno da se na kredit zaračunava fiksna kamatna stopa od 5,50% dekurzivno godišnje koja je fiksna 5 godina računajući od početka otplate kredita dok je po isteku navedenog roka promjenjiva a visina iste je vezana za promjenjivi dio kamatne stope koji se naziva i Bazna kamatna stopa (BKS) s dodatkom fiksnog dijela kamatne stope od 5.20 p.b. a koji fiksni dio kamatne stope se ne mijenja za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
3.6. Pregledom specifikacija uplata za ugovor broj:266-113/2008, broj partije:0053003158 utvrđeno je da se odnosi za razdoblje od 30. lipnja 2008. do 5. rujna 2015. i da su iz istoga vidljivi datumi valute, iznosi uplate u HRK i naziv uplatitelja.
3.7. Pregledom prometa za klijenta od 13.kolovoza 2019. za Ugovor o kreditu broj:266- 113/2008, partija 53003158 utvrđeno je da se odnosi za razdoblje od 30. lipnja 2008. do 30. rujna 2015. i da su iz istoga vidljivi datumi valute i knjiženja, valuta, vrsta prometa, valuta duguje i potražuje, kuna duguje i potražuje te saldo nedospjele glavnice.
3.8.Uvidom u obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 13.kolovoza 2019. za Ugovor o kreditu broj:266-113/2008, partija 53003158 proizlazi da se odnosi za razdoblje od 29. svibnja 2008. do 31.prosinca 2013.
3.9. Uvidom u otplatni plan od 29.svibnja 2008. za kredit 53003158 za razdoblje od 30.lipnja 2008. do 31. svibnja 2038. utvrđeni su iznos kredita od 318.000,00 CHF, kamata i razduženje, redovna kamatne stope, iznos redovnih kamata, razduženje i ostatak.
3.10. Saslušan svjedok JA iskazao je da je bio sudužnik na predmetnom kreditu koji je podigao njegov sin, da je htio uzeti kredit u eurima, međutim nagovorili su ih da uzme kredit u CHF jer je on jeftiniji odnosno povoljniji i kad je išao sa sinom u banku nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora, a niti se u banci može pregovarati, nitko od djelatnika banke nije davao nikakva pojašnjenja vezano niti uz kamatnu stopu a niti uz valutnu klauzulu, a niti je itko davao ikakva pojašnjenja vezano za parametre koje utječu na promjenu kamatne stope i koliko se sjeća potpisivao je i Ugovor o kreditu i Aneks ugovora o konverziji kod javnog bilježnika te javni bilježnik također nije davao prilikom ovjere potpisa nikakva pojašnjenja. Osobno nije detaljno pročitao ugovor, misli da je bilo najvažnije kolika je rata kredita, a koja je GA sa 8.000,00 i nešto porasla na 12.000,00 i nešto kn te su mu morali svi pomagati i uskakati te su jedva preživljavali zbog tog porasta rate kredita. Prilikom ugovora o konverziji također nisu mogli pregovarati sa bankom, jedino im je bilo bitno da bude ugovor u kunama da napokon znaju koliko kuna iznosi mjesečna rata. Iskazao je i da su dugo vremena radili sa Hypo bankom te su imali povjerenja u banku te iz navedenog razloga ni on ni sin nisu previše iščitavali ugovor o kreditu, a niti aneks ugovora o kreditu. Na poseban upit zamjenice punomoćnika tuženika je li kao dugogodišnji klijent tuženika u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pomagao banci na način da pribavlja nove klijente, odgovorio je da nije dok je na pitanje je li s tuženikom dogovorio da će minimalno polovica njegovih zaposlenika prebacit svoje račune kod tuženika, odgovara da se ne može sjetiti, da su njegovi radnici imali izbor gdje će primati plaću.
