REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

ZAGREB

Poslovni broj: Us I-3681/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Valentine Lukinec Galović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: Zajednica športsko ribolovnih klubova Koprivnica, Tarašćice 19, Koprivnica, OIB: 50384339366, protiv tuženika: Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43, OIB: 18683136487, radi poništavanja rješenja, 13. travnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se tužbeni zahtjev te se poništava t. II. rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/25- 01/11, URBROJ: 513-04-25-2 od 28. srpnja 2025. godine.

II. Poništava se porezno rješenje Porezne uprave, Područnog ureda Koprivnica, KLASA: UP/I-471-02/17-01/152, URBROJ: 513-07-06/24-44 od 13. lipnja 2024. godine, u dijelu u kojem se to rješenje odnosi na 2016. godinu te se u tom dijelu predmet vraća na ponovni postupak prvostupanjskom upravnom tijelu , koje je u ponovljenom postupku dužno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom sadržajno osporava t. II. drugostupanjskog rješenja od 28. srpnja 2025. godine, kojom je odbijena njegova žalba protiv onog dijela prvostupanjskog poreznog rješenja od 13. lipnja 2024. godine koji se odnosi na 2016. godinu. Ujedno sadržajno osporava i taj dio prvostupanjskog rješenja, kojim su (u ponovljenom upravnom postupku) nakon provedenog poreznog nadzora tužitelju utvrđene obveze poreza na drugi dohodak i obveznih doprinosa za 2016. godinu, uz nalaganje odgovarajućih uplata i knjiženja u poslovnim knjigama.

U poreznom nadzoru su naime tužitelju materijalni rashodi uvećani za iznos porezno nepriznatih isplata (neoporezivih) dnevnicâ za službena putovanja i naknadâ za upotrebu vlastitog automobila u službene svrhe ribočuvarima kao ne- zaposlenicima, s obzirom na to da ribočuvarski obilazak ribolovnog područja ne predstavlja službeno putovanje, već oporeziv terenski dodatak.

Tužitelj u tužbi navodi da za svaki službeni put postoji vjerodostojna dokumentacija.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Osporavani dijelovi rješenja su nezakoniti.

Nesporno je da je porezno tijelo kod tužitelja - kao kod neprofitne organizacije koja gospodari ribolovnim područjem i koja je ovlaštenik ribolovnog prava - proveo porezni nadzor poreza na drugi dohodak, prireza i obveznih doprinosa za razdoblje od 2013. do 2016. godine, o čemu je 11. listopada 2017. godine sastavljen zapisnik o poreznom nadzoru. Sada je ostalo sporno samo tužiteljevo zaduženje za 2016. godinu (za ostala razdoblja je tužitelju u dva navrata utvrđen nastup zastare prava na utvrđivanje porezne obveze), u vezi čega je u ponovljenom upravnom postupku (nakon prethodne presude ovog suda UsI-1717/20 od 23. listopada 2023. godine) sastavljen i novi zapisnik o poreznom nadzoru od 15. ožujka 2024. godine.

Tužitelj je bio podnio prigovor, nakon čega je 13. lipnja 2024. godine doneseno novo prvostupanjsko porezno rješenje, kojim su mu (između ostalog) utvrđene obveze za 2016. godinu i naložena uplata i provedba knjiženja.

Tuženik je svojim drugostupanjskim rješenjem od 28. srpnja 2025. godine u vezi tužiteljevih obveza za 2016. godinu odbio tužiteljevu žalbu (t. II.).

Iako tužitelj i u ovoj tužbi navodi da za svaki službeni put postoji vjerodostojna dokumentacija, on i nakon prethodne presude ovog suda UsI-1717/20 od 23. listopada 2023. godine pogrešno pravno tumači izvršene isplate ribočuvarima, jer se ne radi o dnevnicama za službena putovanja, već o oporezivim terenskim dodacima nezaposlenicima, kao što je detaljno obrazloženo u spomenutoj presudi. Naime, tužitelj se u vezi dnevnicâ za službena putovanja i naknadâ za korištenje vlastitog automobila u službene svrhe poziva na čl. 7. st. 5. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14 i 137/15 - Pravilnik), u kojem je propisano da se oporezivim primicima ne smatraju naknade iz čl. 13. st. 2. t. 1., 2., 5., 13. i 14. Pravilnika isplaćene po osnovi službenih putovanja fizičkim osobama koje u neprofitnim organizacijama nisu ostvarile primitke po osnovi nesamostalnog rada (isto proizlazi i iz čl. 10. t. 11. Zakona o porezu na dohodak; NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14 i 136/15 - ZPD).

U čl. 13. st. 2. t. 5. i 13. Pravilnika je pak propisano da se oporezivim primicima ne smatraju naknade za korištenje privatnog automobila u službene svrhe, odnosno isplaćene dnevnice.

Međutim, sud napominje da se u pogledu terenskog dodatka - a s obzirom na to da se ovdje ne radi o isplatama radnicima - ipak ne bi moglo raditi o neoporezivim isplatama, već baš o ostvarivanju drugog dohotka. Naime, u čl. 13. st. 2. t. 15. Pravilnika je propisano da se oporezivim primicima po osnovi nesamostalnog rada ne smatraju iznosi što ih poslodavci isplaćuju svojim radnicima na ime terenskog dodatka radnika. Pritom se na spomenutu odredbu čl. 13. st. 2. t. 15. Pravilnika ne odnosi čl. 7. st. 5. Pravilnika koji propisuje da se oporezivim primicima ne smatraju naknade iz čl. 13. st. 2. t. 1., 2., 5., 13. i 14. Pravilnika isplaćene po osnovi službenih putovanja fizičkim osobama koje u neprofitnim organizacijama nisu ostvarile primitke po osnovi nesamostalnog rada.

