REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U PREGRADI

Pregrada, Ul. Stjepana Radića 6

Poslovni broj: P-305/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Andreju Gariću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, zastupana po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 3. veljače 2026., u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika HB, odvjetničkog vježbenika u Uredu odvjetnika Antuna Žanetića, te presude javno objavljene dana 13. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e

Vrijednost predmeta spora utvrđuje se u iznosu od 320,00 EUR.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.8. Ugovor o stambenom kreditu br. 9912566886, sklopljenog dana 17.04.2012. godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

„Za obradu kreditnog zahtjeva Banka obračunava i naplaćuje naknadu u visini 1,60 % (jedan cijela šezdeset posto) od iznosa odobrenog kredita sukladno Uvjetima.“ II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati iznos od 320,00 EUR (tristodvadeseteura), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 18.04.2012. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 175,00 EUR (stosedamdesetpeteura), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. travnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

U odnosu na rješenje:

1. Tužitelj je u ovome predmetu vrijednost predmeta spora označio u iznosu od 1.647,22 EUR, a kojoj vrijednosti predmeta spora je tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio, navodeći da kako se svaki deklaratorni nenovčani zahtjev na utvrđenje ništetnosti u ovom postupku treba smatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu na isplatu, te da se stoga VPS deklaratornog preambula ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu. Posljedično da se i svi troškovi trebaju odrediti prema VPS-u određenom bez uzimanja u obzir deklaratornih nenovčanih zahtjev na utvrđenje ništetnosti (tzv. deklaratornog preambula).

2. Prigovor tuženika je osnovan. Naime, ovdje se ne radi o dva zahtjeva, u smislu odredbe čl. 37. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22 i 55/2023, dalje – ZPP) već tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi predstavlja "samo" deklaratornu preambulu zahtjevu za isplatu i kao takav se ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja VPS- a već se ta vrijednost određuje samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva, koja u konkretnom slučaju iznosi 320,00 EUR.

3. Slijedom navedenog, a primjenom odredbe čl. 40. st. 3. ZPP-a, valjalo je odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U odnosu na presudu:

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da su tužitelj i tuženik dana 17.4.2012. sklopili su Ugovor o kreditu br. 9912566886, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 20.000,00 EUR po srednjem tečaju tečajne liste tuženika za 1 EUR važeće na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom da je ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 180 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti.

1.1. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 8. da je ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 1,60 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik da je prilikom isplate kredita dana 17.04.2014.g. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 320,00 EUR.

1.2. O ugovornim odredbama za tzv „ulaznu naknadu“ da se nije pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju da nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se iste naplaćuje. Navedena odredba da nije bila ugovorena u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvodi pravni učinak.

1.3. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni da je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takove dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

1.4. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud donese presudu kao u izreci točkama I. i II.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani i to zbog sljedećih razloga:

2.1. Potraživanje tužitelja da je u zastari. Tužitelj da je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 18.07.2025., pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 126/21, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što su izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x183/2011.

2.2. Tuženik ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,60% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 81. ZZP-a tužitelj da je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Člankom 8. Ugovora da je jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,60% od iznosa kredita. Apsurdno je tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na drugoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju. Dakle, već je samim pregledom Ugovora da je moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe da su jasno s koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Očito je stoga da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora da su jasne, uočljive i lako razumljive. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kao što je već više puta navedeno, tužitelj da ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tuženik da nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem da je prilagođen potrošaču s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive da je propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacija temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, tuženik ukazuje i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP da propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Zbog činjenice da je tužitelj bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski sud u Zagrebu da je u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačio prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem:

„ Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi-list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "ISKORISTITE JOŠ POVOLJNIJE UVJETE ERSTE KREDITA-ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa-prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje DB prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojoj je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacio svoj račun u banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.“