3.11. Svjedokinja PA iskazala je da se ne sjeća tužitelja niti konkretnog predmeta, da su općenito govoreći klijenti dolazili radi stambenih kredita koji su u ponudi bili u eurima i u CHF s tim da se većina klijenata odlučivala za kredite u CHF jer je bila povoljnija kamatna stopa što je na većim iznosima značilo razliku u anuitetu i po par tisuća kuna. Nakon što bi klijenti prikupili potrebnu dokumentaciju onda bi zahtjev za kredit išao na odobrenje na kreditni odbor i u slučaju pozitivne ocjene pravna služba je sastavljala tipski ugovor i tada su se klijenti upućivali u javnog bilježnika radi solemnizacije pa potom i radi upisa zaloga na hipoteku te bi se po upisu hipoteke dogovaralo s klijentima oko isplate. Klijentima su se objašnjenja davala na upit, kamatna stopa je u to vrijeme bila promjenjiva i bila je isključivo vezana za odluku banke a koja je ovisila o uvjetima na tržištu. Na poseban upit je li kao zaposlenik imala obvezu informirati klijenta o svim uvjetima, npr. financijskim mogućnostima uzimanja kredita, odgovara da je sve pisalo u informativnom letku a da bi oni klijentima izračunavali njihove financijske sposobnosti, da su im objašnjavali da značenje da je kredit u CHF vezan uz valutu CHF znači da će njegovo kretanje ovisiti kako se bude kretao tečaj CHF. Na daljnje pitanje da li su zaposlenici pravne službe banaka davala pravna mišljenja o sredstvima osiguranja odgovorila je da se radilo o tipskim ugovorima a da je svaka kreditna linija imala propisane instrumente osiguranja i da su pravnici u Dubrovniku davali mišljenje da li neka nekretnina zadovoljava kao instrument osiguranja. Na daljnje pitanje je li posebno objašnjavala neke stavke klijentima, odnosno jesu li stranke pitale za objašnjenje npr. za valutnu klauzulu, odgovorila je da je nekim klijentima bilo čudno zašto CHF međutim on je bio novitet u poslovanju nisu ni oni sami znali objasniti zašto, ali su znali da se ne očekuju nikakve turbulencije jer ih nisu niti očekivali. Na daljnje pitanje koliko ranije je bio novitet CHF u poslovanja, odgovorila je da se sad ne može točno sjetit ali misli negdje od oko 2005. Na daljnje pitanje je li se sjeća da li je klijentu objašnjavala ugovor ona ili je bio na principu "uzmi ili ostavi" odgovorila je da je ugovor bio na principu "uzmi ili ostavi", a da je javni bilježnik trebao prilikom solemnizacije davati pojašnjenja. Na poseban upit punomoćnice tužitelja je li klijentima objašnjavala značenje odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su bile ovisne o odluci banke, odnosno , jesu li klijente informirali o čemu će ovisiti donošenje samostalnih odluka banke o izmjenama kamatne stope, odgovorila je da se samo na upit klijenta davala obavijest da će promjena kamatne stope ovisiti o odluci banke a koja odluka će ovisiti o stanju na tržištu. Na posebno pitanje zamjenice punomoćnika tuženika jesu li se klijenti sami odlučivali o uzimanju kredita u CHF ili su im oni sugerirali, odgovorila je da su se sami klijenti odlučivali o uzimanju kredita u CHF a da su oni samo radili usporedbe između kredita u eurima i u CHF te da je ona osobno u to vrijeme uzimala kredit da bi se bila odlučila za CHF. Na daljnje pitanje je li u vrijeme sklapanja ugovora klijent mogao sklopiti ugovor u eurima s fiksnom kamatnom stopom odgovorila je da se ne sjeća. Na posebno pitanje punomoćnice tužitelja da li bi se za uzimanje kredita u CHF odlučila zbog razlike u obračunu mjesečnih rata ili iz nekog drugog razloga odgovorila je da bi se odlučila zbog razlike u anuitetima koji su bili u tom trenutku.
3.12. Saslušana vještakinja Stefani Gardašanić iskazala je da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja koji su napravljeni sukladno nalogu suda a vezano za negativne tečajne razlike istih nije bilo jer ni u jednom momentu tečaj nije bio manji od početnog.
3.13. Saslušan tužitelj GA iskazao je da prilikom sklapanja ugovora sa Hypo Alpe Adria bankom nije imao mogućnosti pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora, htio je riješiti svoje stambeno pitanje s obzirom na svoje godine koje je imao u tom trenutku, a nije drugačije mogao riješiti stambeno pitanje bez kredita. Nadalje je iskazao da u stanu koji je kupio novcima iz kredita i dan danas živi, da mu je rata kredita u početku bila oko 8.000,00 kn da bi kasnije porasla na skoro duplo što je njegov otac krivo rekao jer je rata rasla i preko 14-15.000,00 kn. Ne zna je li mogao zaključit ugovor u nekoj drugoj valuti osim u CHF, u banci su mu predložili CHF te je na to pristao. Ne sjeća se je li dobivao obavijesti od banke o promjeni kamatne stope i valute ali se sjeća da je prilikom konverzije ugovora došlo do promjene kamatne stope, priznanja ranijih uplata i preplate kredita, ali se ne sjeća u kojem iznosu. Misli da je mogao birati valutu u kojoj će se vršiti konverzija ali prilikom zaključivanja Aneksa ugovora o konverziji nije mogao s bankom pregovarati o pojedinim odredbama tog ugovora, a niti su mu objašnjenje pojedine odredbe ugovora, a niti parametri koji utječu na promjenu visine