Republika Hrvatska

Općinski sud u Metkoviću

Andrije Hebranga 9

20350 Metković

Poslovni broj: P-154/2023-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Metkoviću, po sucu Damiru Ujduru, u pravnoj stvari tužitelja JV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Juri Jelaviću, odvjetniku u Metkoviću, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon glavne i javne rasprave zaključene 2. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnice tuženika, dana 13. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu br. 256 - 53048399, kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 7. siječnja 2013. i solemnizirali kod DV, vršitelja dužnosti javnog bilježnika iz Metkovića, br. OV-73/2013.“

II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u čl. 6., kao i odredba čl. 3. Ugovora o kreditu br. 256-53048399 – kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 7. siječnja 2013. i solemnizirali kod DV, vršitelja dužnosti javnog bilježnika iz Metkovića, br. OV-73/2013 – u dijelu u kojem je određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci, odnosno aktima banke, a bez navođenja egzaktnih parametara i kriterija koji utječu na promjenu iste.

III. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 2., čl. 3. i čl. 4. Ugovora o kreditu br. 256-53048399 – kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 7. siječnja 2013. i solemnizirali kod DV, vršitelja dužnosti javnog bilježnika iz Metkovića, br. OV-73/2013 – u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1250,00 eura, u roku od 15 dana, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja ove presude pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 30. svibnja 2023. tužitelj u bitnome navodi da je s pravnim prednikom tuženika (tada Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) dana 7. siječnja 2013. sklopio Ugovor o kreditu broj 256-53048399, solemniziran kod DV, vršitelja dužnosti javnog bilježnika iz [adresa], pod br. OV-73/2013, kojim mu je odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 110.200,00 CHF prema srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita, a kojim je kreditom refinanciran raniji kredit tužitelja kod iste banke (Ugovor o kreditu broj 256-20/2007 od 20. ožujka 2007.). Tvrdi da je odredbama čl. 3. i čl. 6. Ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa čija promjena ovisi isključivo o odluci banke, odnosno o njezinim internim aktima (Odluci o kamatnim stopama i Metodologiji promjene kamatnih stopa), bez utvrđenja egzaktnih parametara i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene redovne kamate, slijedom čega da je riječ o odredbi koja je potrošaču nerazumljiva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa da je nepoštena i ništetna u smislu odredbi čl. 96. i čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07 s izmjenama i dopunama; dalje: ZZP/07), a ujedno i ništetna prema odredbama čl. 269. st. 2., čl. 270. st. 1. i čl. 272. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO/05) jer je činidba neodređena i neodrediva. Nadalje tvrdi da su odredbama čl. 2., čl. 3. i čl. 4. Ugovora isplata kredita (glavnica) i otplata anuiteta vezane za valutu CHF, a da ga tuženik ni prije ni u vrijeme sklapanja Ugovora nije informirao o karakteristikama i specifičnostima te valute (osobito o svojstvu CHF kao tzv. valute utočišta) niti o rizicima koje takvo ugovaranje nosi, pa da mu te odredbe nisu bile jasne i razumljive u smislu materijalne (a ne samo gramatičke) transparentnosti, pozivajući se na presude Suda Europske unije C-26/13 (J) i C- 186/16 (D), kao i na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P -1401/2012 od 4. srpnja 2013., presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu promjenjive kamatne stope te presuda istog suda posl. br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu valutne klauzule u CHF). Tužitelj posebno ističe okolnosti sklapanja Ugovora: da je zbog problema s otplatom kredita iz 2007. zatražio reprogram, da mu je najavljen aneks ugovora, ali da je u poslovnici banke zatekao potpuno novi, unaprijed pripremljeni tipski ugovor, na čiji sadržaj nije imao nikakav utjecaj, da mu je rečeno da mu je to jedina opcija („uzmi ili ostavi“), da mu nije ponuđen kredit u kunama ili s valutnom klauzulom u EUR, a da je na sklapanje pristao jer mu je prijetilo pokretanje ovrhe na nekretnini. Tvrdi i da je nepoštena i ništetna odredba čl. 8. Ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada). Smatra da su ništetnošću odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zahvaćeni predmet i cijena kao bitni sastojci ugovora, zbog čega Ugovor ne može opstati te je ništetan u cijelosti u smislu odredbi čl. 322. st. 1. i čl. 324. ZOO/05, a da je riječ i o zelenaškom ugovoru (čl. 329. ZOO/05), pozivajući se pritom i na presude Suda Europske unije C-118/17 (N) i C-260/18 (I) te na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Gzz-105/2002, Rev 907/2002 od 27. veljače 2003. i presude Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-115/2020 od 17. rujna 2020. i Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-415/2019 od 2. ožujka 2021. Primarno je postavio zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora u cijelosti, a podredno, za slučaj da sud nađe da taj zahtjev nije osnovan, istaknuo je eventualni (supsidijarni) tužbeni zahtjev u smislu odredbe čl. 188. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje: ZPP) za utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi čl. 3. i čl. 6. Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi te dijelova odredbi čl. 2., čl. 3. i čl. 4. Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF, uz zahtjev za naknadu parničnog troška.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu od 20. rujna 2023. osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, po osnovi i po visini. Prije svega istaknuo je materijalnopravni prigovor zastare, navodeći da se na zahtjeve s osnove stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od pet godina te da je za sva potraživanja nastala prije 30. svibnja 2017. nastupila zastara, protiveći se shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke posl. br. Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. o prekidu zastare pokretanjem postupka kolektivne zaštite. Osporio je tužitelju status potrošača, tvrdeći da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora bio vlasnik obrta restoran „ [obrt]“, da je odredbom čl. 2. st. 3. Ugovora određeno da se kredit odobrava za kupnju novog motornog vozila, da je kao instrument osiguranja izdana zadužnica navedenog obrta te da je založena nekretnina koja u naravi predstavlja poslovni prostor, iz čega da proizlazi da je tužitelj ugovor sklopio za potrebe svoje poslovne djelatnosti. Ukazao je da je Ugovor sklopljen 7. siječnja 2013., dakle izvan razdoblja na koje se odnose presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da se tužitelj na pravna utvrđenja iz kolektivnih presuda može pozivati samo u parnicama radi naknade štete (čl. 502.c ZPP i čl. 138.a ZZP), a ne u parnici poput ove. Istaknuo je prigovor nedostatka pravnog interesa za deklaratornu tužbu te prigovor izostanka činjenične osnove tužbe, smatrajući da apstraktno pozivanje na kolektivne presude ne može nadomjestiti činjenične navode i da tužbeni zahtjev valja odbiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Glede merituma tuženik je naveo da su se o spornim odredbama vodili pojedinačni pregovori jer je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR ili u CHF, da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega ne podliježu ocjeni poštenosti (čl. 99. ZZP/07, odnosno čl. 84. ZZP/03), da je ugovaranje valutne klauzule izrijekom dopušteno odredbom čl. 22. st. 1. ZOO/05, a promjenjive kamatne stope sukladno tadašnjem pravnom uređenju (do izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju), pozivajući se na presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt -249/14-2 od 9. travnja 2015. i Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., presudu Suda Europske unije C-186/16 (osobito t. 41. i ocjenu nepoštenosti s obzirom na trenutak sklapanja ugovora), presudu Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-2658/12 od 11. studenoga 2013., rješenje Županijskog suda u Karlovcu – Stalne službe u Gospiću posl. br. Gž- 732/2019-2 od 14. svibnja 2020. te rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž- 4736/2019. Naveo je da kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno već sukladno stanju na tržištu, riziku posla i troškovima poslovanja, da je postupao sukladno čl. 301. Zakona o kreditnim institucijama, da je potrošače o rizicima informirao i putem glasila „HYPO Times“ iz 2005., da rast tečaja CHF nije mogao predvidjeti (pozivajući se i na mišljenje nezavisnog odvjetnika u predmetu C-186/16) te da solemnizirani javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave i izražava pravu volju tužitelja (čl. 3. Zakona o javnom bilježništvu, presuda VSRH posl. br. Rev 895/2003). Podredno je istaknuo da ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope ne povlači ništetnost cijelog ugovora (čl. 324. ZOO/05, čl. 102. st. 2. ZZP/07), jer to nisu bitni sastojci ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1021. ZOO/05, pozivajući se na obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž - 6632/2017-10 i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Gos-1/2019-26 od 4. ožujka 2020. doneseno u oglednom postupku, kao i na praksu Suda Europske unije prema kojoj je cilj Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) održanje ugovora na snazi bez nepoštenih odredbi. Protivio se i tijeku zateznih kamata, određivanju financijskog vještačenja po službenoj dužnosti te eventualnim izračunima primjenom fiksne kamatne stope i fiksnog tečaja, predloživši da se tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troška tuženiku.

3. Tužitelj je u podnesku od 30. kolovoza 2024. ustrajao kod tužbe i tužbenog zahtjeva. Glede statusa potrošača naveo je da je u čl. 2. Ugovora, koji je sastavio sam tuženik, izrijekom navedeno da je riječ o stambenom kreditu koji se odobrava za refinanciranje ranijeg kredita kod tuženika iz 2007., podignutog radi renoviranja obiteljske kuće tužitelja koja mu je služila i služi isključivo za stanovanje; da okolnost vlasništva obrta, izdavanja zadužnice obrta i zalaganja nekretnine koja u naravi predstavlja poslovni prostor nije od značaja za namjenu kredita te da založena nekretnina (39/100 suvlasničkog dijela čest. zgr. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]) nije kupljena sredstvima kredita budući da ju je tužitelj stekao kupoprodajom još 2002., što da proizlazi iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka. Ustrajao je u tvrdnji o ništetnosti Ugovora u cijelosti, dodatno ukazujući na mehanizam anuitetne otplate koji da je u kombinaciji s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom dodatno povećavao neravnotežu, te na presude C-118/17 i C-260/18. Glede prigovora zastare naveo je da pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a da je tužbeni zahtjev isključivo deklaratoran. Osporio je tuženikove navode o pojedinačnom pregovaranju i razumljivosti spornih odredbi, ukazao da Metodologija promjene kamatnih stopa predstavlja interni akt tuženika koji ne definira ni fiksnu maržu, te se očitovao o ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Protivio se saslušanju javnog bilježnika Vlade Nikolića (koji predmetni ugovor nije ni solemnizirao), saslušanju neodređeno označenog zaposlenika tuženika prezimena G te korištenju izjave JVP koja s tužiteljem nikada nije bila u kontaktu, ukazujući na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske prema kojoj je potrebno saslušati upravo onog zaposlenika banke koji je s potrošačem neposredno komunicirao; obavijestio je sud da je predložena svjedokinja NV preminula, a suglasio se sa saslušanjem svjedoka IV. Ukazao je da financijsko vještačenje nije predlagano niti je potrebno jer se ne postavlja kondemnatorni zahtjev.

