REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7603/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Gordani Lozančić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Križanec, Car-Pavlic & Poparić j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupanog odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 24. veljače 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Karla Muića, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika ZO, odvjetničke vježbenice, dana 13. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10.6.1. Ugovora o kreditu, broj: 59014/07, sklopljenog dana 01. listopada 2007. od strane SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d., kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita te KO, kao sudužnika, kojom je propisano da korisnik kredita može jednokratno otplatiti neotplaćeni iznos kredita, djelomično ili u potpunosti i prije ugovorenog, krajnjeg roka/rokova dospijeća, s tim, da je za odobrenje prijevremene otplate kredita dužan prethodno: a) podnijeti pisani zahtjev i b) platiti naknadu određenu ovim Ugovorom, kako slijedi:

a) kod djelomične (nepotpune) otplate kredita – naknadu od 4% od uplaćenog iznosa nedospjelog glavnog duga (glavnice);

b) kod potpune otplate kredita – naknadu od 4% od ukupnog iznosa nedospjelog (preostalog) glavnog duga (glavnice).

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833 isplatiti tužitelju DO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 117,94 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. siječnja 2017. pa do isplate i to do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 321,07 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. travnja 2026. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od iznosa od 0,32 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi koju je podnio ovom sudu dana 19. prosinca 2024. protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB 52508873833 navodi da su dana 01. listopada 2007., SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d., kao kreditor, tužitelj kao korisnik kredita te KO kao sudužnik, sklopili Ugovor o kreditu broj: 59014/07 Sukladno odredbi čl. 10.6.1. Ugovora o kreditu korisnik kredita može jednokratno otplatiti neotplaćeni iznos kredita, djelomično ili u potpunosti i prije ugovorenog, krajnjeg roka/rokova dospijeća, s tim, da je za odobrenje prijevremene otplate kredita dužan, prethodno: a) podnijeti pisani zahtjev i b) platiti naknadu određenu ovim Ugovorom, kako slijedi: a) kod djelomične (nepotpune) otplate kredita

– naknadu od 4% od uplaćenog iznosa nedospjelog glavnog duga (glavnice); b) kod potpune otplate kredita – naknadu od 4% od ukupnog iznosa nedospjelog (preostalog) glavnog duga (glavnice). Ugovor o kreditu je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Gornjom odredbom Ugovora o kreditu tuženik je odredio uvjete za prijevremenu konačnu otplatu kredita prema vlastitoj samovoljnoj odluci pa se, dakle, radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Nadalje, temeljem gornje odredbe Ugovora o kreditu samo jedna ugovorna strana – tuženik je bila ovlaštena svojim aktom odrediti iznos naknade za prijevremenu otplatu, što je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je takva odredba ugovora, protivna načelu savjesnosti i poštenja, i posljedično ništetna. Jednako tako, tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a niti je tužitelj na bilo koji način bio upoznat s općim aktima Kreditora, koje mu tuženik nikada nije prezentirao niti predao, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Osim toga, navedena obveza/naknada prema tako stipuliranoj odredbi Ugovora o kreditu, koju je pripremio tuženik, nije uopće za tužitelja bila određena, a ni odrediva, što je protivno odredbi čl. 269 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05), a posljedica čega je ništetnost navedene ugovorne odredbe, temeljem čl. 270 st. 1 Zakona o obveznim odnosima. Nastavno, prema odredbi čl. 96 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom st. 2 istog članka Zakona o zaštiti potrošača određeno da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je njezina ništetnost (čl. 102 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača). Zaključno, odredba čl. 1024. st. 4 Zakona o obveznim odnosima određuje da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, pa je postupanje tuženika protivno navedenoj prisilnoj zakonskoj odredbi ništetno, u smislu čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe. Nadalje, sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok odredba stavka trećeg istog članka Zakona određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, s time da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužitelju i zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja (čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima). S obzirom na gore navedeno, osim utvrđenja ništetnosti navedene ugovorne odredbe Ugovora o kredita, tužitelj u ovom postupku potražuje od tuženika povrat isplaćene naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 118,26 EUR, sa zateznim kamatama od dana 26. siječnja 2017. do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti ističući da je potraživanje tužitelja u zastari s obzirom na to da je tužba podnesena 19.12.2024. pa ako bi se predmetni postupak pravno kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, tada bi petogodišnji zastarni rok počeo teći od dana sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a kada bi se ovaj postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, tada bi se primjenjivao zastarni rok iz čl. 230. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala radi čega je i po tom osnovu nastupila zastara. T uženik smatra kako tijek zastare potraživanja tužitelja nije prekinut podnošenjem tužbe u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa pokrenutog od strane udruge Potrošač. Predmetom spora u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa (parnica Potrošač) bili su ugovori o kreditu ugovoreni s valutnom klauzulom u CHF, a ne ugovori s valutnom klauzulom u EUR. Slijedom toga, kako odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nisu bile predmetnom tužbenog zahtjeva i raspravljanja u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa, nesporno je da podnošenjem tužbe u parnici Potrošač nije prekinut tijek zastare za tražbine po osnovi Ugovora o kreditu koji je predmetnom ovog spora. Nadalje, tuženik ističe da su neosnovane i neutemeljene tvrdnje tužitelja da je on koristio nepoštenu poslovnu praksu kod ugovaranja navedene izlazne naknade jer tadašnji propisi nisu zabranjivali ugovaranje predmetne naknade. Nadalje, tuženik tvrdi da naknada za prijevremenu otplatu nije ništetna suprotno navodima tužitelja jer se tuženiku u slučaju prijevremene otplate uzrokuje šteta koju ima pravo potraživati sukladno odredbi čl. 345. st. 3. Zakona o obveznim odnosima pri čemu napominje da je i iznos ove naknade u ugovoru precizno određen. Konačno, u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu tužbenog zahtjeva pa da uopće nema mjesta raspravljanju o visini te slijedom svega navedenoga, predlaže tužbeni zahtjev odbiti potražujući naknadu parničnog troška. Tuženik također prigovara i suviše visoko naznačenoj vrijednost predmeta spora.