kamatne stope, a niti mu je javni bilježnik prilikom ovjere davao ikakva objašnjenja. Ne sjeća se da li je nakon sklapanja ugovora o konverziji dobio izračun konverzije i novi otplatni plan, a na konverziju je pristao iz razloga jer mu je rata bila ogromna i jedino se na takav način mogla stabilizirati da konačno zna koliko mora mjesečno izdvajati za ratu a kad je rata kredita počela rasti ona je premašila njegova primanja te je utjecala na egzistenciju njega i njegove obitelji te su mu morali pomagati i roditelji i brat i prijatelji i da je znao da će rata kredita toliko porasti nikad ne bi uzeo kredit u CHF. Iskazao je da je u međuvremenu banka zatvorila poslovnicu te je komunikacija zbog toga bila otežana, upućivali su ih za sve upite u Split, a s obzirom da radi u Dubrovniku nije mogao izdvojit vrijeme kako bi otišao u banku u Split, te se onda sva komunikacija odvijala putem e bankinga, a nešto bi slali običnom poštom preporučeno. Na poseban upit zamjenice punomoćnika tuženika je li pročitao ugovor o kreditu i je li ga razumio, odgovorio je da ga nije detaljno pročitao, a niti da bi ga baš razumio, da je djelatnica u par crta objasnila navedeni ugovor. Na daljnje pitanje je li pitao može li se sklopiti ugovor u eurima sa fiksnom kamatom odgovorio je da se ne sjeća, ali koliko mu je poznato da se nije mogao sklopiti ugovor sa fiksnom kamatom. Na daljnje pitanje je li imao nejasnoća vezano za ugovor odgovorio je da se ne može sjetiti, ako je i bilo kakvih pitanja pretpostavlja da mu je djelatnica objasnila. Na daljnje pitanje je li pročitao aneks o konverziji i je li imao prigovora na sadržaj odgovorio je da je pročitao aneks, ali da ne zna je li mogao dati prigovor jer je bilo u formatu koji je trebalo potpisati. Na daljnje pitanje zašto je koristio predmetnu nekretninu, odnosno je li koristio u svrhu iznajmljivanja odgovorio je da je koristio za osobne svrhe, da je nije iznajmljivao, da tu živi sa suprugom i djecom. Na daljnje pitanje čime se bavio u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu odgovorio je da je radio u firmi PSP d.o.o. Dubrovnik.
4. Sud nije provodio daljnje dokaze koje su stranke predlagale tijekom postupka, smatrajući činjenično stanje dovoljno utvrđenim uzimajući u obzir i načelo ekonomičnosti postupka.
5. Prema odredbi članka 299. stavka 1. ZPP-a stranke su dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu, iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica, te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke. Stranke mogu sukladno odredbi članka 299. stavka 2. ZPP-a tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti, prije zaključenja prethodnog postupka dok je stavkom 3. istog članka i zakona propisano da sud neće uzeti u obzir nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. tog članka. Sukladno citiranim odredbama, sud nije prihvatio dokaze koja je tuženik dostavio u podnesku od 16. lipnja 2025., odnosno nakon zaključenja prethodnog postupka, smatrajući da je tuženik u toj fazi postupka prekludiran u predlaganju i dostavljanju novih dokaza.
6. Među strankama je nesporno da je tuženik tužitelju odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 318.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita i da je člankom 3. ugovoreno da se na kredit zaračunavaju kamate od 5,74% dekurzivno godišnje kao i da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 1.853,75 CHF a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečajuza CHF Hypo Alpe Adria Bank d.d. na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije dana dospijeća. Također nije sporno da je Aneksom uz ugovor o kreditu broj:266-113/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 2. veljače 2016. utvrđeno sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denomiranog u kunama sa valutnom klauzulom u EUR na dan 30.rujna 2015. iznosi 176.087,69 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe Adria bank za EUR kao i da pretplata na isti dan iznosi 52.973,77 kuna a koji iznos će se koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi kao i da je 10. siječnja 2017. tuženik tužitelju odobrio stambeni kredit u iznosu od 1.300.000,00 HRK za refinanciranje kredita Addiko bank d.d., da je člankom 3. ugovoreno da se na kredit zaračunava fiksna kamatna stopa od 5,50% dekurzivno godišnje koja je fiksna 5 godina računajući od početka otplate kredita dok je po isteku navedenog roka promjenjiva a visina iste je vezana za promjenjivi dio kamatne stope koji se naziva i Bazna kamatna stopa (BKS) s dodatkom fiksnog dijela kamatne stope od 5.20 p.b. a koji fiksni dio kamatne stope se ne mijenja za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
6.1. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, jesu li ugovorne odredbe vezane za valutnu klauzulu u CHF u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne i da li se presuda donesena povodom kolektivne tužbe odnosi na tužitelja, kao i ima li tužitelj pravo na vraćanje više plaćenih anuiteta do konverzije ugovora o kreditu te zastara potraživanja.
7. Sukladno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora dok je čl. 269.st. 2 ZOO-a propisano da objekt ugovorne obveze mora biti moguć, dopušten, određen ili odrediv.
8. Nadalje, temeljem odredbi čl. 295. st. 1. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva.
9. Sukladno čl. 3 Direktive 93/13/EEZ Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, a koja Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) su implementirane u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/12).
10. Sukladno čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj NN 96/2003, dalje: ZZP) propisano je da je Potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
11. Nadalje, člankom 96. st. 1. ZZP-a, propisano je kako se smatra da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a st. 4. navedenog članka Zakona je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.
12. Sukladno odredbama članka 214. st. 1. do 3. ZOO-a propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze i da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze kao i da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao.
12.1. Nadalje, odredbom članka 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Odredbom članka 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, dok je st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
12.2. Nadalje, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.
13. Člankom 270. st. 1 ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, dok je čl. 272. st. 1 propisano da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.
13.1. Nadalje, člankom 322. ZOO-a je propisano da Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
13.2. Člankom 323. st. 1 ZOO-a je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne odlučuje dok je člankom 324. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bitan ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen kao i da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
14. Nadalje, člankom 1021. ZOO-a je propisano da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.
15. Odredbom člankom 502.c ZPP-a je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
16. Člankom 19. b. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) propisano je da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
17. Čl. 1111. st. 1 ZOO-a je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi dok je st. 3 istoga članka propisano da obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.
18. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kada se vraća što je stečeno bez osnove moraju se vratiti i plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva i a visina stope zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, a rok za izvršenje činidbe na temelju odredbe čl. 328. st. 1 i st. 2 ZPP-a.
19. Iz sadržaja predmetnog ugovora, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu i na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa tužitelj sukladno čl. 502. c. ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena primjena ugovorene valutne klauzule u CHF-a bez prethodnog potpunog informiranja korisnika kredita – potrošača od stranke kreditora-trgovca. Dakle, iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čiji bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristao platiti iznos ovisno o odluci banke, a koja iznosi su potpuno nepredvidivi i neodređeni u trenutku sklapanja ugovora, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi tužitelj pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Tužitelj je kao potrošač od tuženice kao financijske institucije jasno obaviješten a na što je i pristao a to su iznos kredita koji joj je isplaćen, visina kamate kao cijene danog kredita, visine njegove mjesečne obveze kako je navedena u ugovoru, početnom otplatnom planu i roku obveze vraćanja danog kredita uz mogućnosti određenih promjena zbog promjene tečaja kao i činjenici da je kamatna stopa određena kao promjenjiva ali ne i takvih promjena koje dovode u pitanje mogućnost izvršenja obveza. Zaključak je ovoga suda da je među strankama predmetna ugovorna odredba jasna i lako uočljiva, no ne i razumljiva što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja zbog čega je odredba Ugovora o kreditu kojim je glavnica kredita odnosno otplata anuiteta vezana za valutu CHF nepoštena i stoga ništetna iz razloga jer se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj i u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, koja odredba je nepoštena a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Također proizlazi i da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika a da je tužitelj kao korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavio da je suglasan i da prihvaća primjenu odluke o kamatnim stopama kao i sve njene kasnije izmjene i dopune, da se radi o bitnom sastojku ugovora koji ovisi isključivo o odluci tuženika te da navedena odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, točnije tužitelja jer tuženik jednostrano određuje obvezu tužitelja koja se ne može predvidjeti te je navedena ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja čime je tužitelj doveden u neravnopravni položaj jer je iz predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi vidljiva samo visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu. Dakle, navedene odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 12. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO). Nadalje, navedene odredbe su ništetne i u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, i to njegovih odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2., čl. 82. i čl. 87. st. 1., jer se radi o nepoštenim odredbama unaprijed sačinjenog ugovora od strane jedne ugovorne strane – kreditora (tuženika), kojom se u ugovornom odnosu stvara neravnoteža između stranaka na štetu one druge ugovorne strane – korisnika kredita (tužitelja).
