Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-1388/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja ŠE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Petru Crnovu, odvjetniku iz Đakova, protiv tuženice Republika Hrvatska, OIB:52634238587, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Osijeku, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 4. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, te za zastupnika po zakonu tuženice Ante Jurića, zamjenika općinskog državnog odvjetnika, uz javnu objavu dana 13. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj ŠE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] stekao dosjelošću pravo vlasništva na cijelom suvlasničkom dijelu (1. Suvlasnički dio:1/3) nekretnine tuženice Republika Hrvatska, OIB:52634238587, upisane u zemljišnim knjigama ZK odjela Općinskog suda u Osijeku, zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to zk.č.br. 1127 u naravi oranica Crna bara, površine 34242 m², što je tuženica Republika Hrvatska, OIB:52634238587, dužna priznati i trpjeti da se temeljem ove presude izvrši upis tužiteljevog prava vlasništva predmetnog suvlasničkog dijela nekretnine u cijelosti, uz istovremeno brisanje tog prava vlasništva s imena tuženice, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženici Republika Hrvatska, OIB:52634238587 da tužitelju ŠE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.579,64 eura (tisućupetstosedamdesetdeveteurašezdesetčetiricenta) s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 13. travnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnog troška od 125,00 eura (stodvadesetpeteura) s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 4. prosinca 2023. podnio tužbu protiv tužene, koju obrazlaže navodeći da se u skladu s odredbom čl. 186.a st. 1. Zakona o parničnom postupku obratio nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora dana 28. kolovoza 2023. koji zahtjev tužena nije prihvatila, pa su ispunjeni procesni preduvjeti za podnošenje ove tužbe.

1.1. Navodi da je RH upisana kao suvlasnik (u 1/3 dijela, 1. Suvlasnički dio: 1/3) nekretnine upisane u zemljišnim knjigama ZK odjela Općinskog suda u Osijeku, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (sada zk. ul. [broj ZK uloška]), kč. br. [katastarska čestica], u naravi oranica Crna bara od 34242m² (u daljnjem tekstu: „Nekretnina“). Trenutno zemljišnoknjižno stanje u odnosu na navedenu Nekretninu ne odgovara stvarnom vlasničkopravnom statusu Nekretnine jer je stekao pravo suvlasništva Nekretnine dosjelošću temeljem odredbi članaka 159. i 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 u daljnjem tekstu: „ZV“). Što osobno, što putem svojih pravnih prednika, preko 50 godina je u samostalnom, neprekidnom i nesmetanom posjedu navedene Nekretnine, bez da je njega ili njegove prednike bilo tko u takvom posjedovanju smetao ili im na bilo koji način ograničavao vlast nad Nekretninom, a osobito to nije činio tuženik. Njegov posjed i posjed njegovih pravnih prednika je za cijelo vrijeme posjedovanja samostalan i najmanje pošten. U posjed Nekretnine je ušao 1995., u koji ga je uvela AE i to temeljem sklopljenog ugovora o prodaji nekretnina od 10. svibnja 1995. Tužitelj otada uživa Nekretninu, na njoj je posadio šumu američkog jasena, koju redovito održava, čisti i obrezuje. Za cijelo razdoblje od uvođenja u posjed nitko mu nije osporavao pravo na posjed, niti je imao razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed Nekretnine. Tijekom 2022./2023., kada je Općina Čepin raspisala javni natječaj za zakup poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu RH, obaviješten je da njegova Nekretnina nije upisana na njegovom imenu, nego da je upisana kao vlasništvo RH, nakon čega je kontaktirao AE, koja ga je uvela u posjed i prodala mu Nekretninu, koja mu je objasnila da je Nekretnina svakako bila u njenom vlasništvu i to na način da su ju ona osobno, prije njen pok. suprug ČE, a prije toga i njen pok. svekar OE posjedovali, uživali i obrađivali, i to još od početka 70-ih godina (otprilike od 1972.), kada je Nekretninu pok. svekar OE dobio u zamjenu u provedenom postupku arondacije