REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Vukovarska cesta 31

Poslovni broj: Us I-33/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja EA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Ana Šutalo, odvjetnica u Valpovu, Osječka 8, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Ulica grada Vukovara 33, Zagreb, OIB: 36162371878, kojeg zastupa službena osoba RA, radi poništenja rješenja tuženika, 13. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-560-01/24-01/62, URBROJ: 511-01-149-24-2 od 12. prosinca 2024.

II. Poništava se rješenje Policijske uprave osječko-baranjske, KLASA: UP/I-560- 01/23-01/2, URBROJ: 511-07-14-24-34 od 4. rujna 2024. i predmet se vraća na ponovni postupak.

III. U ponovnom postupku prvostupanjsko je tijelo dužno pridržavati se pravnih shvaćanja i primjedbi ovoga suda.

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak upravnog spora u ukupnom iznosu od 2.500,00 eur (dvije tisuće petsto eura), u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o trošku upravnog spora.

Obrazloženje

1.1. Osporavanim rješenjem tuženika, UP/II-560-01/24-01/62, URBROJ: 511- 01-149-24-2 od 12. prosinca 2024. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Policijske uprave osječko-baranjske KLASA: UP/I-560-01/23-01/2, URBROJ: 511-07-14-24-34 od 4. rujna 2024., kao neosnovana.

1.2. Navedenim prvostupanjskim rješenjem, donesenim u ponovnom postupku, od 04. rujna 2024., pod točkom 1. izreke, tužitelju je odbijen zahtjev od 30. prosinca 2022. za izdavanje potvrde o statusu hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. Točkom 2. izreke navedenog rješenja, tužitelju se ne priznaje status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata za vremensko razdoblje od 15. siječnja 1991. do 18. kolovoza 1991., 25. kolovoza 1991. do 28. kolovoza 1991. i od 01. listopada 1991. do 30. lipnja 1996.

2.1. Tužitelj u tužbi navodi da osporavano rješenje (kao i prvostupanjsko rješenje) smatra nezakonitim zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da su u provedenom postupku povrijeđena načela upravnog postupka (načelo zakonitosti, načelo razmjernosti, načelo obveze utvrđivanja materijalne istine, načelo učinkovitosti i ekonomičnosti, načelo pristupa podacima i spisu predmeta i dr.), da tužitelju nije omogućeno sudjelovanju u postupku, da obrazloženje prvostupanjskog rješenja ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da su odlučne činjenice i okolnosti konkretnog slučaja pogrešno utvrđene te da je na tužiteljevu štetu pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Smatra da tuženik kao i prvostupanjsko tijelo raspolažu svim dokazima na temelju kojih je zahtjev mogao biti usvojen. Ističe da mu tijekom postupka nisu dostavljeni podaci prikupljeni tijekom postupka, kao ni zapisnici o ispitivanju svjedoka niti je bio pozivan na ročišta na kojima se izvodio dokaz njihovim saslušanjem. Također mu nije dostavljen niti sporni dopis Policijske postaje Donji Miholjac od 20. travnja 2023. u kojem se (neistinito) tvrdi da je tužitelj, za vrijeme Domovinskog rata, u razdoblju u kojem su svi policajci bili uključeni u obranu suvereniteta RH obavljao redovite policijske poslove. Smatra da iz službenih evidencija kao i izjava saslušanih svjedoka jednoglasno proizlazi da je tužitelj bio hrvatski branitelj u razdoblju od 15. siječnja 1991. do 18. rujna 1991.; od 25. kolovoza 1991. do 28. kolovoza 1991.; te od 01. listopada 1991. do 30. lipnja 1996. Primjerice, u potvrdi MUP RH PU osječko-baranjske, Postaje granične policije Erdut, Ispostave Aerodromske policije Klisa, br. 511-07-33/1-85/2-2006. od 10. svibnja 2006. navedeno je da je tužitelj tijekom obnašanja redovnih policijskih zadaća pri Postaji aerodromske policije Klisa aktivno sudjelovao u izravnom oružanom otporu agresoru i obrani suvereniteta RH. Nadalje, u dopisu PP Valpovo od 03. veljače 2006. navedeno je da se tužitelj oružano suprotstavljao neprijatelju i pomagao pri evakuaciji civila iz okupiranih dijelova Baranje na područje PP Valpovo, da je bio na proboju za Vukovar preko Bogdanovaca i da je tom prilikom u više navrata bio po život opasnim situacijama zbog neprijateljskog djelovanja, da je u dva navrata naišao na minska polja i da je nakon toga bio povremeno angažiran na osiguranju prve crte bojišnice uz desnu obalu rijeke Drave gdje je bio izložen učestaloj topničkoj paljbi i snajperskoj vatri kao i na drugim mjestima uz prvu crtu bojišnice.