4. Tuženik je u podnesku od 21. listopada 2024. ustrajao kod osporavanja statusa potrošača i kod ranije iznesenih navoda o dopuštenosti i valjanosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, dodatno se očitujući o odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, koju smatra dopuštenom i utemeljenom na odredbi čl. 1024. st. 3. ZOO/05, uz pozivanje na presudu Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž -1215/2020- 2 od 24. veljače 2021., te ističući da se u tom dijelu tužitelj ne može pozivati na kolektivnu presudu jer taj institut nije bio predmet kolektivnog spora. Ustrajao je u prijedlogu za saslušanje zaposlenika tuženika i javnog bilježnika te je predložio odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu troška.

5. Radi utvrđenja odlučnih činjenica sud je izveo dokaze uvidom, odnosno čitanjem: Ugovora o kreditu br. 256-53048399 od 7. siječnja 2013., solemniziranog pod br. OV-73/2013 s otplatnim planom, Ugovora o kreditu br. 256-20/2007 od 20. ožujka 2007., izvatka iz sudskog registra za tuženika, izvatka iz obrtnog registra za obrt „ [obrt]“ vl. JV, povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka za čest. zgr. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], specifikacije uplata od 7. srpnja 2022. i pregleda prometa za klijenta od 7. srpnja 2022., Metodologije promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., spis ovog suda posl. br. Ovr-355/2019, te saslušanjem tužitelja kao parnične stranke na ročištu 16. siječnja 2025. a prešao preko izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka IV jer je tuženik odustao od prijedloga za saslušanje istog .

6. Među strankama nije sporno:

- da su tužitelj i pravni prednik tuženika (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) dana 7. siječnja 2013. sklopili Ugovor o kreditu br. 256-53048399, solemniziran pod br. OV-73/2013, kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 110.200,00 CHF prema srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate u 240 mjesečnih anuiteta;

- da je tim kreditom refinanciran raniji kredit tužitelja kod iste banke po Ugovoru o kreditu br. 256-20/2007 od 20. ožujka 2007.;

- da je odredbom čl. 3. Ugovora ugovorena redovna kamata po stopi od 6,30 % godišnje, dekurzivno, uz naznaku da je kamatna stopa promjenjiva, a odredbom čl. 6. da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugom aktu banke, odnosno sukladno Metodologiji promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama;

- da se prema odredbama čl. 2., čl. 3. i čl. 4. Ugovora isplata kredita, obračun interkalarne kamate i otplata anuiteta vežu uz valutu CHF po srednjem tečaju banke; da tuženik od 11. srpnja 2016. posluje pod tvrtkom Addiko Bank d.d.;

- da je kredit korišten i otplaćivan.

7. Nesporno je, naposljetku, i to da je ugovaranje valutne klauzule (čl. 22. st. 1. ZOO/05) kao i ugovaranje promjenjive kamatne stope načelno dopušteno, što tužitelj nije ni osporavao, jer tužitelj ništetnost ne izvodi iz same promjenjivosti kamatne stope niti iz samog instituta valutne klauzule, već iz konkretnog načina na koji su te odredbe u predmetnom Ugovoru formulirane i iz načina na koji je (odnosno na koji nije) bio informiran prije i u vrijeme sklapanja Ugovora.

8. Sporno je među strankama: ima li tužitelj svojstvo potrošača; ima li tužitelj pravni interes za deklaratornu tužbu; je li nastupila zastara; je li se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo; jesu li sporne odredbe bile jasne, lako uočljive i razumljive te podliježu li ocjeni (ne)poštenosti; jesu li nepoštene i ništetne; te, naposljetku, povlači li njihova eventualna ništetnost ništetnost Ugovora u cijelosti. Sporan je i domašaj presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača na konkretan slučaj, s obzirom na to da je predmetni Ugovor sklopljen 2013.

9. Predmet spora je, dakle, primarno zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu u cijelosti, a podredno - po eventualnom tužbenom zahtjevu istaknutom u smislu odredbe čl. 188. st. 2. ZPP - zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi čl. 3. i čl. 6. Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi te dijelova odredbi čl. 2., čl. 3. i čl. 4. Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF. Tužbom nije postavljen kondemnatorni (isplatni, restitucijski) zahtjev, niti je tužbenim zahtjevom obuhvaćena odredba čl. 8. Ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, pa sud - odlučujući u granicama postavljenih zahtjeva (čl. 2. st. 1. ZPP) - o valjanosti te odredbe nije odlučivao, a navode stranaka o njoj ocjenjivao je samo u mjeri u kojoj su isticani kao argument u prilog, odnosno protiv ništetnosti Ugovora u cijelosti.

10. Prigovor nedostatka pravnog interesa nije osnovan. Tužba za utvrđenje ništetnosti ugovora, odnosno pojedinih njegovih odredbi, deklaratorna je tužba u smislu odredbe čl. 187. ZPP, a pravni interes tužitelja za takvo utvrđenje u konkretnom slučaju očito postoji: među strankama je sporno postojanje, odnosno valjanost pravnog odnosa iz Ugovora o kreditu koji je solemniziran te ima svojstvo ovršne isprave, Ugovor je otkazan, a protiv tužitelja se temeljem njega vodi i ovršni postupak (spis ovog suda posl. br. Ovr-355/2019, koji prileži ovom spisu), pa se utvrđenjem ništetnosti otklanja postojeća pravna neizvjesnost u odnosima stranaka i stvara podloga za uređenje njihovih daljnjih međusobnih prava i obveza. Tomu valja dodati da se prema odredbi čl. 327. st. 1. ZOO/05 na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti te da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Okolnost da tužitelj nije (istodobno) postavio i kondemnatorni zahtjev ne lišava ga pravnog interesa za deklaratorno utvrđenje, to manje što o pitanju ništetnosti ovisi cjelokupan obračun međusobnih tražbina stranaka.

11. Prigovor zastare nije osnovan. Zastarijevati mogu samo tražbine, dakle kondemnatorni (ovdje bi to bili restitucijski) zahtjevi, a takav zahtjev u ovom postupku nije ni postavljen. Pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se protekom vremena (čl. 328. ZOO/05), pa zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora, odnosno pojedinih ugovornih odredbi, ne podliježe zastari. Slijedom navedenog, rasprava stranaka o primjeni općeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO/05, o prekidu zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO/05 i o pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke posl. br. Rev - 2245/17-2 za ovaj je spor bespredmetna.

12. Glede spornog svojstva potrošača, sud je utvrdio da je tužitelj predmetni Ugovor sklopio kao potrošač. Prema odredbi čl. 3. ZZP/07 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a istovjetno svojstvo potrošača definira i odredba čl. 2. st. 1. toč. (b) Direktive 93/13. Odlučna je, dakle, namjena konkretnog pravnog posla, a ne opći status osobe u pravnom prometu: i fizička osoba koja je vlasnik obrta ima svojstvo potrošača kada konkretan ugovor sklapa za potrebe koje su izvan okvira njezine obrtničke djelatnosti.

13. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je njime tužitelju odobren stambeni kredit radi refinanciranja ranijeg kredita kod iste banke (Ugovor br. 256-20/2007). Iz iskaza tužitelja, kojem je sud u cijelosti poklonio vjeru jer je bio jasan, određen, životan i suglasan ispravama u spisu, proizlazi da je kredit iz 2007. podignut radi renoviranja obiteljske kuće tužitelja sagrađene oko 1960. godine, u kojoj tužitelj stanuje, te manjim dijelom radi refinanciranja kredita za kupnju osobnog vozila koje su tuži telj i njegova obitelj koristili isključivo u privatne svrhe, kao i to da sredstva ni jednog ni drugog kredita nisu korištena za potrebe obrta. Iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka za čest. zgr. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] utvrđeno je da je tužitelj suvlasnički dio te nekretnine (koja u naravi predstavlja poslovni prostor i koja je dana u zalog kao instrument osiguranja) stekao temeljem ugovora o kupoprodaji iz 2002., dakle desetak godina prije sklapanja predmetnog Ugovora, pa sredstva ovog kredita nisu mogla biti utrošena za njezinu kupnju, čime je obeskrijepljen i tuženikov navod o kupnji poslovnog prostora sredstvima kredita. Navod tuženika da je odredbom čl. 2. st. 3. Ugovora određeno da se kredit odobrava za kupnju novog motornog vozila nije potkrijepljen sadržajem Ugovora koji prileži spisu, a u svakom slučaju iz izvedenih dokaza proizlazi da je vozilo o kojem je tužitelj iskazivao bilo osobno vozilo korišteno u privatne svrhe, kupljeno kreditom koji je prethodio kreditu iz 2007. Okolnosti da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora bio vlasnik obrta, da je obrt izdao zadužnicu te da je kao instrument osiguranja založena nekretnina koja u naravi predstavlja poslovni prostor odnose se isključivo na sredstva osiguranja tražbine, a ne na namjenu kredita, pa same za sebe ne mogu ugovor učiniti „poslovnim“. Slijedom navedenog, tužitelj je predmetni Ugovor sklopio izvan svoje obrtničke djelatnosti, dakle kao potrošač, pa se na sporni ugovorni odnos primjenjuju odredbe ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, tumačene u skladu s Direktivom 93/13 i praksom Suda Europske unije.

14. Glede domašaja presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P -1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđena u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom istog suda posl. br. Pž - 6632/17 od 14. lipnja 2018., nakon što je ranija odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., na koju se poziva tuženik, u tom dijelu ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, a shvaćanje o ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF potom potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.), osnovano tuženik ukazuje da je predmetni Ugovor sklopljen 7. siječnja 2013., dakle izvan razdoblja obuhvaćenog kolektivnim sporom (koje je okončano zaključno s 31. prosinca 2008.). Stoga se tužitelj u ovom postupku ne može neposredno pozivati na obvezujući učinak pravnih utvrđenja iz tih presuda u smislu odredbe čl. 502.c ZPP, odnosno čl. 138.a ZZP, pa je sud nepoštenost spornih ugovornih odredbi ocjenjivao samostalno, prema okolnostima konkretnog slučaja i prema rezultatima dokaznog postupka provedenog u ovoj parnici. Time je ujedno otklonjena potreba raspravljanja o tuženikovu prigovoru da se na kolektivne presude može pozivati samo u parnicama radi naknade štete, koji je, uostalom, u ovom sporu bespredmetan već i stoga što res titucijski zahtjev nije ni postavljen. Pravna shvaćanja izražena u navedenim odlukama, kao i u odlukama Suda Europske unije, sud je, međutim, uzeo u obzir kao mjerodavan interpretativni okvir za primjenu odredbi ZZP/07 i Direktive 93/13 na istovrsne ugovorne odredbe, to više što su sporne odredbe predmetnog Ugovora sadržajno istovjetne odredbama koje su bile predmet ocjene u kolektivnom sporu.

15. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a prema st. 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 99. ZZP/07, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, što znači da i odredbe o glavnom predmetu i cijeni podliježu ocjeni poštenosti ako navedeni zahtjev transparentnosti nije ispunjen. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništetna, dok prema st. 2. istog članka ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Navedene odredbe predstavljaju implementaciju čl. 3., čl. 4. i čl. 6. Direktive 93/13 te ih je potrebno tumačiti u skladu s praksom Suda Europske unije. Prema toj praksi (presuda C-26/13, J, i presuda C-186/16, D), zahtjev da ugovorna odredba bude jasno i razumljivo sastavljena ne može se ograničiti na formalnu i gramatičku razumljivost: ugovor mora transparentno izložiti konkretno funkcioniranje mehanizma na koji se odredba poziva (mehanizma konverzije u stranu valutu, odnosno mehanizma promjene kamatne stope) i njegov odnos s drugim ugovornim odredbama, tako da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, na temelju točnih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega iz toga proizlaze, pri čemu financijske institucije korisnicima kredita moraju pružiti dovoljno informacija da mogu donijeti razborite i informirane odluke, uključujući i informacije o utjecaju ozbiljne deprecijacije domaće valute na visinu obroka. Nepoštenost odredbe ocjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je trgovac u to vrijeme znao ili mogao znati (C-186/16, izreka pod 3.), na što s pravom ukazuje i sam tuženik, no upravo primjena tog mjerila u konkretnom slučaju, kako će biti obrazloženo, ide na štetu tuženika.

16. Sud je utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Predmetni Ugovor je unaprijed formulirani, standardizirani (tipski) ugovor, što proizlazi iz njegova sadržaja i izgleda, ali prije svega iz iskaza tužitelja, koji je uvjerljivo i životno opisao okolnosti sklapanja: da je zbog nemogućnosti uredne otplate kredita iz 2007., čija je rata zbog rasta tečaja CHF „skočila za duplo“, i uz prijetnju ovrhe, od banke zatražio reprogram; da mu je banka umjesto najavljenog aneksa ponudila novi, već pripremljeni ugovor, uz uvjet da i novi kredit bude u istoj valuti (CHF); da ni na koji način nije sudjelovao u sastavljanju ugovora niti je mogao utjecati na bilo koju njegovu odredbu; da mu fiksna kamatna stopa nije ni nuđena; te da je riječ bila o situaciji „uzmi ili ostavi“. Teret dokaza da se o unaprijed formuliranim odredbama pojedinačno pregovaralo bio je na tuženiku (čl. 96. st. 4. ZZP/07), a tuženik taj teret nije zadovoljio: njegovi dokazni prijedlozi u tom pravcu odbijeni su, odnosno pokazali su se neprikladnima iz razloga iznesenih u točki 5. ovog obrazloženja, a pisana izjava JVP ne može poslužiti utvrđenju te činjenice jer imenovana, prema sadržaju same izjave, s tužiteljem nikada nije bila u kontaktu niti je sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora, pa o pojedinačnim pregovorima, predugovornom informiranju i upozorenjima danima upravo tužitelju ne može imati neposrednih saznanja, dok njezini općeniti navodi o praksi banke nisu podobni za utvrđenje onoga što je rečeno konkretnom potrošaču. Pri tome ni eventualna mogućnost izbora između više unaprijed formuliranih kreditnih „proizvoda“ (kredit uz valutnu klauzulu u EUR ili u CHF), na kojoj tuženik gradi tvrdnju o pregovaranju, ne predstavlja pojedinačno pregovaranje o sadržaju sporne odredbe, jer potrošač ni u tom slučaju nema nikakav utjecaj na sadržaj odredbe, već samo bira između više jednako unaprijed formuliranih opcija; neovisno o tome, iz iskaza tužitelja proizlazi da njemu u konkretnom slučaju ni takav izbor nije bio omogućen, budući da mu je rečeno da kredit može dobiti jedino uz valutnu klauzulu u CHF.

17. Glede odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, uvidom u Ugovor utvrđeno je da je odredbom čl. 3. određeno da se na iznos kredita obračunava kamata po stopi od 6,30 % godišnje, dekurzivno, te da je kamatna stopa promjenjiva, dok je odredbom čl. 6. određeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugom aktu banke, odnosno da se promjena vrši sukladno Metodologiji promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama, donesenoj temeljem navedene Odluke. Tim odredbama, dakle, nisu utvrđeni nikakvi egzaktni parametri (referentna stopa, fiksna marža, promjenjivi dio) ni metoda izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene redovne kamate, već je promjena cijene kredita – a kamata je cijena kredita, dakle bitan sastojak ugovora o kreditu (čl. 1021. ZOO/05) – u cijelosti prepuštena jednostranoj odluci banke, sadržanoj u njezinim internim aktima. Metodologija na koju se odredba čl. 6. poziva interni je akt tuženika koji nije sastavni dio Ugovora, za koji tuženik nije dokazao da je tužitelju prije ili prilikom sklapanja Ugovora uručen ili na drugi način učinjen dostupnim, a koji ni sam, kako je sud utvrdio uvidom u njegov sadržaj, ne definira fiksnu maržu, dok su promjenjivi parametri u njemu opisani općenito i na način koji prosječnom potrošaču ne omogućuje ni predviđanje ni naknadnu provjeru pravilnosti promjene kamatne stope. Tužitelju, kako proizlazi iz njegova iskaza, mehanizam promjene kamatne stope nije objašn jen ni usmeno: rečeno mu je tek da je kamatna stopa promjenjiva i da na to ne može utjecati ni klijent ni referentica banke.

18. Takva odredba nije jasna i lako razumljiva u smislu odredbe čl. 99. ZZP/07, tumačene u skladu s presudom C-26/13, jer tužitelju nisu na transparentan način izloženi razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, niti odnos tog mehanizma s drugim odredbama ugovora i općih akata banke, temeljem čega bi mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, pa podliježe ocjeni poštenosti. Ta odredba, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO/05) uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača: vjerovnik jednostrano, prema vlastitim internim aktima i bez ikakvih ugovorenih egzaktnih kriterija, određuje visinu obveze dužnika, koji promjenu ne može ni predvidjeti ni provjeriti, čime je u cijelosti izbjegnut utjecaj druge ugovorne strane na cijenu kao bitan sastojak ugovora (čl. 247. ZOO/05). Okolnost da u vrijeme sklapanja Ugovora propisi nisu izričito nalagali ugovaranje egzaktnih parametara promjene kamatne stope ne opravdava tuženika: kao savjestan gospodarstvenik bio je dužan, sukladno načelu savjesnosti i poštenja, voditi računa i o interesima druge ugovorne strane te već u ugovoru odrediti referentnu vrijednost uz koju se promjena veže, jer nepostojanje propisa koji to izričito nalažu ne daje banci ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po vlastitom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze potrošača; upravo takvo shvaćanje izraženo je i u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13, koje ovaj sud u cijelosti prihvaća. Iz istog razloga tuženikovo pozivanje na mišljenje dr. sc. GV ne može dovesti do drukčije ocjene, budući da znanstveni i stručni radovi nisu izvor prava, a izneseno shvaćanje je suprotno ustaljenoj sudskoj praksi. Slijedom navedenog, odredbe čl. 3. i čl. 6. Ugovora ništetne su (čl. 102. st. 1. ZZP/07) u dijelu u kojem je određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci, odnosno aktima banke, bez navođenja egzaktnih parametara i kr iterija promjene. Iste su odredbe u tom dijelu ništetne i prema općim pravilima obveznog prava, jer je obveza tužitelja u tom dijelu bila neodređena i neodrediva: ugovor ne sadrži podatke s pomoću kojih bi se činidba mogla odrediti, niti je njezino određivanje povjereno trećoj osobi, već jednoj ugovornoj strani (čl. 269. st. 2., čl. 270. st. 1. i čl. 272. st. 1. ZOO/05). Pri tome valja naglasiti, a što otklanja i tuženikov prigovor da bi se time kamatna stopa pretvorila u fiksnu, da predmet utvrđenja nije promjenjivost kamatne stope kao takva

- koja je, kako je već rečeno, dopuštena - nego isključivo ugovoreni način (mehanizam) njezine promjene, te da se u ovom postupku, u kojem nema isplatnog zahtjeva, ne odlučuje o posljedicama te ništetnosti na obračun međusobnih tražbina stranaka.

19. Glede odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, načelna dopuštenost ugovaranja valutne klauzule (čl. 22. st. 1. ZOO/05) nije sporna i nije predmet ovog spora. Sporno je jesu li konkretne odredbe čl. 2., čl. 3. i čl. 4. Ugovora, kojima se isplata glavnice, obračun interkalarne kamate i otplata anuiteta vežu uz CHF, bile jasne i razumljive tužitelju u smislu odredbe čl. 99. ZZP/07 i čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, kako ih tumači Sud Europske unije. Prema presudi C-186/16 (D), potrošač mora moći ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute uz koju je vezana njegova obveza, već i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje takva odredba može imati za njegove financijske obveze, a financijska institucija dužna mu je pružiti informacije dostatne za donošenje razborite i informirane odluke.

20. Iz iskaza tužitelja, kojem je sud poklonio vjeru, proizlazi da tužitelj ni prije ni u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije bio informiran o karakteristikama i specifičnostima valute CHF: nije mu objašnjeno da je riječ o tzv. valuti utočišta u koju se u vrijeme gospodarskih poremećaja slijeva kapital zbog čega njezin tečaj može naglo i znatno porasti (tužitelj je iskazao da ni danas ne zna što taj pojam znači), da Hrvatska narodna banka tečaj kune stabilizira u odnosu na euro, ali ne i u odnosu na CHF, niti mu je predočeno kako bi znatna aprecijacija CHF utjecala na visinu njegovih anuiteta i ukupne obveze; rečeno mu je tek da je CHF „najstabilnija valuta“. Tuženik suprotno nije dokazao.

