Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2
52440 Poreč-Parenzo
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice UŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane p.p. Igoru Vretenaru, odvjetniku u Labinu, protiv tuženika HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d., OIB 87939104217, iz Zagreba, Jurišićeva 4, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 30. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice, a u odsutnosti tuženika, dana 13. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217 isplatiti tužitelju UŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] novčani iznos od 2.947,25 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate koje se od dospijeća svakog iznosa od: na iznos od 32,79 EUR od 17.10.2009 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 42,03 EUR od 17.11.2009 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 43,36 EUR od 18.12.2009 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 43,36 EUR od 21.01.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 43,36 EUR od 18.02.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 44,69 EUR od 18.03.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 44,69 EUR od 17.04.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 46,01 EUR od 19.05.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 46,01 EUR od 19.06.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 47,34 EUR od 16.07.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 47,34 EUR od 17.08.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 47,34 EUR od 18.09.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 47,34 EUR od 19.10.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 47,34 EUR od 18.11.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 48,67 EUR od 17.12.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 53,98 EUR od 18.01.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 48,67 EUR od 17.02.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 49,99 EUR od 18.03.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 51,32 EUR od 19.04.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 51,32 EUR od 18.05.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 67,25 EUR od 17.06.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 73,88 EUR od 19.07.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 120,34 EUR od 19.08.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 100,43 EUR od 17.09.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 89,81 EUR od 18.10.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 87,16 EUR od 18.11.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 87,16 EUR od 21.12.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 93,79 EUR od 17.01.2012 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 93,79 EUR od 21.02.2012 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 93,79 EUR od 17.03.2012 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 93,79 EUR od 17.04.2012 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 93,79 EUR od 17.05.2012 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 100,43 EUR od 16.06.2012 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 100,43 EUR od 17.07.2012 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 93,79 EUR od 17.08.2012 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 87,16 EUR od 19.09.2012 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 89,81 EUR od 16.10.2012 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 93,79 EUR od 20.11.2012 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 100,43 EUR od 11.12.2012 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 91,14 EUR od 17.01.2013 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 97,77 EUR od 20.02.2013 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 70,57 EUR od 03.04.2013 godine do namirenja tužitelja, uvećavaju i do 31. srpnja 2015. godine određuju po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05) odnosno eskontnoj stopi Hrvatske Narodne Banke uvećane za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 1.287,96 eur, sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova.
Obrazloženje
1. U tužbi podnesenoj 01. lipnja 2021. tužitelj tvrdi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 743353 dana 15. ožujka 2006. godine na iznos od 25.595,00 CHF i to tužitelj u svojstvu korisnika kredita te tuženik kao Kreditor, koji da je solemniziran (potvrđen) kod javne bilježnice iz Labina, Rite Udovičić, broj: OU-209/2006 (dalje: Ugovor o kreditu), a koji Ugovor da nije konvertiran sukladno ZIDZPK/15. Vezano uz očekivani prigovor tuženika na zastaru potraživanja glede ništetnosti valutne klauzule tužitelj navodi kako je Presudom i Rješenjem Vrhovnog Suda Republike Hrvatske od 20. ožujka 2018. Godine, broj: Rev 2245/17-2 utvrđeno kako zastara počinje teći od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda odnosno za tuženika od 14. lipnja 2018. godine te da nastupa nakon pet godina iz čega da je jasno kako predmetno potraživanje nije u zastari vezano uz valutnu klauzulu. S druge strane kada se u predmetnom postupku i ne bi moglo primijeniti utvrđenje Vrhovnog Suda Republike Hrvatske navedeno u Presudi i Rješenju od 20. ožujka 2018. Godine, broj: Rev 2245/17-2 tužitelj vezano uz zastaru potraživanja glede ništetnosti navodi odluku Županijskog suda u Rijeci u presudi Gž 317/2017-2 od 06.03.2018. godine u kojoj da je navedeno: „To znači, u slučaju ništetnosti , koja djeluje (ex tunc) od trenutka zaključenja, kao što je slučaj u ovoj pravnoj stvari riječ, restitucija je dio tog instituta, ne može se odvojeno od njega promatrati i ne može podlijegati zastari.“. Nadalje, tužitelj u skladu s prije navedenim navodi pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. godine, Broj: Su-IV-47/2020-2 u kojem da je navedeno: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Dakle, i prema rješenju posl. br. Gž-666/13 od 9. prosinca 2015. godine Županijskog suda u Rijeci te pravnog shvaćanja VSRH u slučaju ništavosti, koja da djeluje (ex tunc) od trenutka zaključenja ugovora, restitucija da je dio tog instituta i da se ne može odvojeno od njega promatrati i da počinje teći tek utvrđenjem ništetnosti. Dakle, zastarni da se rok iz odredbe čl. 225 Zakona o obveznim odnosima primjenjuje tek nakon donošenja presude o ništavosti ugovora i/ili njegove odredbe. Odredbom čl. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno da je da Kreditor odobrava i stavlja korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu CHF 25.595,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Dalje da je odredbom čl. 3. ugovoreno kako je namjena kredita kupnja vozila. Dakle, u pitanju da je ugovor kojeg sklapa fizička osoba za kupnju vozila u privatne svrhe tj. potrošački ugovor. Odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena da je kamatna stopa od 5,10% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Otplata kredita ugovorena da je odredbom čl. 5. na način da je rok otplate kredita 84 mjeseca. Dalje, odredbom čl. 8. ugovoreno da je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 362,96 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF HNB-a na dan dospijeća. Predmetni ugovor da sadrži osim odredbe o mjesnoj nadležnosti i druge nepoštene odredbe u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP(96/03), a što da ih čini ništetnim temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP (96/03) i to odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu. Predmetnim ugovorom određena da je kamatna stopa kao promjenjiva. Odredbom čl. 2. kreditor da je ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Posebno da se napominje da je predmetna odredba Ugovora, koja da govori o promjenjivosti kamatne stope, odredba koja je u ugovor unaprijed bila formulirana od strane tuženika, a tužitelj prilikom ugovaranja da nije imao baš nikakvu mogućnost utjecaja na sadržaj takvih tipskih klauzula. Štoviše, ista ugovorna odredba sadržana da je u svim ugovorima ove vrste i za ostale korisnike kredita, dakle, nitko od klijenata banke – fizičkih osoba da nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što drugo. Zakon o zaštiti potrošača koji da je važio u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora (N.N. 96/03) da određuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Citirani zakon da određuje da se nepoštenim odredbama posebice smatraju: odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga; odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca; odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Citirani zakon da nadalje u čl. 102. određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, s time da ništavost pojedine odredbe ne povlači i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez ugovorne odredbe. Također da je i člankom 272. (u vezi s člankom 270.) Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) propisano da je ugovor, odnosno pojedina odredba, ništetna ako je činidba neodređena ili neodrediva, a činidba da je odrediva samo ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Dakle, i ZOO-om da je izričito zabranjeno ugovoriti da jedna ugovorna strana sama određuje svoju činidbu/obvezu ili pak obvezu druge ugovorne strane, i kao sankcija da je propisana ništetnost takve odredbe. Dalje, presudom broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine Trgovačkog suda u Zagrebu, a potvrđeno i pravomoćno nakon presude posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine Visokog trgovačkog suda, utvrđeno da je da je tuženik u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača jer da je u potrošačkim ugovorima o kreditiranju koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom da je ugovorena redovna kamatna stopa koja da je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, a koja da je ništetna. Slijedom svih iznesenih činjenica, evidentno da je da je tuženik s tužiteljem kao potrošačem u razdoblju navedenom u presudi VTS-a sklopio ugovor o kreditu kojim da je nametnuo: nerazumljivu, nejasnu, neodređenu i nepoštenu odredbu, prema kojoj da kreditor zadržava pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu, bez referiranja na ikakve određene, egzaktne ili razumne parametre. Pri tome naravno da nije ni u kojem slučaju prilikom sklapanja ugovora dao naslutiti da će mu u budućnosti ugovorenu kamatnu stopu jednostrano mijenjati i da će od tužitelja, zlorabeći položaj neusporedivo jače strane, raspolažući instrumentima prisilne naplate koje da u svakom trenutku može upotrijebiti, uprihoditi još nepripadnu dobit te da se namjerava tako ponašati dugi niz godina te od tužitelja (i ostalih korisnika ovakve vrste kredita) uzimati proizvoljno dodatna financijska sredstva, samo zato što da je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci Banke. Osim ništetnosti promjenjive kamatne stope tužitelj ističe kako je ništetna i ugovorena valutna klauzula u CHF. Navedena da je odredba također nepoštena, a temeljem odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a, a što da je čini ništetnom temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a. U presudi VTSRH posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine vezano uz valutnu klauzulu u CHF između ostaloga navedeno da je kako : „Odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 96. stavka 1. ZZP/07 kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, hrvatski sudovi su dužni tumačiti sukladno cilju Direktive 93/13, koja na određeni način predstavlja pravni i moralni temelj društvenog ponašanja koje se prema citiranim odredbama zahtijeva od sudionika u obveznim odnosima.“ Takvo da je stajalište potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju od 03. rujna 2019. godine pod posl. br. : Rev 2221/2018-11. S obzirom na ponašanje i djelovanje banaka, između ostalih i ovdje tužene Sberbank d.d. tj. ranije Volksbank d.d. vezano uz valutnu klauzulu i informiranje klijenata u presudi VTSRH pod posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. zaključeno da je kako: „Stoga, bez obzira što u vrijeme kad su bili sklopljeni ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora zakonom nije bilo propisano da se u reklamama moraju navesti svi parametri pojedinog kredita, banke su sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošače trebale informirati o svim rizicima koje potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju, ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Temeljna načela kao što je načelo savjesnosti i poštenja postoje upravo zato da bi se njima nadopunile pravne praznine, što je upravo ovdje slučaj.“ Dalje, presudama suda Europske unije u predmetima C-51/17 od 20. rujna 2018. godine i C-186/16 od 20. rujna 2017. godine navedeno da je kako članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena ne može biti ograničen samo na njezinu formalnu i gramatičku razumljivost. Konkretno, korisnik kredita da mora s jedne strane biti jasno obaviješten o činjenici da se sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. U predmetnim da je presudama suda Europske unije istaknuto kako je švicarski franak valuta koja je podložna osjetnim fluktuacijama, a o čemu potrošači- prosječni građani da nisu bili dovoljno i na pravi način informirani. Iz presuda u slučaju „franak“ VTSRH i u tim predmetima izvedenih dokaza jasno da proizlazi kako tuženik, ali ni preostali tuženici iz kolektivnog spora, ne samo da nisu potrošače upozoravali na rizik već da su im preporučali zaduženje u švicarskim francima kao „sigurnoj valuti“ i sl. Dakle jasno da je kako su banke, pa tako i tužena, i vezano uz valutnu klauzulu u CHF počinile povredu odredbi članka 81. ZZP-a, a što da čini tako ugovorenu valutnu klauzulu ništetnom temeljem odredbe čl. 87. ZZP-a. Tužitelj navodi kako prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) i odredbi čl. 118. ZZP, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke te odredbi u kojima se ugovara valutna klauzula u CHF, da ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno kamata i tečaj vraćaju na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu, jer da su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bili poznati. Svi iznosi plaćeni više od iznosa iz početnog otplatnog plana po početnom tečaju, da predstavljaju stjecanje bez osnove te da ih je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa. Glede potrebe za provođenjem dokaznog postupka saslušanjem svjedoka zbog odlučivanja o nepoštenosti odredbi o kojima da je već odlučeno u kolektivnom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi od 19. ožujka 2019. godine pod posl. br. Rev-3142/2018 da je naveo: "S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a." Dakle, sud da bi u pojedinačnom postupku glede nepoštenosti pa time i ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli trebao isključivo provjeriti jesu li ispunjene pretpostavke za primjenu odluke iz kolektivnog postupka na način da utvrdi: da li je tužitelj potrošač te da li su u pitanju tuženik i ugovor obuhvaćeni kolektivnim postupkom. U slučaju da su odgovori potvrdni tada da je sud vezan odlukom iz kolektivnog postupka. Temeljem svega navedenoga, a u skladu s odredbama čl. 12. ZPP-a i čl. 327. ZOO-a, tužitelj predlaže da naslovni sud odluči o ništetnosti odredbi vezanih uz mjesnu nadležnost, valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu predmetnog Ugovora o kreditu kao o prethodnom pitanju. Tako da je tužitelj nakon povećanja tečaja CHF (aprecijacije CHF) plaćao mjesečno veće anuitete kako da će točno financijsko- knjigovodstveni vještak odrediti. Tužitelj predlaže da izračunom financijsko knjigovodstveni vještak odredi razliku uplaćenih iznosa te iznosa koje bi tužitelj uplatio po početnom tečaju početnog anuiteta do isplate kredita (po početnom, srednjem, tečaju određenom na dan sklapanja Ugovora o kreditu tj. jedinom poznatom tečajem tužitelju u vrijeme sklapanja kredita). Izračun da započinje od prve uplate i da završava otplatom kredita. Nadalje, tužitelj da traži povrat cjelokupnog iznosa stečenog bez osnove od strane tuženika, a temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a. Osim stečenog bez osnove od strane tuženika, tužitelj da traži i plaćanje zateznih kamata od dana stjecanja svakog iznosa stečenog bez osnove posebno temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, a sve obzirom na to da je tuženik nepošten stjecatelj. Tužitelj navodi kako je prilikom izračuna preplate uzeto u obzir da je po predmetnoj partiji kredita uplatio 164.445,27 kn. S druge strane iz dostavljene dokumentacije da je vidljivo kako je tužitelj sukladno početnom tečaju od 4,665301 kn za 1 chf te početnom anuitetu od 362,96 CHF trebao uplatiti iznos od 142.239,20 kn. Dakle, temeljem navedenoga tužitelj smatra da je preplatio iznos u visini od 22.206,07 kn, a koji da će se iznos točno odrediti financijsko knjigovodstvenim vještačenjem. Slijedom svega navedenog, tužitelj zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217 isplatiti tužitelju UŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] novčani iznos od 2.947,25 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate koje se od dospijeća svakog iznosa od: na iznos od 32,79 EUR od 17.10.2009 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 42,03 EUR od 17.11.2009 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 43,36 EUR od 18.12.2009 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 43,36 EUR od 21.01.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 43,36 EUR od 18.02.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 44,69 EUR od 18.03.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 44,69 EUR od 17.04.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 46,01 EUR od 19.05.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 46,01 EUR od 19.06.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 47,34 EUR od 16.07.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 47,34 EUR od 17.08.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 47,34 EUR od 18.09.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 47,34 EUR od 19.10.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 47,34 EUR od 18.11.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 48,67 EUR od 17.12.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 53,98 EUR od 18.01.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 48,67 EUR od 17.02.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 49,99 EUR od 18.03.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 51,32 EUR od 19.04.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 51,32 EUR od 18.05.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 67,25 EUR od 17.06.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 73,88 EUR od 19.07.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 120,34 EUR od 19.08.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 100,43 EUR od 17.09.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 89,81 EUR od 18.10.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 87,16 EUR od 18.11.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 87,16 EUR od 21.12.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 93,79 EUR od 17.01.2012 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 93,79 EUR od 21.02.2012 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 93,79 EUR od 17.03.2012 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 93,79 EUR od 17.04.2012 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 93,79 EUR od 17.05.2012 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 100,43 EUR od 16.06.2012 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 100,43 EUR od 17.07.2012 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 93,79 EUR od 17.08.2012 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 87,16 EUR od 19.09.2012 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 89,81 EUR od 16.10.2012 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 93,79 EUR od 20.11.2012 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 100,43 EUR od 11.12.2012 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 91,14 EUR od 17.01.2013 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 97,77 EUR od 20.02.2013 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 70,57 EUR od 03.04.2013 godine do namirenja tužitelja, uvećavaju i do 31. srpnja 2015. godine određuju po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05) odnosno eskontnoj stopi Hrvatske Narodne Banke uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve u roku od 15 dana."
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je zaprimio tužbu tužitelja (dalje kao: „Tužba“), te smatra kako je ista u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani da su zbog sljedećih razloga: a. Potraživanje tužitelja da je u zastari; b. Utvrđenja iz Parnice Potrošač da nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet Tužbe; c. Sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada da nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; d. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost da nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; e. Tužitelj da nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; f. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP). Tuženik da će u nastavku obrazložiti svaki od navedenih razloga. Tuženik navodi da, prije upuštanja u raspravljanje o osnovi tužbenog zahtjeva, stavlja prigovor zastare. Tužitelj da je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 15.11.2021. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv da je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji da propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako da tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2006., za očekivati da je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv da bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji da propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga, sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što da su izričito uključene i tražbine anuiteta) da zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo da bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok da je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo da je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: "Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz Tužbe da bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara da je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. Unatoč tome, tuženik da će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. U ovom sporu da nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci da se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego da se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava da se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali da se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak da je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu da nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega da je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Pravno da nije osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima
koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), da nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno da je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu da je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a. Takav stav zauzeo da je i Županijski sud u Puli, u presudi Gž-311/2018 od 3. rujna 2018., u kojoj da je našao relevantnom okolnost da je tamo tužitelj "… osoba koja ima visoku ekonomsku naobrazbu i bavi se financijskim poslovanjem,…", odnosno utvrđivao da je da li u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi da problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač obzirom da je ekonomske naobrazbe. Takvom praksom sud da je dao do znanja da u svakom pojedinačnom sporu ima mjesta utvrđivanju primjenjivosti načela zaštite apstraktnog (prosječnog) potrošača na konkretnog potrošača. Nesporno da je da su tužitelj i pravni prednik tuženika 15.3.2006. sklopili Ugovor o kreditu, na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 25.595,00 CHF. Nesporno da je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,10 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan dospijeća. Sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a da nije), niti tada da nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presuda Visokog trgovačkog suda RH i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presuda Visokog trgovačkog suda donesenima u kolektivnoj parnici, već da je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. S obzirom na navedeno, tuženik da opravdano tvrdi kako je Tužba nepodobna za raspravljanje i ispitivanje, budući da ista ne sadrži određen tužbeni zahtjev te u kojoj da se cjelokupna argumentacija temelji na, odnosno svi navodi dokazuju isključivo neprimjenjivim utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Od ključne da je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok da se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja da se, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom da se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje da variraju od slučaja do slučaja. Također, a u osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime da se traži primjenjivanje odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014),članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007-56/2013) i članka 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991-70/2019), tuženik da smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljevih navoda kojima da praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji da nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji da je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredbe navedenih članaka stupile da su na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tim više, čak i kada bi (tada nevažeće) odredbe spomenutih članaka mogle biti primjenjive u ovom postupku (a da ne mogu) pozivanje na iste bilo da bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja. Slijedom navedenog, neosnovano da je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na utvrđenja iz Parnice Potrošač kao jedini temelj njegovog postavljenog tužbenog zahtjeva. Tužbeni zahtjev da je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Osnovanost zahtjeva tužitelj da opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a pored toga svoje tvrdnje da nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj da se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor da nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje da se pravo ima primijeniti. Tako tužitelj da uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav da temelji isključivo na utvrđenjima koja da proizlaze iz Parnice Potrošač, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, kako da je ranije obrazloženo u kolektivnom sporu u pitanju da je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja da se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Osim toga da nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope, a ne samo njen rast, što da je evidentno i razumljivo značenje pojma promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, tužitelj da je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako da to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila da je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To da znači, da kada bi utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač i bila primjenjiva na ovaj spor (a da nisu), njima da nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 26. ZOO-a predviđa da se mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate da ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Iako da je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona da niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom da je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To da se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15). Zbog toga da ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Iz svega navedenog da jasno proizlazi da nema mjesta pozivanju na presudu u Parnici Potrošač, a osobito ne na ovako paušalan i neobrazložen način kako da je to učinio tužitelj, bez da je ponudio makar i jedan argument na koji bi se tuženik mogao očitovati, odnosno na koji bi mogao odgovoriti u ovom odgovoru na tužbu. Tužitelj da je Tužbom jednostavno konstatirao kako su odredbe Ugovora o kreditu kojima je utvrđena promjenjivost kamatne stope i vezanost glavnice uz valutu CHF ništetne, cjelokupnu argumentaciju utemeljio na neprimjenjivim rješenjima iz Parnice Potrošač te postavio tužbeni zahtjev koji da u preostalom sadržaju Tužbe ne pronalazi potvrdu, a kamoli dokaz svoje osnovanosti. Tužitelj da nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tužitelj da je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno da je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke da nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako da je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta da nije otpala pa da nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Za početak, pogrešno da je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što da je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom da predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Prema tome, netočno da je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što da je interni akt tuženika i dostupan da je svima. Očito da je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja da je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost da nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost da nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim dijelovima ovog odgovora. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Tuženik da će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji da je kamatna stopa mijenjana da ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima da se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome da posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik da je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada da je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome da se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala da su se kao sigurna, a investitori da su ulaganjima u promatranu regiju bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila da je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile da su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale da su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što da je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji da je ipak ostvarila znatno snažniji rast te da je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila da se na zaduživanje u inozemstvu, što da je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno da proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno da je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada da zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnog ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Da bi takva odluka bila nepoštena da trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje da izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) da je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga. Predmetni spor da uključuje puno širu problematiku od one koju da je tužitelj ogolio na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te da se stoga odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, na ovom mjestu tuženik da opet citira recentnu presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine: „Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine“ 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi.“ Isti stav podržao da je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-2462/03: „Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993.godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“ Slijedom toga, tuženik da opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. Već samim pregledom Ugovora moguće da je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno da je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 4. ugovorena da je valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno da je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno da su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj da je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS da je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem da je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno da navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje da je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje da nisu sadržane u ugovoru, da ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već da eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 99. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 96. ZZP-a da nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 99. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te da je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 96. ZZP, tužitelj da nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako da je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik da u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih da proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR da je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR da uglavnom pada), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele da su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje da se tužitelj poziva u tužbi, kada da se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko da nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo da bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno da je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno da je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj da se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba da mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža da mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno da je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, da ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj da su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna da je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani da nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja da hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja da nije ispunjena u ovom slučaju. Uz navedeno, bitno da je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik da na kraju osobito naglašava ono što da je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to da je da tužitelj – na kojem da je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj da mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom da se tužba mora odbiti. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako da nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva ne osporava. Slijedom navedenog, iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti, u predmetnom postupku da je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj. Razlog zbog kojeg tuženik nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva da je sljedeći. Naime, tužitelj da potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, da nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to da bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje da pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga da ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. Bez obzira na navedeno, tuženik ne prigovara visini istaknutog tužbenog zahtjeva i, posljedično, smatra da nema mjesta provođenju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.
3. U svojoj replici tužitelj navodi da su tvrdnje tuženika o nedokazivanju činjenica nepregovaranja neosnovane, tužitelj da je već predložio svoje saslušanje, a i iz same presude koja da se primjenjuje u ovom postupku, posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine Visokog trgovačkog suda, utvrđeno da je da su Ugovori bili tipski i unaprijed pripremljeni bez mogućnosti pregovaranja. Vezano uz prigovor tuženika na zastaru potraživanja glede ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope tužitelj navodi kako je Presudom i Rješenjem Vrhovnog Suda Republike Hrvatske od 20. ožujka 2018. godine, broj: Rev 2245/17-2 utvrđeno kako zastara počinje teći od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda odnosno za tuženika od 14. lipnja 2018. godine te da nastupa nakon pet godina iz čega da je jasno kako predmetno potraživanje nije u zastari vezano uz valutnu klauzulu. Iz obrazloženja predmetne presude tužitelj navodi kako: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.“ Dakle, eventualna zastara po predmetnom potraživanju tužitelja prema stajalištu Vrhovnog suda Republike da nastupa 2023. godine. Osim toga, tužitelj navodi i odluku Ustavnog Suda Republike Hrvatske, broj odluke : U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. godine. U predmetnom da je postupku osporavana presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, a kojom da je određeno kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Ustavni Sud Republike Hrvatske odbio da je predmetnu ustavnu tužbu te u obrazloženju naveo kako: "Ustavni sud zaključuje da je ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi." Tužitelj navodi kako prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) i odredbi čl. 118. ZZP, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Glede potrebe za provođenjem dokaznog postupka saslušanjem svjedoka zbog odlučivanja o nepoštenosti odredbi o kojima je već odlučeno u kolektivnom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi od 19. ožujka 2019. godine pod posl. br. Rev-3142/2018 da je naveo: "S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a." Dakle, sud da bi u pojedinačnom postupku glede nepoštenosti pa time i ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli trebao isključivo provjeriti jesu li ispunjene pretpostavke za primjenu odluke iz kolektivnog postupka na način da utvrdi: da li je tužitelj potrošač te da li su u pitanju tuženik i ugovor obuhvaćeni kolektivnim postupkom. U slučaju da su odgovori potvrdni tada da je sud vezan odlukom iz kolektivnog postupka. Tuženik da paušalno osporava tužitelju status potrošača. Potrebno da je navesti kako tuženik polazi i od pogrešne pretpostavke kako je na tužitelju teret dokaza glede dokazivanja statusa potrošača. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske da je u reviziji pod posl. br. : Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. godine utvrdio sljedeće: "Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru..." Dakle, kako da tuženik u ovom postupku ničime nije dokazao da tužitelj u predmetnom odnosu nije potrošač isti da se ima smatrati potrošačem. Tuženik da i ne predlaže dokaze radi dokazivanja da tužitelj nije potrošač već da teret dokaza pokušava prebaciti na samog tužitelja. Ukoliko tuženik ne osporava tužbeni zahtjev kako je isti postavljen, osim glede osnove, tada da i tužitelj smatra da nije svrsishodno provoditi vještačenje i spreman da je odustati od predmetnog dokaznog prijedloga.
4. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu br. 743353 od 15. ožujka 2006. (164-171), otplatnu tablicu po kreditu (151-153), plan otplate (154-155) i prometnu karticu (156-163). Odbijeni su prijedlozi za izvođenjem drugih dokaza, jer su već oni izvedeni bili dostatni za utvrđenje odlučnih činjenica.
5. Uvidom u ugovor o kreditu br. 743353 od 15. ožujka 2006. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su taj ugovor sklopili pravni prednik tuženika (Volksbank d.d.), kao kreditor i/ili predlagatelj osiguranja i tužiteljica, kao korisnik kredita i protivnik osiguranja. Ugovorom o kreditu pravni prednik tuženika je odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 25.595,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize na dan isplate. Namjena kredita je kupnja vozila. Rok otplate je 84 mjeseca. Ugovor o kreditu u t. 2.1 sadrži odredbu koja glasi: "Redovna kamata: 5,10 % (petcijelihdesetposto) godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora." Ugovor o kreditu u t. 8. sadrži odredbu koja glasi: "Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od CHF 362,96 (tristošezdesetdva i 96/100 CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća." Dakle, ugovor o kreditu sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s odlukom banke i valutnoj klauzuli u CHF.
Prema čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno, nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.
Namjena kredita iz ugovora o kreditu je kupnja vozila. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi, niti to tuženik tvrdi da je ugovor sklopljen u svrhe koje su namijenjene zanimanju tužiteljice, odnosno, njenoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kraj iznijetog, tužiteljica u ugovoru o kreditu ima svojstvo potrošača, te se radi o potrošačkom ugovoru.
Uvidom u otplatnu tablicu po kreditu, plan otplate i prometnu karticu, utvrđeno je da je od početka otplate kredita kamatna stopa povećavana, kao i da se tečaj CHF mijenjao na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje tužiteljičinih mjesečnih anuiteta. To među strankama ni nije sporno.
Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je pravni prednik tuženika (Sberbank d.d.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.
Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluke Visokog trgovačkog suda RH da je pravni prednik tuženika u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., te o valutnoj klauzuli u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.
Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09), te su subjektivne granice pravomoćnosti donesene presude proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim, tužiteljica se u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz te presude prema kojoj su povrijeđeni njeni interesi time što je, na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršila isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete kakvi bi bili da nije bilo tih ugovornih odredbi.
Ugovor o kreditu, koji predstavlja potrošački ugovor, je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
Prema tome, ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak su nepoštene, budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga, temeljem čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ništetne.
Ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, pri čemu se visina stope kamate određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.
Kraj rečenog, odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su ništetne.
Preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, predstavlja razlika između mjesečnog anuiteta formiranog primjenom početno ugovorene kamatne stope, te tečaja CHF važećeg na dana isplate kredita, s jedne strane i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate, s druge strane.
Među strankama nije sporno da je zbog povećanja kamatne stope i rasta tečaja CHF za vrijeme trajanja ugovora o kreditu došlo do povećanja mjesečnih anuiteta, te da je zbog toga tužiteljica platila tuženiku iznose opisane u tužbenom zahtjevu, na datume opisane u tužbenom zahtjevu (tuženik ne osporava samu visinu tužbenog zahtjeva, odnosno, ne prigovara visini istaknutog tužbenog zahtjeva).
Zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu, tuženik je, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO/05) dužan vratiti tužiteljici iznose koje je primila zbog jednostranog povećanja kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka.
Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni novčani iznos, u smislu čl. 1115. ZOO-a/05, dužan tužiteljici platiti zatezne kamate tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a/05.
Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.
Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.
Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, u odnosu na pravnog prednika tuženika, pravomoćno okončan i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž 6632/17-10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Shodno tome, nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva.
6. Obje su stranke zatražile naknadu parničnih troškova.
Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
Tuženik je izgubio ovu parnicu, pa je dužan tužiteljici naknaditi parnične troškove.
Tužiteljici su priznati sljedeći parnični troškovi za sastav tužbe: 200,00 eur (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), za sastav podneska od 11. srpnja 2022. 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 15. travnja 2024. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za sastav podneska od 09. svibnja 2024. 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 30. ožujka 2026. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za PDV na ove radnje 250,00 eur (Tbr. 46.) i za sudsku pristojbu na tužbu 37,96 eur, ili ukupno 1.287,96 eur.
Tužiteljici, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripadaju i zatražene zatezne kamate na priznate troškove, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a/05, tekuće od dana donošenja odluke do isplate.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. II dispozitiva.
Tužiteljica nije izgubila ovu parnicu, pa nije dužna tuženiku naknaditi parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. III dispozitiva.
U Poreču-Parenzo, 13. travnja 2026.
S u d a c:
Alen Barbić, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.
DNA:
1. tužiteljici p.p.,
2. tuženiku.
S u d a c: v.r.