3. Tijekom postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu ( list 7-27 spisa) i podneska od 23.02.2026. (list 64-133 spisa).

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10.6.1. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 01. listopada 2007., te isplata iznosa od 118,26 EUR.

5. U odnosu na prigovor tuženika da je vrijednost predmeta spora suviše visoko naznačena, sud je raspravnim rješenjem od 24. veljače 2026. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 118,26 EUR. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj je istaknuo deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti i kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 118,26 EUR, a prihvaćanje deklaratornog zahtjeva predstavlja prethodno pitanje za prihvaćanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva. U slučaju kada je u tužbi istaknut deklaratorni zahtjev kojem je svrha rješavanje prethodnog pitanja vezanog uz zahtjev za činidbu istaknut u istoj tužbi, pri određivanju vrijednosti predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost zahtjeva za činidbu, a ne i zahtjeva za utvrđenje (pravni stav zauzet u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-688/00, Revr-475/08 i Revr-31/02).

6. Tužbeni zahtjev je osnovan u pretežitom dijelu.

7. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj: 59014/07 od 01.10.2007. (stranica 64-67, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), i to tužitelj, kao korisnik kredita, a prednik tuženika, kao kreditor. Također je nesporno da je ovim Ugovorom o kreditu tužitelju odobren kredit od 25.000,00 eur u kunskoj protuvrijednosti, a nije sporno niti to da je u čl. 10.6.1. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj dužan u slučaju prijevremene otplate kredita platiti naknadu u visini od 4% od iznosa prijevremene otplate. Također nije sporno da se o odredbi o izlaznoj naknadi nije pregovaralo i da tužitelju nije objašnjeno što je izlazna naknada .

8. Sporno je li navedena ugovorne odredbe o tzv. tzv. izlaznoj naknadi nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i ZOO, a slijedom toga i ništetne odnosno je li tuženik dužan navedene iznose vratiti tužitelju i to zajedno sa zatraženom zateznom kamatom od dana izvršene isplate. Također je sporno je li za navedeno potraživanje nastupila zastara.

9. Uvidom u obračun prijevremene otplate kredita (list 24 spisa) utvrđeno je da je tužitelju na ime Ugovora o kreditu br. 085632-o dana 25.01.2017. obračunata naknada za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 117,94 eur, a uvidom u dopis tuženika od 12.12.2024. (list 26-27 spisa) utvrđeno je da je tužitelju dana 25.01.2017. obračunata naknada za prijevremenu otplatu kredita u navedenom iznosu naplaćena.

10. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu utvrđeno je da u istome nije navedeno od čega se sastoji predmetna naknada i zašto je određena upravo u navedenim postocima od sredstava koji su tužitelju odobreni odnosno od ukupnog iznosa nedospjelog glavnog duga pa kako je odredbama čl. 96. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom čl. 99. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koje odredbe su nerazumljive i nedorečene, to je sud, slijedom svega navedenoga, spornu odredbu iz čl. 10.6.1. predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnom pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 117,94 eur zbog neosnovano naplaćenih troškova za prijevremenu otplatu kredita tj. da mu vrati ono što je od njega primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) na koji iznos tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana kada ih je tuženik stekao pa mu je na iznos od 117,94 eur dosuđena zatezna kamata od 26.01.2017. do isplate, sve temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.

11. Tužitelj je odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 0,32 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama odnosno za razliku od 117,94 eur do utuženog iznosa od 118,26 eur obzirom da je utvrđeno da je osnovano potraživanje tužitelja u iznosu od 117,94 eur.

12. Sud je odbio tuženikov prigovor zastare imajući u vidu da zastarni rok, u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost navedenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju utvrđena tek ovom presudom, to opći zastarni rok od pet godina, koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe 225. ZOO-a, nije još niti počeo teći.

13. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 ) u skladu s postavljenim zahtjevom te prema vrijednosti predmeta spora.

14. Tužitelju je priznat trošak zahtjeva za dostavu podataka od 26.11.2024. 25 bodova (Tbr. 36/3, za sastav tužbe 25 bodova (tbr. 7/1), za sastav podneska od 23.07.2025. 25 bodova (tbr. 871), trošak zastupanja na ročištu 24.02.2026. 25 bodova (Tbr. 9/1), te trošak pristupa na ročište za objavu 12,5 bodova (Tbr. 9/3), dakle ukupno 112,5 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eur i PDV od 25 % ukupno iznosi 281,25 eur. Navedenom trošku pribrojen je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eur i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eur, pa ukupno dosuđeni parnični trošak tužitelju iznosi 321,07 eur.

15. Odluka o kamatama na troškove parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP, a odluka o visini kamatne stope temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

16. Tuženik nema pravo na troškove postupka obzirom da je u cijelosti spor izgubio.

17. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 13. travnja 2026.

Sudac:

Gordana Lozančić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 3 primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

Ako stranka ne pristupi na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP).

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika