Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
[adresa], ĆE
Poslovni broj: P-282/2023-53
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužitelja AE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnicima iz OD Eterović, Šarac i Topić, j.t.d., odvjetnicima iz Zagreba protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, OIB: 23057039320, zastupan po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o., odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 11.ožujka 2026. u nazočnosti tužitelja uz punomoćnika, dana 13.travnja 2026.,
p r e s u d i o j e:
I.Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 1. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5102901666 od dana 16.03.2006.g. a koji glasi:" 50.735,00 CHF ( pedesettisućasedamstotridesetpetCHF ) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj."
II. Utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 6. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5102901666 od dana 16.03.2006.g. a koji glasi:" iznos anuiteta=445,45 CHF (četristočetrdesetpetCHFičetrdesetpet/100). VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog ugovora ( iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate na zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi ) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke. Korisnik kredita je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja."
III. Utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5102901666 od dana 16.03.2006.g. a koji glasi: „ mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke“.
IV. Utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5102901666 od dana 16.03.2006.g. a koji glasi: "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% ( dva cijela pedeset posto ) naknade na iznos kredita odnosno minimalno =200,0 HRK ( dvjesto kuna), obračunate s datumom ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana."
V. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320 isplatiti tužitelju AE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenog tečaja iznos od 455,02 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022.g. određenim, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 01.01.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućim:
-na iznos od 14,05 EUR tekućim od 10.11.2009.g pa do isplate,
-na iznos od 25,69 EUR tekućim od 09.12.2009.g pa do isplate,
-na iznos od 31,51 EUR tekućim od 09.01.2010.g pa do isplate,
-na iznos od 35,30 EUR tekućim od 09.02.2010.g pa do isplate,
-na iznos od 34,90 EUR tekućim od 09.03.2010.g pa do isplate,
-na iznos od 41,25 EUR tekućim od 11.04.2010.g pa do isplate,
-na iznos od 45,56 EUR tekućim od 08.05.2010.g pa do isplate,
-na iznos od 52,73 EUR tekućim od 10.06.2010.g pa do isplate,
-na iznos od 62,03 EUR tekućim od 09.07.2010.g pa do isplate,
-na iznos od 51,60 EUR tekućim od 10.08.2010.g pa do isplate,
-na iznos od 60,40 od 09.09.2010.g. pa do isplate,
VI. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320 isplatiti tužitelju AE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime ulazne naknade iznos od 785,60 EUR zajedno s zakonskim zateznim kamatama po stopi koja do 31.12.2007.g. teče po čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008.g. pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do 31.12.2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 01.01.2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućim od 22.03.2006.g. pa do isplate,
VII. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.343,99 EUR u roku od 15 dana zajedno s zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana donošenja presude pa do isplate.
Obrazloženje
1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je s tuženikom kao kreditorom dana 16.03.2006.g. sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5102901666 kojim se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 50.735,00 CHF protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Odredbom čl. 8 Ugovora ugovoreno je kamata koja je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 8,05% godišnje. Također ugovoreno je da se ista mijenja u skladu s odlukom banke. Navedene odredbe Ugovora o kreditu po kojem banka svojevoljno mijenja kamatnu stopu, ovisno o svojoj odluci je neodređena, neodrediva i nerazumljive potrošačima i kao takve su dovele iste u neravnopravan položaj. Naime, o istoj se nije pojedinačno pregovaralo već je o promjenama iste, banka odlučivala samostalno, bez ikakvog utjecaja potrošača ( ovdje tužitelja ), dok potrošač ( ovdje tužitelj ) s druge strane, čak nije ni znao temeljem kojih parametara se ista određuje budući da u navedenom ugovoru o kreditu se nikakvi parametri ni ne spominju. Naime tuženik nije uopće na valjan i razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njeno formiranje tijekom trajanja ugovornog kreditnog razdoblja, a na temelju čega je tužitelj mogao kao potrošač spoznati učinke koje će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Također radi se o tipskoj odredbi banke koja je unaprijed bila formulirana u standardnim ugovorima o kreditima od strane banke te potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Na taj način dolazi do situacije značajne neravnopravnosti odnosno neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer banka jednostrano određuje obvezu potrošača koje promjene potrošač ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može čak ni provjeriti, budući da nema nikakvih egzaktnih kriterija.
1.1.Navedena neravnopravnost i neravnoteža čini navedenu odredbu nepoštenom i kao takvu ništetnom sukladno čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/2003 ). Naime člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/2003 ) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također u istom članku je navedeno da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Unatoč navedenom tuženik je mijenjao prvotno određenu kamatnu stopu od 8,05% jednostranom odlukom protivno načelu savjesnosti i poštenja, bez da je za takvu promjenu tražio suglasnost tužitelja i bez da je tužitelj imao bilo kakve mogućnosti utjecaja na navedeno i bez mogućnosti pregovaranja. Navedenu kamatnu stopu tuženik je mijenjao s početne 8,05% i to:
- dana 01.04.2009.g. na 9,00%,
- dana 06.10.2011.g. na 8,65%,
- dana 13.06.2014.g. na 8,643%,
- dana 01.12.2014.g. na 8,631%,
1.2.Opisano nedopušteno postupanje tuženika je potvrđeno Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P-1401/2012 i presudom Visokog Trgovačkog suda pod posl.br. Pž 6632/2017 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/2018 u povodu kolektivne tužbe te je navedenom presudom utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.04.2004.g. do 31.12.2008.g. a koje povrede traju i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristenepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.“
1.3.Sukladno čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavka 1. Zakona o parničnom postupku da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štitit. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Budući da je ugovor o kreditu nesporno sklopljen u periodu obuhvaćenom presudom ( ugovor o kreditu sklopljen dana 16.03.2006.g. a presuda se odnosi na razdoblje od 01. travnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. ) donesenom u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud vezna za pravna utvrđenja iz citiranih presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske. Također, u članku 5. ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 216 mjesečnih anuiteta a iznos anuiteta je 445,45 CHF te se povrat obveza iz ugovora ( iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi ) obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke. Navedena klauzula u ugovoru je također temeljem kolektivne tužbe presudom Trgovačkog sud u Zagrebu pod posl.br. P-1401/2012 i Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-6632/17 utvrđena nepoštenom u odnosu na potrošača te kao takvom ništetnom. Naime člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/2003 ) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također u istom članku je navedeno da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
1.4.Citirane odredbe prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju moraju se tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ koja pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u čl. 3. st. 2. koji glasi: Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora“. Tužitelj prilikom sklapanja ugovora nikako nije mogao utjecati na navedenu odredbu odnosno o navedenoj odredbi uopće nije pojedinačno pregovaralo već je ista bila sadržana u tipskom ugovoru tuženika. Također tužitelj ističe da tuženik nije tužitelju predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjima, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koja za njega proizlaze iz valutne klauzule u švicarskom franku. Naime, u vrijeme kada je sklapao ugovor, tužitelj nije ništa znao o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula u CHF niti ga je tuženik uredno i u razumnoj mjeri obavijestio i upozorio na konkretne rizike koje ugovaranje valutne klauzule u CHF donosi. Samim time tužitelj nije ni mogao razumjeti sporne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili ne. Naime tužitelj nije bio upozoren da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, te da isto predstavlja sigurno ulaganje samo za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače kao primatelje kredita. Dakle, pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke uključujući i ovdje tuženika, a ne prosječni potrošač pa tako ni ovdje tužitelj. S navedenom okolnosti kao i opasnosti koje donosi ugovaranje valutne klauzule u Švicarskom franku kao specifične valute, tuženi je kao banka zbog svog stručnog znanja svakako znao odnosno bio je svjestan navedenog, dok s druge strane tužitelj kao obični građanin koji nije ekonomske struke, to isto nije mogao znati, a banka odnosno tuženik, protivno načelu savjesnosti i poštenja, nije tužitelja na navedeni rizik upozorila. Unatoč navedenom, cjelokupni rizik navedenog ugovornog odnosa prebačen je na tužitelja koji je kao potrošač nesumnjivo slabija strana u ugovornom odnosu. Dakle navedena odredba o kojoj se između ugovornih strana nije pojedinačno pregovaralo, a koja je sastavni dio tipskog ugovora koji je banka unaprijed sastavila, upravo zbog već opisanog nesavjesnog i nepoštenog postupanja banke predstavlja značajnu neravnotežu među ugovornim stranama, i to na štetu potrošača. Napomenuli su da tuženik kao stručnjak nije upozorio niti informirao tužitelja kao potrošača o rizicima koji se vežu uz ugovaranje valutne klauzule u švicarskom franku, pa samim time tužitelj nije ni bio svjestan rizika koji preuzima. Sama nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu ovdje tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik za taj rizik zna ali ga prešućuje te istovremeno nudi kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima kao najpovoljniju priliku u odnosu na druge valute, bez da potrošača upozori o rizicima koji su vezani uz tu valutu. Na taj način potrošač je, protivno načelu poštenja i savjesnosti, navođen na sklapanje ugovora s rizičnom valutom. Pri tome dolazi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao potrošač i dužnik ima obvezu vratiti tuženom i neizvjesna je cijena, jer se kamata plaća u istoj valuti, švicarskom franku.
1.5. Dakle oba bitna elementa ugovora su promjenjivi i neizvjesni, s tim da tuženik kao vjerovnik zna da uz valutu u švicarskom franku postoji poseban rizik koji na kraju snosi kao potrošač isključivo tužitelj jer on navedeni kredit otplaćuje u kunama, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti je ovisna glavnica koju tužitelj otplaćuje u kunama. Navedenim postupanjem, odnosno ugovaranjem odredbe kojom se glavnica veže uz švicarski franak, došlo je do znatne neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača jer banka kao kreditor prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći i posebni rizik valutne klauzule koji je vezan uz švicarski franak kao valutu utočišta, uz činjenicu da tuženik kao kreditor navedenu odredbu razumije, a potrošač uopće ne razumije kakav je rizik preuzeo. Također, neravnoteža postoji već u samoj činjenici da se radi o tipskom ugovoru tužitelja s navedenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a kojima je tužitelj preuzeo rizik franka na sebe, ne znajući za njega jer ga banka nije o tome informirala.
1.6.Opisano nedopušteno postupanje tuženika je potvrđeno i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P-1401/2012 i Visokog Trgovačkog suda pod posl.br. Pž-6632/17 u povodu kolektivne tužbe te je navedenom presudom utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.04.2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
1.7.Sukladno čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavka 1. Zakona o parničnom postupku da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štitit. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Budući da je ugovor o kreditu nesporno sklopljen u periodu obuhvaćenom presudom ( ugovor o kreditu sklopljen dana 16.03.2006.g. a presuda se odnosi na razdoblje od 01. travnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. ) donesenom u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud vezna za pravna utvrđenja iz citiranih presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske. Tuženik je unatoč činjenici da je tužitelj bio u preplati raskinuo ugovor tako da je cijeli dug učinio dospjelim dana 31.01.2017.g. unatoč činjenici da je tužitelj u tom trenutku bio u preplati i to za iznos od 758,57 EUR/5.715,49 kn.
1.8.Također tuženik je temeljem odredbe 10. Ugovora o kreditu naplatio korisniku kredita 2,500% naknade na iznos kredita odnosno iznos od 785,60 EUR/5.919,13 kn koji iznos je tužitelj platio dana 21.03.2006.g.. Vezano za navedenu ugovornu odredbu tužitelj navodi kako se o istoj nije posebno pregovaralo, a kako se o istoj nije posebno unaprijed pregovaralo tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe te je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/03, odnosno ista bi bila i ništetna prema odredbi čl. 102. u svezi odredbe čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača. Naime, nigdje u Ugovoru se ne navodi od čega se sastoji jednokratni troškovi za obradu kredita, odnosno koji su to troškovi koji kreditor ima prilikom obrade. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskim ugovorima, to je očito da se o odredbama tih ugovora po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se je moglo pojedinačno pregovarati. Nadalje, o nepoštenosti odredaba o ulaznoj naknadi govori i presuda Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koja kaže: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“
1.9. Slijedom navedenog tužitelj je predložio da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 1. predmetnog ugovora o kreditu, kao i dio odredbe sadržan u čl.6. Ugovora o kreditu i sadržan u čl. 8. i 10. predmetnog ugovora o kreditu, kao i da se naloži tuženiku da tužitelju isplati na ime preplaćenog tečaja iznos od 758,57 EUR, te da mu isplati iznos plaćen za ulaznu naknadu od 785,60 EUR.
2. Tužitelj je podneskom od 1.10.2025. sredio tužbeni zahtjev, time da je isti ponovno sredio podneskom od 29.12.2025. nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja, kao i dopune nalaza i mišljenja vještaka tražeći isplatu u iznosu od 455,02 EUR, u točci V. tužbenog zahtjeva, te isplatu od 785,60 EUR u točci VI. tužbenog zahtjeva.