2.2. Navod tuženika da iskazi svjedoka nisu od utjecaja na zakonitost prvostupanjskog rješenja smatra suprotnim sadržaju njihovih iskaza, kao i sadržaju arhivske građe o radu MUP-a. Ističe da tuženik nije otklonio niti navod o diskriminatornom ponašanja u odnosu na tužitelja, jer su saslušani svjedoci s tužiteljem (u spornom razdoblju) bili u službi i istima je status branitelja za isto razdoblje i vrstu sudjelovanja priznat. Slijedom navedenoga predlaže da sud poništi osporavano rješenje tuženika kao i prvostupanjsko rješenje u ovoj upravnoj stvari te da sud naredi tuženiku naknadu troškova upravnog spora.

3.1. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti ostaje kod osporavanog rješenja iz razloga navedenih u rješenju te predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3.2. Navodi da je tužitelju tijekom postupka omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima bitnim za rješavanje ove upravne stvari. Ističe da je uvidom u službene evidencije Ministarstva unutarnjih poslova, kao i uvidom u svu raspoloživu dokumentaciju utvrđeno da je tužitelj u spornom razdoblju obavljao redovne policijske poslove, te nije sudjelovao u izravnom oružanom otporu agresoru, niti je djelovao u vezi tog otpora. Stoga smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni kumulativni uvjeti da bi se u traženim razdobljima tužitelju priznao status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

4. Tužitelj je 13. lipnja 2025. dostavio podnesak u kojemu je osporio navode iz odgovora na tužbu, te je predložio da sud izvede dokaze saslušanjem svjedoka:

ŽA iz [adresa], ZA iz [adresa], IA iz [adresa], KA iz [adresa], GA, AA, SA, ČA (s adresa poznatih tuženiku), kojim svjedocima su poznate sve okolnosti slučaja, jer su s zajedno s tužiteljem sudjelovali u obrani suvereniteta Republike Hrvatske na način predviđen člankom 3. stavak 2. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji, te kojima je priznat status hrvatskog branitelja. Ponavlja da mu u provedenom postupku nije omogućeno sudjelovanje, te da je za sadržaj dopisa citiranih u prvostupanjskom rješenju doznao tek po dostavi rješenja.

5.1. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja sud je proveo dokaz čitanjem dokumentacije koja je priložena spisu upravnog spora kao i spisu upravnog postupka (koji je dostavljen uz odgovor na tužbu), te je 17. ožujka 2026. održao raspravu u nazočnosti tužitelja, opunomoćenice tužitelja i službene osobe tuženika, kako bi strankama omogućio izjašnjavanje u smislu odredbe članka 6. i članka 7. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24., u daljnjem tekstu: ZUS). Na navedenoj raspravi stranke su u cijelosti ostale kod navoda tužbe, odnosno odgovora na tužbu.

5.2. Opunomoćenica tužitelja izjavila je da je u međuvremenu umro predloženi svjedok ŽA iz [adresa], dok su preostali predloženi svjedoci sudjelovali u spornom razdoblju u istim organizacijskim jedinicama MUP-a, na isti način kao i tužitelj te imaju priznat status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

5.3. Sud je primjenom odredbe članka 93. stavak 2. ZUS-a odbio kao nepotrebne dokazne prijedloge saslušanja svjedoka ZA, IA, KA, GA, AA, SA, te ČA, radi izbjegavanja nepotrebnih radnji, odnosno jer je nezakonitost rješenja bilo moguće utvrditi i uvidom u spis tuženika, te radi otklanjanja procesnih propusta.

5.4. Na navedenoj raspravi opunomoćenica tužitelja zatražila je naknadu troška upravnog spora.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja u smislu odredbe iz članka 49. i članka 114. stavka 3. ZUS-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Iz spisa predmeta tuženika razvidno je da je tužitelj zahtjev za utvrđivanjem statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata u zatraženom razdoblju, podnio 30. prosinca 2022.

