REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Erazma Barčića 5

Poslovni broj: Us I-299/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dariji Pugel, uz sudjelovanje zapisničarke Mirjane Jakić, u upravnom sporu tužiteljice ŠC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Mate Burazin, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Josip Janković i Mate Burazin, Karlovac, Vranicanijeva 5/I, protiv tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Karlovcu, Karlovac, Trg hrvatskih branitelja 1, OIB: 96351974803, radi izdavanja rješenja o izvedenom stanju, 13. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942- 01/22-01/256, URBROJ: 514-04-03-01-01/07-25-02 od 10. veljače 2025.

II. Poništava se rješenje Karlovačke županije, Upravnog odjela za opću upravu, KLASA: UP/I-942-05/20-01/14, URBROJ: 2133-08/04-22-3 od 23. srpnja 2022.

III. Predmet se vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

IV. Prvostupanjsko tijelo je u ponovljenom postupku obvezno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju ove odluke.

V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove ovog upravnog spora u iznosu od 2.500,00 € (slovima: dvije tisuće petsto eura) u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o trošku, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora odbija kao neosnovan.

VI. Ako tuženik troškove ne podmiri u ostavljenom roku, nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati i zakonske zatezne kamate koje na dosuđeni iznos troškova spora teku od dana donošenja ove presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

VII. Odbija se zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Karlovačke županije, Upravnog odjela za opću upravu, KLASA: UP/I-942-05/20-01/14, URBROJ: 2133-08/04-22-3 od 23. srpnja 2022. odbijen je zahtjev tužiteljice za donošenje dopunskog rješenja o pravu na isplatu naknade za 1/2 suvlasnička dijela za tri oduzeta poslovna prostora u zgradi u [adresa], ranije Riječka 28.

2. Tuženik je pobijanim rješenjem KLASA: UP/II-942-01/22-01/256, URBROJ: 514-04-03-01-01/07-25-02 od 10. veljače 2025. odbio tužiteljičinu žalbu kao neosnovanu.

3. Osporavajući zakonitost pobijanog rješenja tuženika i prvostupanjskog rješenja, tužiteljica u tužbi i kasnijem tijeku spora ističe da su upravna tijela pogrešno utvrdila da je donošenjem djelomičnog rješenja od 16. prosinca 2009. i dopunskog rješenja od 11. rujna 2019. u cijelosti odlučeno o oduzetoj imovini te da nema osnova za donošenje novog dopunskog rješenja. Ističe da je tijekom postupka više puta dolazilo do donošenja djelomičnih i dopunskih rješenja te smatra neosnovanim stajalište tuženika da se o preostaloj imovini ne može odlučiti daljnjim dopunskim rješenjem. Ukazuje na sudsku praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske, prema kojoj u situaciji kada jedan od nasljednika nije podnio zahtjev za naknadu ili je s istim zakasnio, pravo na naknadu pripada u cijelosti onom podnositelju zahtjeva koji ga je podnio pravovremeno. Ističe da imovina pripada Republici Hrvatskoj samo kada zahtjev uopće nije podnesen ili je pravomoćno odbijen, a ne u slučaju kada je zahtjev jednog od suovlaštenika odbačen kao nepravovremen. U tom smislu, osporava navode zainteresirane osobe da je ranijim rješenjima odlučeno o cijelom zahtjevu, pojašnjavajući da se dosadašnji postupak odnosio samo na 1/2 suvlasničkog dijela koji je pripadao tužiteljici, dok preostali dio koji je trebao pripasti ŽC (čiji je zahtjev odbačen kao nepravovremen) nije obuhvaćen, čime imovina koja se vraća nasljednicima prvog nasljednog reda nije u cijelosti riješena. Smatra da je rješenje tuženika rezultat arbitrarnog tumačenja i primjene mjerodavnog prava, što predstavlja pretjerani formalizam i dovodi do povrede prava na pravično suđenje sukladno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Tužbenim zahtjevom predlaže da sud poništi pobijano rješenje tuženika i rješenje prvostupanjskog tijela te predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, kao i da tuženika obveže na naknadu troškova upravnog spora sa zakonskom zateznom kamatom.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ustraje kod navoda iz obrazloženja osporenog rješenja te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog.

5. Županijsko državno odvjetništvo u Karlovcu, koje u ovom sporu ima status zainteresirane osobe, u dostavljenom odgovoru na tužbu osporava osnovanost tužbenih navoda. Ističe da je nakon provedenog postupka i više donesenih rješenja, prvostupanjsko tijelo dopunskim rješenjem od 11. rujna 2019. o preostalom dijelu zahtjeva o kojem nije odlučeno pravomoćnim djelomičnim rješenjem od 16. prosinca 2009. To dopunsko rješenje postalo je pravomoćno dana 3. listopada 2019. Prema tome, donošenjem djelomičnog rješenja od 16. prosinca 2009. i dopunskog rješenja od 11. rujna 2019. tužiteljica ŠC je stekla pravo na naknadu 1/2 dijela predmetne imovine, a što znači da je u cijelosti odlučeno o imovini oduzetoj IC. Prvostupanjsko tijelo stoga je pravilno zaključilo da su u konkretnom slučaju raspravljena sva pitanja koja su bila predmet postupka, odnosno da se ne radi o činjenici kako svi nasljednici prvog nasljednog reda nisu podnijeli zahtjev za povrat odnosno naknadu imovine i da nema osnove za donošenjem dopunskog rješenja temeljem zahtjeva tužiteljice ŠC. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog te obvezivanje tužiteljice na naknadu troškova spora zainteresiranoj osobi.

6. U tijeku spora održana je rasprava na ročištu održanom 26. ožujka 2026. u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanih tuženika i zainteresirane osobe na temelju čl. 91. st. 3. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 36/24, dalje: ZUS), čime se smatra da je strankama u smislu čl. 6. ZUS-a dana mogućnost očitovanja o svim zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koji su predmet ovog upravnog spora.

7. Radi ocjene zakonitosti pobijanog rješenja tuženika izvršen je uvid u dokumentaciju koja prileži spisu upravnog spora te dostavljenom spisu upravnog postupka.

8. Razmatrajući sva sporna činjenična i pravna pitanja ovoga spora, Sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Iz spisa upravnog postupka proizlazi da tužiteljica podneskom od 3. prosinca 2021. zatražila nastavak postupka utvrđivanja prava na naknadu navodeći da je je nasljednica prvog nasljednog reda iza pok. IC, ŽC, isključivo američka državljanka, pri čemu se pozvala na pravomoćno dopunsko prvostupanjsko rješenje, KLASA: UP/I-942-05/19-01/02, URBROJ: 2133-03-03/1-09-10 od 11. rujna 2019. kojim joj je utvrđeno pravo na naknadu u 1/2 suvlasničkog dijela za tri oduzeta poslovna prostora u zgradi u [adresa], ranije Riječka 28, u obveznicama Republike Hrvatske.

10. U upravnom postupku utvrđene su sljedeće činjenice, a koje i nisu sporne među strankama:

- da se predmetni postupak vodio radi naknade za imovinu oduzetu prijašnjoj vlasnici NC rješenjem o nacionalizaciji NO Općine Karlovac, Sekretarijata za financije, Broj: 03-9796/1-1959 od 7. rujna 1959.,

- da su zahtjev za naknadu podnijeli ovdje tužiteljica ŠC, njezin brat RC te MC (koja je naknadno povukla svoj zahtjev i koja nije nasljednik prvog nasljednog reda),

- da su nasljednici iza pok. NC kćer IC (preminula 1999., majka ŽC) i sin EC (preminuo 1981., otac tužiteljice i RC)

- da se zahtjevu tužiteljice i RC naknadno pridružila i ŽC, kćer IC, navodeći da joj je majka preminula 1999. te da ona nije znala da majka za života nije podnijela zahtjev

- da je prvostupanjsko tijelo pravomoćnim djelomičnim rješenjem, KLASA: UP/I-942-05/08-01/21, URBROJ: 2133-04-03/3-09-16 od 16. prosinca 2009. utvrdilo da su RC i ŠC, svatko u 1/4 dijela, ovlaštenici naknade za predmetnu imovinu (poslovne prostore izgrađene na oduzetom građevinskom zemljištu) (toč. I.), pri čemu će se obveznik naknade, oblik i visina naknade utvrditi dopunskim rješenjem (toč. II.), kao i da će se o zahtjevu ŽC odlučiti naknadno posebnim rješenjem (toč. V.)

- da je pravomoćnim prvostupanjskim zaključkom, KLASA: UP/I942-05/14-

01/22, URBROJ: 2133-03-03/3-15-6 od 20. ožujka 2015. odbačen zahtjev ŽC iz [adresa] za naknadu za 1/2 dijela predmetnih nekretnina, kao nepravodoban.

- da je pravomoćnim dopunskim rješenjem prvostupanjskog tijela KLASA: UP/I- 942-05/19-01/02, URBROJ: 2133-03-03/1-09-10 od 11. rujna 2019. tužiteljici utvrđeno pravo na naknadu u 1/2 suvlasničkog dijela za tri oduzeta poslovna prostora u zgradi u [adresa], ranije Riječka 28, u obveznicama Republike Hrvatske.

11. Na temelju navedenog upravna tijela zaključuju da je donošenjem djelomičnog rješenja od 16. prosinca 2009. i dopunskog rješenja od 11. rujna 2019. tužiteljica stekla pravo na naknadu 1/2 dijela predmetne imovine, a što da znači da je u cijelosti odlučeno o imovini oduzetoj IC. Naime, da su u konkretnom slučaju raspravljena sva pitanja koja su bila predmet postupka, odnosno da se ne radi o situaciji kada nisu prvog nasljednog reda podnijeli zahtjev za povrat odnosno naknadu.

12. Međutim, navedeni zaključak upravnih tijela nije pravilan.

13. Prvotno, valja istaknuti da postupak nije vođen radi naknade za imovinu oduzetu IC, već njezinoj majci NC, pri čemu je, kako je to već objašnjeno, NC imala dvoje djece, kćer IC i sina EC.

14. Nastavno, valja naglasiti da je citiranim rješenjima od 16. prosinca 2009. i 11. rujna 2019. odlučeno samo o polovici imovine oduzete pok. NC, i to o onoj polovici koja bi po pravu nasljeđivanja pripala sinu njezinom EC (ocu tužiteljice), pri čemu je tužiteljici rješenjem od 11. rujna 2019. utvrđeno pravo na naknadu i za dio koji je po rješenju od 16. prosinca 2009. stekao brat RC (1/4 dijelova), budući je isti u međuvremenu preminuo, a tužiteljica utvrđena njegovom nasljednicom.

15. Međutim, upravna tijela propustila su odlučiti i o dijelu zahtjeva tužiteljice koji se odnosio na preostalu polovicu imovine oduzete njezinoj baki NC, propustivši primijeniti pravila o prirastanju, a pogrešno smatrajući da je o tom dijelu imovine odlučeno prvostupanjskim zaključkom od 20. ožujka 2015. kojim je odbačen zahtjev ŽC iz [adresa] za naknadu za 1/2 dijela predmetnih nekretnina, kao nepravodoban.

16. Stoga se osporeno rješenje temelji na pogrešnoj primjeni odredbe čl. 9. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne Novine“ broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02, 98/19, dalje: Zakon o naknadi). Naime, prema ustaljenom shvaćanju Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, imovina koja je predmet naknade ima se rasporediti osobama koje su podnijele zahtjev za naknadu u roku propisanom zakonom, a nasljednici su prvog nasljednog reda, dok bi zauzimanje drugačijeg shvaćanja u primjeni Zakona bilo protivno cilju i svrsi donošenja tog Zakona.

17. Prema odredbi čl. 9. Zakona o naknadi, prava iz tog Zakona priznaju se fizičkoj osobi, prijašnjem vlasniku odnosno njegovim zakonskim nasljednicima prvog nasljednog reda, s time da je odredbom st. 3. istog članka Zakona, propisano da nasljednici prijašnjeg vlasnika stječu vlasništvo na imovini koja se daje neovisno o tome kako su vlasnički udjeli utvrđeni ranijim pravomoćnim rješenjima o nasljeđivanju prednika, ako se drugačije ne sporazume.

18. Dakle u primjeni ovog Zakona, koji ima za cilj uspostaviti odnose kakvi su bili prije oduzimanja predmetne imovine, nije od pravnog značaja činjenica koliko je zakonskih nasljednika prvog nasljednog reda naslijedilo prijašnjeg vlasnika oduzete imovine i u kojim dijelovima su oni naslijedili prijašnjeg vlasnika, budući da oduzeta imovina i nije bila predmet nasljeđivanja. U primjeni Zakona o naknadi jedino je pravno odlučno da je zahtjev za povrat oduzete imovine podnijela osoba koja ulazi u krug zakonskih nasljednika prvog nasljednog reda, u kojem slučaju se u pogledu takve imovine mora uspostaviti stanje kakvo je bilo prije oduzimanja imovine, odnosno imovina se ima vratiti u vlasništvo ili ukoliko za to ne postoje zakonom propisane pretpostavke treba odrediti naknadu za oduzetu imovinu.

19. Ovakvo stajalište izraženo je od Visokog upravnog suda Republike Hrvatske primjerice u odlukama Us-3219/2008-8 od 1. lipnja 2011., posl.br. Usž- 1700/17-2 od 15. studenog 2018., te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br.

Uzz-1/07-4 od 19. studenog 2008.

20. Pritom je Visoki upravni sud Republike Hrvatske izrazio shvaćanje Suda da se odredba čl. 77. Zakona o naknadi (kojom je propisano da Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva na imovini koja je predmet naknade na temelju odredaba ovoga Zakona glede kojih zahtjev za naknadu nije podnesen ili je pravomoćno odbijen, ako zakonom nije drukčije propisano), ne može odnositi na imovinu u pogledu koje je zahtjev za naknadu podnesen, makar i od jednog ovlaštenika naknade i to na dio te imovine, već se u takvom slučaju imovina ima raspodijeliti između ovlaštenika naknade koji su pravovremeno podnijeli zahtjev za povrat imovine (posl.br. Us-3219/2008-8 od 1. lipnja 2011.). Navedenog bi u konkretnom slučaju značilo da bi cjelokupna imovina koja je bila oduzeta ranijem vlasniku, odnosno naknada za tu imovinu pripala tužiteljici kao ovlašteniku naknade, koja je kao nasljednica prvog nasljednog reda iza pok. NC (unuka) podnijela takav zahtjev.

21. Slijedom navedenog, pogrešno su upravna tijela primijenila materijalno pravo kada su utvrdila da je o cjelokupnom zahtjevu i čitavoj imovini ranije vlasnice odlučeno ranijim rješenjima, budući je tim rješenjima odlučeno o pravu na naknadu samo na jednu polovicu imovine oduzete ranijoj vlasnici, a ne za cjelokupnu imovinu; a time što je zahtjev podnositeljice ŽC odbačen, nije meritorno odlučeno o pravu na naknadu za tu polovicu imovine.

22. Stoga je valjalo na temelju čl. 117. st. 1. ZUS-a poništiti pobijano rješenje tuženika i rješenje prvostupanjskog tijela, te imajući u vidu narav stvari, predmet vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. U ponovnom će postupku prvostupanjsko tijelo odlučiti o zahtjevu tužiteljice, na način da će dopunskim rješenjem istu utvrditi ovlaštenicom prava na naknadu i za preostalu polovicu imovine oduzete njezinoj prednici, te ujedno odlučiti i o obliku i visini naknade.

23. Odluka Suda o troškovima spora temelji se na odredbi čl. 147. ZUS-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23, dalje: Tarifa).

24. Budući da je tužiteljica u predmetnom sporu uspjela u cijelosti, to je istoj priznat kao opravdan i nužan zatraženi trošak zastupanja po kvalificiranom opunomoćeniku (odvjetniku) za sastav tužbe i za pristup na održano ročište za raspravu, u visini od 500,00 bodova po svakoj radnji, vrijednost boda 2 EUR (Tbr. 27.1. u svezi Tbr. 54. Tarife), u ukupnom iznosu od 2.000,00 EUR, uvećano za pripadajući iznos poreza na dodanu vrijednost po stopi od 25% (500,00 EUR - Tbr. 46. Tarife), i to u ukupnom zbrojenom iznosu od 2.500,00 EUR, zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama (čl. 144. st. 4. ZUS-a), koje je troškove dužan naknaditi tuženik, koji je u ovome sporu izgubio u cijelosti. Tužiteljici nije priznat zatražan trošak podneska od 5. lipnja 2025., budući se po ocjeni suda ne radi o nužnom trošku za ovaj spor; nastavno trošak pristupa na objavu, budući da taj trošak nije ni nastao; te konačno trošak sudskih pristojbi, koji također nije nastao (sukladno čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama, „Narodne novine“ broj 118/18, 51/23, iste se u upravnom sporu plaćaju samo kad je tužbeni zahtjev odbijen ili tužba odbačena).

25. Zaključno, budući da zainteresirana osoba nije uspjela u ovome sporu, to istoj već po toj osnovi ne pripada pravo na naknadu troškova upravnog spora (čl. 147. st. 1. ZUS-a).

26. Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude.

U Rijeci 13. travnja 2026.

Sutkinja

Daria Pugel

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske (čl. 127. st. 2. ZUS-a). Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).

Dostaviti:

- opunomoćeniku tužiteljice Mati Burazinu, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Josip Janković i Mate Burazin, Karlovac, Vranicanijeva 5/I

- tuženiku Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, Zagreb,

Ulica Republike Austrije 20

- zaint.osobi Županijskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Karlovac, Trg hrvatskih branitelja 1