Poslovni broj 19 P.964/2019-30

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Ani Srhoj, u pravnoj stvari tužitelja PŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Zvonimiru Bućan, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupana po punomoćniku ČŠ i/ili KŠ i/ili Margita Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija iz Zagreba, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, p.p. 92, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 3. ožujka 2026. u nazočnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, 13. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe članaka 1., 2., 3. i 7. Ugovora o kreditu broj: 3205475908 koji je sklopljen između tužitelja i tuženika dana 27.09.2005.g. koji je solemniziran 27.09.2005.g. OU-838/2005 u J.B. Anđelko Stanić, u dijelu kojim je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci, a koju odluku korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru potvrđuje, kao i u dijelu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF, pa stoga isti članci predmetnog ugovora, u tom dijelu, ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane kao i za sudužnike i založne dužnike.

II. Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana isplati tužitelju na ime više plaćenih kamata, kao i više plaćenih iznosa na ime razlike tečaja po kreditu broj: 3205475908 iznos od 9.086,88 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose:

- na iznos od 29,46 eur počev od 10.11.2008.g. pa do isplate

- na iznos od 38,33 eur počev od 10.12.2008.g. pa do isplate

- na iznos od 59,68 eur počev od 10.01.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 62,85 eur počev od 10.02.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 73,31 eur počev od 10.03.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 58,11 kn počev od 10.04.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 57,85 eur počev od 10.05.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 55,15 eur teče počev od 10.06.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 56,70 eur teče počev od 10.07.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 71,33 eur teče počev od 10.08.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 74,16 eur teče počev od 10.09.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 69,65 eur teče počev od 10.10.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 72,38 eur teče počev od 10.11.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 72,88 eur teče počev od 10.12.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 81,31 eur teče počev od 10.01.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 86,94 eur teče počev od 10.02.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 84,80 eur teče počev od 10.03.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 93,19 eur teče počev od 10.04.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 97,24 eur teče počev od 10.05.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 99,39 eur teče počev od 10.06.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 107,83 eur teče počev od 10.07.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 96,90 eur teče počev od 10.08.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 128,76 eur teče počev od 10.09.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 114,94 eur teče počev od 10.10.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 117,17 eur teče počev od 10.11.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 106,93 eur teče počev od 10.12.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 126,31 eur teče počev od 10.01.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 105,27 eur teče počev od 10.02.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 111,56 eur teče počev od 10.03.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 103,54 eur teče počev od 10.04.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 121,00 eur teče počev od 10.05.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 137,25 eur teče počev od 10.06.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 141,53 eur teče počev od 10.07.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 199,02 eur teče počev od 10.08.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 134,80 eur teče počev od 10.09.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 126,85 eur teče počev od 10.10.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 127,37 eur teče počev od 10.11.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 127,40 eur teče počev od 10.12.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 136,27 eur teče počev od 10.01.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 141,47 eur teče počev od 10.02.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 142,13 eur teče počev od 10.03.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 138,61 eur teče počev od 10.04.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 140,40 eur teče počev od 10.05.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 144,25 eur teče počev od 10.06.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 139,78 eur teče počev od 10.07.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 140,15 eur teče počev od 10.08.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 132,48 eur teče počev od 10.09.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 135,01 eur teče počev od 10.10.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 140,49 eur teče počev od 10.11.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 138,80 eur teče počev od 10.12.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 141,53 eur teče počev od 10.01.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 134,44 eur teče počev od 10.02.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 132,41 eur teče počev od 10.03.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 139,73 eur teče počev od 10.04.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 133,84 eur teče počev od 10.05.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 130,95 eur teče počev od 10.06.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 123,61 eur teče počev od 10.07.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 128,76 eur teče počev od 10.08.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 132,10 eur teče počev od 10.09.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 136,42 eur teče počev od 10.10.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 136,80 eur teče počev od 10.11.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 139,37 eur teče počev od 10.12.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 134,45 eur teče počev od 10.01.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 62,55 eur teče počev od 10.02.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 64,16 eur teče počev od 10.03.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 62,95 eur teče počev od 10.04.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 60,72 eur teče počev od 10.05.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 60,27 eur teče počev od 10.06.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 62,07 eur teče počev od 10.07.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 65,36 eur teče počev od 10.08.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 66,57 eur teče počev od 10.09.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 65,62 eur teče počev od 10.10.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 69,28 eur teče počev od 10.11.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 70,25 eur teče počev od 10.12.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 70,63 eur teče počev od 10.01.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 70,85 eur teče počev od 10.02.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 70,85 eur teče počev od 10.03.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 70,25 eur teče počev od 10.04.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 70,63 eur teče počev od 10.05.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 70,85 eur teče počev od 10.06.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 70,85 eur teče počev od 10.07.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 70,85 eur teče počev od 10.08.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 70,85 eur teče počev od 10.09.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 696,26 eur teče počev od 15.09.2015.g. pa do isplate,

po stopi koja se do 31. srpnja 2015.g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim traži isplatu iznosa od 4.457,50 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 3.745,31 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 13. travnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom zaključio Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3205475908 od 27. rujna 2005. koji je istog dana solemniziran kod javnog bilježnika Anđelka Stanića broj OU-838/2005. Člankom 2. predmetnog ugovora ugovorena je kamatna stopa od 4,50 % promjenjiva mjesečno kroz dekurzivni obračun. Sukladno takvoj odredbi tuženik je od dana sklapanja ugovora samoinicijativno u nekoliko navrata mijenjao kamatne stope. Također, ugovorena je valutna klauzula u švicarskim francima. Navedene ugovorne odredbe da su ništetne.