2.3. Tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu da su neosnovane i neutemeljene. Tužitelj da u tužbi više puta ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita, tzv. ulaznu klauzulu. Tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu. Sukladno odredbi članka 219. ZPP-a da je određeno kako je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoje tvrdnje. Tužitelj je u tužbi naveo dva dokazna prijedloga, Ugovor o kreditu i saslušanje tužitelja. Iz samog Ugovora o kreditu se jasno može iščitati da se ovdje ne radi o prikrivenim odredbama već o jasnim, uočljivim i konkretno (u postotku) određenim parametrima, dok je dokaz iskazom svjedoka nevjerodostojan imajući u vidu svojstvo tužitelja kao stranke u postupku. Tužitelj da je u svakom trenutku nakon što je pročitao ugovor i navedene odredbe mogao odustati od sklapanja. Iz svega navedenog proizlazi kako se tužitelj paušalno i bez osnove pozvao na one odredbe tada primjenjivog ZZP-a koje su mu odgovarale. Trenutna praksa da potvrđuje ovdje iznesene navode tuženika. U presudi Županijskog suda u Splitu broj Gž-1215/2020, sud potvrđuje prvostupanjsku presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev postavljen na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o obradi kredita i prijevremenoj otplati. Drugostupanjski sud da navodi da ispravno ocjenjuje prvostupanjski sud da su odredbe ugovora koje se tiču naknade za obradu kredita i prijevremene otplate dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za Ugovor o kreditu iz citiranog razdoblja u bilo kojoj valuti te da su ih korisnici kredita mogli očekivati i to prema samoj formulaciji teksta te da nije jasno što bi iz teksta ugovora korisniku kredita moglo biti upitno. Zaključno, tuženik navodi da ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno.

2.4. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik navodi da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa da uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga da se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja.

2.5. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti, te zahtijeva naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom postupka, po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u presliku Ugovora o kreditu zaključenog između tuženika i tužitelja 17.4.2012. broj 9912566886, u početni otplatni plan po predmetnom kreditu, te je saslušao tužitelja kao stranku.

4. Između stranaka nisu sporne sljedeće činjenice:

- da su tuženik i tužitelj, dana 17.4.2012., sklopili Ugovor o kreditu broj 9912566886, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 20.000,00 EUR.

-da je odredbom čl. 8. predmetnog Ugovora ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 1,60 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita

5. Između stranka je sporno:

- je li citirana odredba čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna

- je li tužitelj, s osnove ništetnosti citirane ugovorne odredbe, ima pravo na povrat iznosa u visini plaćene naknade

- je li nastupila zastara utuženog potraživanja

- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženo potraživanje.

6. U odnosu na pitanje ništetnosti odredbe čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009 i 133/2009, dalje – ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora. Tako je odredbom čl. 99. tog Zakona propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, razumljive i lako uočljive.

7. Nadalje, Sud Europske Unije, u predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., postavio je određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost. U tim je predmetima rečeno da se ugovorne odredbe, koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora”, trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Odredba o naknadi za obradu kredita nije bitna činidba Ugovora. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora. Ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

8. Prema tome, ovaj sud j dužan provjeriti jasnoću, uočljivost i razumljivost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, te utvrditi da li takva odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama, pri čemu se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredba, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024.

9. Odredbom članka 96. st. 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, odredbom članka 96. st. 2. ZZP/07 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Citirane odredbe, prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, moraju se tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, koja pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u članku 3. st. 2. koji glasi: „Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora“.

11. No, samo zato što je neka odredba unaprijed sastavljena, to ne znači da automatski treba zaključiti kako o toj odredbi strane nisu pojedinačno pregovarale. Da bi se navedena zakonska presumpcija primijenila, nije dovoljno dokazati samo da je tu ugovornu odredbu unaprijed formulirao trgovac nego treba dokazati i da upravo zbog toga što ju je trgovac sastavio unaprijed, potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

12. Na okolnost pregovaranja o spornoj ugovornoj odredbi tužitelj je predložio dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

13. Iz iskaza tužitelja proizlazi da kada je pregovarao s bankom u vezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu on je bankarskim službenicima saopćio visinu iznosa kredita koji mu je potreban te kada mu je isti odobren ugovorili su osnovne uvjete koji se tiču visine iznosa kredita i načina i roka otplate i drugi puta kada je došao u svezi tog kredita isti mu je uručen na već na unaprijed sastavljenom obrascu kojeg je on letimično pogledao i s obzirom da je bio suglasan s iznosom kredita te rokom i načinom otplate pristao je na zaključenje takvog kredita i istoga potpisao. Od strane bankarskog službenika tom prilikom nije bio posebno upućen da je ugovorom zaključena i naknada za obradu kreditnog zahtjeva niti na koji način i u kojoj visini će istu morati platiti, a također mu nije bilo pojašnjeno na koje se točno troškove obrade kredita odnosi ta naknada. Kada je dobio pisani ugovor o kreditu morao ga je prihvatiti takvog kakav je bio sastavljen sa svim odredbama i nije imao mogućnost mijenjati pojedine odredbe. Taj kredit zaključio je kao fizička osoba za svoje osobne potrebe i nije imao nikakav obrt niti se bavio nekom poslovnom djelatnošću. Taj kredit je trebao ili za zatvaranje ranijih kreditnih obveza u vezi izgradnje svoje obiteljske kuće ili za dovršetak izgradnje obiteljske kuće koja izgradnja je u to vrijeme bila u tijeku.

