REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU
Novi Zagreb - Istok, Turinina 3
Poslovni broj: Povrv-72/2026-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Novom Zagrebu, po sutkinji Martini Klanac, na temelju prijedloga sudskog savjetnika Luke Bućana, u pravnoj stvari tužitelja Zaprešić d.o.o., Zaprešić, Zelengaj 15, OIB: 96412232479, protiv tuženika MZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, bez održavanja rasprave, 13. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Karla Frkovića poslovni broj Ovrv-24083/2025 od 13. siječnja 2026. kojim je tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos 7,96 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. listopada 2025. do isplate, te se za sve navedeno tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog postupka.
O b r a z l o ž e n j e
1. Tužitelj, ranije ovrhovoditelj, podnio je prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave protiv tuženika, ranije ovršenika, radi naplate novčane tražbine u iznosu 7,96 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. listopada 2025. i troškovima postupka.
2. Javni bilježnik Karlo Frković je na prijedlog tužitelja donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-24083/2025 od 13. siječnja 2026., protiv kojeg je tuženik podnio pravovremen prigovor.
3. U prigovoru tuženik osporava tražbinu ovrhovoditelja.
4. Rješenjem ovoga suda poslovnog broja Povrv-72/2026 od 20. veljače 2026., stavljeno je izvan snage doneseno rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha i ukinute su provedene ovršne radnje i riješeno je da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, uz upozorenja na odredbe čl. 461.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) o rokovima za iznošenje činjenica i predlaganje dokaza i o pisanom postupku.
5. Tužitelj u očitovanju na prigovor tuženika navodi da je kao komunalno društvo ovlašteno za organizaciju i naplatu parkiranja na području [adresa], temeljem odluka grada i sklopljenog sporazuma s MUP-om, zakonito obavljao nadzor parkiranja i imao pristup podacima o vlasnicima vozila. Tvrdi da je tuženiku izdao dnevnu parkirnu kartu jer nije platio parkiranje niti istaknuo valjanu kartu u propisanom roku, iako je proteklo više od dopuštenog vremena od parkiranja te dodatno i više od dva sata tijekom dana u kojem je mogao koristiti pogodnost kao osoba s invaliditetom. Ističe da tuženik nije podnio prigovor niti je platio izdani račun koji se temelji na toj karti Navodi da iz evidencija, fotografija i naloga proizlaze svi relevantni podaci o vozilu, mjestu, vremenu i iznosu. Smatra da je ovršenik kao evidentirani vlasnik vozila odgovoran za plaćanje. Osporava navode ovršenika kao neosnovane te naglašava da su podaci o vlasniku pribavljeni zakonito putem MUP- a i da su vjerodostojni. Tvrdi da su dostavljene isprave (račun, izvadak iz poslovnih knjiga i izvještaj o nalogu) dovoljan dokaz postojanja i visine tražbine Zaključuje da su njegova potraživanja osnovana te predlaže da sud održi na snazi rješenje o ovrsi i naloži ovršeniku plaćanje duga i troškova postupka.
6. Tuženik u podnesku od 8. travnja 2026. navodi da je osoba s invaliditetom, da ima znak pristupačnosti i da uglavnom parkira na mjestu rezerviranom za invalide, a ako je takvo mjesto zauzeto da ima pravo parkirati na naplatno parkirno mjesto u trajanju dva sata. Navodi da je spornog dana 23. rujna 2025. parkirao auto na naplatno mjesto ispred njegove zgrade [adresa] jer nije bilo slobodnog mjesta za invalide, ali ne više od 10 minuta, te da ga je u tom razdoblju komunalni redar snimio. Nadalje, navodi da je istog dana u popodnevnim satima kod Zagrebačke banke u Ulici Drage Švajcara ponovno parkirao na naplatno mjesto jer opet nije bilo slobodnog mjesta za invalide. Ističe da je na mjestu ostao nekih 20-ak minuta i da mu je komunalni redar ostavio dnevnu kartu za naplatu. Tvrdi da ovrhovoditelj pogrešno zaključuje da je započeta satnica automatski i ukupna satnica od 2 sata i da je neosnovano uzimati početak parkiranja kao iskorišteno pravo parkiranja od 2 sata. Predlaže da sud obustavi ovršni postupak i da ga oslobodi svakog plaćanja.
7. Tijekom postupka sud je pročitao izvadak iz poslovnih knjiga tužitelja (list 7 spisa), izvadak iz popisa tijela javne vlasti za tužitelja (list 41), Odluku o organizaciji i načinu naplate parkinga na području Grada [adresa] s izmjenama i dopunama (list 42-55), Odluku o davanju prethodne suglasnosti na Opće uvjete isporuke komunalne usluge za usluge parkiranja na uređenim javnim površinama (list 56), Opće uvjete isporuke komunalne usluge za usluge parkiranja na uređenim javnim površinama (list 57-64), Sporazum o davanju na korištenje podataka iz evidencije registriranih vozila s dodacima (list 65-72), izvještaj o nalogu s fotografijama (list 73-76), račun (list 77), popis opažanja vozila tuženika (list 78) i cjenik komunalnih usluga parkiranja na uređenim javnim površinama (list 79).
8. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
9. Prije svega, treba se u ovoj pravnoj stvari radi o sporu male vrijednosti u kojem je postupak pisan, sukladno čl. 461. st. 3. ZPP, pri čemu sud nije održao ročište jer to nije smatrao potrebnim za raspravljanje, a niti stranke to nisu predlagale, sve sukladno odredbi čl. 461. st. 4. ZPP.
10. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu naknade dnevnu parkirnu kartu u iznosu 7,96 eura sa zateznim kamatama.
11. Među strankama je nesporno da je tužitelj ovlašten naplaćivati parkiranje na području Grada Zaprešića te je nesporno da je tuženik vlasnik i vozač vozila registarskih oznaka [registarska oznaka], kojem je tužitelj izdao račun za dnevnu parkirnu kartu u utuženom iznosu. Također, nije sporno da je tuženik osoba s invaliditetom koja ima važeći znak pristupačnosti i naljepnicu izdanu od tužitelja.
12. Sporno je je li tuženik obvezan platiti naknadu za dnevnu parkirnu kartu jer je iskoristio pravo na besplatno parkiranje u trajanju dva sata tijekom jednog dana.
13. Prema čl. 8. st. 4. Zakona o povlasticama u prometu („Narodne novine“ broj 133/23), pravila korištenja parkirališnih mjesta koja su obilježena znakom pristupačnosti, kao i korištenje ostalih parkirališnih mjesta od strane osoba s invaliditetom uređuju jedinice lokalne samouprave na svom području.
14. Odredbom čl. 9. Odluke o organizaciji i načinu naplate parkinga na području Grada [adresa] („Službeni glasnik Grada Zaprešića br. 4/19 i 10/22; dalje: Odluka) propisano je da na javnim parkiralištima na posebno obilježenim mjestima rezerviranim za parkiranje vozila osoba s invaliditetom, osobe s invaliditetom koje na vozilu imaju propisno istaknut važeći znak pristupačnosti, imaju pravo parkirati bez plaćanja naknade (st. 1). Iznimno, ukoliko na javnom parkiralištu na posebno obilježenim mjestima iz stavka 1. Ovog članka nema slobodnog mjesta za parkiranje vozila osoba sa invaliditetom, takvo se vozilo može parkirati na najbliže slobodno parkirališno mjesto, u odnosu na mjesto označeno za parkiranje vozila osoba sa invaliditetnom, bez plaćanja naknade najduže dva sata tijekom jednoga dana (st. 2). Nakon isteka roka iz stavka 2. ovoga članka koji počinje teći od prvog opažanja osobe koju ovlasti Organizator parkiranja i završava istekom drugog sata, smatrat će se da osoba s invaliditetom nema valjanu parkirališnu kartu (st. 3.).
15. Jednako je propisano i odredbama čl. 5. Općih uvjeta isporuke komunalne usluge za usluge parkiranja na uređenim javnim površinama.