8. U provedenom postupku utvrđeno je da je tužitelj bio zaposlenik Policijske uprave osječko-baranjske, u vremenu od 15. siječnja 1991. do 14. studenog 1997. (radni odnos prestao je na temelju čl. 75/a st. 2. tadašnjeg Zakona o unutarnjim poslovima), te da mu je priznat status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, kao zaposleniku PU osječko-baranjske, u vremenu od 19. kolovoza 1991. do 24. kolovoza 1991. i od 29. rujna 1991. do 30. rujna 1991.

9. Iz dopisa Postaje granične policije Dalj od 04. svibnja 2023. proizlazi da je tužitelj, u vremenu od 03. srpnja 1995. do 12. lipnja 1996. bio pripadnik tadašnje Postaje aerodromske policije Klisa, nakon čega je bio premješten u Postaju granične policije Donji Miholjac, te da je za vrijeme rada u navedenoj Policijskoj postaji obavljao poslove osiguranja kontrolnih točaka i objekata. U dopisu je također navedeno da je tužitelj aktivno sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske odnosno aktivno pružao oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj vezi s tim otporom (odlazak u postrojbu na borbeni položaj i povratak, te obuka i priprema za odlazak na bojište) sukladno članku 3. stavku 2. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“ br. 121/17., 98/19., 84/21. - dalje: Zakon), te nije samovoljno napuštao postrojbu. U dopisu je navedeno i da se tužitelj nalazio na bolovanju: od 27. rujna 1995. do 7. listopada 1995., od 11. siječnja 1996. do 30. siječnja 1996. i od 6. svibnja 1996. do 10. svibnja 1996.

10. Iz dopisa Policijske postaje Donji Miholjac od 20. travnja 2023. proizlazi da je tužitelj, u vremenu od 01. lipnja 1993. do 31. ožujka 1995. godine obavljao redovne policijske poslove u tadašnjoj Postaji granične policije Donji Miholjac, te da nije obavljao poslove u vezi s obranom suvereniteta Republike Hrvatske.

11. Tužitelju je u postupku omogućeno izjašnjavanje, te je isti na zapisniku sastavljenim u Policijskoj upravi osječko-baranjskoj, 22. ožujka 2023., dao izjavu da je bio pripadnik Interventnog voda Valpovo, te da je prilikom granatiranja „Valpovštine“ sudjelovao u izvlačenju ranjenika, spašavanju civilnog stanovništva, sprječavanja ubacivanja diverzanata, čuvanja usjeva uslijed namjernog paljenja, kao i osiguranja objekata od vitalnog značaja. Tužitelj je naveo i da je sudjelovao u borbenim akcijama, među ostalim u akciji „Tenja", prilikom okupiranja Baranje, kada su bili raspoređeni u Belom Manastiru, te da je sudjelovao, u mjestu [adresa], u proboju prema Vukovaru, kao i u akciji „Bljesak“.

12. U kontekstu sadržaja izjave tužitelja i činjenice da isti ima priznat status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, kao zaposlenik PU osječko-baranjske, u vremenu od 19. kolovoza 1991. do 24. kolovoza 1991. i od 29. rujna 1991. do 30. rujna 1991., tuženik kao i prvostupanjsko tijelo propustili su specificirati za koje aktivnosti je tužitelju priznat predmetni status, dakle radi li se o navedenim sudjelovanjima ili o nekim drugim sudjelovanjima tužitelja u obrani suvereniteta RH.

13. Iz iskaza svjedoka SA (izjava dana u PU istarskoj), 05. srpnja 2023. proizlazi da je osobno zapovijedao lnterventnim vodom PP Valpovo, čija je zadaća bila sprječavanje terorističkih djelovanja, oružanih pobuna i obrana suvereniteta RH. Svjedok ističe da je pripadnik navedenog voda bio i tužitelj, koji je sudjelovao u svim borbenim akcijama i djelovanjima koje su pripadnici voda provodili, među ostalim i u izvlačenju ranjenika, zatim u akciji Tenja, Bljesak i Oluja. Svjedoku je poznato da je EA bio pripadnik navedenog voda do njegova raspuštanja, odnosno do 30. lipnja 1996.

14. Iz iskaza svjedoka AA proizlazi da mu je poznato da je tužitelj, sve do lipnja 1996. obavljao poslove zaštite objekata i zrakoplova u zračnoj luci Čepin, da je dužio dugo naoružanje (automatsku pušku) i pištolj, te da je kao pripadnik interventnog voda PU osječko-baranjske, neposredno prije akcije Bljesak odlazio na teren u Pakrac.

15. Iz iskaza svjedoka ZA proizlazi da je bio policijski službenik PP Valpovo od 1991. do 1996. godine, te da mu je poznato da je tužitelj bio policijski službenik PP Valpovo, sve do polovine 1993. godine, kada je premješten u PP Donji Miholjac. Ističe da je sa tužiteljem kao i sa 10-ak policajaca, kao članovima Interventnog voda PP Valpovo bio na ispomoći u PP Beli Manastir, sve do pada Baranje, a nakon toga na obali rijeke Drave, gdje su sudjelovali u obrani od neprijateljskih napada iz smjera Baranje. Nadalje, svjedok navodi da mu je poznato da je tužitelj bio i u [adresa], prilikom proboja prema Vukovaru, a sve do pada Vukovara.

16. Iz službene zabilješke sastavljene u PP Belišće, dana 29. travnja 2024. (o saslušanju putem telefona) svjedoka GA, proizlazi da je istome poznato da je tužitelj bio policijski službenik PP Valpovo, a kasnije i PP Donji Miholjac, te da je sudjelovao u patrolama i boravio na punktovima, bio upućen na ispomoć u PP Beli Manastir, a potom boravio u [adresa], prilikom pokušaja proboja prema Vukovaru.

17. Svjedok ŽA (sada pok.), bivši policijski službenik PP Valpovo je potvrdio navode o sudjelovanju tužitelja, kao pripadnika Interventnog voda PP Valpovo na ispomoći u PP Beli Manastir, sve do pada Baranje, a potom na obali Drave u obrani od neprijateljskih napada iz smjera Baranje, kao i u proboju iz smjera Bogdanovaca prema Vukovaru.

18. Svjedok IA, bivši policijski službenik PP Beli Manastir, a od kolovoza 1991. godine PP Valpovo, izjavio je kako mu je poznato da je prilikom dolaska u PP Valpovo zatekao EA koji je radio kao aktivni policajac. Nije mu poznato je li EA sudjelovao u akciji „Tenja“ ali se sjeća da su zajedno nakon pada Baranje sudjelovali u izvlačenju zapovjednika PP Beli Manastir i drugih policijskih službenika; poznato mu je da je tužitelj boravio na liniji obrane uz rijeku Dravu, da je sudjelovao u akciji u [adresa], a nakon premještaja u PP Donji Miholjac, nije ga viđao. Svjedoku je poznato da je tijekom rada u PP Valpovo tužitelj držao crtu obrane uz rijeku Dravu, kao i ostali policajci, položaje u rovovima, te bio pod stalnom ugrozom od neprijateljske vatre.

19. Svjedok KA izjavio je da je do polovine 1993. godine obnašao dužnost tadašnjeg zapovjednika PP Valpovo, te da se sjeća da je tužitelj došao u Policijsku postaju, u zimskom periodu 1991. godine, međutim nije mu poznato da li je bio upućen u Baranju. Svjedok se ne sjeća je li tužitelj tada bio pričuvni ili aktivni policajac Svjedok ističe da, osim upućivanja u Baranju, djelatnici PP Valpovo nisu sudjelovali u drugim borbenim aktivnostima, te da su obavljali redovne policijske poslove na postajnom području.

20. Tuženik kao i prvostupanjsko tijelo smatraju da pribavljene izjave tužitelja i svjedoka nisu od utjecaja na drugačiju odluku u ovoj upravnoj stvari jer je tužitelj u spornom razdoblju obavljao redovne policijske poslove radnih mjesta na kojima je bio raspoređen, a koji nisu poslovi u vezi s obranom suvereniteta Republike Hrvatske.

21. Odredba članka 3. stavak 1. Zakona propisuje da je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao: a) pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga); b) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; c) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 30 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; d) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom umro u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; e) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom nestao u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. i f) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom zatočen u neprijateljskom logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

22. Odredbom članka 3. stavak 2. Zakona propisano je da se pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: obrana suvereniteta Republike Hrvatske), u smislu stavka 1. ovoga članka, podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.