s PIK- om Đakovo i IPK-om Osijek. Pok. OE je u postupku arondacije oduzeto poljoprivredno zemljište koje se nalazilo malo iznad Nekretnine koja je predmet postupka, također naziva Crna bara, koje se sastojalo od više tabli, koje su bile jedna do druge. Dakle, postupak arondacije bio je u cijelosti proveden jer obitelj OE više nije koristila oduzeto poljoprivredno zemljište, a nastavila je koristiti zemljište koje je dobila u zamjenu i koje je kasnije AE njemu prodala. Iz navedenog proizlazi i može se zaključiti kako su on kao kupac i AE, kao prodavatelj, sklopili ugovor za arondiranu zemlju, i to samo formalno, da to nisu ni provjeravali u gruntovnici, tim više što je i zamjensko i arondirano zemljište označeno kao Crna bara, nego su stvarno vjerovali da se radi o Nekretnini koja je predmet ovog postupka. Tako ga je AE i uvela u posjed Nekretnine koja je predmet postupka, a u kojem posjedu su ranije bili i njeni pravni prednici i to upravo temeljem provedenog i izvršenog postupka arondacije. Ona i njeni pravni prednici su navedenu Nekretninu koristili, obrađivali i uživali neprekidno od 1972., a zemlju koja je formalno bila predmet ugovora od 1972. nije koristio kako on tako ni njegovi pravni prednici, pa se može doći do zaključka kako on u ovom trenutku uživa Nekretninu koja nije na njegovom imenu, a ne uživa nekretnine koje su bile predmet ugovora o prodaji nekretnina od 1995. i koje se nalaze na njegovom imenu. O svemu navedenom je detaljnu izjavu pred svjedocima dala i AE. Iz svega navedenog proizlazi da je arondacija izvršena, pa makar i temeljem usmenog sporazuma, što je pravovaljano i konvalidira nedostatak pisanog oblika ugovora o zamjeni ili rješenja o arondaciji, kako temeljem tada važećeg paragrafa 431. OGZ-a, a tako i temeljem sada važećeg članka 294. ZOO-a, a što je potvrđeno i u sudskoj praksi. Također, u prilog činjeničnim navodima da je Nekretnina koja je predmet postupka arondirana, dostavlja se Sudu zapisnik ZK odjela Općinskog suda u Đakovu broj Z-825/2022/16 od 26.04.2022., na koji je sklopljena izvansudska nagodba između RH i drugog suvlasnika, u preostale 2/3 dijela Nekretnine, a kojom nagodbom je RH priznala pravo suvlasništva toj osobi, također temeljem činjenice arondacije, što govori u prilog njegovim navodima da je Nekretnina koja je predmet ovog postupka dana njegovom pravnim prednicima u zamjenu za oduzeto poljoprivredno zemljište. Spreman je u cijelosti prenijeti na RH vlasništvo na nekretninama koje su sada samo formalno upisane na njegovom imenu, a koje on uopće ne uživa, niti ih je ikada uživao (čestice koje su predmet ugovora o prodaji nekretnina od 1995.). Sukladno odredbama čl. 159. i 160. ZV-a, samostalni posjednik Nekretnine u vlasništvu RH, stječe je u vlasništvo protekom roka od 20 godina, ako je njegov posjed zakonit, istinit i pošten, odnosno 40 godina, ako je njegov posjed barem pošten i ako je trajao neprekidno cijelo to razdoblje. Poštenje posjednika se presumira, sukladno članku 18. stavku 5. ZV-a. Također, u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika (op.a. tužitelja) neprekidno posjedovali Nekretninu, i to kao samostalni posjednici. S obzirom da samostalno i neprekidno posjeduje navedenu Nekretninu još od 70-ih godina prošlog stoljeća (posjed prednika, od otprilike 1972.), može se zaključiti kako je stekao vlasništvo Nekretnine temeljem ZV-a, i to dosjelošću. Za cijelo to razdoblje kako tužitelj, tako ni njegovi pravni prednici nisu imali razloga posumnjati da im pravo na posjed ne pripada. Vrhovni sud RH izrazio je pravno shvaćanje prema kojem se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, i to u nizu odluka (Rev-2776/2016-2 od 29.01.2019., Rev-2430/2019. od 9.07.2019.). U ovom trenutku ne raspolaže ispravom podobnom za uknjižbu svoga suvlasništva pa zato pokreće ovaj parnični postupak, odnosno želi u zemljišnim knjigama upisati sada već stečeno suvlasništvo temeljem zakona, dosjelošću, i time uskladiti stvarno stanje sa gruntovnim stanjem. Ističe kako mu tuženica nikada nije osporavala pravo suvlasništva, niti poduzimala bilo kakve čine za zaštitu posjeda ili vlasništva, niti tražila predaju Nekretnine u posjed.

1.2. Na ročištu za glavnu raspravu od dana 11. prosinca 2025. tužitelj navodi da je tijekom postupka dokazao da je u posjedu suvlasničkog dijela predmetnih nekretnina računajući posjed prednika, preko 50 godina, jer za taj posjed on i prednici imaju pravni temelj posjedovanja u arondaciji koja nije formalno provedena, ali je stvarno provedena, a što je utvrđeno Zapisnikom Općinskog suda u Đakovu, te bi svako drugačije tumačenje činjenica provedene arondacije u odnosu na njega dovelo do nejednakosti u postupanju između već upisanog suvlasnika (sada TE) i povrede Ustavom zajamčenog prava na jednakost svih pred zakonom.

2. U odgovoru na tužbu, tužena se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, navodeći da nije sporno da je predmetna nekretnina obuhvaćena Programom raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske za Općinu Čepin („Službeni glasnik Općine Čepin“, br. 21/2021) a isto zemljište namijenjeno je za zakup. Također je vođen i postupak javnog natječaja radi davanja predmetne nekretnine u zakup, ali osporava tvrdnje tužitelja da bi bio pošten posjednik predmetne nekretnine. Naime, iz Ugovora o kupoprodaji od 10. svibnja 1995. sklopljenog s prodavateljicom AE razvidno je da tužitelj uopće nije kupio predmetnu nekretninu, već je stekao nekretnine označene kao kč. br. [katastarska čestica], sada upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], te kč. br. [katastarska čestica], sada upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], sve k. o. [katastarska općina]. Razvidno je da tužitelj nije mogao u dobroj vjeri posjedovati predmetnu nekretninu jer se u njegovom kupoprodajnom ugovoru navodi potpuno druga čestica na kojoj se uknjižio kao vlasnik. Drugim riječima, da je prodavateljica AE smatrala da joj pripada predmetna nekretnina, tada bi je i navela kao predmet kupoprodaje. Međutim, prodavateljica je kao predmet kupoprodaje navela upravo kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], koje su i bile upisane kao njezino suvlasništvo. Stoga je nejasno zašto tužitelj smatra da bi kupoprodajni ugovor koji se odnosi na potpuno drugu nekretninu, na kojoj se uredno uknjižio kao vlasnik, bio dokaz poštenog posjeda nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske. Osporava tvrdnje tužitelja da bi njegov prednik OE stekao predmetnu nekretninu u postupku arondacije, jer nije priložio niti jedan materijalni dokaz na okolnost da bi OE bile oduzete nekretnine u postupku arondacije, a još manje da bi dobio upravo predmetnu nekretninu u zamjenu. Pri tome tužitelj uopće ne navodi točnu oznaku zemljišta koje je navodno oduzeto njegovom predniku OE u postupku arondacije, već pretpostavlja da se radi o nekretninama kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] koje su u 1972. bila u vlasništvu OE i koje se navode u kupoprodajnom ugovoru, u kojem slučaju je razvidno da tužitelj nije stekao vlasništvo predmetne nekretnine. Naime, iz povijesnog zk. izvatka za kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] razvidno je da je u odnosu na isti upisano provođenje postupka arondacije pod brojem Z-21972/69, ali ovaj upis je izbrisan kao pogrešan, nakon čega je ponovno vraćen upis vlasništva OE, pa stoga iz zemljišne knjige proizlazi kako OE nije izgubio vlasništvo nekretnine u postupku arondacije. Dalje je razvidno kako tužitelj nije stekao vlasništvo cijele kč. br. [katastarska čestica], već je stekao tek 3/4 suvlasničkog dijela, pa stoga sve i da dokaže svoje tvrdnje da je predmetna nekretnina dana u zamjenu u postupku arondacije, tužitelj bi u najboljem slučaju mogao biti tek suvlasnik, a nipošto vlasnik za cijelo kako to svojata tužbom. Također se ističe kako kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] imaju površinu od svega 2259 m², koja je znatno manja od površine predmetne nekretnine, pa je utoliko još manje vjerojatno da bi u postupku arondacije OE stekao upravo predmetnu nekretninu u zamjenu za navedene čestice. Nadalje, predmetnim kupoprodajnim ugovorom tužitelj je stekao još i kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] , iako ove čestice nikako nisu mogle biti oduzete OE u postupku arondacije 1972. jer su tada bile vlasništvo BE. Stoga, ako je stvarna svrha kupoprodajnog ugovora od 10. svibnja 1995. bila prodati nekretninu stečenu arondacijom, postavlja se pitanje zašto je tužitelj onda kupio još i kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koje uopće nisu mogle biti predmet arondacije? Podredno ističe kako nije proteklo dovoljno vremena za stjecanje vlasništva dosjelošću, jer čak i kada bi prihvatili tvrdnje tužitelja da je njegov posjed samostalan i pošten, tada rok za stjecanje vlasništva dosjelošću iznosi 40 godina jer se radi o nekretnini u vlasništvu Republike Hrvatske, sukladno čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Budući da tužitelj tvrdi da je njegov prednik stekao posjed predmetne nekretnine 1972., slijedi zaključak kako rok od 40 godina za stjecanje vlasništva dosjelošću nije mogao proteći prije podnošenja tužbe jer se radi o stvari koja je bila u društvenom vlasništvu. Pri tome je tužitelj u pravu kada tvrdi da je moguće računati i vrijeme dosijedanja na stvarima u društvenom vlasništvu i prije 1991. godine, budući da je izvornim sadržajem odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koja je stupila na snagu 1. siječnja 1997., bila propisana ta mogućnost, ali ta je zakonska odredba ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-I-58/97 od 17. studenoga 1999., nakon čega je novim tekstom odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP-a izričito propisano da u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Stoga se vrijeme posjedovanja nekretnina u društvenom vlasništvu prije 1991. godine uzimalo u obzir samo ako su uvjeti za stjecanje vlasništva dosjelošću bili ispunjeni dok je važila stara odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP-a, odnosno do 17. studenoga 1999. Dakle, rok za stjecanje vlasništva dosjelošću od 40 godina nije protekao u razdoblju od 1972. kada tužitelj tvrdi da je njegov prednik stupio u posjed pa do 17. studenoga 1999., kada je USRH ukinuo izvornu odredbu čl. 388. st. 4. ZVDSP-a prema kojoj je bilo moguće uračunati i vrijeme posjedovanja stvari u društvenom vlasništvu. Budući da tužitelj nije stekao vlasništvo do navedenog dana, u rok za dosjelost više se ne može računati vrijeme posjedovanja predmetne nekretnine prije 8. listopada 1991., sukladno novom sadržaju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP-a. Pri tome se posebno ističe kako se tužitelj ne može pozivati na legitimna očekivanja, budući da u trenutku kada je ukinuta izvorna odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP-a, odnosno dana 17. studenoga 1999., još nije protekao rok od 40 godina koji je tužitelju bio potreban za stjecanje vlasništva.

3. Tužitelj u podnesku od dana 11. travnja 2024. osporava navode iz odgovora na tužbu, ističući da je Republika Hrvatska priznala kao nespornu činjenicu da je nekretnina koja je predmet ove parnice bila u postupku arondacije, odnosno da je bila dana fizičkim osobama u zamjenu za njihove čestice koje su im u arondaciji oduzete. To je utvrđeno na zapisnik ZK odjela Općinskog suda u Đakovu, broj Z-825/2022/16 od 26.04.2022., pa su kontradiktorni navodi odgovora na tužbu s tim zapisnikom i u njemu sadržanom nagodbom jer je tuženik ondje priznao da je čestica bila u postupku arondacije. Također je u tom postupku utvrđeno da arondacija nikada nije provedena u gruntovnici, ali u naravi jest. Nadalje, promašeni su navodi tuženika kako je on sklapanjem ugovora znao da ne kupuje česticu koja je predmet ovog postupka, nego one koje su u ugovoru navedene, te ističe kako on nije provjeravao gruntovno stanje i utvrđivao koje su točne oznake čestica, što mu se ne može stavljati na teret, odnosno tvrditi da bi zbog toga bio nepošten/nesavjestan, jer ga je upravo njegova prednica temeljem tog ugovora uvela u posjed čestice koja je predmet ove parnice, a od tada ga nitko u tome posjedovanju nije smetao, niti mu osporavao pravo na posjed, slijedom čega se može zaključiti kako je osnovano vjerovao da mu pripada pravo na posjed nekretnine. Štoviše, s obzirom da je njegov prednik imao pravni temelj posjedovanja (arondacija) koja je, sukladno sudskoj praksi dostavljenoj uz tužbu, mogla biti realizirana i usmeno, može se zaključiti da je već njegov prednik stekao nekretninu njenim neprekidnim samostalnim i savjesnim posjedovanjem (razdoblje od 1972. do 1995.), a on samo nastavio posjedovati istom onom kvalitetom, kako je to činio i njegov pravni prednik. Slijedom toga, na njegovoj strani su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva, i to ne samo temeljem ZVDSP-a, nego i tada važećeg ZOVO-a (čl. 388. st. 2. ZVDSP-a). Napominje da ne uživa arondirane čestice i to kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koje su navedene u ugovoru, te dapače, upravo želi prenijeti pravo vlasništva na tim česticama na tuženicu i time uskladiti stvarno stanje s gruntovnim, jer te nekretnine nikada nisu bile u njegovom posjedu, a isto tako ni u posjedu njegove pravne prednice, i to za cijelo razdoblje od stvarno provedene arondacije. U ovom dijelu se također ističe Sudu kako površina te četiri čestice iznosi 8414 m², a ne oko 2000 m², kako to navodi tužena u odgovoru na tužbu, a isto tako ističe se kako su pogrešni navodi da tužbom traži utvrđenje prava vlasništva na cijeloj nekretnini, nego samo na suvlasničkom dijelu, kako je uostalom to i istaknuto u tužbenom zahtjevu.

4. Radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je u dokaznom postupku saslušao svjedoke VE, TE, UE i ĆE, izvršio uvid i pročitao zahtjev za mirno rješenje spora sa dostavnicama (list 7. -14. spisa), izvadak iz zemljišne knjige (list 15.), Ugovor o prodaji nekretnina (list 16. -18.), Izjavu AE (list 19-20.), Zapisnik Zk. odjela Đakovo od 26.04.2022. (list 21. -25.), Arhivski izvadak iz zemljišne knjige (list 51.-59.), povijesni prikaz za kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (list 91.-138. spisa).

4.1. Sud nije izveo dokaz saslušanjem tužitelja i očevidom na licu mjesta uz sudjelovanje stalnog sudskog vještaka geodetske struke radi identifikacije predmetne kč.br., jer je tužitelj odustao od tih dokaznih prijedloga.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je dosjelošću stekao pravo suvlasništva 1/3 dijela nekretnine i to kč. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (ranije zk. ul. [broj ZK uloška]), u naravi oranica Crna bara od 34242m², te zahtjev da je tužena dužna trpjeti uknjižbu prava vlasništva tužitelja u zemljišnoj knjizi na toj nekretnini uz istovremeno brisanje toga prava vlasništva sa imena tužene.

6. Među strankama nije sporno:

- da se tužitelj prije podnošenja tužbe, sukladno odredbi čl. 186.a Zakona o parničnom postupku, dana 28. kolovoza 2023. obratio tuženoj Republici Hrvatskoj putem zastupnika po zakonu Općinskog državnog odvjetništva u Osijeku, Građansko- upravni odjel, sa zahtjevom za mirno rješenje spora,

- da je zastupnik po zakonu tužene odbio zahtjev tužitelja za mirno rješenje spora,

- da je tužba podnesena sukladno čl. 186.a st. 5. i 6. Zakona o parničnom postupku

- da je kč. br. [katastarska čestica] oranica Crna bara od 34242m², z. k. ul. [broj ZK uloška] (ranije 1019) k. o. [katastarska općina] u suvlasništvu Republike Hrvatske u 1/3 dijela, a u 2/3 dijela u suvlasništvu TE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] (ranije EE),

- da je kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] obuhvaćena Programom raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske za Općinu Čepin radi davanja u zakup („Službeni glasnik Općine Čepin“ broj 21/2021.).

7. Među strankama je sporno ima li tužitelj pravni temelj za stjecanje prava suvlasništva u 1/3 dijela na kč. br. [katastarska čestica] oranica Crna bara od 34242m², upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] (ranije 1019) k. o. [katastarska općina].

8. Iz iskaza svjedokinje EE proizlazi da poznaje tužitelja i njegovu obitelj te joj je poznato da je 1970-ih godina prilikom arondacije tužiteljeva obitelj došla u posjed predmetne oranice naziva Crna bara na kojoj su posadili bagrem i američki jasen. Tu zemlju je ĐE nudila prvo njenoj obitelji da otkupi, međutim kako nisu imali novaca, tu je zemlju kupila tužiteljeva obitelj i nitko im nikada nije osporavao posjed te oranice, te su isti u posjedu te oranice od 1970-ih godina. U postupku arondacije 1970-ih godina ništa vezano uz to zemljište nije papirnato rješavano, odnosno nije upisano u evidencije i zemljišne knjige, već je za vrijeme arondacije gospodin Š koji je radio za državnu upravu dodijelio predmetno zemljište bez ikakvih isprava.

8.1. Iz iskaza svjedoka TE proizlazi da poznaje tužitelja i poznato mu je da je isti u posjedu oranice Crna bara negdje od 1990-ih godina i da je oko 1993. posađena šuma američkog jasena i bagrem te je od tada, dakle od 1990-ih godina tužitelj u posjedu te oranice odnosno šume i nitko mu nije priječio taj posjed. Napominje da je 90-ih godina prvo predmetnu kč.br. ponudila na prodaju ĐE njegovoj obitelji, ali kako oni nisu imali novaca, tu kč.br. je kupio tužitelj, a nije mu poznato na koji način je ĐE postala vlasnicom te čestice. Napominje da je predmetna čestica u njegovom suvlasništvu, odnosno taj suvlasnički dio mu je darovala njegova majka koja je taj suvlasnički dio dobila u postupku arondacije 1970- ih godina i prije par dana je taj suvlasnički dio prepisala na njega.

8.2. Iz iskaza svjedokinje UE proizlazi da joj je poznatoj da je tužitelj u posjedu predmetne oranice Crna bara dugi niz godina i da je tu oranicu kupio od njene majke AE, koja je tu zemlju dobila od svog svekra OE, a ne zna odakle OE ta zemlja. Na toj zemlji je dugi niz godina zasađena šuma američkog jasena i bagrem i od kako je tužitelj u posjedu te zemlje, nitko mu nije priječio taj posjed, a ne sjeća se svih detalja budući je u to vrijeme bila dijete.

8.3. Iz iskaza svjedoka ĆE proizlazi da poznaje tužitelja od 1980- ih godina i isti je u posjedu predmetne oranice Crna bara , a to je u stvari šuma, te je tužitelj tu kč.br. kupio od njegove punice Ruže Bažant 1980-ih godina, a ista je tu zemlju dobila od svog svekra OE. Što se tiče posjeda predmetne nekretnine i tužitelja bilo je sve regularno i nitko tužitelju nije priječio taj posjed.

8.4. Pregledom ovjerenog Ugovora o prodaji nekretnina (list 16.-18. spisa) sud utvrđuje da je sklopljen dana 10. svibnja 1995. između AE kao prodavatelja i tužitelja kao kupca kojim kupuje nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica] oranica Crna bara od 56a 75m², kč. br. [katastarska čestica] oranica Crna bara od 4a 80m², kč. br. [katastarska čestica] oranica Crna bara od 1a 28m² i kč. br. [katastarska čestica] oranica Crna bara od 21a 31m², za 4.500,00 kuna i da stupa u posjed 1.01.1995.

8.5. Čitanjem Izjave Ruže AE od 25. srpnja 2023. (list 19. -20. spisa) sud utvrđuje da istu daje iz razloga što bi joj zbog njene dobi i zdravstvenog stanja bilo iznimno teško sudjelovati u sudskom postupku. Izjavu daje kao prethodni izvanknjižni vlasnik i posjednik 1/3 dijela nekretnina upisanih u zk. ul. [broj ZK uloška] (ranije 1019) k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica] u naravi oranica Crna bara od 34242m², kojom potvrđuje da je njen sada pok. svekar OE samostalno, neprekinuto i mirno posjedovao 1/3 navedene nekretnine, uživao ga i gospodarski iskorištavao prema njenoj namjeni još od 70-tih godina prošlog stoljeća, a u posjed kč.br. je uveden u postupku arondacije, okrupnjavanja poljoprivrednog zemljišta koja se provodila u korist IPK Osijek i PIK-a Đakovo. Njenom svekru je u tom postupku oduzeto poljoprivredno zemljište koje se nalazilo malo iznad te table također naziva Crna bara koje se sastojalo od više manjih tabli jedna do druge. Na ime naknade za oduzeto zemljište je dobio u zamjenu drugo zemljište i to upravo 1/3 predmetne nekretnine u sporazumu sa IPK Osijek i PIK-om Đakovo i uveden je u posjed te nekretnine, koju je kasnije darovao njoj i njenom suprugu – odnosno svom sinu ČE, odakle ima sva saznanja o navedenom, a o toj zemlji nisu imali nikakve papire. Zemlju su obrađivali i i uživali kao samostalni neposredni posjednici u svojstvu obdarenika i vlasnika u trajanju od 3 godina kada je ČE umro 1994. nakon čega je tu zemlju prodala tužitelju i uvela ga u posjed koji je nastavio uživati kao samostalni, neposredni i mirni posjednik, na temelju Ugovora o prodaji u koji ne zna koje su kč.br. bile navedene, ali zna da je tužitelja na temelju tog Ugovora uvela u posjed kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Moguće da su u Ugovori o prodaji bile navedene kč.br. koje s njenom svekru oduzete u postupku arondacije, a formalno ostale upisane na njoj, iako ih ni ona, ni njen suprug, a niti svekar nakon provedene arondacije nisu radili, uživali ni obrađivali, već samo kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koju su dobili u zamjenu u postupku arondacije i koja se proteže od „Krhine šume“ prema Beketincima.

8.6. Čitanjem Zapisnika Općinskog suda u Đakovu, Zemljišnoknjižnog odjela Đakovo pod Z-825/2022/16 od 26.04.2022. (list 21.-25.), sud utvrđuje da je sastavljen povodom osnivanja ili dopune zemljišne knjige na osnovu Zakona o zemljišnim knjigama, kojim je između ostalog utvrđeno da je IE za njene stare kč. br. [katastarska čestica] dobila zamjensku zemlju u k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica] ali joj isto nije bilo prepisano kroz zemljišne knjige, koja je zamjena čestica izvršena 1973. arondacijom sa PIK Đakovom i IPK Osijek i da od tada uživa u mirnom posjedu nekretnine u k. o. [katastarska općina]; slijedom čega je [adresa] sa VE sklopila Izvansudsku nagodbu kojom njene stare kč.br. pripadaju u vlasništvo Republike Hrvatske, dok Republika Hrvatska priznaje IE pravo vlasništva u 2/3 dijela na nekretninama upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] (sada 2056) k. o. [katastarska općina], na kč. br. [katastarska čestica] oranica Crna bara od 34242m² .

8.7. Iz povijesnog izvatka iz zemljišne knjige (list 52. -59. spisa) proizlazi da je na kč. br. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], proveden postupak arondacije pod Z- 21972/69, koji je izbrisan kao pogrešan i nekretnine su vraćene u vlasništvo OE, dok je tužitelj stekao vlasništvo ¾ dijela kč. br. [katastarska čestica].