21. Pri ocjeni postupanja tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja sud je, sukladno presudi C-186/16, uzeo u obzir trenutak sklapanja Ugovora i sve okolnosti koje su tuženiku u to vrijeme bile poznate ili mu morale biti poznate. Upravo te okolnosti čine konkretan slučaj osobito izraženim: predmetni Ugovor nije sklopljen u razdoblju prije ostvarenja tečajnog rizika (kao ugovori iz razdoblja 2004. – 2008.), nego 7. siječnja 2013., dakle nakon što se rizik znatne aprecijacije CHF već bio ostvario i bio općepoznat, i to upravo na ranijem kreditu samog tužitelja, čija je rata, prema njegovu iskazu, zbog rasta tečaja porasla dvostruko, zbog čega je i došlo do refinanciranja. Tuženiku su, dakle, u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora priroda i razmjeri rizika valutne klauzule u CHF bili ne samo poznati kao apstraktna mogućnost, nego kao već ostvarena činjenica iz vlastitog kreditnog portfelja, a protiv njega se u to vrijeme već vodio i kolektivni sudski postupak upravo zbog takvih ugovornih odredbi. Unatoč tome, tuženik je potrošaču koji se zbog ostvarenog tečajnog rizika našao u poteškoćama s otplatom, koristeći njegov nepovoljan položaj i prijetnju ovrhe, uvjetovao novi kredit istom valutnom klauzulom u CHF, bez ikakvog upozorenja na specifične rizike te valute i bez ponude druge valute ili kuna. Takvo postupanje očito je protivno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO/05). Znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja sastoji se u tome što je tužitelj, ne znajući za specifični rizik CHF kao valute utočišta jer ga tuženik o njemu nije informirao, preuzeo na sebe i opći tečajni rizik svojstven svakoj valutnoj klauzuli i dodatni, znatno veći rizik svojstven upravo toj valuti, uslijed čega su i visina njegove ukupne obveze (glavnice) i visina pojedinih anuiteta postale za njega neizvjesne i nepredvidive, dok je tuženik preuzeo samo opći rizik; ta neravnoteža, kako je pravilno izraženo i u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17, čije shvaćanje ovaj sud prihvaća, nastaje već samim sklapanjem ugovora koji takve odredbe sadrži, neovisno o kasnijem kretanju tečaja. Tuženikovo pozivanje na nepredvidivost odluke Švicarske narodne banke i na mišljenje nezavisnog odvjetnika u predmetu C-186/16 ne može ga ekskulpirati, jer se tuženiku ne stavlja na teret da nije predvidio točno kretanje tečaja, nego da potrošača nije informirao o rizicima koji su njemu, kao financijskoj instituciji, bili poznati, a u konkretnom slučaju - s obzirom na datum sklapanja Ugovora - već i ostvareni. Slijedom navedenog, odredbe čl. 2., čl. 3. i čl. 4. Ugovora, u dijelu u kojem se isplata kredita i otplata anuiteta vežu za valutu CHF, nisu bile jasne i razumljive u smislu odredbe čl. 99. ZZP/07 pa podliježu ocjeni poštenosti, a kako se o njima nije pojedinačno pregovaralo te su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, one su nepoštene i ništetne (čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07).

22. Tuženikovi navodi o solemnizaciji Ugovora ne dovode do drukčije ocjene. Solemnizacijom privatne isprave javni bilježnik potvrđuje da sadržaj isprave odgovara volji stranaka i upozorava ih na smisao i posljedice pravnog posla u cjelini, ali solemnizacija ne sanira ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, koja postoji od samog sklapanja ugovora (ex tunc) i na koju sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 327. st. 1. ZOO/05), niti javnobilježnička ovjera dokazuje da su potrošaču pružene konkretne informacije o ekonomskim rizicima pojedinih odredbi, što je obveza banke u predugovornoj fazi, a ne javnog bilježnika. Uostalom, iz iskaza tužitelja proizlazi da se postupak kod javnog bilježnika sveo na kratko potpisivanje već pripremljenog ugovora, bez ikakvih objašnjenja. Stoga ni presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-895/2003, na koju se tuženik poziva, donesena u drukčijem činjeničnom i pravnom kontekstu, nije od utjecaja na ovu odluku.

23. Unatoč utvrđenoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, primarni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora u cijelosti nije osnovan. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO/05, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, a istovjetno pravilo za potrošačke ugovore sadrži i odredba čl. 102. st. 2. ZZP/07. Bitni sastojci ugovora o kreditu prema odredbi čl. 1021. ZOO/05 jesu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava i obveza korisnika da banci plaća ugovorene kamate te iskorišteni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Valutna (zaštitna) klauzula i ugovoreni mehanizam promjene kamatne stope nisu bitni sastojci ugovora o kreditu bez kojih ugovor ne bi mogao opstati: utvrđenjem ništetnosti odredbi u dijelu u kojem se glavnica i anuiteti vežu uz CHF te u dijelu u kojem je promjena kamatne stope prepuštena jednostranoj odluci banke ne otpadaju ni odredba o iznosu kredita stavljenog na raspolaganje (u kunskoj protuvrijednosti) ni odredba o ugovorenoj početnoj kamatnoj stopi od 6,30 % godišnje, niti obveza vraćanja iskorištenog iznosa, pa Ugovor i bez ništetnih dijelova sadrži sve bitne sastojke i može opstati. Takvo je shvaćanje izraženo i u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17, a osobito u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku radi rješenja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, u kojem je izrijekom navedeno da je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali ne i ništetnost osnovnih ugovora u cijelosti, premda se na ništetnost pazi po službenoj dužnosti; da je revizijski sud smatrao ugovore ništetnima u cijelosti, ne bi ni odlučivao o va ljanosti aneksa tih ugovora sklopljenih radi konverzije.

24. Tužiteljevo pozivanje na presude Suda Europske unije C-118/17 (N) i C- 260/18 (I) ne dovodi do drukčijeg zaključka. Te su odluke donesene u bitno drukčijim pravnim i činjeničnim okolnostima (uključujući posebnosti mađarskog zakonodavstva o konverziji, odnosno okolnost da prema stajalištu suda koji je uputio zahtjev ugovor objektivno nije mogao opstati bez ništetne odredbe), a i prema njima je ništetnost cijelog ugovora posljedica koja nastupa tek ako ugovor bez nepoštene odredbe ne može opstati prema kriterijima nacionalnog prava, pri čemu se posljedice po potrošača ocjenjuju s obzirom na okolnosti koje postoje u trenutku spora i uz uvažavanje volje potrošača. Cilj Direktive 93/13 (čl. 6. st. 1.) jest uspostava ravnoteže među strankama uz održanje ugovora na snazi bez nepoštenih odredbi kad god je to moguće, a ne poništenje svih ugovora koji takve odredbe sadrže. Prema kriterijima hrvatskog prava, kako je izloženo, predmetni Ugovor može opstati bez ništetnih dijelova spornih odredbi. Presude županijskih sudova na koje se tužitelj poziva (Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-115/2020 i Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-415/2019) ne obvezuju ovaj sud, a izraženo shvaćanje odstupa od shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim se osigurava jedinstvena primjena prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, dok je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Gzz-105/2002, Rev-907/2002 donesena u drukčijem činjeničnom i pravnom kontekstu, na koji se utvrđenja iz ove parnice ne mogu podvesti.