1.1. Naime, kamata je bitan element predmetnog ugovora, a ista nije određena ili odrediva, već se mijenja temeljem jednostrane odluke jedne ugovorne strane – banke, na koju tužitelj kao druga ugovorna strana nema utjecaja, a što predstavlja kršenje načela savjesnosti i poštenja, a i dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Nadalje, ugovorne odredbe članaka 1., 2., 3. i 7. kojima se glavnica veže za švicarski franak proizvode neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača. Nije jasan ni odrediv ni mjesečni anuitet jer ovisi o glavnici, o kojoj opet ovisi kamatna stopa, pa je nejasno koliko tužitelj u konačnici mora vratiti tijekom dugoročne otplate kredita.

1.2. U svakom slučaju, poziva se na utvrđenja iz kolektivnog spora pokrenutog od strane Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (među kojima je i tuženik). Pravomoćnom Presudom i Rješenjem Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba kojom je kamatna stopa u potrošačkim kreditima jednostrano promjenjiva. Presuda i Rješenje Visokog trgovačkog suda potvrđeno je i odlukom Vrhovnog suda RH (Revt-249/14) od 9. travnja 2015. kojom je Vrhovni sud RH odgovorio na pitanje koje se javljalo pred prvostupanjskim sudovima povodom pojedinačnih tužbi, a vezano za pitanje izračuna preplaćenih iznosa. Vrhovni sud tako je otklonio tumačenje banaka da su one zapravo imale pravo mijenjati kamatu, ali na zakonit način pa da bi u svakom pojedinačnom postupku trebalo utvrditi kolika je ta promjena mogla biti. Vrhovni sud RH ukazuje pritom na Direktivu 93/13 EEZ u čijoj Točki 2. (b) st. 2. priloga stoji da pravo pružatelja financijske usluge da jednostrano mijenja kamatnu stopu postoji isključivo u ugovorima sklopljenim na neodređeno vrijeme. Također, ukazuje se da je sukladno recentnoj sudskoj praksi izraženoj kroz presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. tuženik povrijedio interes tužitelja ugovaranjem odredbi kojim je glavnica otplate kredita vezana uz švicarski franak bez prethodnog adekvatnog informiranja i bez pojedinačnog pregovaranja što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa sukladno tome i ništetno. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, a o kojim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a ni prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, kao i predmetnog, tuženik nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, (a zasigurno se ti parametri i metoda njihova izračuna nisu egzaktno utvrdili, što bi bilo primjereno postupanje od strane tuženika) što je sve, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.3. Tužitelj je uslijed neosnovano povećavane kamatne stope više platio tuženiku 28.001,06 kn, dok je zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tuženiku na ime razlike tečaja pretplatio 50.053,70 kn. Navodi da je potpisao ugovor o konverziji.

1.4. Slijedom svega iznesenog, predlaže donijeti presudu kojom će se utvrditi ništetnim sve odredbe o promjenjivosti kamatne stope sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu, kao i po ovom osnovu naložiti tuženiku isplatu iznosa od 28.001,06 kn s pripadajućim zateznim kamatama, kao i utvrditi ništetnim sve odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu, kao i po ovom osnovu naložiti tuženiku isplatu iznosa od 50.053,70 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnovu i visinu zahtjeva, tijek zateznih kamata te predlaže isti odbiti, a ujedno ističe prigovor zastare na sve iznose dospjele prije 12. lipnja 2014. Ističe kako su deklaratorni zahtjevi tužitelja onako kako su postavljeni u tužbi neuredni i neodređeni jer tužitelj ne navodi točno koje odredbe smatra ništetnim.

2.1. Predmetni kredit je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015), s obzirom na to da su ugovorne strane 25. siječnja 2016. sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutom. Sve tužiteljeve uplate uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita. Tuženik pojašnjava kako je konverzija nastupila te zaključuje da je tužitelj slobodnom voljom prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između stranaka nastao je pravni odnos koji je zakonodavac imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije, koju mu banka nije mogla uskratiti.

2.2. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke isključivo po izboru tužitelja, riješile sve pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom, a konverzija je izvršena u oba bitna sastojka i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Suglasnošću volja stvorena je nova pravna osnova na temelju koje su se sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima iskoristiti do tada uplaćene svote. Dakle, konverzijom su posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka , što isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF, koji je konverzijom ab initio otpao i nadomještene je novom zakonitom osnovom, na temelju koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje pretplate. Tužitelju su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon tog razdoblja, u budućem razdoblju su se ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja pretplate po osnovi promjena CHF tečaja također nisu osnovane jer je pretplata i po toj osnovi uzeta u obzir na način kako je to propisao zakon.

2.3. Slijedom svega iznesenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev i istom naložiti da joj nadoknadi troškove ovog postupka.

2.4. Podneskom od 29. studenog 2022. tuženik ističe kako je u oglednom sporu okončanom rješenjem posl. br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine Vrhovni sud odgovorio je na postavljeno pitanje u oglednom sporu kako slijedi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Nadalje, tuženik smatra da za tužiteljev tužbeni zahtjev koji ističe u ovoj parnici ne postoji valjana pravna osnova, budući da je tužitelj sam optirao za konverziju. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu obnovom (novacijom) je, i to retroaktivno, prestao postojati izvorni ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka, kao da ga nikad nije ni bilo, a svi su pravni odnosi između stranaka uređeni dodatkom, upravo s ciljem zamjene ništavih odredaba prvotnog ugovora valjanima. Tužitelj u ovom postupku, nakon konverzije, ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je tužitelj raniju pravnu osnovu, s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF.

Osim toga, osporava tužiteljev status potrošača.

3. U tijeku postupka sud je pročitao sve isprave koje prileže spisu, i to Ugovor o namjenskom kreditu broj OU-838/2005 od 27. rujna 2005. (str. 11-18 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) broj OV-659/2016 od 26. siječnja 2016. (str. 19-26 spisa), dopis tuženika od 12. studenog 2015. (str. 39 spisa), izračun konverzije na dan 30.9.2015. (str. 41-46 spisa), informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.9.2015. (str. 47 spisa), pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30.9.2015. (str. 49 spisa), prijedlog izmjene ugovora o kreditu (str. 51 spisa), promet po kreditu (str. 53-66 spisa), sudsku praksu dostavljenu od stranaka (str. 74-95, 113-120 spisa), proveo je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Jeleni Ćurlica (stranica 132-141, 167-185 spisa) koja je usmeno iznijela nalaz i mišljenje i dopunu (stranica 199-200 spisa) te je saslušao tužitelja (str. 209- 211 spisa).

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je određena primjena valutne klauzule u CHF za otplatu kredita i odredbe o promjenivoj kamatanoj stopi, te vraćanje stečenog temeljem navedenih odredbi ugovora o kreditu.

5. Iz izvedenih dokaza te navoda stranaka u postupku proizlazi da je među strankama nesporno:

- da su dana 27. rujna 2005. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj OU- 838/2005 za iznos od 100.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu uz promjenu iste temeljem odluke tuženice,

- da je kamatna stopa tijekom otplate kredita mijenjana temeljem odluke tuženika,

- da je prema navedenom ugovoru glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF,

-da su anuiteti kredita tijekom otplate kredita rasli zbog povećanja kamatne stope i rasta tečaja CHF-a,

- da su stranke sklopile Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) broj OV-659/2016 od 26. siječnja 2016. kojim su izvršile konverziju kredita promjenom valute i kamatne stope.

6. Sporno je između stranaka:

- primjenjivost odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka, pa time

-je li ugovorna odredba o načnu promjene kamatne stope u predmetnom ugovoru o kreditu ništetna,

- ništetnost ugovorene valutne klauzule,

- učinci sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu na prava tužitelja iz osnovnog Ugovora o kreditu,

- postojanje i visina potraživanja tužitelja,

- osnovanost prigovora zastare potraživanja,

- status tužitelja kao potrošača.

7. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je suda da je tužbeni zahtjev osnovan.

8.1. U odnosu na status tužitelja u predmetnom ugovoru o kreditu, odnosno svojstvo potrošača, ukazuje se da iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj isti sklopio kao fizička osoba, s namjenom kredita konačne otplate kredita po ugovoru broj 3203441608/04 odobrenom kod tuženika i dovršenje kuće. Nadalje, saslušani tužitelj je u svojem iskazu naveo da je kredit uzeo u svrhu izgradnje obiteljske kuće i stambenog zbrinjavanja obitelji, pri čemu je pojasnio da je u 2004. uzeo dva kredita, da su oba bila vezana za valutu CHF, da su oba kredita bila u svrhu izgradnje obiteljske kuće, a obzirom na temelju prvog sklopljenog ugovora nije imao dovoljno sredstava za završiti izgradnju kuće uzeo je drugi kredit na veći iznos, zatvorio prvi kredit i s ostatkom novca dovršio izgradnju kuće. Radi se o obiteljskoj kući izgrađenoj na adresi [adresa] u kojoj i danas stanuje.

8.2. Naime, člankom 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (¨Narodne novine¨ broj 79/07, 125/07) je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

8.3. Tužitelj je ugovor o kreditu sklopilo kao fizička osoba u svrhu izgradnje obiteljske kuće i stambenog zbrinjavanja obitelji, a isti ne može dokazati negativnu činjenicu da sredstva po kreditu nije koristio za poslovnu djelatnosti, dapače na tuženiku je, ako tvrdi da su ista korištena u svrhe namijenjena poslovnoj djelatnosti tužitelja, da isto dokaže sukladno općem načelu tereta dokaza. Tuženica ničim ne dokazuje da bi tužitelj uopće obavljao poslovnu djelatnost, a niti navedeno proizlazi iz provedenih dokaza.

8.4. Slijedom navedenog, a kako je tužitelj samim ugovorom o kreditu odnosno njegovim sadržajem dokazao da je pravni posao sklopio kao fizička osoba, isti je time stvorio predmnjevu da je potrošač, a kako tuženica nije oborila ovu predmnjevu, zaključuje se da je prigovor tuženice o ulozi tužitelja kao potrošača neosnovan.

9. Iz sadržaja Ugovor o namjenskom kreditu broj OU-838/2005 proizlazi da su stranke istim ugovorile kredit u kunskoj protuvrijednosti za iznos od 100.000,00 CHF, na rok otplate 30 godina, uz kamatnu stopu 4,50%, promjenjiva.