23. Iz sadržaja odredbe članka 3. stavak 1. Zakona proizlazi da je u odnosu na tužitelja najprije bilo nužno utvrditi institucionalnu pripadnost aktivnom sastavu MUP- a uz istovremeno kumulativno ispunjavanje uvjeta sudjelovanja u obrani prema odredbi članka 3. stavak 2. Zakona, te uz uvjet da ne postoje okolnosti iz članka 21. stavak 2. toč. c Zakona.

24. Sukladno članku 9. stavku 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09. i 110/21. – u daljnjem tekstu: ZUP), koje će činjenice i okolnosti uzeti za dokazane, utvrđuje službena osoba slobodnom ocjenom, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

25. Odredba članka 52. ZUP-a propisuje da stranka ima pravo sudjelovati u ispitnom postupku sve do donošenja odluke o upravnoj stvari, davati izjave i objašnjenja, iznositi činjenice i okolnosti koje su bitne za rješavanje upravne stvari te pobijati točnost navoda koji se ne slažu s njezinim navodima (stavak 1.); Službena osoba dužna je omogućiti stranci izjašnjavanje o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku, o prijedlozima za izvođenje dokaza i podnesenim dokazima, sudjelovanje u izvođenju dokaza i postavljanje pitanja drugim strankama, svjedocima i vještacima preko službene osobe, a uz dopuštenje službene osobe i neposredno, kao i upoznavanje s rezultatom izvođenja dokaza i izjašnjavanje o tim rezultatima (stavak 2.); Stranka može davati izjave usmeno na zapisnik ili u pisanom obliku. U složenim upravnim stvarima službena osoba može naložiti stranci podnošenje izjave u pisanom obliku, što ne isključuje pravo stranke na usmeno izjašnjavanje (stavak 3.); Stranka je dužna sudjelovati u utvrđivanju činjenica važnih za rješavanje o upravnoj stvari te osobno dati izjavu kad to zatraži službena osoba ili kad je to propisano zakonom (stavak 4.).

26. Nesporno je da tužitelj ispunjava uvjet iz članka 21. stavka 1. toč. b Zakona, što proizlazi iz uvjerenja Ministarstva pravosuđa i uprave, KLASA: 740- 02/22-03/17102; URBROJ: 514-05-02-01-01-/01-23-02 od 08. veljače 2023.

27. Tuženik (kao i prvostupanjsko tijelo) smatraju da je zahtjev valjalo odbiti jer je tužitelj u Policijskoj postaji Valpovo obavljao „pozorničko - patrolnu djelatnost“, te u tadašnjoj Stanici granične policije Donji Miholjac poslove na osiguranju državne granice, a u Stanici aerodromske policije Klisa poslove vođe patrole, što prema shvaćanju tuženika, proizlazi iz dopisa Postaje granične policije Dalj (pravni slijednik Postaje aerodromske policije Klisa), KLASA: 240-01/23-05/16, URBROJ:1-07-30-23- 2 od 04. svibnja 2023. i dopisa Policijske postaje Donji Miholjac, KLASA:UP/1-560- 01/23-01/172, UHBROJ: 511-07-26-23-2, od 20. travnja 2023.

28. Slijedom navedenog, Povjerenstvo Policijske uprave osječke-baranjske za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja, na sjednici održanoj 16. kolovoza 2024. (kao i tuženik) ocijenilo je da u konkretnom predmetu zahtjeva nisu ispunjeni uvjeti za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata u skladu sa čl. 3. Zakona, za traženo razdoblje, jer je tužitelj obavljao redovne policijske poslove radnih mjesta na koja je bio raspoređen, a koji poslovi nemaju karakter sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske.

29. Sud ocjenjuje da tuženik (kao i prvostupanjsko tijelo), u odnosu na navedeni dopis Postaje granične policije Dalj od 04. svibnja 2023. propušta isti staviti u kontekst stvarnog vremena o granicama okupiranih područja Republike Hrvatske u području Istočne Slavonije. Tako se postavlja pitanje jesu li drugi pripadnici MUP -a, Postaje aerodromske policije Klisa, u tom razdoblju, ostvarili po toj osnovi status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, te nisu izvedeni dokazi u smislu saslušanja svjedoka o tim okolnostima ili uvida u arhivsku građu tuženika (tko su bili drugi pripadnici iste organizacijske jedinice i jesu li ostvarili traženi status po istoj činjenici pripadnosti i razdoblju rada na tom području).

30. I u odnosu na citirani dopis Policijske postaje Donji Miholjac od 20. travnja 2023. sud smatra da je tuženik (kao i prvostupanjsko tijelo), u odnosu na navedeni dopis propustio isti staviti u kontekst stvarnog vremena o granicama okupiranih područja Republike Hrvatske u području Baranje, uslijed čega postoji mogućnost da se ne bi radilo o mirnodopskim uvjetima rada redovne policije. Također, izostaje usporedba s drugim pripadnicima MUP-a u smislu jesu li isti u tom razdoblju, obavljajući iste poslove, ostvarili status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

31. Spisu upravnog spora priloženi su dopisi:

- dopis Policijske postaje Valpovo, Broj: 211-07-28-03-141-7/06 od 3. veljače 2006., upućen Uredu državne uprave u Osječko-baranjskoj županiji, Službi za društvene djelatnosti, Ispostavi Valpovo iz kojeg proizlazi da je tužitelj 15. siječnja 1991. zasnovao radni odnos u Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijskoj postaji Valpovo, gdje je obnašao redovne zadaće u ophodnjama te na osiguranju objekata od vitalnog značaja za obranu suvereniteta Republike Hrvatske. Isti 19. kolovoza 1991. odlazi radi potreba službe na ispomoć u Policijsku postaju Beli Manastir gdje se oružano suprotstavlja neprijatelju te pomaže pri prebacivanju civila iz okupiranih dijelova Baranje na područje policijske postaje. Dana 29. rujna 1991. upućen je sa nekolicinom djelatnika policijske postaje Valpovo na proboj preko Bogdanovaca do Vukovara kada je više navrata bio po život opasnim situacijama uslijed djelovanja topničkog i pješačkog oružja neprijatelja te se u dva navrata našao i u minskim poljima. Od druge polovice 1992. godine povremeno je bio angažiran na osiguranju prve crte bojišnice uz desnu obalu rijeke Drave prema Baranji, kojom prilikom je bio učestalo izložen topničkoj i snajperskoj vatri neprijatelja po prvoj crti bojišnice kao i po mjestima uz prvu crtu bojišnice;

- dopis Postaje granične policije Erdut, Ispostave aerodromske policije Klisa, Broj: 511-07-33/1-85/2-2/06 od 10. svibnja 2006., iz kojeg proizlazi da je tužitelj od 3. srpnja 1995. do 22. srpnja 1995. obavljao redovne policijske zadaće, a od 23. srpnja 1995. do 3. kolovoza 1995. angažiran je u zasebnoj jedinici PU osječko – baranjske. Od 4. kolovoza 195. do 6. lipnja 1996. obavljao je redovne zadaće (od 6. lipnja 1996. do 11. lipnja 1996. nalazio se u Republici Mađarskoj), te je od 12. lipnja 1996. raspoređen u PGP Donji Miholjac. Tijekom obnašanja redovnih policijskih zadaća pri navedenoj postaji aerodromske policije tužitelj je aktivno sudjelovao u izravnom oružanom otporu agresoru i obrani suvereniteta Republike Hrvatske.

32. Sud ocjenjuje da je tuženik kao i prvostupanjsko tijelo u postupku bilo dužno uvažiti sadržaj svih prethodno citiranih dokaza i dovesti iste u korelaciju sa vremenskim i teritorijalnim obilježjem sudjelovanja tužitelja (kao i drugih aktivnih pripadnika MUP-a).

33. U odnosu na pribavljene iskaze svjedoka sud ocjenjuje pravilnim stav tužitelja da mu u postupku nije bilo omogućeno sudjelovanje prilikom uzimanja njihovih izjava, niti postavljanje pitanja (ili primjedbi) na njihov iskaz. Navedeno postupanje prvostupanjskog tijela, samo po sebi predstavlja razlog nezakonitosti rješenja, odnosno povredu članka 52. ZUP-a (prava i obveze stranke u ispitnom postupku).

34. U provedenom postupku izostala je i usporedba priznanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata saslušanih svjedoka (dakle je li im status priznat, za koje razdoblje sudjelovanja te po kojoj osnovi, kako bi se moglo utvrditi mogu li isti biti neposredni svjedoci okolnosti na kojima tužitelj zasniva svoj zahtjev).