Dakle, u pogledu terenskog dodatka se (za razliku od dnevnicâ za službena putovanja i naknadâ za korištenje vlastitog automobila u službene svrhe) može raditi o neoporezivom primitku samo u slučaju ako se radi o isplati poslodavca radniku, a ne i u slučaju ako se radi o primitku fizičkih osoba koje u neprofitnim organizacijama nisu ostvarile primitke od nesamostalnog rada (o čemu se ovdje radi).

Sud smatra da bi okolnosti konkretnog slučaja (ribočuvari koji obilaze svoje sektore) ipak ukazivale na to da se ovdje radi o terenskom dodatku, koji se na temelju čl. 13. st. 4. Pravilnika isplaćuje kada radnik boravi izvan mjesta svog prebivališta ili uobičajenog boravišta radi poslova koje obavlja izvan sjedišta poslodavca ili sjedišta izdvojene poslovne jedinice poslodavca i kada poslodavac obavlja takvu vrstu djelatnosti koja je po svojoj prirodi vezana za rad na terenu (mjesto rada se razlikuje od mjesta sjedišta poslodavca ili njegove poslovne jedinice i mjesta prebivališta ili uobičajenog boravišta radnika, pri čemu je mjesto rada udaljeno od tih mjesta najmanje 30 kilometara).

Ovakvo razlikovanje dnevnica i terenskih dodataka proizlazi i iz relevantne sudske prakse (pravomoćna presuda ovog suda UsI-2737/16 od 24. srpnja 2018. godine).

U skladu s tim su i navodi samog tužitelja koji u tužbi ističe da nadzirano ribolovno područje obuhvaća niz jezera, rijekâ, potoka i kanala do kojih ribočuvari moraju doći iz različitih mjesta svog prebivališta i potom obilaziti cijelu obalu nadzirane vodene površine i u jednom obilasku više vodenih površina.

Osim svega navedenog, s obzirom na to da se ne bi radilo o službenim putovanjima ribočuvara (kao što tvrdi tužitelj), a svakako ni o primicima po osnovi rada članova skupština i nadzornih odbora trgovačkih društava, upravnih odbora, upravnih vijeća i drugih njima odgovarajućih tijela drugih pravnih osoba, članova povjerenstava i odbora koje imaju ta tijela i sudaca porotnika koji nemaju svojstvo djelatnika u sudu (čl. 44. st. 3. Pravilnika - na što se pozivaju upravna tijela) - eventualno mogu doći do primjene odredbe čl. 44. st. 20. Pravilnika i čl. 32. st. 3. t. 11. ZPD-a, po kojima se ostali posebno nenavedeni primici koje fizičkim osobama isplaćuju ili daju pravne osobe i drugi isplatitelji i davatelji također smatraju primicima od kojih se utvrđuje drugi dohodak.

Međutim, izreka prvostupanjskog rješenja sadržava osnovicu poreza na dohodak od 13.863,86 € (stopu poreza od 25% i odgovarajući iznos poreza na drugi dohodak od 3.465,90 €).

Istovremeno pak obrazloženje tog rješenja spominje osnovicu poreza od 10.397,86 €/78.342,70 kn (iako je iznos poreza tu opet isti - 3.465,90 €). Zbroj iznosâ po tablicama s l. 35 i 38 novog zapisnika o poreznom nadzoru od 15. ožujka 2024. godine također iznosi 78.343,00 kn.

Iz svega proizlazi da su izreka osporavanog prvostupanjskog rješenja (u svom bitnom dijelu), obrazloženje tog rješenja i zapisnik o poreznom nadzoru međusobno nesukladni pa na koncu nije jasno kolika je zapravo utvrđena porezna osnovica i posljedično obveza poreza.

Nadalje, iznos utvrđene osnovice doprinosa od 7.743,49 € uopće ni na koji način nije obrazložen pa je potpuno nejasno na koji način se došlo do tog iznosa. Konačno, ni iz prvostupanjskog rješenja ni iz zapisnika nije jasno od kada su obračunate zatezne kamate.

Tuženik u tom pogledu u osporavanom drugostupanjskom rješenju nije dao nikakvo obrazloženje.

Zbog utvrđenih nepravilnosti i nezakonitosti do kojih je došlo u upravnom postupku i koje su evidentirane u donesenim rješenjima, sud je na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o upravnim sporovima usvojio tužbeni zahtjev, poništio osporavane dijelove donesenih rješenja i predmet vratio prvostupanjskom poreznom tijelu na ponovni postupak.

U ponovljenom postupku u novom prvostupanjskom rješenju treba jasno obrazložiti i uskladiti iznos osnovice poreza na drugi dohodak za 2016. godinu, jasno obrazložiti iznos osnovice doprinosa za 2016. godinu i jasno obrazložiti tok zateznih kamata.

U Zagrebu, 13. travnja 2026. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. Zajednica športsko ribolovnih klubova Koprivnica, Tarašćice 19, [adresa] Koprivnica

2. Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Koturaška 43/IV., [adresa] Zagreb