3. U odgovoru na tužbu tuženik je prije upuštanja u raspravljanje naveo da je odredbom čl.16. Ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke čime su potvrđene zakonske odredbe o opće mjesnoj nadležnosti za tuženika i to odredbi čl. 46. i 48. ZPP-a. Nadalje, u odgovoru na tužbu tuženik prigovara pasivnoj legitimaciji iz razloga što je za potraživanje tuženika temeljem Ugovora o kreditu zakoniti vlasnik postalo društvo B2 kapital d.o.o., kao cesionar, temeljem Ugovora o cesiji zaključenog između tuženika i navedenog društva. Tuženik ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja navodeći da uplate nisu vršene samo od strane tužitelja nego i od strane drugih osoba, pa bi tužitelj mogao potraživati navodno preplaćene iznose koje je sam vršio, time da je razvidno da su uplate vršene od strane gđe. RE. Tuženik ističe prigovor zastare navodeći da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok, a tužba je podnijeta 1.travnja 2023. Tuženik osporava tužitelju status potrošača već navodi da je teret dokaza da je potrošač na tužitelju. Tuženik navodi da su odluke VS RH od 3.rujna 2019., poslovni broj: Rev-2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka VTS RH, poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018. nepravilne i nezakonite, te se poziva na odluku suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/2020 iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/ nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl.22. Zakona o obveznim odnosima. Ističe da su tužitelji bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže uz valutu CHF. Potrošačima, pa tako i tužitelju su prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita. Navodi da je iz brošure stambeni krediti Erste banke, a koja je bila prilog uz „ Novi list“ , a koje su dobivali potencijalni korisnici krediti, pa tako i tužitelj vidljivo da je tuženik upozoravao posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u CHF ili USD. Tvrdi da je tužitelju bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF slijedom čega je predložio saslušanje službenika banke NE i SE. Glede promjene kamatnih stopa navodi da su sve promjene izvršene sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Navodi da nije nepoštena niti ništetna odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrane izmijeniti odredbu o cijeni koja je uvjetovana kretanje određenih indeksa odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluga nema utjecaj. Tuženik je tek od stupanja na snagu metodologije kojom je predviđena obveza definirati parametar fiksnu maržu i razdoblja promjena kamatnih stopa odnosno od 1.1.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope. Smatra da su parnične stranke u vrijeme zasnivanja predmetnog ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva , a ne fiksna kamatna stopa. Glede naknade za obradu kredita navodi da je ista jasna, razumljiva, lako uočljiva, izražena u točno naznačenom postotku od 2,5 % na iznos kredita, pa je bez predmetno utvrđivati eventualnu nepoštenost odnosno ništetnost navedene odredbe. Tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. S obzirom na troškove nastale tuženiku prilikom obrade kredita, tuženik je naplatio naknadu u visini od 2,5 % od visine predmetnog kredita u iznosu od 5.919,13 HRK.
4. Ovosudnim rješenjem od 4.prosinca 2023. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu kao neosnovan, a koje rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Gž-844/2024-2 od 12.ožujka 2024.
5. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u priloge priložene uz tužbu ( list 11-79 spisa), odgovor na tužbu s prilozima ( list 87-283 spisa), podnesak tužitelja od 29.6.2023. ( list 286-298 spisa), rješenje od 4.prosinca 2023. ( list 299-302 spisa), žalbu tuženika ( list 308 -364 spisa), rješenje Županijskog suda u Zagrebu, broj: Gž- 844/2024 ( list 371-378 spisa), podnesak tužitelja ( list 392 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije ( list 397-406 spisa), podnesak tužitelja ( list 413 spisa), očitovanje vještaka ( list 416 i 417 spisa), podnesak tužitelja ( list 422-423 spisa), očitovanje vještaka ( list 426-427 spisa), podnesak tužitelja ( list 431-432 spisa), očitovanje vještaka s dopunom nalaza ( list 437-444 spisa), podnesak tužitelja ( list 447-449 spisa), dopunu nalaza i mišljenja vještaka ( list 454-457 spisa), podnesak tužitelja od 29.12.2025. ( list 460-462 spisa), iskaz vještaka Mikac Matije, te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja, time da je tužitelj na ročištu dana 26.rujna 2024. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka RE, dok je tuženik odustao od saslušanja predloženih svjedoka, djelatnica tuženika NE i SE.