35. Iz ukupnosti provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj u spornim razdobljima (izuzevši vrijeme privremene nesposobnosti za rad) bio aktivni pripadnik MUP-a, PU osječko-baranjske kao i Interventnog voda PP Valpovo (do njegovog raspuštanja, što potvrđuje i zapovjednik SA), kako je to već navedeno u prethodno citiranim dopisima, te da se njegovo sudjelovanje može okarakterizirati kao aktivnosti iz članka 3. stavak 2. Zakona.

36. Kao dokaz najmanje dokazne snage sud ocjenjuje iskaz svjedoka MA, koji nije znao niti je li tužitelj bio u redovnom radnom odnosu u MUP-u ili je bio u pričuvnom sastavu. Stoga sud ne može ocijeniti pouzdanim niti sadržaj iskaza o naravi sudjelovanja tužitelja. U konačnici, postavlja se pitanje kako bi pripadnik pričuvnog sastava obavljao redovite poslove policijskog službenika.

37. U situaciji kada je (prema navodima tužitelja) doista svim drugim formalnim pripadnicima istih jedinica MUP-a u određenom vremenskom razdoblju (u obavljanju u tom razdoblju redovnih poslova) utvrđen status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, koji navod tužitelja sud nije mogao otkloniti, postavlja se pitanje povrede načela jednakog postupanja i postojanja sumnje u diskriminatorno postupanje.

38. Teret dokaza primjenom Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" br. 85/08., 112/12.) leži na tuženiku (odnosno prvostupanjskom tijelu). Navedeni zakon u članku 20. stavak 1. propisuje da ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ovoga Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.

39. Načela dobrog upravljanja i jednakog postupanja ključna su za funkcioniranje pravne države i osiguravanje pravičnosti u postupanju javnopravnih tijela i sudova. Dobro upravljanje podrazumijeva transparentnost, obrazloženo i dosljedno odlučivanje javnopravnih tijela i sudova, poštivanje pravne sigurnosti i predvidivosti, te pravilno vođenje postupaka u skladu sa zakonom. Načelo jednakog postupanja, s druge strane, osigurava zabranu diskriminacije, primjenu objektivnih kriterija, konzistentnost sudske prakse i jednake uvjete za sve stranke u postupcima.

40. Također, sud smatra da obrazloženje osporavanog rješenja nije sastavljeno sukladno odredbi članka 98. stavak 5. ZUP-a u svezi odredbe članka 120. stavak 3. ZUP-a, jer su iz materijalnih dokaza izuzeti dijelovi koji ne potvrđuju tezu prvostupanjskog tijela (kao ni tuženika).

41. U ponovljenom postupku ponovno će se provesti ispitni postupak i omogućiti tužitelju sudjelovanje na istome, nakon čega će se na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, donijeti (meritorna) odluka o tužiteljevom zahtjevu, uz poštivanje pravnih shvaćanja i primjedbi suda.

42. Stoga je sud osporavano rješenje tuženika i prvostupanjskog tijela ocijenio nezakonitim i odlučio kao pod točkama I. i II. izreke presude u skladu s odredbom članka 117. stavka 1. ZUS-a, te vratio predmet na ponovni postupak kao u točki III. izreke presude, a u kojemu će se otkloniti naveden i nedostatci, pridržavajući se pravnih shvaćanja ovoga suda, kako to propisuje odredba članka 151. stavak 2. ZUS-a.

43. Naknadu troška u ovom upravnom sporu zatražio je tužitelj po opunomoćenici u ukupnom iznosu od 2.500,00 eura (slovima: dvije tisuće petsto eura) i to za trošak sastava tužbe (u iznosu od 1.000,00 eura uz pripadajući iznos PDV-a) i za trošak zastupanja na raspravi održanoj 17. ožujka 2026. (u iznosu od 1.000,00 eura uz pripadajući iznos PDV-a), sukladno Tbr. 27 i Tbr. 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023).

44. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u upravnom sporu, te kako sud nastali trošak ocjenjuje opravdanim, valjalo je primjenom odredbe članka 144. stavak 1. i članka 147. stavak 1. ZUS-a odlučiti kao u toč. IV. izreke ove presude.

U Osijeku 13. travnja 2026.

Sutkinja

Blanka Sajter

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv toč. I. – III. izreke ove presude nije dopuštena žalba (odredba članka 127. stavak. 1. ZUS-a).

Protiv toč. IV. ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

1. Tužitelju po opunomoćenici

2. Tuženiku