16. Iz popisa opažanja vozila tuženika proizlazi da je tuženik prvi put opažen prvi put opažen u 10:14 sati, na parkirališnom mjestu u II. Zoni, Trg mladosti, dok je drugi put opažen kako je u 16:21 sati u I. Zoni, Ulica D. Švajcara. Dakle, proizlazi da je vozilo bilo parkirano na dvije različite lokacije u različitim vremenskim razdobljima.
17. Sud je stava da u konkretnom slučaju nije osnovano tumačenje tužitelja prema kojem se vrijeme parkiranja tuženika zbraja kao jedinstveno i kontinuirano, iako je nesporno da je vozilo bilo parkirano na dvije različite lokacije u različitim vremenskim razdobljima. Naime, iz same odredbe čl. 9. st. 2. Odluke proizlazi da se vozilo osobe s invaliditetom, u nedostatku slobodnog mjesta na za to posebno označenim mjestima, može parkirati na najbliže slobodno parkirališno mjesto u odnosu na takvo mjesto, i to najduže dva sata tijekom jednoga dana, što upućuje na zaključak da se navedeno vremensko ograničenje veže uz konkretno parkiranje na određenom mjestu koje predstavlja zamjenu za nedostupno mjesto za osobe s invaliditetom. Stoga se prema stavu ovoga suda vrijeme prethodnog parkiranja u II. zoni ne može pribrajati kasnijem parkiranju u I. zoni kao da se radi o jedinstvenom događaju.
18. Pritom se ističe da bi tumačenje tužitelja prema kojem se vrijeme parkiranja tuženika zbraja, iako je nesporno da je vozilo bilo parkirano na dvije različite lokacije u različitim vremenskim razdobljima, bilo protivno temeljnim načelima zaštite prava osoba s invaliditetom i međunarodnim obvezama Republike Hrvatske koje proizlaze iz Konvencije o pravima osoba s invaliditetom („Narodne novine“, Međunarodni ugovori, broj 6/07; dalje Konvencija). Naime, svrha Konvencije je promicanje, zaštita i osiguravanje punog i ravnopravnog uživanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda svih osoba s invaliditetom i promicanje poštivanja njihovog urođenog dostojanstva, što uključuje pravo na pristupačnost, koje osobama s invaliditetom omogućava neovisan život te puno sudjelovanje u društvu. U tom kontekstu, pravila o parkiranju treba tumačiti na način koji uklanja prepreke, a ne na način koji uvodi dodatna ograničenja koja nisu jasno propisana. Tumačenje prema kojem bi osoba s invaliditetom iscrpila pravo na parkiranje bez naknade već samim premještanjem vozila na drugu lokaciju tijekom dana, iako svako parkiranje predstavlja zasebnu situaciju, bilo bi protivno svrsi navedenih jamstava te bi neopravdano otežalo svakodnevno kretanje i sudjelovanje u društvenim aktivnostima.
19. Slijedom navedenog, kako tužitelj niti ne navodi niti dokazuje da bi tuženik bio parkiran dva sata na istom parkirališnom mjestu, valjalo je na temelju čl. 451. st. 3. ZPP u cijelosti ukinuti platni nalog, odbiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.
20. Odredbom članka 164. stavka 4. ZPP propisano je da o zahtjevu za naknadu troškova postupka sud odlučuje u presudi (ili rješenju) kojom se završava postupak pred tim sudom. Prema Zaključku sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanom 2. lipnja 2017. u Zagrebu, presudom kojom se odlučuje o osnovanosti platnog naloga, platni nalog iz rješenja o ovrsi ne održava se na snazi u odnosu na trošak postupka koji se odnosi na donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave. O tom trošku odlučuje se presudom kojom se odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga zajedno s ostalim troškovima nastalim u tom djelu parničnog postupka, a zatezne kamate na dosuđeni trošak teku od donošenja prvostupanjske presude.
21. Budući da je tuženik u cijelosti uspio u sporu, tužitelj nema pravo na naknadu troškova postupka. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke.
U Zagrebu 13. travnja 2026.
Sutkinja
Martina Klanac
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju uz podnesak tuženika od 8. travnja 2026.
2. Tuženici