6. Tužitelj je izjavio da mu je predmetni kredit trebao radi prebijanja ranijeg stambenog kredita kojeg je uzeo radi renoviranja kuće 2001.godine. Kako je bio klijent tuženika nije se raspitivao o uvjetima kredita u drugim bankama. Prvi kredit bio je vezan uz njemačke marke. Kada je došao u banku pitao je koji iznos kredita može dobiti s obzirom na svoje prihode. Za prebijanje kredita odlučio se zbog financijskih razloga. Djelatnik banke ponudio mu je samo kredit u CHF, ne navodeći razloge radi čega nudi isti kredit. Nije kazao da postoje bilo kakvi rizici vezani uz CHF, nije spominjao termin valute utočišta, niti mu je kazao koju valutu u RH štiti HNB. Ne zna da li se radilo o kreditu s fiksnom ili promjenjivom kamatnom stopom. Djelatnik banke nije ulazio u to da li mu i koliko u slučaju promjene kamatne stope rata kredita može rasti , a niti mu je predočio niti uručio odluku banke u kojoj su navedeni parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope. Prilikom tog preliminarnog razgovora nije mu bilo predočeno koliko bi mu bila rata kredita. Kada mu je kredit bio odobren dobio je obavijest da se nađu kod javnog bilježnika Marodi Ivana , te su on i njegova supruga koja mu je bila založni dužnik otišli do javnog bilježnika gdje je bio nazočan i djelatnik banke. Javni bilježnik objasnio mu je osnovne stavke ugovora i to iznos kredita, visinu rate, rok otplate i što će se desiti ako ne plaća kredit. Prije toga nije vidio Ugovor o kreditu, niti ga je mogao pročitati. Prihvatio je što mu je bilo predočeno i nije imao saznanja da bi mogao pregovarati o bilo kojoj odredbi ugovora. Ne sjeća se da li je javni bilježnik pročitao da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Uz predmetni ugovor dobio je i otplatni plan. Kod prvog kredita kojeg je uzeo 2001.godine rata kredita bila je kontinuirano ista, pa nije imao saznanja da bi po predmetnom kreditu rata kredita mogla rasti, a na to ga nije upozorio niti djelatnik banke kod preliminarnog razgovora vezano uz predmetni kredit. U otplatnom planu sve rate kredita su bile iste. Kuća za koju je uzeo prvi kredit 2001.godine, a nakon toga i predmetni kredit je obiteljska i služi za stanovanje njega i njegove obitelji. Kuću nikad nije iznajmljivao niti je u njoj imao poslovni prostor. U vrijeme uzimanja predmetnog kredita bio je ekonomista, radio je na poreznoj upravi, nije imao obrt niti firmu. Vezano uz tzv. ulaznu naknadu nitko ga od djelatnika banke prilikom prvog razgovora o mogućnosti dobivanja kredita, a ni kasnije nije upozorio na navedenu odredbu, a istu nije spominjao niti javni bilježnik. Nije se mogao sjetiti koliko je iznosila prva rata predmetnog kredita, dok mu se čini da je najviša rata bila oko 600,00 EUR-a , time da zna da se rata kredita od početka znatno povećala, možda čak i do 60 %. Nije išao u banku pitati za razlog jer su svi znali što se zbiva vezano uz CHF. Banka mu nikad nije ponudila konverziju kredita. Čini mu se da je predmetni ugovor banka raskinula 2017.godine i da je te godine B2 kapital otkupio predmetni ugovor. Rate kredita skidali su mu s plaće svaki mjesec, a kako su rate bile veće od iznosa koji mu se skidao s plaće došlo je do razlika koje nije mogao podmiriti, a slijedom čega je došlo do raskida ugovora o kreditu.
7. Između stranaka činjenično nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o kreditu broj: 51401652-5102901666 od 16.3.2006., te nije sporno da je prednik tuženika plasirao tužitelju kredit od 50.735,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, namjena kredita je hipotekarni kredit građana, gotovinski kredit uz hipoteku i kamatna stopa 8,05 %.
8. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača /03 koji je vrijedio u utuženom periodu ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
9. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
10. Odredbom članka 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
11. Odredbom članka 11. Zakona o obveznim odnosima koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine''/91, dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 12. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, dok se tužitelj greškom poziva na čl. 4. ZOO/05 koji nije vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora.
12. Prema odredbi članka 15. ZOO/91 sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 16. ZOO/91 propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
13. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi. Među strankama je sporno i da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica ( valutna klauzula), te odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva tijekom otplate kredita, kao i odredba koja se odnosi na ulaznu naknadu odnosno naknadu za obradu kredita.
14. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelj postupanjem tuženika (banke ) oštećen, a pozivajući se na presude Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018., presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-140/12, na Zakon o zaštiti potrošača, kao i odredbu čl. 502. C. Zakona o parničnom postupku.
15. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.
16. Odredbom članka 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
17. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima ''(Narodne novine'' broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. - dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
18. Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
19. Prema odredbi čl. 96.st.1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno Načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca , te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
20. Sud je u pojedinačnom postupku u kojem potrošač zahtjeva restituciju zbog nepošteno ugovornih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi. U ovom postupku tužena nije predložila dokaz na okolnost da je u postupku sklapanja ugovora o kreditu dala tužitelju odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe o ulaznoj naknadi, na način da bi predložila saslušanje djelatnika banke s kojim je tužitelj razgovarao o predmetnom kreditu.
21. Ovaj sud smatra da je okolnost da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru , te da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača , pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 96.st.1. i čl. 102.st.1. ZZP/07. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl.100 ZZP/07 ( prema kojoj ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno, lako razumljive i moraju biti lako uočljive ) podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. To nužno ne znači da u Ugovoru o kreditu treba specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade, za obradu i odobravanje kredita. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije formiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, dakle da nije upoznat s razlozima koji opravdavaju plaćanje ulazne naknade odnosno koje usluge i troškovi ulaze u naknadu i u kojoj visini svaki od njih. Nesporno je da je tužitelj mogao izvesti zaključak o visini naknade s obzirom da je određena u postotku iznosa kredita, time da je ugovor o kreditu prvi put vidio kod javnog bilježnika koji ga je upoznao s osnovnim elementima ugovora, ali mu nije predočio da se u ugovoru nalazi odredba o ulaznoj naknadi, niti mu je predočena informacija o svrsi te naknade.
22. Kod ocjene postupanja suprotno Načelu savjesnosti i poštenja ovaj sud smatra da je potrebno ocijeniti da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i tijekom pojedinačnih pregovora, odnosno da li je banka uzela u obzir zakonite interese potrošača, pa je sukladno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na takvu ugovornu odredbu. Kako se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i o spornoj odluci se nije pojedinačno pregovaralo može se zaključiti da banka o zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.
23. Da li se predmetnom spornom ugovornom odredbom uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača ocjenjuje se ne samo ocjenom iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobrenje kredita, već ocjenom da li bi neprihvaćanjem takve odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava ( zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge obveze ili naknade). Iz iskaza tužitelja proizlazi da bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor.
24. Člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača/14 propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, a spomenuti Zakon u čl. 3. navodi da isti zakon između ostalog sadrži odredbe koje su u skladu s aktom Europske unije, Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama).
25. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
26. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).
27. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).
28. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.
29. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.
30. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).
31. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.
32. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.
33. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 09. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik konkretno u razdoblju od 10.9. 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju- Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 01.studenog 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008.god. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ujedno navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1.4.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tužena postupila suprotno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno Zakonu o obveznim odnosima.
34. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
35. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.
36. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).
37. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.
38. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
39. Prigovor zastare tuženika je neosnovan. Naime, u pogledu stjecanja bez osnove, zastarni rok iznosi, 5 godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim presudama broj: Rev2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Međutim građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, korigirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda od 31.siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF ( Su-IV-33/2022) prema kojem ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok sukladno tekstu oba prednja navedena pravna shvaćanja počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju , a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Odredbom čl.241. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05, 45/08, 125/11, 78/2015, 29/18, dalje ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine. Odredbom čl. 225. ZOO propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i na valutu CHF pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača i to glede promjenjive kamatne stope s danom donošenja presude VTS RH , poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 14.lipnja 2014. , a glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF danom donošenja presude VTS RH , poslovni broj: Pž- 6632/2017-10 od 10.lipnja 2018. Tužba tužitelja podnijeta je 13.4.2023., pa nije osnovan tuženikov prigovor zastare s obzirom da tužitelj od tuženika traži isplatu na ime preplaćenog tečaja, a ne promjenjive kamatne stope. Ujedno u odnosu na zahtjev za isplatu radi se o zahtjevu iz čl.323.st.1. ZOO, a zastarni rok za restitucijski zahtjev počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi konkretno od pravomoćnosti presude donesene u ovom slučaju.
40. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.
41. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.
42. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).
43. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.
44. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.
45. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.
46. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.
47. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.
48. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.
49. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.
50. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati.
51. S obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumentaciju i iskaz tužitelja, kao i podatke koji proizlaze iz predmetnog ugovora o kreditu gdje je tužitelj naveden kao fizička osoba koja uzima stambeni kredit sud utvrđuje da je isti potrošač.
52. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.
53. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.
54. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.
55. Radi utvrđivanja osnovanosti visine potraživanja sud je proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje po vještaku Mikac Matiji, mag.oec. Iz nalaza i mišljenja vještaka od 15.siječnja 2025. proizlazi da je tužitelj u periodu od stavljanja kredita u korištenje do datuma otkaza ugovora o kreditu, 31.7.2017. ukupno na ime dospjele glavnice i kamata uplatio 270.913,56 HRK, dok ukupne obveze po istoj osnovi u slučaju preračuna prema početnom tečaju iznose 275.244,46 HRK iz čega proizlazi da je na datum otkaza ugovora o kreditu korisnik kredita na ime dospjele glavnice i kamata dugovao iznos od 4.330,90 HRK odnosno 574,81 EUR. Na ime ulazne naknade korisnik, tužitelj, je na dan 21.3.2006. uplatio 5.919,13 HRK odnosno 785,60 EUR prema fiksnom tečaju. U dopuni nalaza i mišljenja od 10.srpnja 2025. vještak navodi da je ukupno prema početnom tečaju u razdoblju do datuma otkaza kredita na ime glavnice i kamata trebalo biti naplaćeno 275.244,46 HRK što je za 3.411,17 HRK više nego što je ukupno uplaćeno tijekom razdoblja otplate, dakle da tužitelj na datum otkaza ima manjak uplata od 3.411,17 HRK kada se iz obračuna isključe sve zatezne kamate i troškovi opomena. Na ime ulazne naknade tužitelj je uplatio 5.919,13 HRK, a ako se u obračun uvrsti i uplata na ime ulazne naknade tada je tužitelj do datuma otkaza ugovora o kreditu uplatio 2.507,96 HRK odnosno 332,86 EUR više.
56. U dopuni od 2.prosinca 2025. vještak navodi da tužitelj na datum otkaza ima višak uplata od 3.428,32 HRK odnosno 455,07 EUR kada se iz obračuna isključe sve zatezne kamate i troškovi opomena, da ukoliko se u obračun uvrsti i uplata na ime ulazne naknade na datum 31.3.2006. tada je tužitelj do datuma otkaza Ugovora o kreditu uplatio 9.347,45 HRK više, a što prema fiksnom tečaju konverzije za EUR iznosi 1.240,62 EUR.
57. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja podneskom od 29.12.2025. specificirao tužbeni zahtjev, dok se tuženik nije očitovao na dopunu nalaza i mišljenja vještaka kao niti na sređen tužbeni zahtjev tužitelja od 29.12.2025.
58. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica činjenice da su dijelovi članka 3. i članak 5. Ugovora o kreditu ništetni. Nadalje, odredbe čl.502.c st.1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 155. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ /91;dalje u tekstu: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, kao i plaćanje naknade za obradu kredita, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.
59. Zbog iznijetog su neosnovani navodi tuženika da se u slučaju restitucijske štete kao što je u ovom slučaju odluka iz kolektivnog spora ne bi primjenjivala.
60. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Stoga su neosnovani navodi tuženika da je za vrijeme trajanja kredita bilo neizvjesno kretanje kune te CHF a što tuženik nije mogao predvidjeti budući da je ništetnost valutne klauzule vezana za CHF i promjenjive kamatne stope CHF već utvrđeno u kolektivnom sporu a za koje odluke je ovaj sud vezan a kao to je već i pojašnjeno. Tuženik je tvrdio da je svoje klijente, pa tako i tužitelja upozoravao na rizike uzimanja kredita u CHF na način da je pažljivo educirao svoje zaposlenike, o načinu ugovaranja kredita u valuti CHF, time da isto nije dokazao odnosno odustao je od dokaznog prijedloga saslušanjem djelatnika banke koji su s tužiteljem pregovarali o predmetnom kreditu.
61. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez dijelova ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene). U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označeni dijelovi odredbi ugovora, a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati. Neosnovano je pozivanje tuženika na činjenicu da su valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa dopuštene zakonom što nije sporno, ali je u konkretnom slučaju su takove odredbe bile nedopuštene budući da su ugovorene na štetu potrošača a kao što je u gornjem dijelu i pojašnjeno. (tako i ŽS Vž. Gž. 503/20 od 19.5.2020.g., Gž. 53/21 od 3.2.2021.g., Gž. 1469/20 od 10.3.2021.g., Žs Osijek Gž 4456/20 od 15.3.2021.g.)
62. Odredbom članka 103./91 ZOO koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništav, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
63. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštena, a imajući u vidu nedvojbenu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, zaključuje se da su dijelovi predmetnih odredbi ugovora o kreditu protivne citiranim prisilnim propisima i moralu društva te se zaključuje da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine/91 - dalje u tekstu: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 186. ZOO-a/91. Stoga je neosnovan prigovor tuženika prema kojem bi tužitelj imao pravo na kamatu tek od postavljanja zahtjeva budući da je tuženik već pri sklapanju ugovora bio nepošten pa je dužan platiti zatezne kamata od dana stjecanja.
64. Odredbom čl. 55. st.1. ZZP-a/14 određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba te da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
65. Što se tiče istaknutog prigovora prijeboja po tuženiku sukladno čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primala na temelju takvog ugovora. Sud je mišljenja da ova tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz čl. 323. ZOO jer plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužitelj nije ništa primio, odnosno stekao bez osnove, jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa ne postoji obveza tužitelja vraćanja nečeg što nije niti primio. Osim toga tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je upravo suprotno tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Dakle, da bi se radilo o procesnog pravnom prigovoru radi prebijanja potrebno je da tuženik ima postojeću tražbinu prema tužitelju , a u ovom slučaju u naravi ne postoji nikakva tražbina tuženika prema tužitelju osobito ne ona koja bi bila kompencibilna, radi čega je sud odbio tuženikov prigovor radi prebijanja.
66. Tužitelj je nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 29.12.2025. na način da je povukao dio tužbenog zahtjeva, a na što se tuženik nije očitovao slijedom čega se smatra da je pristao na povlačenje dijela tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 193.st.2. Zakona o parničnom postupku.
67. S obzirom na navedeno tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela takvog ugovora u konkretnom slučaju primio sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Temeljem navedene zakonske odredbe u vezi s čl.323. st.1. ZOO tuženik je dužan vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita do 30.9.2015., pa nadalje do isplate, po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29.st.1. i 2. ZOO.
68. Valja istači da se tuženik ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje razlog ništetnosti radi koje se vodi ovaj postupak, pa stoga zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose teku od dospijeća pojedinog iznosa, pa do isplate, a ne od presuđenja.
69. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.
70. Zbog iznijetog je riješeno kao u izreci.
71. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 138/2023, dalje Tarifa). Tužitelju je priznat trošak punomoćnika i to za sastav tužbe ( Tbr.7/1 Tarife) u iznosu od 200,00 eura, za sastav podneska od 29.6.2023. i 29.12.2025. ( Tbr.8/1 Tarife) i to za svaki podnesak u iznosu od 200,00 eura, za sastav podneska od 19.2.2025., 1.4.2025., 18.6.2025. ( Tbr.8.3 Tarife) u iznosu od 100,00 EUR svaki, zastupanje na ročištu dana 8.7.2024., 26.9.2024., 2.10.2025., 11.3.2026. ( Tbr. 9/1 Tarife) za svako ročište u iznosu od 200,00 eura, što ukupno iznosi 1.700,00 EUR kojemu iznosu treba dodati PDV u iznosu od 425,00 EUR, te trošak vještačenja od 165,90 EUR, trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09 EUR, a što ukupno iznosi 2.343,99 EUR. Tužitelju nisu priznati troškovi sudske pristojbe za presudu s obzirom da je isti oslobođen od plaćanja istih troškova, te mu za podneske od 19.2.2025., 1.4.2025. i 18.6.2025. nije priznat iznos sukladno Tbr.8.1. već sukladno odredbi čl. 8.3. Tarife.
Čakovec, 13.travnja 2026.
S u t k i n j a:
Jasna Vehtersbah-Stojan
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku prijepisa iste, putem ovog suda na nadležni županijski sud sukladno čl. 4. st. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine br. 128/14), pismeno u tri istovjetna primjerka.
O tome obavijest:
1. tužitelj po pun.
2. tuženik po pun.