20. Naknadno su stranke sklopile Aneks uz ugovor o kreditu broj:266-113/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 2. veljače 2016. kojim je utvrđeno da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denomiranog u kunama sa valutnom klauzulom u EUR na dan 30.rujna 2015. iznosi 176.087,69 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe Adria bank za EUR kao i da pretplata na isti dan iznosi 52.973,77 kuna a koji iznos će se koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi dok nije vidljivo koliko je iznosila glavnica kredita u kunama na dan isplate kredita, koliko je tužitelj trebao platiti po početnom otplatnom planu na navedeni dan i koliko je stvarno uplatio do 30. rujna 2015., a pogotovo iznos glavnice i iznos kamata koje je do tada platila u odnosu na iznos glavnice i kamata naveden u početnom otplatnom planu, pa da bi tužitelj uopće u trenutku obračuna bio informiran o stvarnoj razlici početno ugovorene cijene kredita i stvarne plaćene cijene istog u trenutku pristupanja konverziji ugovora o kreditu a niti se tužitelj odrekao ikakvih budućih potraživanja. Iz samog teksta Dodatka ugovora o kreditu proizlazi da isti mijenja dio odredbi postojećeg ugovora o kreditu na način da je potrošaču predočen iznos glavnice u kreditu sada u valuti euro, da je buduća otplata kredita vezana za tečaj valute euro u odnosu na kunu, da je ugovorena kamatna stopa uz pri tome jasno definirane parametri promjene iste dok sve ostale odredbe ugovora o kreditu ostaju neizmijenjene (pa i sredstva osiguranja kredita), a kako je određeno čl. 10. Aneksa uz ugovor o kreditu od 2. veljače 2016. Dakle, neovisno o provedenoj konverziji tužitelj i nadalje ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu jer kako to proizlazi iz odluke VSRH posl.br. Rev-2868/2018 od 12. 02.20219. sklapanjem aneksa nije u cijelosti podmiren dug jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestaje osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Nadalje, Sud EU je u presudu C-118/17 od 14.03.2019. dajući na odgovor o pitanjima o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima utvrdio da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Stoga, nije osnovan prigovor tuženika da je sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravni interes za vođenje ovog postupka jer je intencija zakonodavca kao i smisao ZIDZPK bio da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem se nalazi potrošač koji ima kredit denominiran u valutu EUR dok se Aneksom ugovora o kreditu ne rješava pitanje više uplaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule već preplata kao razlika između položaja potrošača sa kreditom u CHF i onog u EUR i odredbama tog zakona nije uređeno na koji bi se način trebala riješiti ništetnost odredaba ugovora o kreditu u kunama denominirano u CHF, a koja ništetnost je nastupila zbog nepoštenog postupanja banaka, pa tako i ovdje tuženika a koji stav je zauzeo i Vrhovni sud RH u odluci Rev-2868/2018. Tužitelj ističe da mu nije u cijelosti podmiren dug, a radi čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla stoga tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualno pravo za koje smatra da joj pripadaju dok iz sadržaja Aneksa Ugovora o kreditu proizlazi da se istim uređuje buduća otplata već ugovorenog i isplaćenog kredita, a da se iznosi uplata po kreditu uračunavaju u novi obračun glavnice kredita i buduću otplatu iste glavnice. Dakle, sklapanjem Aneksa kojim je izvršena konverzija kredita nije došlo do potpunog obeštećenja i sklapanje Aneksa ne znači da su stranke riješile pitanje ugovornih odredbi kojima se u Ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je tim Aneksom riješeno pitanje ništetnosti utuženih odredbi iz Ugovora o kreditu, a koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, okolnost da su stranke sklopile Aneks i utvrdile iznos preplate ne upućuje na zaključak da bi provedenom konverzijom tužitelju bio vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovorenih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početnoj ugovornoj, kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Tužitelj je konverzijom pristao da se dio njgove imovine koju je tuženik stekao bez valjane osnove iskoristi za buduću otplatu kredita koji je u tom smislu informirano te sukladno zakonskim odredbama ugovorio sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, no isti nije, niti je objektivno mogao, pristati da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu prestaju sva potraživanja koja je imao prema tuženiku po osnovi koja je, uz navedeno, a u vezi valutne klauzule, još uvijek bila u postupku preispitivanja kroz kolektivnu sudsku zaštitu potrošača, dakle, sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu (Vrhovni sud – rješenje Rev-1096/2022- 2 od 8. studenog 2022.).
21. Iz tumačenja Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. proizlazi da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a da njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima, jasno proizlazi da je ratio zakonskog uređenja konverzije ugovora o kreditu vezanih za CHF, u vezi s općepoznatom financijskom krizom građana nastalom zbog znatnog rasta cijene takvih kredita, bila izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, koji je posebnim propisom stvorio pravnu osnovu za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora radi saniranja zatečene krize u kojoj je veliki broj građana bio egzistencijalno ugrožen bilo zbog nemogućnosti vraćanja dugoročnih kredita pretežito stambene namjene, s hipotekom na objektima stanovanja istih građana, bilo zbog potpune neizvjesnosti o kretanju preuzetih obveza građana prema bankama u danim okolnostima, pri tome težeći uspostaviti stanje određene buduće izvjesnosti i određenosti prava i obveza obje strane.
22. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Stefani Gardašanić.
22.1. U nalazu i mišljenju od 9.prosinca 2025. vještakinja je iskazala da preplata kamate (više plaćena kamata) iznosi 1.327,98 CHF, odnosno 5.853,70 HRK po početnom tečaju, ili 776,91 EUR (tab. 3) dok manje plaćene kamate iznosi 4.517,69 CHF, odnosno 19.913,97 HRK po početnom tečaju ili 2.643,04 EUR (tab. 3). Nadalje je iskazala da preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 202.536,99 HRK, odnosno 26.881,32 EUR (tab. 4) dok negativne tečajne razlike, nije bilo (tab. 4), dakle da ukupna pretplata kamate i pretplata tečaja iznosi 27.658,23 EUR (tab. 5) dok zatezne kamate na pretplatu kamate i tečaja od dana plaćanja do 30.09.2015. iznose 9.996,34 EUR (tab.5). Nakon prijeboja preplate u konverziji sa zateznom kamatom na preplatu kamate i tečaja do 30.09.2015. preostaje 2.965,51 EUR zateznih kamata (tab. 6) a kada se taj iznos doda pretplati kamata i tečaja, tužitelj potražuje ukupan iznos od 30.623,74 EUR. Također je iskazala da je prema dokumentaciji u spisu konverzija provedena u skladu sa Zakonom ZPK (NN 102/15).
23. Podneskom od 18.prosinca 2025. punomoćnica tužitelja je iskazala da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještakinje sukladno kojem je precizirala točku IV. tužbenog zahtjeva.
23.1. Na ročištu održanom 11. ožujka 2026. zamjenica punomoćnika tuženika se protivila preinaci tužbenog zahtjeva te istaknula da se zahtjev za isplatu temelji na izračunu bez tzv. negativnih razlika te je osporila metodologiju koju je vještak koristio tijekom izračuna budući da je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile kunski tečaj.
23.2. Punomoćnica tužitelja je na ročištu održanom 11. ožujka 2026. istaknula da se ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva već se radi o usklađivanju sukladno nalazu i mišljenja vještaka te je odustala od eventualnog postavljenog tužbenog zahtjeva u točki 4.
24. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje kao stručno i kvalitetno jer je vještakinja u cijelosti postupila po zadatku suda dok su primjedbe tuženika pravne prirode.
25. Obzirom na činjenicu da su stranke ugovorom o kreditu ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu a uzevši u obzir i iskaz tužitelja koji je iskazao da prilikom sklapanja ugovora sa Hypo Alpe Adria bankom nije imao mogućnosti pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora, htio je riješiti svoje stambeno pitanje s obzirom na svoje godine koje je imao u tom trenutku, a nije drugačije mogao riješiti stambeno pitanje bez kredita te da u stanu koji je kupio novcima iz kredita i dan danas živi, da ga je koristio isključivo za osobne svrhe, da ga nije iznajmljivao, da tu živi sa suprugom i djecom, da mu je rata kredita u početku bila oko 8.000,00 kn da bi kasnije porasla na skoro duplo što je njegov otac krivo rekao jer je rata rasla i preko 14- 15.000,00 kn, da su mu u banci predložili CHF te je na to pristao kao i da prilikom zaključivanja Aneksa ugovora o konverziji nije mogao s bankom pregovarati o pojedinim odredbama tog ugovora, a niti su mu objašnjenje pojedine odredbe ugovora, a niti parametri koji utječu na promjenu visine kamatne stope, a niti mu je javni bilježnik prilikom ovjere davao ikakva objašnjenja ali da je na konverziju pristao iz razloga jer mu je rata bila ogromna i jedino se na takav način mogla stabilizirati da konačno zna koliko mora mjesečno izdvajati za ratu a kad je rata kredita počela rasti ona je premašila njegova primanja te je utjecala na egzistenciju njega i njegove obitelji te su mu morali pomagati i roditelji i brat i prijatelji i da je znao da će rata kredita toliko porasti nikad ne bi uzeo kredit u CHF. Također je iskazao da nije detaljno pročitao ugovor o kreditu a niti da bi ga baš razumio, da je djelatnica u par crta objasnila navedeni ugovor kao i da je pročitao aneks, ali da ne zna je li mogao dati prigovor jer je bilo u formatu koji je trebalo potpisati a što je potvrdio i njegov otac JA koji je iskazao da je bio sudužnik na predmetnom kreditu, da je htio uzeti kredit u eurima, međutim nagovorili su ih da uzme kredit u CHF jer je on jeftiniji odnosno povoljniji i da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora, a niti se u banci može pregovarati, da nitko od djelatnika banke nije davao nikakva pojašnjenja vezano niti uz kamatnu stopu a niti uz valutnu klauzulu, a niti je itko davao ikakva pojašnjenja vezano za parametre koje utječu na promjenu kamatne stope i koliko se sjeća potpisivao je i Ugovor o kreditu i Aneks ugovora o konverziji kod javnog bilježnika te javni bilježnik također nije davao prilikom ovjere potpisa nikakva pojašnjenja kao i da prilikom