8.8. Pregledom povijesnih izvadaka iz zemljišne knjige (list 91. -138. spisa) za predmetnu kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] sud je utvrdio da je navedena kč.br. prilikom otpisa iz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] ( list 110. i 137. spisa) sa IPK Osijek, pod Z-4355/99 od 3.05.1999. upisana kao vlasništvo Republike Hrvatske na temelju čl. 3., čl. 129. i čl. 130. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("NN" 91/96.).

9. Ocjenjujući svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.), a prema svom uvjerenju, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

10. Stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te je svaka stranka dužna iznijeti činjenice u predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

11. Sud je iskaze svjedoka EE, TE, UE i ĆE cijenio kao vjerodostojne, jer su dani konkretno, uvjerljivo, na temelju neposrednih saznanja, sukladni su međusobno i materijalnoj dokumentaciji - Zapisniku Općinskog suda u Đakovu, Zemljišnoknjižnog odjela Đakovo pod Z-825/2022/16 od 26.04.2022.

13. Tužitelj svoj zahtjev temelji na dosijedanju tvrdeći da su ispunjene sve zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na temelju čl. 159. i čl. 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 129/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 143/2012., 152/2014., 81/2015. i 94/2017.)

13.1. Prema odredbi čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, propisano je da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari (stavak 1.). Samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom tri godine, a takav posjednik nekretnine protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja (stavak 2.). Samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja (stavak 3.). Samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. ovoga članka (stavak 4.).

13.2. Odredbom čl. 11. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, propisano je da tko stvar ili pravo posjeduje priznajući višu vlast posrednoga posjednika, nesamostalni je posjednik; tko stvar posjeduje kao da je njezin vlasnik ili posjeduje pravo kao da je nositelj toga prava - samostalni je posjednik. Posjed će se smatrati samostalnim, ako se ne dokaže suprotno.

13.3. Odredbom članka 18. st. 1., 2., 3. i 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, propisano je da je posjed zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed). Posjed je istinit ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja. Posjed koji je pribavljen silom, potajno ili prijevarom, ili zlouporabom povjerenja, postaje miran kad osobi od koje je tako pribavljen prestane njezino pravo da štiti svoj posjed koji joj je tako oduzet. Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno.

13.4. Odredbom članka 160. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, propisano je da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onog dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost, stavak 2. propisuje da se u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici.

14. Iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da je za stjecanje vlasništva dosjelošću potreban zakonit, istinit i pošten posjed nekretnine (redovna dosjelost) ili barem pošten posjed nekretnine (izvanredna dosjelost).

14.1. Tužitelj tvrdi da je preko svojih prednika preko 50 godina u samostalnom, neprekidnom i nesmetanom posjedu kč. br. [katastarska čestica], da ga je u posjed nekretnine uvela Ruža Bažant 1995., da od tada uživa nekretninu na kojoj je posadio šumu američkog jasena i bagrem, koju redovito održava, čisti i obrezuje, dok niti on, a niti njegovi prednici nisu nikada bili u posjedu katastarskih čestica koje su predmet Ugovora o prodaji nekretnina od 10.05.1995., a što potvrđuje i AE u svojoj Izjavi, i koje je kč.br. spreman prenijeti u vlasništvo Republike Hrvatske, kako bi se uskladilo stvarno i zemljišnoknjižno stanje. Dakle, tužitelj tvrdi da je njegov posjed kvalificiran, odnosno da je zakonit, istinit i pošten. Tvrdi da je posjed zakonit, jer je vlasništvo predmetne nekretnine stekao na temelju Ugovora o kupoprodaji od 10.05.1995. Zakonitost posjeda kao pretpostavku stjecanja prava vlasništva na nekretnini na temelju dosjelosti, dužan je dokazati tužitelj.

14.2. Iz izvedenih dokaza proizlazi da iako u Ugovoru o prodaji nekretnina između tužitelja i AE nije navedena kč. br. [katastarska čestica], već kč. br. [katastarska čestica], iz pisane Izjave Ruže AE nesporno proizlazi da je stvarna volja stranaka bila prijenos upravo kč. br. [katastarska čestica] (oranica Crna bara) i da je AE uvela u posjed tužitelja upravo te oranice kč. br. [katastarska čestica] na temelju konkretnog Ugovora o prodaji nekretnina, a koji posjed upravo kč. br. [katastarska čestica] proizlazi i iz iskaza saslušanih svjedoka. Naime, AE u svojoj Izjavi navodi da ne zna koje su kč.br. u Ugovoru navedene, ali da zna da je tužitelja na temelju tog Ugovora uvela u posjed kč. br. [katastarska čestica]. Stoga je posjed tužitelja zakonit, jer postoji pravna osnova (Ugovor), a pogrešna oznaka kč.br. ne isključuje valjanost ako je identitet nekretnine dokazan, u konkretnom slučaju pisanom Izjavom Ruže AE, a što je sukladno iskazima saslušanih svjedoka u ovom postupku.

14.3. U odnosu na tvrdnju tužitelja da je njegov posjed istinit, ovaj sud je utvrdio da posjed tužitelja nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja, jer je tužitelja u posjed uvela Ruža Bažant 1995. na temelju Ugovora o prodaji nekretnina, pa dakle nema elemenata sile, prijevare ili prikrivenog preuzimanja.

14.4. Konačno, tijekom ovog postupka sud nije utvrdio da se radi o nepoštenom posjedu, a kako se poštenje predmnijeva isti je onda i pošten, jer tužena u ovom postupku nije dokazala suprotno. Pogrešna oznaka kč.br. sama po sebi ne čini posjed nepoštenim, ako je stvarna suglasna volja (consensus) bila jasna i ako nije bilo razloga za sumnju. Naime, tužitelj je sklopio Ugovor o prodaji vjerujući da kupuje baš tu oranicu, kao i prodavateljica AE koja je unatoč unesenim kč.br. u Ugovor, vjerovala da prodaje upravo oranicu koju je njoj i njenom suprugu ČE darovao njen svekar OE i koju je kč. br. [katastarska čestica] prije njih isti uživao, te za koju smatra da je dana njenom svekru u postupku arondacije 70-tih godina kao zamjena za poljoprivredno zemljište koje su oduzeli njenom svekru i čiji su mirni posjed od tada uživali. Dakle, prvo svekar prodavateljice OE, a potom i prodavateljica AE je raspolagala tom nekretninom i faktično ju predala u posjed tužitelju, koji od 1995. uživa miran, samostalan i nesmetani posjed. Stoga je posjed tužitelja pošten jer je tužitelj bio u dobroj vjeri glede prava na posjed.

15. Slijedom citiranih zakonskih odredbi i izvedenih dokaza, sud je utvrdio da je kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u kvalificiranom posjedu tužitelja u koji ga je uvela Ruža Bažant 1995. temeljem Ugovora o kupoprodaji od 10.05.1995., kojoj je tu kč.br. darovao njen svekar OE, a koji je tu kč.br. dobio u zamjenu u postupku arondacije koja se 1973. provela usmenim putem, pri okrupnjavanju poljoprivrednog zemljišta koja se provodila u korist IPK Osijek i PIK-a Đakovo na tom području. Iz povijesnog prikaza izvatka iz zemljišne knjige za kč. br. [katastarska čestica], nesporno proizlazi da je ta kč.br. na temelju Zakona uknjižena kao vlasništvo Republike Hrvatske pod Z- 4355/99 uz istovremeni otpis sa IPK Osijek (list 137. spisa). Iako su u Ugovoru o kupoprodaji navedene kč. br. [katastarska čestica]., prema pisanoj Izjavi AE, kao i tvrdnjama tužitelja, radi se o kč.br. koje nitko od njih, a niti njihovi prednici nisu držali u posjedu i koje su samo formalno upisane u zemljišnim knjigama kao vlasništvo tužitelja i koji ih je spreman prenijeti u vlasništvo Republike Hrvatske. Slijedom Izjave AE, koja je sukladna tvrdnjama tužitelja i saslušanih svjedoka, sud zaključuje da su kč. br. [katastarska čestica], vjerojatno upravo one kč.br. koje su OE oduzete u postupku arondacije, jer ih niti OE, a niti tužitelj, odnosno njegovi prednici, nisu nikada držali u posjedu, obrađivali, niti uživali, za razliku od kč. br. [katastarska čestica]. koja je bila upisana za korist IPK Osijek, a postupak arondacije je 70-tih godina prošlog stoljeća na predmetnom području proveden i okončan radi okrupnjavanja poljoprivrednog zemljišta upravo u korist IPK Osijek i PIK Đakovo, a bez donošenja pisanog rješenja i formalnog provođenja u zemljišnim knjigama, u kojem je postupku OE na ime naknade za oduzeto poljoprivredno zemljište u zamjenu dana upravo 1/3 kč. br. [katastarska čestica].. Navedeno se može zaključiti čitanjem Zapisnika Općinskog suda u Đakovu, Zemljišnoknjižnog odjela Đakovo pod Z-825/2022/16 od 26.04.2022., u kojem je Republika Hrvatska priznala da je upravo predmetna kč. br. [katastarska čestica] bila predmetom postupka arondacije 1973. i da je dana u zamjenu za oduzeto zemljište EE u 2/3 dijela (nakon darovanja u vlasništvu TE), iz čega upravo i proizlazi da se ostalih 1/3 dijela kč. br. [katastarska čestica] odnosi na zemljište koje tužitelj sa svojim prednicima drži u mirnom posjedu od 70-tih godina prošlog stoljeća, te na kojem je zemljištu po ulasku u posjed posadio šumu (bagrem i američki jasen) koju od tada održava i što su potvrdili svi saslušani svjedoci u ovom postupku, kao i AE svojom pisanom Izjavom, koji mu posjed tužena nikada nije sporila, niti bilo tko drugi.

16. Nadalje, prema odredbi čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj: 6-88/80., 36/90.), koji je stupio na snagu dana 1. rujna 1980., na nekretninama u društvenom vlasništvu pravo vlasništva nije se moglo steći dosjelošću, sve do donošenja Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91. od 8.10.1991.) kad je ta odredba stavljena izvan snage.

16 .1. Odredbom čl. 159. st. 4 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96. na snazi od 1.01.1997.) propisano je da samostalni posjednik stvari u vlasništvu jedinica lokalne samouprave stječe dosjelošću vlasništvo stvari pošto je njegov posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onog propisanog u st. 2. i 3. istog članka (za nekretnine 10 odnosno 20 godina), dakle protekom 20, odnosno 40 godina. Odredbom čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, bilo je određeno da se u rok stjecanja dosjelošću nekretnina koje su na dan 08. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, no odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od broj U-I- 58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, UI-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999., (''Narodne novine'' broj 137/99. 4.12.1999.) ta je odredba ukinuta. Ukinuta odredba čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu ii drugim stvarnim pravima iz 1996. bila je na snazi i u primjeni od 1. siječnja 1997. pa do njenog ukidanja 17. studenog 1999. godine, u kojem razdoblju je mogla proizvesti pravni učinak stjecanja vlasništva dosjelošću, u korist posjednika nekretnine u društvenom vlasništvu ukoliko su najkasnije do njenog ukidanja bile ispunjene sve potrebne pretpostavke koje se odnose na duljinu i kvalitetu posjeda, odnosno ako je stjecatelj bio u mirnom, nesmetanom i neprekinutom posjedu četrdeset godina unazad.

16.2. U presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Trgo protiv Hrvatske, izraženo je shvaćanje da je tužitelj kao pošteni posjednik posjedovanjem nekretnine u društvenom vlasništvu u razdoblju duljem od 40 godina, ex lege, na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, stupanjem na snagu tog Zakona 1. siječnja 1997. postao vlasnik posjedovane nekretnine.

16.3. U presudama Eurospkog suda za ljudska prava u predmetima A i drugi te Jakeljić protiv Hrvatske, izraženo je i daljnje shvaćanje da za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe na utvrđenje prava vlasništva, odnosno da nije odlučno je li tužba podnesena nakon 17. studenoga 1999., kao dana donošenja navedene odluke Ustavnog Suda, kojom je odredba članka 388. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ukinuta.

16.4. Prema citiranim odukama Europskog suda za ljudska prava, nije bitno je li tužba podnesena u razdoblju od 1. siječnja 1997. do 17. studenoga 1999. Naime, u predmetima A i drugi i Jakeljić protiv Hrvatske, tužbe su podnesene 2002., dakle nakon što je Ustavni sud ocijenio neustavnom odredbu čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a koja je izrijekom propisala da se razdoblje prije 8. listopada 1991. ne uračunava u vrijeme dosjelosti glede nekretnina koje su bile u društvenom vlasništvu.

16.5. Europski sud za ljudska prava je u obrazloženju odluka u predmetima A i Jakeljić izričito naveo da je vrijeme kada je podnositelj podnio tužbu nevažno za određivanje može li se njegov zahtjev za proglašavanje vlasnikom nekretnine dosjelošću okvalifcirati kao ''imovina'' zaštićena člankom 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju. Europski sud za ljudska prava smatra da je bitno je li došlo do stjecanja prava vlasništva na temelju zakona - dosjelošću ili ne i to u vrijeme kada je izvorna odredba čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima bila na snazi.

16.6. Na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/19) održanoj dana 14. veljače 2019. pod brojem: Su-IV-56/19-2, izraženo je sljedeće pravno shvaćanje:

“Pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari, te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe.''

16.7. Prema shvaćanju ovoga suda na nekretnini koja je na dan 8. listopada 1991. bila u društvenom vlasništvu može se steći pravo vlasništva dosjelošću sukladno odredbama čl. 159. st. 3. i 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, ako su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u vrijeme podnošenja tužbe odnosno ako je do podnošenja tužbe proteklo vrijeme poštenog posjedovanja od 40 godina, kao i da osim parničnih stranaka ne postoji treća osoba koja je zahtijevala, odnosno pretendirala na pravo vlasništva te nekretnine, a u tijek dosjelosti za stjecanje prava vlasništva nekretnina u društvenom vlasništvu mora uračunati i razdoblje od 1973. do 8. listopada 1991. u konkretnom slučaju.

16.8. Dakle, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretnini u društvenom vlasništvu u vrijeme posjedovanja računa se i vrijeme prije 8. listopada 1991., a vlasništvo dosjelošću se stječe ako je protekao rok od 40 godina iz čl. 159. st. 3. i 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima do dana podnošenja tužbe (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 372/2021-2 od 21.01.2025.).

17. Primjenjujući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev 372/2021-2 od 21. siječnja 2025., budući je posjed tužitelja preko prednika kontinuiran (bez prekida i suprotstavljenih prava trećih osoba) od 1973. do 1995., pa do 2023., dakle oko 50 godina, to su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva sukladno odredbi čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, jer tijekom tog razdoblja nije postojala treća osoba koja bi ostvarila pravo vlasništva na istoj nekretnini, radi čega je odlučeno kao u izreci pod I.

18. Potrebno je napomenuti i to da iako je punomoćnik tužitelja odustao od saslušanja istog radi starije životne dobi i teškog zdravstvenog stanja, te vještačenja i očevida radi identifikacije predmetne kč.br., sud napominje da je identifikacija nesporno utvrđena iz priložene materijalne dokumentacije – Zapisnika Općinskog suda u Đakovu, Zemljišnoknjižnog odjela Đakovo pod Z-825/2022/16 od 26.04.2022. i iskaza svjedoka, prije svega UE i TE, budući se ista kč.br. nalazi sada u suvlasništvu u 2/3 dijela TE, kojem je tu kč.br. darovala njegova majka IE, kako je obrazloženo.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

19.1. Tužitelj zahtijeva naknadu troška od 1.704,64 eura.

19.2. Zahtjev tužitelja je osnovan do iznosa od 1.579,64 eura, koji se odnosi na zastupanje po punomoćniku odvjetniku na ime sastava zahtijeva za mirno rješenje spora od 200,00 eura (Tbr. 32.), sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7.t.1.), podneska od 11.04.2024. od 200,00 eura, (Tbr. 8.t.1.), zastupanja na ročištu od 21.11.2024., 11.12.2025. i 4.03.2026. od po 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.), PDV-a od 300,00 eura (Tbr. 46.), plaćene pristojbe na tužbu od 26,55 eura, te na presudu od 53,09 eura, a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023. i 107/2025.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod II. izreke.

19.3. Zahtjev tužitelja nije osnovan za iznos od 125,00 eura, koji se sastoji od troška zastupanja na ročištu za objavu presude i PDV-a od 25,00 eura, jer nitko za tužitelja nije pristupio na ročište za objavu presude od dana 13.04.2026., radi čega je odlučeno kao pod III. Izreke.

U Osijeku, 13. travnja 2026.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Punomoćniku tužitelja

2. ZZ tuženika ODO u Osijeku – GUO na broj P-DO-8/2024