10. Tužitelji je saslušan kao parnična stranka iskazao da je sklopio ugovor o kreditu s tuženikom 2004. u svrhu izgradnje obiteljske kuće i stambenog zbrinjavanja obitelji. Kako je bio klijent Zagrebačke banke i preko njih primao plaću, odmah je pošao tamo kako bi se raspitao o dizanju kredita. U druge banke nije išao. On je tražio kredit koji je vezan za valutu euro ili kunski kredit, međutim službenica banke mu je ponudila kredit vezan za valutu CHF navodeći da je kod tog kredita manja kamatna stopa, najmanji rizik i da se radi o stabilnoj valuti. Nakon njihove preporuke i inzistiranja da uzme kredit vezan za CHF, tražio je koje uvjete mora ispuniti. Prikupio je potrebnu papirologiju i nakon par dana došao u banku gdje mu je službenica ponovila i uvjeravala ga da mu je to najbolja opcija da će mu rata biti najmanja jer je najmanja kamatna stopa. Stoga je pristao sklopiti ugovor o kreditu vezan za valutu CHF. Nakon što mu je u banci odobren ugovor o kreditu otišao je s majkom koja je bila sudužnik u javnog bilježnika radi potpisa i solemnizacije ugovora o kreditu. Kod javnog bilježnika mu nitko ništa nije objašnjavao, bila je velika gužva i samo su potpisali ugovor. Kod javnog bilježnika nije specijalno čitao tekst ugovora o kreditu, a za vrijeme pregovaranja o uvjetima kreditiranja u banci, pokušavao je da mu oni pojasne ima li neki rizik. U banci mu je rečeno da je valuta stabilna, da je kamata najmanja, a u tom trenutku to je tako i bilo. Nitko mu nije objašnjavao značenje odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, već se radilo o principu uzmi ili ostavi. Početna rata kredita je bila oko 2.400,00 HRK, a nakon par godina je krenuo rast rate da bi na kraju rata došla do iznosa od oko 4.920,00 HRK dakle više nego duplo veća. Na kućnu adresu je dobio obavijest tuženika da može sklopiti ugovor o konverziji i da samo treba otići kod javnog bilježnika radi potpisa ako ga želi sklopiti i potom primjerak ugovora o konverziji vratiti u banku. On je pošao u banku kako bi se raspitao mogu li pojasniti što to znači i koje su posljedice, a u banci mu je rečeno da mi nemaju što objašnjavati, da mogu pristati na sklapanje ugovora o konverziji ili ne, a on je pristao. Nije imao mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Postojala je mogućnost uzimanja kredita vezanih za druge valute, ali po nagovoru službenice banke je uzeo kredit vezan za valutu švicarac. Nitko mu nije pojasnio značenje odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, mada je on pokušavao dobiti tu informaciju od službenika banke jer nije shvaćao značenje tih odredbi. Ne smatra se obeštećenim nakon sklapanja ugovora o konverziji. Još uvijek nije otplatio predmetni ugovor o kreditu i sada je vezan za valutu euro nakon konverzije.

11. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, vremena njegova sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na, između ostalog, i ovdje tuženika, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, odnosno da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se tužitelj sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku u kojem je utvrđeno da su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu primjeni na ovaj način ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-a i promjenjivu kamatnu stopu.

12. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 01. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

12.1. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu, u kojem je tuženica bila stranka u ulozi tuženika, a koji se odnosio na ugovore o kreditu sklopljene u istom razdoblju kao i ovdje predmetni ugovor, uz ugovaranje valutne klauzule u CHF u bitnome je utvrđeno da su ništetne one odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo, osobito u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a sve zbog izostanka potpunog informiranja potrošača o parametrima bitnima za donošenje valjane i svjesne odluke. Takve su odredbe, prema utvrđenju suda u tom postupku, dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Tvrdnja tuženika da tužitelj nema pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin ¨parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužiteljica zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da joj se isplati šteta koja joj je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule.

14. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

15. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

16. Sudovi su u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

17. Iz sadržaja ovdje predmetnog ugovora o kreditu kao tipskog ugovora, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristala platiti iznos ovisno o odluci banke i tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, a koji su kao takvi bili potpuno nepredvidivi i neodređeni u trenutku sklapanja ugovora, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi pristala da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobila jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos i to isključivo zbog odluke tuženika i znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine. Tužitelj kao nestručni potrošač zasigurno nije bio u istovjetnom položaju kao tuženik, dapače isti je kao osoba koja živi u [adresa] u kojoj je platežno sredstvo bila kuna, mogao samo jasno i potpuno razumjeti te valjano pristati da primi i vrati dug u kunama, i to prema stanju koje je postojalo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dakle prema iznosu kuna koji je dobila te iznosu kunu koji je odgovarao iznosu navedenom kao vrijednosti anuiteta kredita. Da bi kao potrošač bila svjesna rizika koji su se u konačnici ostvarili, banka je istoj bila dužna jasno i razumljivo predočiti raspon mogućih oscilacija tražbine, odnosno duga, objektivne kriterije temeljem kojih se taj raspon određuje, pa kada sama banka (tuženica) tvrdi da nije niti mogla znati ove raspone, jasno je da se ne radi o objektivnim i jasnim parametrima i da tužiteljici isti nisu mogli biti poznati pa čak niti predvidljivi, da bi na iste bezuvjetno pristala, očito isključivo na njenu štetu.

18. Sve naprijed izloženo ne znači apriori automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora u predmetnoj parnici, već da je u njoj na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao niti je u tom pravcu ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze.

19. Slijedom navedenog, a i s obzirom da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelj kao potrošač u konkretnim okolnostima bio upoznat s načinom promjene tečaja te da se ponašao drukčije, da je njegova situacija prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom drukčija od onoga što je utvrđeno u kolektivnom sporu, ocjena je ovog suda da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nepoštene u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03) pa time i ništetne. S time da je tužitelj neodređeno zatražio da se ništetnim utvrde sve odredbe o promjenjivosti kamatne stope i sve odredbe o valutnoj klauzuli, a kako iz činjeničnog supstrata tužbe proizlazi da se radi o odredbama članaka 1., 2. 3. i 7. Ugovora o kreditu koje sadrže odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, to je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

20. S obzirom na nepoštenje navedenih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnost istih odredbi, tužitelj bi sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.,126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) imao pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi, konkretno više plaćenih anuiteta kao posljedice rasta tečaja.

21. Nije sporno da je između stranaka sklopljen Dodatak ugovora o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( ''Narodne novine'' broj: 102/2015- dalje ZID ZPK/15).

22. Nije osnovan prigovor tuženika da je sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravni interes za vođenje ovog postupka jer je intencija zakonodavca kao i smisao ZIDZPK bio da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem se nalazi potrošač koji ima kredit denominiran u valutu Euro. Pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe s obzirom na isplatu tuženika prema informativnom izračunu konverzije proizlazi iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda u odlukama Rev 18/2018 i Rev-2868/2018. Činjenica što je tužitelj slobodno voljom prihvatio informativni izračun i isplatu ne znači da je izgubio pravni interes za podnošenje ove tužbe jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla.

23. Vrhovni sud RH je u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potvrdio pravno shvaćanje da korisnik kredita sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru nije izgubio pravni interes za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi, dok je u oglednom postupku Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. jasno navedeno da sporazum o konverziji sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je, iako se radi o ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

24. U ovom postupku nije sporna valjanost Dodatka, koji ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita, budući da predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta. Sporno je u ovom postupku ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF i rasta kamatne stope temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopio Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su sve ranije uplate tužiteljice uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužitelj pristala tzv. konverzijom.

25. Člankom 19. b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09.,112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) je jasno pod naslovom ¨načelo konverzije kredita¨ propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

26. U svezi navedenog, a imajući na umu i tumačenje Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., proizlazi da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj: povećanje socijalne zaštite, sprječavanje nepoštene prakse kreditnih institucija i smanjenje rizika produbljivanja dužničke krize. Navedena mjera konverzije kredita ocijenjena je proporcionalnom cilju jer je bila nužna i prikladna, a nije nametnula prekomjeran teret kreditnim institucijama. Iz toga je jasno da je zakonsko uređenje konverzije ugovora o kreditu vezanih za CHF bilo izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera zakonodavca, uvedena radi saniranja financijske krize građana uzrokovane znatnim rastom cijene takvih kredita. Zakonska intervencija omogućila je sklapanje dodataka ugovora radi zaštite građana koji su bili egzistencijalno ugroženi – zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita s hipotekom na nekretninama ili zbog potpune neizvjesnosti kretanja svojih obveza prema bankama, a istovremeno je težila uspostavi izvjesnosti i određene ravnoteže prava i obveza za obje strane.

27. Ocjena ovog suda, u svjetlu ranijeg stava VSRH da potrošač zadržava pravni interes za utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu čak i nakon sklapanja valjanog Dodatka ugovora (konverzije), jest da činjenica što je tužitelj, deset godina nakon sklapanja i otplate ugovora, doveden u položaj u kojem formalno otplaćuje kredit denominiran u EUR, ne znači da je pristao da tuženica zadrži sva sredstva stečena temeljem ništetnih odredbi niti da se odrekao svojih potraživanja po toj osnovi.

28. Tužitelj je konverzijom pristao da se dio njegove imovine, koji je tuženica prethodno stekla bez valjane osnove, iskoristi za buduću otplatu kredita, što je učinjeno uz informirano pristajanje i u skladu sa zakonskim odredbama kroz sklapanje Dodatka ugovora o kreditu. Međutim, nije mogao niti je pristao da sklapanjem Dodatka prestanu sva njezina potraživanja prema tuženici, koja su u vezi s valutnom klauzulom još uvijek bila predmet kolektivne sudske zaštite potrošača.

28.1 Objektivno, potrošač nakon konverzije nije bio u istom položaju kao potrošač koji je kredit otplaćivao u EUR prije konverzije, jer je prethodni ugovor predviđao znatno nižu mjesečnu obvezu, omogućujući mu planiranje financijskih i životnih mogućnosti, dok je tužiteljica bila dovedena u situaciju da plaća gotovo dvostruku obvezu, na koju nije pristala niti je mogla utjecati.

28.2. Ravnoteža i položaj stranaka ne mogu se retroaktivno mijenjati, jer oni odražavaju trenutno i buduće stanje; narušena ravnoteža može se isključivo kompenzirati naknadom štete ili isplatom u obveznopravnim odnosima.

29. Ocjena ovog suda je da izračunom buduće obveze tužitelja konverzijom, i to na način da je ista odgovarala obvezi koju bi imao da je od početka sklopio ugovor u EUR, i to bez mogućnosti izbora i uskrate (trajni nalog i založno pravo kojim je takvo ispunjenje osigurano), nije prestalo pravo tužitelja na povrat iznosa koji tuženica stekla bez pravne osnove, a koji iznosi nisu bili predmetom konverzije jer su navedene uplatesamo djelomično iskorištene u konverziji, čime je samo tom dijelu uplata dana osnova temeljem koje tuženice nije dužna vratiti stečeno.

30. Slijedom navedenog, a u vezi s odlukama Suda Europske unije u predmetima C-118/17 VŠ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. te C- 452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. od 9. srpnja 2020., ocjena ovog suda je da izvanugovorna potraživanja tužiteljice (stečena bez osnove) nisu bila predmet razmatranja stranaka prilikom konverzije ugovora o kreditu niti su tim aktom regulirana. Činjenica da je dio uplaćenih sredstava bez osnove uključen u izračun glavnice buduće obveze pokazuje da je tužiteljica konverzijom pristala da tuženica zadrži taj dio njene imovine, čime je tuženici stvorena pravna osnova za navedeno. Preostali iznos neosnovano stečene imovine, uz znanje tuženice i u kontekstu tekućeg kolektivnog spora, ostao je nereguliran između stranaka (Vrhovni sud – rješenje Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.).

31. Prema čl. 323. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila temeljem ugovora, a ako to nije moguće, isplaćuje se odgovarajuća naknada u novcu. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je za štetu nastalu drugoj strani, ukoliko ta nije znala niti je morala znati za uzrok ništetnosti. Čl. 324. ZOO-a propisuje da ništetnost pojedine odredbe ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez nje. Čl. 1111. i 1115. ZOO-a uređuju vraćanje onoga što je stečeno bez pravne osnove, uključujući plodove i zatezne kamate, pri čemu obveza nastaje od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

32. Prigovor zastare nije osnovan.

32.1. Po pitanju zastare se izričito izjasnio Vrhovni sud u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke, odnosno od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Valja ukazati i na zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

32.2. U skladu s navedenim, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka:

- od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke,

- od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

33.3. Tužitelj traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO- a) pa zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti u kolektivnom sporu 13. lipnja 2014., odnosno 14. lipnja 2018., pa s obzirom na podnošenje tužbe 12. lipnja 2019., zastarni rok nije protekao, pa prigovor zastare tuženika nije osnovan.

34. Nadalje, jedine odredbe Ugovora o kreditu koje su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora do sklapanja Dodatka ugovora bile jasno određene, razumljive i neposredno primjenjive, odnose se na kamatnu stopu od 4,50 % godišnje, kao jedinu jasno ugovorenu cijenu zajma, te na iznos glavnice isplaćen tužitelju prilikom ugovaranja kredita, obračunat prema tečaju CHF na dan isplate. Radi se o parametrima koji su tužitelju, kao potrošaču, bili poznati i u potpunosti objašnjeni, što omogućuje utvrđenje stvarnog iznosa temeljnog duga.

35. Sukladno odredbama čl. 323. i 324. ZOO-a, a u vezi s načelom povrata onoga što je primljeno bez valjane pravne osnove, sud je naložio sudskoj vještakinji da za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka izračuna iznos anuiteta kredita, prema tečaju CHF prema kunskoj protuvrijednosti na dan isplate kredita, pri čemu se uzima u obzir jedino ono što je bilo jasno određeno i ugovoreno između stranaka.

36. Za odluku u ovoj pravnoj stvari relevantna je cijena o kojoj su stranke pregovarale i na istu po objektivnom kriteriju pristale, a to je u ovom slučaju jedino inicijalno ugovorena kamatna stopa i iznos glavnice vezan za tečaj kada je glavnica isplaćena potrošaču, za koju je tužitelj kao potrošač znao u trenutku sklapanja ugovora i na nju, kao točno određenu, pristao.

37. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje te je vještakinji prvo dan zadatak određen rješenjem ovog suda od 23. siječnja 2023. poslovni broj P-964/2019-7 ispravljen rješenjem ovog suda od 23. kolovoza 2023. poslovni broj P.964/2019-9. Sukladno tim rješenjima, stalna sudska vještakinja je dala nalaz i mišljenje od 9. srpnja 2024. u kojem navodi da je razlika anuiteta, u ukupnom i pojedinačnim iznosima, po nalogu suda i iznosa koji je obračunala i naplatila Banka iznosi 63.319,20 HRK odnosno po fiksnom konverzijskom tečaju 8.390,62 EUR. Preplata u HRK po Izračun konverzije kredita denomiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku iznos -5.313,91 HRK pa onda razlika, sukladno nalogu suda u toči II rješenja od 18.01.2023. godine, između iznosa obračunatih prema točki 2. u odnosu na izračun banke po sklopljenom aneksu ugovora o kreditu, u ukupnom iznosu, pri tome prikazujući i računajući i manje i više plaćene iznose anuiteta (tzv. pozitivne i negativne razlike) iznosi 68.533,11 HRK odnosno 9.095,91 EUR preračunato po fiksnom konverzijskom tečaju od 1€ = 7,53450 HRK (63.319,20 HRK +5.313,91 HRK=68.533,11 HRK). Tužitelju pripada i razlika u nedospjeloj glavnici od 33.585,02 HRK odnosno 4.457,50 EUR (preračunato po fiksnom konverzijskom tečaju od 1€ = 7,53450 HRK) od nedospjele glavnice po konverziji na dan 30.09.2015. godine u iznosu od 417.271,88 i nedospjele glavnice po otplatnom planu koji je naložio Sud u iznosu od 383.686,86 HRK.

37.1. Međutim, sud je rješenjem od 24. siječnja 2025. poslovni broj P-964/2019-17 definirao i dopunio zadatak vještaku. Sukladno novom zadatku, stalna sudska vještakinja je dala dopunu nalaza i mišljenja od 26. ožujka 2025., kojom je tablično prikazala i konačno, sukladno zadatku suda, zaključila da:

- pretplata kamate (više plaćena kamata) iznosi 5.177,65 EUR,

- preplata tečaja (pozitivne razlike islijed promjene valute), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 6.130,91 EUR,

- ukupna pretplata kamate i tečaja iznosi 11.308,56 EUR,

- iznos zateznih kamata koje su tekle na iznos obračunatih pretplata anuiteta (pozitivnih razlika anuiteta po osnovi promjene kamatne stope i tečaja) od dana pretplate anuiteta do dana konverzije ugovora iznosi 5.027,68 EUR,

- pretplate po obračunu konverzije nije bilo nego je još trebalo po fiksnom konverzijskom tečaju 705,28 EUR i tako zbrojeno s obračunatim zateznim kamatama bi iznosilo 5.732,96 EUR,

- da je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK/15.

37.2. Tužitelj nije imao primjedbi ni prigovora na nalaz i mišljenje vještaka. Podneskom od 19. kolovoza 2024. je uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka od 9. srpnja 2024. te istim zahtijeva da se po osnovi ništetenih odredbi o promjenivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tužitelju isplati iznos od 13.544,38 EUR s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose. Podneskom od 28. travnja 2025. je istaknuo da su stavke koje tuženik traži od vještaka pravno i činjenično irelevantne pa nema potrebu očitovanja na dopunu vještva. Tuženikovom prigovaranju i sada dopunjenom vještvu tužitelj se protivi kao neosnovanom, pa se predlaže odbiti prigovor tuženika jer niti jednim argumentom nije doveo u dvojbu nalaz i mišljenje vještaka.

37.3. Na nalaz i mišljenje vještakinje od 9. srpnja 2024. tuženik se nije posebno osvrnuo, već je jedino na ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena ukazao da je tužitelj uredio tužbeni zahtjev podneskom od 19. kolovoza 2024. u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka te tvrdi da iznos od 4.457,50 eura koji tužitelj potražuje nije dospio na naplatu, a što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka iz toč. 3. , kao i iz čl. 3. ugovora o kreditu u kojem je navedeno da takva glavnica dospijeva 2036. Dopuni nalaza i mišljenja od 26. ožujka 2025. tuženik je prigovorio iz razloga što vještak u svom izračunu mijenja inicijalni anuitet s promjenom kamatne stope dok je inicijalni anuitet trebao ostati nepromijenjen tijekom cijele otplate.

37.4. Vještakinja je usmeno iznijela da ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja i dopune istoga. Na pitanje tuženika zašto je promijenila inicijalni anuitet utvrđen u početnom otplatnom planu, navodi da joj je tako sud naložio. Valutna razlika računa se tako da se isti iznos CHF-a množi sa dva različita tečaja, u ovom konkretnom slučaju po inicijalnom tečaju po kojem je kredit isplaćen i po tečaju po kojem je svaki anuitet podmiren i tako se dobiva valutna razlika ili kako se još to u njezinoj struci kaže tečajna razlika. Na pitanje kada je iznos nedospjele glavnice u iznosu od 33.585,02 HRK prešao u imovinu banke, navodi da je prešao u imovinu banke u trenutku konverzije u smislu da je isti prešao kao potraživanje banke prema tužitelju. Sud joj je naložio da prikaže samo takozvane pozitivne razlike pretplate, ali su u njezinom nalazu vidljive i takozvane negativne razlike. Činjenica da je kredit još uvijek u otplati znači da je veći anuitet otplate. Prilikom konverzije potraživanje banke prema tužitelju je bilo veće za taj iznos pa je tako i onda otplata veća konkretno veći je anuitet nego što bi bio da je kredit bio u kunama po ugovorenoj kamatnoj stopi početnog ugovora u CHF-u. To znači da će tužitelj otplatnom kredita u cijelosti vratiti taj iznos nedospjele glavnice koji je određen u konverziji. Mora naglasiti da je taj iznos prikazan u knjigama banke iako ga nije još uvijek isplatio.

37.5. S obzirom na izostanak konkretnih primjedbi na matematičku točnost izračuna vještakinje, kao i da je vještakinja prilikom usmenog iznošenja nalaza i mišljenja odgovorila na prigovor i primjedbu tuženika te stručno pojasnila kako je došla do izračuna, sud je u cijelosti prihvatio dopunu nalaza i mišljenja vještakinje od 26. ožujka 2025. držeći da je nalaz jasan i pregledan, utemeljen na podacima o stvarnim uplatama te izrađen sukladno dopunjenom i definiranom zadatku koji je odredio sud.

38. Iz dopune nalaza i mišljenja sudske vještakinje utvrđeno je da ukupna pretplata kamate i tečaja iznosi 11.308,56 EUR, da zatezna kamata koja je tekla na iznos pretplate zbog promjene kamate i rasta tečaja do dana konverzije iznosi 5.027,68 EURA (uz pojedinačne naznake po mjesecima u tabličnim prikazima), sve do dana konverzije, kao i naglasila da je konverzija provedena sukladno zakonu. Pretplate po konverziji nije bilo nego je još trebalo nadoplatiti 5.313,91 HRK odnosno po fiksnom konverzijskom tečaju 705,28 EUR.

39. U konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj tijekom otplate kredita prije konverzije preplatio svaki pojedini anuitet, koji je podmiren po povećanom tečaju u odnosu na početni tečaj pa takva preplata čini glavnicu njegovog potraživanja, a nije sporno da na svaku pojedinu preplatu po anuitetima teku zakonske zatezne kamate od dana plaćanja anuiteta do isplate tako da tužitelj na dan konverzije, pored glavnice preplate, ima prema tuženiku potraživanje i zakonskih zateznih kamata koje su tekle od plaćanja pojedinog anuiteta do konverzije.

40. Tužitelj po primitku dopune nalaza i mišljenja koja je izrađena po novom dopunjenom i definiranom zadatku suda, nije uskladio svoj zahtjev s dopunom nalaza i mišljenja, već je ostao kod tužbenog zahtjeva kojeg je postavio u skladu s (prvim) nalazom i mišljenjem, i to iz podneska od 19. kolovoza 2024. Njime zahtijeva donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i isplata iznosa od 13.544,38 EUR s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose. Na primjedbu tuženika da iznos od 4.457,50 eura koji tužitelj potražuje nije dospio na naplatu, istu spore ističući da je tužbeni zahtjev iz podneska od 19. kolovoza 2024. uređen u skladu s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje.

41. S obzirom na to da je vještakinja u dopuni nalaza i mišljenja od 26. ožujka 2025. istaknula kako pretplate po obračunu konverzije nije bilo nego je još trebalo nadoplatiti 5.313,91 HRK odnosno 705,28 EUR, to nije dovela u vezu taj iznos s iznosom obračunatih zateznih kamata od dana pretplate anuiteta do do dana konverzije ugovora o kreditu te umanjavanja istih za iznos pretplate po pravilima o prebijanju međusobnih tražbina, kako je određeno nalogom suda. Vještakinja je u dopuni nalaza i mišljenja od 26. ožujka 2025. tablicom br. 3. skupno prikazala pojedine razlike i to samo pozitivne razlike između pojedinačnih anuiteta na način da za svaki pojedini anuitet iskaže skupni iznos pretplate koji uključuje razliku nastalu zbog promjene tečaja u odnosu na početno primijenjeni tečaj kao i iznos razlike zbog promjene početno ugovorene kamatne stope od 4,50 %, odnosno od 1. siječnja 2014. kamatne stope od 3,23 %, a za razdoblje od isplate kredita do konverzije ugovora o kreditu. Iz iste proizlazi da je ukupna razlika (pretplata kamate i pretplata uslijed promjene valute) 11.308,56 EUR, pri čemu je vještakinja prikazala datume plaćanja i pojedinačne razlike po mjesecima.

41.1. Međutim, kako tužitelj nije uskladio svoj zahtjev s dopunom nalaza i mišljenja od 26. ožujka 2025., već je ostao kod zahtjeva iz podneska od 19. kolovoza 2024., to je sud odluku donio u granicama zahtjeva tužitelja (članak 2. ZPP-a) te je tužitelju dosudio iznose kako je i zatražio zahtjevom iz podneska od 19. kolovoza 2025., i to iznos od 8.390,62 EUR (pretplata kamate i pretplata tečaja u granicama zahtjeva tužitelja za isplate po plaćenim anuitetima od 10. prosinca 2005. do 10. rujna 2015. Nadalje, iz dopune nalaza i mišljenja od 26. ožujka 2025. proizlazi da pretplate po obračunu konverzije nije bilo nego je još trebalo nadoplatiti 5.313,91 HRK, odnosno po fiksnom konverzijskom tečaju 705,28 EUR. S obzirom na to da je tužitelj zatražio isplatu iznosa od 696,26 EUR, koju je odredio u skladu s nalazom i mišljenjem od 9. srpnja 2024. po tablici broj 4. , 84. stavka – 5.313,91 HRK – 696,26 EUR, a iz dopune nalaza od 26. ožujka 2025. proizlazi da i taj iznos predstavlja dugovanje banke, to je sud u granicama zahtjeva tužitelja dosudio i taj iznos, tako da tužitelju pripada ukupan iznos od 9.086,88 EUR (8.390.62 EUR + 696,26 EUR) te je odlučeno kao u točki II. izreke. S obzirom na to da tužitelj nije uskladio svoje potraživanje u pogledu pripadajućih zateznih kamata s dopunom nalaza i mišljenja od 26. ožujka 2025., to je sud dosudio istom zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose, kako je i zatražio. Dakle, na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate kako to tužitelj i zahtijeva, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka. Ocjena je ovog suda da je tuženica od trenutka stjecanja, time trenutka uplate anuiteta koje je sama obračunala primjenom ništetnih odredbi ugovora znala ili morala znati da nema pravo na uplatu istih, pa je temeljem čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a dužna platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primio. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez osnove i to određenog datuma, pa tužiteljica ima pravo na iste. Iz prometa po kreditu (specifikacija uplate) su razvidni datumi uplate te da je tužiteljica redovito po dospijeću plaćala anuitete. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

41.2. Zatraženi iznos od 4.457,50 EUR iz podneska od 19. kolovoza 2024., određen u skladu s nalazom i mišljenjem od 9. srpnja 2024. je valjalo odbiti kao neosnovan iz razloga jer vještakinja u dopuni nalaza i mišljenja od 26. ožujka 2025. nije izračunala ni tablično prikazala postojanje uplata tužitelja nakon 10. rujna 2015., niti je prikazala da bi taj iznos predstavljao pretplate po osnovi promjenjive kamatne stope ili valutne klauzule. Osim toga, vještakinja je iznijela da je iznos nedospjele glavnice 33.585,02 HRK (4.457,50 EUR) prešao u imovinu banke u trenutku konverzije u smislu da je isti prešao kao potraživanje banke prema tužitelju. Tužitelj će otplatom kredita u cijelosti vratiti taj iznos nedospjele glavnice koji je određen u konverziji. Mora naglasiti da je taj iznos prikazan u knjigama banke iako ga nije još uvijek isplatio. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki III. izreke.

42. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 2. i čl. 155. ZPP-a.

42.1. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim i zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te odredbe važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa), i to za sastav tužbe 250 bodova (Tbr.7/1), za sastav podnesaka od 7. listopada 2019., 19. kolovoza 2024. i 28. travnja 2025. u iznosu od po 250 bodova (Tbr. 8.t.1.), za zastupanje na ročištima od 9. prosinca 2022., 25. lipnja 2025. i 3. ožujka 2026. u iznosu od po 250 bodova (Tbr. 9.t.1.), za zastupanje na ročištu od 24. siječnja 2025. u iznosu od 125 bodova (Tbr. 9. t. 2.), dakle ukupno 1875 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife iznosi 3.750,00 EUR-a, uvećano za PDV od 25 % iznosi 4.687,50 EUR-a. Tužitelj je temeljem odredbe članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/2023) oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi, pa slijedom navedenog nema obvezu plaćanja sudske pristojbe na presudu, dok u spisu nema potvrde o plaćenoj sudskoj pristojbi za tužbu.

42.2. Tužitelj je, prema čl. 154. st. 2 ZPP-a, uspio u parnici u omjeru 67,09% u pogledu visine zahtjeva, te s obzirom da se o osnovi kao cjelokupnoj raspravljalo jednako, sud smatra da tužitelju treba priznati da je s osnovom uspio u opsegu od 100%, odnosno ukupno 167,09%, a vodeći računa o visini i osnovi dolazi se do zaključka da omjer uspjeha tužitelja u tom smislu iznosi 83,55% (167,09 : 2), pa kada se od navedenog postotka oduzme postotak tuženika od 16,45%, dolazi se do konačnog omjera uspjeha tužitelja od 67,1%, slijedom čega je tužitelju od troška iz točke 42.1. obrazloženja priznat iznos od 3.145,31 EUR-a. Tom iznosu je u cijelosti kao nužan i neovisan o uspjehu u sporu pribrojen trošak predujma za vještačenje u iznosu od 600,00 EUR-a, što konačno daje iznos od 3.745,31 EUR-a. Na tako utvrđeni iznos troška tužitelju su dosuđene zatezne kamate tekuće od donošenja presude pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a temeljem odredbe čl. 151. stavak 3. ZPP-a.

U Dubrovniku 13. travnja 2026.

Sutkinja

Ana Srhoj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. punomoćnik tužitelja, uz poziv da uplati predujam za vještaka u iznosu od 135,00 EUR

2. punomoćnik tuženika