ugovora o konverziji također nisu mogli pregovarati sa bankom, jedino im je bilo bitno da bude ugovor u kunama da napokon znaju koliko kuna iznosi mjesečna rata, da su dugo vremena radili sa Hypo bankom te su imali povjerenja u banku te iz navedenog razloga ni on ni sin nisu previše iščitavali ugovor o kreditu, a niti aneks ugovora o kreditu. Svjedokinja PA iskazala je da se ne sjeća tužitelja niti konkretnog predmeta, da su općenito govoreći klijenti dolazili radi stambenih kredita koji su u ponudi bili u eurima i u CHF s tim da se većina klijenata odlučivala za kredite u CHF jer je bila povoljnija kamatna stopa što je na većim iznosima značilo razliku u anuitetu i po par tisuća kuna i nakon što bi klijenti prikupili potrebnu dokumentaciju onda bi zahtjev za kredit išao na odobrenje na kreditni odbor i u slučaju pozitivne ocjene pravna služba je sastavljala tipski ugovor i tada su se klijenti upućivali u javnog bilježnika radi solemnizacije pa potom i radi upisa zaloga na hipoteku te bi se po upisu hipoteke dogovaralo s klijentima oko isplate dok su se klijentima objašnjenja davala na upit, kamatna stopa je u to vrijeme bila promjenjiva i bila je isključivo vezana za odluku banke a koja je ovisila o uvjetima na tržištu, da je sve pisalo u informativnom letku a da bi oni klijentima izračunavali njihove financijske sposobnosti, da su im objašnjavali da značenje da je kredit u CHF vezan uz valutu CHF znači da će njegovo kretanje ovisiti kako se bude kretao tečaj CHF kao i da je ugovor bio na principu "uzmi ili ostavi", a da je javni bilježnik trebao prilikom solemnizacije davati pojašnjenja dok se samo na upit klijenta davala obavijest da će promjena kamatne stope ovisiti o odluci banke a koja odluka će ovisiti o stanju na tržištu, zaključak je ovoga suda da je tužitelj u trenutku sklapnja predmetnog Ugovora bio potrošač pa da se na istog primjenjuje ranije navedena presuda Visokog trgovačkog suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koji je vođen i protiv ovdje tuženika po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, stoga da je odredba ugovora o kreditu nepoštena i sukladno čl. 296. ZOO-a ništetna posebno uzimajući u obzir odredbu čl. 4. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja dok su banke, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Također je zaključak ovoga suda da je tuženik propustio informirati tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu CHF, odnosno tuženik nije transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na njegovu kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih je tužitelj mogao procijeniti ekonomske posljedice koje će za njega potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima dakle u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, koja odredba je nepoštena a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Također, sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu tužitelj nije izgubio pravni interes za vođenje ovog postupka jer je intencija zakonodavca kao i smisao ZIDZPK bio da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem se nalazio potrošač koji ima kredit denominiran u valutu EUR dok se Aneksom ugovora o kreditu nije rješavalo pitanje više uplaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule već preplata kao razlika između položaja potrošača sa kreditom u CHF i onog u EUR i odredbama tog zakona nije uređeno na koji bi se način trebala riješiti ništetnost odredaba ugovora o kreditu u kunama denominirano u CHF, a koja ništetnost je nastupila zbog nepoštenog postupanja banaka, dakle, tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualno pravo za koje smatra da mu pripada dok iz sadržaja Aneksa Ugovora o kreditu proizlazi da se istim uređuje buduća otplata već ugovorenog i isplaćenog kredita, a da se iznosi uplata po kreditu uračunavaju u novi obračun glavnice kredita i buduću otplatu iste glavnice kao i da sklapanjem Aneksa kojim je izvršena konverzija kredita nije došlo do potpunog obeštećenja i sklapanje Aneksa ne znači da su stranke riješile pitanje ugovornih odredbi kojima se u Ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je tim Aneksom riješeno pitanje ništetnosti utuženih odredbi iz Ugovora o kreditu, a koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule a okolnost da su stranke sklopile Aneks i utvrdile iznos preplate ne upućuje na zaključak da bi provedenom konverzijom tužitelju bio vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovorenih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početnoj ugovornoj, kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita.
26. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u gore navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida se ne uračunava u tijek zastare. Dakle, kako je tužba u ovom postupku podnesena 7. lipnja 2019. a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, sukladno čl. 225. ZOO-a primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina za ukupno potraživanje tužitelja i obzirom je presuda u postupku pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014. tužba u ovom postupku je podnesena prije nastupanja zastare potraživanja, čime je prigovor zastare neosnovan. Tužitelj je unutar zastarnih rokova podnio tužbu za isplatu a iznose je konačno definirao po provedenom vještačenju, obzirom da mu tuženik nije do podnošenja tužbe dostavio traženu dokumentaciju dok potraživanje tužitelja nije pojedinačno potraživanje na koje bi se primjenjivao rok propisan za pojedinačne tražbine, a kako to proizlazi iz prethodno citiranih zakonskih odredbi. Dakle, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora dok sukladno pravnom shvaćanju koje je doneseno 31. siječnja 2022. na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda, ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
27. U odnosu na prigovor tuženika o preinaci tužbenog zahtjeva, u konkretnom slučaju se ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva, već se radi o usklađenju tužbenog zahtjeva sa rezultatima provedenog financijskog vještačenja te nije promijenjena niti činjenična niti pravna osnova koja je navedena u tužbi pa je takav prigovor preinake nakon zaključenja prethodnog postupka, a koji je stavio tuženik, u cijelosti neosnovan.
28. U odnosu na prigovor zamjenice punomoćnika tuženika da se zahtjev za isplatu temelji na izračunu bez tzv.negativnih razlika vještakinja je iskazala da nije bilo negativnih tečajnih razlika jer ni u jednom momentu tečaj nije bio manji od početnog stoga se ni potraživanje tužitelja ne može prebiti za taj iznos jer je predmet spora restitucijski zahtjev tužitelja u smislu odredbe članka 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe jer takvo pravo pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora a što je konkretno tužiteljica a ne i tuženik koji je odgovoran za sklapanje ništetnog ugovora a i kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (članak 2. ZPP-a), a tuženik takav zahtjev nije podnio, o ikakvom njegovom navodnom potraživanju ne može biti odlučeno niti stoga može biti izvršen prijeboj.
29. Obzirom je tijekom postupka utvrđeno da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno pravo banke da jednostranom odlukom, bez objektivnih parametara, izmijeni kamatnu stopu ništetne pa je primjenom odredbe čl.322. 1. ZOO-a i čl. 1111. ZOO-a zahtjev tužitelja osnovan, stoga je odlučeno kao u točkama I., II. III. i IV. izreke presude.
30. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom da su stranke prilikom konverzije jasno odredile buduća potraživanja po kreditu čime su sva ranija potraživanja po kreditu i to nastala zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule i jednostrane promjene kamatne stope dospjela s danom konverzije kredita, stoga je glavnica potraživanja tužitelja u vidu stečenog temeljem ovih odredbi, kao i visina zateznih kamata koje su tekle na takvu glavnicu do konverzije, dospjela s navedenim datumom, čime je od dana obračuna konverzije kredita pa nadalje tuženica došla u zakašnjenje pa je od toga dana do isplate, sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a dužna, sukladno zahtjevu tužitelja, platiti zatezne kamate na dospjelo potraživanje tužitelja kako je određeno u izreci ove presude. S obzirom da je vještakinja obračunala zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do konverzije, sud je prihvatio i tako utvrđeni iznos od 9.996,34 EUR koji nakon prijeboja pretplate u konverziji sa zateznom kamatom na pretplatu kamate i tečaja iznosi 2.965,51 EUR. Visina zakonske zatezne kamate određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje: ZOO-a).
31. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, dalje: ZPP).
32. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora, a po Tbr. 48/3 prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, dalje: Tarifa) i to za sastav tužbe i za sastav podneska od 17. prosinca 2025., te za zastupanje na ročištima 28.kolovoza 2019., 25.kolovoza 2020., 10.srpnja 2025.(omaškom na zapisniku naspisano 23.travnja 2025.) i 11. ožujka 2026. u iznosu od po 500,00 eura te za sastav podneska od 3. listopada 2019. iznos od 50,00 EUR sve uvećano za PDV 25% što imajući na umu vrijednost jednog boda i 25 % PDV-a iznosi ukupno 3.812,50 EUR i tome valja dodati 600,00 EUR plaćenih za troškove vještačenja i sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 663,61 EUR što ukupno iznosi 5.076,11 EUR. (točka IV. izreke).
32.1. Tužitelj nema pravo na nadoknadu troška sudskih pristojbi za presudu jer je kao potrošač u ovom sporu istih oslobođen temeljem čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakon o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23.) kao niti pravo na naknadu troška za sastav podneska od 26.kolovoza 2020. obzirom da isti nije niti nastao jer ne prileži spisu.
U Dubrovniku 16. travnja 2026.
Sutkinja:
Ines Bračanov Čuljat
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. punomoćnici tužitelja
2. punomoćniku tuženika