25. Neosnovani su i navodi tužitelja o ništetnosti Ugovora kao zelenaškog (čl. 329. ZOO/05). Za zelenaški ugovor potrebno je kumulativno ispunjenje objektivne pretpostavke – očitog nerazmjera između činidbe i protučinidbe u trenutku sklapanja ugovora – i subjektivne pretpostavke na strani vjerovnika, tj. da je vjerovnik znao za stanje nužde, teško materijalno stanje, nedovoljno iskustvo, lakomislenost ili zavisnost druge strane i to svjesno iskoristio upravo radi ugovaranja nerazmjerne koristi. Iako je u postupku utvrđeno da se tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora nalazio u financijskim poteškoćama, što je tuženik nedvojbeno znao i što je sud cijenio u okviru ocjene savjesnosti i poštenja, tužitelj nije dokazao postojanje očitog nerazmjera uzajamnih činidbi u trenutku sklapanja Ugovora u smislu navedene odredbe, niti je za takvo utvrđenje predložio prikladne dokaze, pa Ugovor nije ništetan ni po toj osnovi. Jednako tako, navodi o odredbi čl. 8. Ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i o mehanizmu anuitetne otplate, koje je tužitelj isticao kao dodatne argumente u prilog ništetnosti Ugovora u cijelosti, ne mogu dovesti do drukčije odluke, jer ni te odredbe - neovisno o njihovoj valjanosti, o kojoj sud, kako je navedeno, nije odlučivao jer nije obuhvaćena tužbenim zahtjevom - ne predstavljaju bitne sastojke ugovora o kreditu bez kojih on ne bi mogao opstati. Slijedom svega navedenog, primarni tužbeni zahtjev valjalo je odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u točki I. izreke.

26. Budući da je primarni tužbeni zahtjev odbijen, sud je, sukladno odredbi čl. 188. st. 2. ZPP, odlučio o eventualnom (supsidijarnom) tužbenom zahtjevu. Taj je zahtjev osnovan iz svih razloga prethodno navedenih u ovom obrazloženju: odredbe čl. 3. i čl. 6. Ugovora, u dijelu u kojem je određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci, odnosno aktima banke, bez navođenja egzaktnih parametara i kriterija promjene, kao i odredbe čl. 2., čl. 3. i čl. 4. Ugovora, u dijelu u kojem se isplata kredita (glavnica) i otplata anuiteta vežu za valutu CHF, nepoštene su i ništetne temeljem odredbi čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07, a odredbe o načinu promjene kamatne stope i temeljem odredbi čl. 269. st. 2., čl. 270. st. 1. i čl. 272. st. 1. u vezi s čl. 322. st. 1. ZOO/05. Pri tome djelomična ništetnost ugovorne odredbe (utvrđenje ništetnosti odredbe „u dijelu“) odgovara naravi stvari, jer preostali dijelovi tih odredbi - ugovoreni iznos kredita, početna kamatna stopa i broj anuiteta - ostaju na snazi, sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO/05 i čl. 102. st. 2. ZZP/07. Stoga je odlučeno kao u točkama II. i III. izreke.

27. Tuženikov prigovor izostanka činjenične osnove tužbe nije osnovan: tužba sadrži određen zahtjev te činjenice na kojima se zahtjev temelji i dokaze kojima se te činjenice utvrđuju (čl. 186. st. 1. ZPP), što jasno proizlazi iz njezina sadržaja prikazanog u točki 1. ovog obrazloženja, a o tim je činjenicama u postupku i raspravljano. Ostale navode i prigovore stranaka sud je ocijenio neodlučnima za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, pa ih, sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP, posebno ne obrazlaže.

28. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Iako je primarni tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj je u cijelosti uspio s eventualnim tužbenim zahtjevom kojim je ostvario pravnu zaštitu radi koje je parnica vođena (utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi), a o oba se zahtjeva raspravljalo na temelju istog činjeničnog stanja i istih dokaza, pa vođenje parnice o primarnom zahtjevu nije prouzročilo posebne troškove; stoga se tužitelj ima smatrati strankom koja je u sporu uspjela. Tužitelju je, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, 107/25), s obzirom na naznačenu vrijednost predmeta spora od 1.500,00 eura, priznat trošak: sastava tužbe (Tbr. 7. t. 1.) u iznosu od 200,00 eura, sastava obrazloženog podneska od 30. kolovoza 2024. (Tbr. 8. t. 1.) u iznosu od 200,00 eura, zastupanja na ročištu za glavnu raspravu 9. rujna 2024., 16. siječnja 2026. i 2. ožujka 2026. (Tbr. 9. t. 1.) u iznosu od po 200,00 eura, što ukupno iznosi 1000,00 eura, uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25 % (Tbr. 42.) u iznosu od 250,00 eura, dakle sveukupno 1250,00 eura.

29. Zbog sveg navedenog, odlučeno je kao u izreci.

Metković, 13. travnja 2026.

S u d a c :

Damir Ujdur

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćnici tuženika