14. Tuženik, na okolnost svojeg navoda da je na adekvatan način informirao tužitelja o značenju sporne ugovorne odredbe, nije predložio niti jedan dokaz.

15. Stoga je sud u vezi odlučne činjenice koje se odnose na to da se s tužiteljem prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu nije pregovaralo o spornoj odredbi, u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja, s obzirom da mu ne proturječi niti jedan drugi provedeni dokaz. Iz njegovog iskaza proizlazi i da mu nije bilo pojašnjeno na što se točno ta odredba odnosi, niti koji se troškovi njome naplaćuju, kao niti visina u kojoj će ista biti naplaćena.

16. Nadalje, uzevši u obzir činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi s tužiteljem nije pregovaralo, na tuženiku je bio teret dokaza da i na okolnost da sporna ugovorna odredba odgovara stvarno pruženim uslugama, odnosno troškovima koje je on imao, a što tuženik u ovom sporu ni na koji način nije dokazao.

17. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je tuženik, ugovorivši s tužiteljem spornu odredbu, postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je uzrokovalo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

18. Također, kada je riječ o pitanju je li poštivan zahtjev dobre vjere u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13, odnosno je li tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, sud mora utvrditi je li tuženik mogao razumno očekivati da će tužitelj prihvatiti spornu ugovornu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora. S obzirom na izostanak pojedinačnih pregovora i činjenicu da se radi o tipskom ugovoru, može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o tim zakonitim interesima tužitelja kao potrošača.

19. Na osnovu navedenog, sud je utvrdio da je, u smislu odredbe čl. 102. st. 1. ZZP/07, ništetna odredba čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena tzv. "ulazna" naknada za obradu kredita, te je valjalo odlučiti kao u izreci pod točkom I.

20. Prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja radi isplate po osnovi sporne ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijeniti odredbe čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 28/18, 126/2021, 114/2022, 156/2011, 145/2023 i 155/2023 – dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenog iznosa kojeg je platio zbog primjene ništetne odredbe. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju, s obzirom da je upravo tuženik spornu nepoštenu i ništetnu odredbu uvrstio u predmetni Ugovor, na štetu tužitelja kao potrošača, isti se smatra nepoštenim stjecateljem pa tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja sporne naknade.

21. Neosnovan je prigovor zastare koji je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj u ovom postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetne ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. poslovni broj Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, proizlazi da zastara za predmetno potraživanje nije nastupila.

22. Visinu naknade koju je tužitelj platio na temelju predmetne ništetne odredbe Ugovora o kreditu, tuženik nije posebno osporio, a uvidom u priloženi početni Otplatni plan po predmetnom kreditu utvrđeno je da je tuženik tužitelju, prilikom isplate kredita, dana 17.4.2012., naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 320,00 EUR.

23. Stoga je sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja kojim, s osnove ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, potražuje iznos od 320,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18.4.2012. do isplate, te je valjalo odlučiti kao u izreci presude pod točkom II.

24. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelja je u ovom postupku zastupao punomoćnik koji je odvjetnik pa je prilikom izračuna njegovog parničnog troška valjalo primijeniti važeću Tarifu o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: OT), a prema vrijednosti predmeta spora 320,00 EUR. Tako je tužitelju, temeljem Tbr. 7. st. 1. OT, priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od 50,00 EUR, za zastupanje na ročištu od 3.2.2026. prema Tbr. 9. st. 1. OT iznos od 50,00 EUR, temeljem Tbr. 8. st. 1. OT, za sastav podneska od 1.9.2025. u iznosu od 50,00 EUR, te temeljem Tbr. 9. st. 4. OT, za zastupanje na ročištu za objavu presude od 13.4.2026. iznos od 25,00 EUR, što ukupno iznosi 175,00 EUR.

24.1. Tužitelju nije priznat trošak koji se odnosi na sudske pristojbe na tužbu i presudu jer je tužitelj u ovom postupku oslobođen od plaćanja istih.

24.2. Na temelju čl. 151. ZPP-a, tužitelju su dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate na parnični trošak, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

25. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom III.

U Pregradi, 13. travnja 2026.

S u t k i n j a :

Sanja Leskovar – Hostić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika