REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 4240/24-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja TG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po pun. Martini Radić Šunjić, odvj. u Splitu protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. ZAGREB, OIB: 14036333877, zastupanog po pun. iz odvj. društva T i Petrinović u Zagrebu, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 14. siječnja 2026. g. u prisutnosti zamjenika pun. tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog pun. tuženika, dana 13. travnja 2026. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Dužan je tuženik Addiko bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877, u roku od 15 dana na ime nezakonito naplaćene naknade za prijevremeno smanjenje kredita te na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita isplatiti tužitelju TG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.852,21 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 31. prosinca 2022. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime razlike u iznosima kamata iznos od 3.620,46 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-44,17 EUR teče od 31. srpnja 2007. g. do isplate,

-44,16 EUR teče od 31. kolovoza 2007. g. do isplate,

-67,17 EUR teče od 30. rujna 2007. g. do isplate,

-66,66 EUR teče od 31. listopada 2007. g. do isplate,

-67,14 EUR teče od 30. studenog 2007. g. do isplate,

-66,39 EUR teče od 31. prosinca 2007. g. do isplate,

-67,20 EUR teče od 31. siječnja 2008. g. do isplate,

-67,46 EUR teče od 29. veljače 2008. g. do isplate,

-127,84 EUR teče od 31. ožujka 2008. g. do isplate,

-123,97 EUR teče od 30. travnja 2008. g. do isplate,

-122,02 EUR teče od 31. svibnja 2008. g. do isplate,

-122,81 EUR teče od 30. lipnja 2008. g. do isplate,

-119,87 EUR teče od 31. srpnja 2008. g. do isplate,

-119,25 EUR teče od 31. kolovoza 2008. g. do isplate,

-119,79 EUR teče od 30. rujna 2008. g. do isplate,

-128,74 EUR teče od 31. listopada 2008. g. do isplate,

-121,46 EUR teče od 30. studenog 2008. g. do isplate,

-141,42 EUR teče od 31. prosinca 2008. g. do isplate,

-141,87 EUR teče od 31. siječnja 2009. g. do isplate,

-141,53 EUR teče od 28. veljače 2009. g. do isplate,

-138,90 EUR teče od 31. ožujka 2009. g. do isplate,

-138,27 EUR teče od 30. travnja 2009. g. do isplate,

-134,78 EUR teče od 31. svibnja 2009. g. do isplate,

-131,98 EUR teče od 30. lipnja 2009. g. do isplate,

-131,52 EUR teče od 31. srpnja 2009. g. do isplate,

-104,00 EUR teče od 31. kolovoza 2009. g. do isplate,

-67,78 EUR teče od 30. rujna 2009. g. do isplate,

-66,77 EUR teče od 31. listopada 2009. g. do isplate,

-67,18 EUR teče od 30. studenog 2009. g. do isplate,

-67,39 EUR teče od 31. prosinca 2009. g. do isplate,

-67,89 EUR teče od 31. siječnja 2010. g. do isplate,

-67,10 EUR teče od 28. veljače 2010. g. do isplate,

-67,93 EUR teče od 31. ožujka 2010. g. do isplate,

-67,10 EUR teče od 30. travnja 2010. g. do isplate,

-67,03 EUR teče od 31. svibnja 2010. g. do isplate,

-70,78 EUR teče od 30. lipnja 2010. g. do isplate,

-69,27 EUR teče od 31. srpnja 2010. g. do isplate,

-71,32 EUR teče od 31. kolovoza 2010. g. do isplate,

-2,38 EUR teče od 1. rujna 2010. g. do isplate,

i to po stopi:

-od 15% godišnje u periodu od 31. srpnja 2007. g. do 31. prosinca 2007. g.,

-od 14% godišnje u periodu od 1. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i

-koja se u periodu od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 2.793,35 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 13. travnja 2026. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 3. lipnja 2019. g. ustao tužbom pred ovim sudom, koja je evidentirana pod brojem P 2568/19, u kojoj je naveo da mu je tuženik odobrio stambeni kredit u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju banke na dan plaćanja te da je tuženik bez posebnog ugovaranja i pregovara jednostrano za sebe pridržao pravo za vrijeme trajanja Ugovora primijeniti promjenjivu kamatnu stopu i način obračuna i naplate u skladu s Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom banke. Tužitelju da su temeljem jednostranih odluka tuženika povećani anuiteti uslijed protupravnog povećanja kamate te je tuženik naplatio veći iznos od onog koji je bio ovlašten naplatiti temeljem pravnog posla sklopljenog među strankama. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi da su ništetne te su iznosi temeljem tih odredbi naplaćeni temeljem djelomično ništetnog pravnog posla. Tužitelj se pozvao na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1041/12 od 4. srpnja 2013. g. u predmetu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. te je navedeno što je utvrđeno u tom postupku. Povećanje kamatne stope na temelju ništetne odredbe da je uzrokovalo stjecanje bez osnove na strani tuženika. Ugovorna kamata da treba biti određena ili barem odrediva, a tužitelj se pozvao na odredbe Zakona o obveznim odnosima, Zakona o pravima potrošača te na Direktivu 93/13 EEZ. Stranke u predmetnom Ugovoru da su u različitom položaju s obzirom na znanje, iskustvo i snalaženje u materiji. Tuženik da je bio dužan informirati tužitelja kao korisnika kredita o sadržaju i značenju spornih ugovornih odredbi. Upravo suprotno, da je tuženik jednostrano odredio obvezu tužitelja koji nije mogao predvidjeti promjenu obveze ni izračunati pravilnost izvršenih promjena. Tužitelj se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu C-186/16 te je naveden sadržaj te presude. Korisnici kredita da su ovlašteni temeljem odredbe čl. 131. i 138. Zakona o zaštiti potrošača zatražiti sudsku zaštitu i pozvati se na odluke donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača jer ta odluka obvezuje i ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite individualnih prava. Citirane su i odredbe Zakona o obveznim odnosima o posljedicama ništetnosti. U postupku kolektivne zaštite te u presudi Europskog suda da je utvrđeno kako su banke nesavjesna stranka pa da korisnici kredita imaju pravo i na naknadu štete te na kamate koje teku od dana stjecanja do isplate. Tužitelj je naveo da ne raspolaže dokumentacijom (Ugovorom o kreditu, evidencijom promjene kamatnih stopa po kreditu) koju je tuženik odbio dostaviti pa da nije u mogućnosti postaviti određen tužbeni zahtjev, radi čega je predloženo donošenje rješenja kojim će se tuženiku naložiti dostaviti Ugovor o kreditu, evidenciju uplata po predmetnom kreditu te promjene kamatnih stopa po kreditu za razdoblje od dana sklapanja Ugovora do dana zatvaranja kredita. Navedeno je da će tužitelj, u skladu s odredbom čl. 186. b st. 4. Zakona o parničnom postupku po pribavljanju navedene dokumentacije i nakon izrađenog obračuna urediti tužbeni zahtjev te predložiti donošenje presude kojom će se tuženika obvezati isplatiti tužitelju određeni iznos na ime razlike u iznosima kamata, zatim određeni iznos na ime smanjenja otplate glavnog duga uslijed povećanja kamatnih stopa odnosno povećanja anuiteta i povećanja glavnica te određeni iznos na ime nezakonito naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, sve s pripadajućim kamatama. Istaknuto je (tiskanim slovima) da je predmetni kredit u cijelosti isplaćen prije konverzije.

U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva te je naveo da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog Trgovačkog suda RH. U tim sporovima da su sudovi ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli ali da se bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja ne može obrazloženo tvrditi da su i u konkretnom slučaju navedene odredbe ništetne. Navedeno je da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive pa da nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tuženik da je postupao u cijelosti u skladu sa svim važećim kogentnim propisima (Zakonom o bankama i Zakonom o kreditnim institucijama) te je, dodatno, izradio i javno objavio Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe Adria Bank d.d., a parametri u toj metodologiji da se odnose na referentnu kamatnu stopu, kreditni rizik države i fiksnu maržu. Tuženik da se u cijelosti pridržavao i odredbi Zakona o zaštiti potrošača te da sporni Ugovor o kreditu sadržava pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti. Ugovorna odredba o kamatnoj stopi da je u potpunosti u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima, da se o odredbi koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu pojedinačno pregovaralo kao i da je ta odredba jasna, uočljiva i lako razumljiva. Tužitelju da je prilikom potpisivanja Ugovora od strane radnika tuženika pojašnjena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, a tumačenje spornih ugovornih odredbi da je uslijedilo i u uredu javnog bilježnika. Utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi da bi dovelo do posljedice kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa, a što da nije bila volja ugovornih strana. Tužitelj da je znao da kamatna stopa od 3,88%, koja je vrijedila na dan zaključenja spornog Ugovora, vrijedi samo za prvih šest mjeseci nakon čega može biti povećana. Opreza radi, a radi nejasnog narativnog dijela tužbe, tuženik se osvrnuo i na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. U odnosu na potraživanje naknade istaknuto je da je nejasno i koju točno naknadu tužitelj potražuje. Istaknut je i prigovor zastare. U podnesku od 13. siječnja 2020. g. tuženik je dodao, a ukoliko bi se radilo o potraživanju naknade na ime prijevremene otplate kredita i na ime prijevremene djelomične otplate kredita, da je to potraživanje u cijelosti neosnovano jer da je volja stranaka bila ugovoriti pravo tuženika na naplatu jednokratne naknade u slučaju prijevremene otplate kredita koja predstavlja unaprijed određeni iznos naknade štete i troškova koje tuženik zbog toga trpi. Istaknut je prigovor zastare tog potraživanja jer da je naknada za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita naplaćena 17. kolovoza 2009. g., a naknada za prijevremenu otplatu kredita dana 1. rujna 2010. g.

U podnesku od 12. prosinca 2019. g. tužitelj je pojasnio da je predmet zahtjeva isključivo razlika koja je nastupila zbog nezakonite promjene kamatne stope ''do konverzije'' ali ne i radi tečajnih razlika te je u nastavku postupka navedeno i da je tužitelj zaključio Dodatak Ugovoru o kreditu.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom dopisa tuženika od 8. travnja 2019. g., simulacije otplatnog plana, Ugovora o kreditu broj 216-025/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 23. siječnja 2007. g., obavijesti o promjeni kamatne stope od 4. prosinca 2008. g. i 22. siječnja 2020. g., specifikacije uplata, otplatnog plana od 14. travnja 2020. g., početnog otplatnog plana i isplatnog naloga-obračuna od 30. siječnja 2007. g. Sud je izveo dokaz vještačenjem po sudskom vještaku za financije i računovodstvo Zlatku Cvitanoviću koji je izradio pisani nalaz i mišljenje od 9. lipnja 2020. g., usmenu dopunu na ročištu od 3. prosinca 2020. g. s tim da je na tom ročištu u spis priložio i pisani odgovor na prigovor tuženika te pisanu dopunu od 27. veljače 2021. g.

Tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev u podnesku od 1. travnja 2021. g. i to temeljem druge pisane dopune nalaza i mišljenja vještaka Cvitanovića te je postavio glavni i podredni tužbeni zahtjev: glavnim tužbenim zahtjevom zatražena je, na ime razlike u iznosima kamata, isplata iznosa od 5.733,97 CHF u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim kamatama te na ime nezakonito naplaćene naknade za prijevremeno smanjenje kredita te na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita isplata ukupnog iznosa od 13.955,55 kn s pripadajućim kamatama, a podrednim tužbenim zahtjevom, na ime razlike u iznosima kamata, isplata iznosa od 27.278,41 kn s pripadajućim kamatama te na ime nezakonito naplaćene naknade za prijevremeno smanjenje kredita te na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita isplata ukupnog iznosa od 13.955,55 kn s pripadajućim kamatama.

Nakon ovako provedenog postupka sud je donio presudu pod poslovnim brojem P 2568/19 od 1. lipnja 2021. g. kojom je djelomično odbijen glavni tužbeni zahtjev te djelomično prihvaćen podredni tužbeni zahtjev. Odlučujući o žalbama stranaka drugostupanjski sud je odlukom broj Gž-995/21 od 24. listopada 2024. g. potvrdio pobijanu presudu suda prvog stupnja u dijelu pod točkom I., a ukinuo u dijelu pod t. II., III. i IV. i predmet u tom dijelu vratio ovom sudu na ponovni postupak. Predmet je dobio novi poslovni broj P 4240/24.

U nastavku postupka sud je pročitao i proveo sve već izvedene dokaze te su pregledane pisane izjave MG i AG koje je u spis priložio tuženik uz podnesak od 14. ožujka 2025. g.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 18. ožujka 2025. g. te je zatražena isplata na ime nezakonito naplaćene naknade za prijevremeno smanjenje kredita te na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita u ukupnom iznosu od 1.852,21 EUR s pripadajućim kamatama te na ime razlike u iznosima kamata u iznosu od 3.620,46 EUR s pripadajućim kamatama.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.620,46 EUR s pripadajućim kamatama radi ništetnosti odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu broj 216- 025/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 23. siječnja 2007. g. o promjenjivosti kamatne stope koja, po mišljenju tužitelja, predstavlja nedopuštenu i nepoštenu ugovornu odredbu. Predmet postupka je i isplata naknade koju je tužitelj platio radi prijevremenog smanjenja kredita te radi prijevremene otplate kredita u ukupnom iznosu od 1.852,21 EUR s pripadajućim kamatama.

Među strankama, naime, nije bilo sporno da je između pravnog prednika tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 23. siječnja 2007. g. sklopljen Ugovor kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 129.300,00 CHF s rokom otplate od deset (10) godina, da je ugovorena početna kamatna stopa od 3,88% te da je u odredbi čl. 6. određeno da banka neće mijenjati stopu kamate do 30. lipnja 2007. g. ukoliko se korisnik kredita bude pridržavao svih odredbi Ugovora kao i da je banka ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se korisnik kredita ne bude pridržavao bilo koje odredbe Ugovora (st.1.). U st. 2. ove odredbe navedeno je da su ugovorne strane suglasne da će se korisniku kredita, ako se pridržava svih odredbi Ugovora, dana 1. srpnja 2007. g. promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za "kredite za mlade", te da će se, nakon te promjene, kamatna stopa mijenjati sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke. U zadnjem st. 4. ove odredbe navedeno je da korisnik kredita svojim potpisom na Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pisanu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promjenom kamatne stope.

Nadalje, nije sporno ni da je tužitelj dana 1. rujna 2010. g. u cijelosti prijevremeno otplatio kredit.

Među strankama je sporno da li je odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, odnosno ništetna, o čemu ovisi osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike između početno ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda (zaključno s danom 1. rujnom 2010. g. kada je tužitelj uplatio zadnji anuitet). Istaknut je i prigovor zastare.

Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je tuženik pod 5) Hypo Alpe- Adria-bank d.d. Zagreb-u ovoj parnici tuženik (takve ranije oznake tvrtke) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate i koji, stoga, treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. navedeno je, između ostalog, da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Stoga je sud zaključio da se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

To, nadalje, znači da je odredbu čl. 6. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno da će se nakon 1. srpnja 2007. g. promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za "kredite za mlade", te da će se, nakon te promjene, kamatna stopa mijenjati sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke i u dijelu u kojem korisnik kredita svojim potpisom na Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pisanu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promjenom kamatne stope trebalo ocijeniti ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) pa je, u smislu odredbe 102. ZZP-a, ta ugovorna odredba ništetna.

Tužitelj nije zatražio donošenje deklaratorne odluke o ništetnosti dijela ove odredbe, već je postavio zahtjev za isplatu razlike između početno ugovorene kamatne stope i kamatne stope koju je tuženik povećao osnovom ništetne odredbe Ugovora, pa je sud ništetnost odredbe ocjenjivao kao prethodno pitanje za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu. Drugim riječima, dio ugovorne odredbe čl. 6. Ugovora ništav je po samom Zakonu pa utvrđenje ništavosti, samo deklaratornog karaktera, predstavlja prethodno pitanje za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, koje je pitanje sud raspravio.

Tužitelj je zatražio vraćanje neosnovano stečenog iznosa koji je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, a prema odredbi čl. 1111. ZOO-a. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbi Ugovora o kreditu koje je sud ocijenio ništetnima.

U odnosu na odredbu čl. 8. Ugovora koja glasi: Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed te se uplatu obvezuje izvršiti prema obračunu banke, u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sud je zaključio kako stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale ni o ovoj ugovornoj odredbi, te da je ova odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništava, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. u vezi s čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) koji se primjenjuje vezano za ocjenu nepoštenosti i ništetnosti odredbe o naknadi radi prijevremene, djelomične ili potpune, otplate kredita.

U odredbi čl. 81. st. 1. i 2. navedenog Zakona propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a u st. 2. da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Spornom ugovornom odredbom tuženik je sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu (djelomičnu ili potpunu) kredita i to paušalno navodeći općenito pravilo: sukladno Odluci o naknadama za usluge banke, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo.

Treba navesti kako odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije ništetna sama po sebi, jer tako proizlazi i iz Direktive 2008/48/EEZ.

Drugim riječima, ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca.

Nadalje, po mišljenju ovog suda, sporna ugovorna odredba je zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništava, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a.

Naime, tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz na okolnost da je zaista imao administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično, ili da je imao gubitak na ime rizika poslovanja vezano uz promjene aktivne i pasivne kamatne stope. Spornom ugovornom odredbom tuženik je sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo.

Konkretno, a s obzirom da se po ocjeni ovog suda o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, te kako se prema spornoj ugovornoj odredbi radi o neodređenoj i nedorečenoj formulaciji prema kojoj je banka ovlaštena sama donijeti akt kojima se uređuje kreditiranje građana i plaćanje naknada pa tako i naknade za prijevremenu otplatu kredita, ovaj sud smatra da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a uvažavajući pri tome i pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske pod brojem U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. (Narodne novine broj 123/16), odnosno prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u već citiranoj odluci broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. g. Drugim riječima, trebalo je ocijeniti da u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik, kao trgovac, i tužitelj, kao potrošač odnosno korisnik kreditnih usluga, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Iz dokumenta naziva Naknade u poslovanju s građanima (list 164 spisa) proizlazi da je tom odlukom pravnog prednika tuženika propisano da se, u slučaju prijevremene djelomične otplate kredita, plaća naknada u visini od 2,50% glavnice kredita koji se prijevremeno vraća, a u slučaju prijevremene konačne otplate kredita, naknada u visini do čak 3% od iznosa nedospjele glavnice.

Prema nalazu i mišljenju vještaka Cvitanovića od 9. lipnja 2020. g. tužitelj je dana 17. kolovoza 2009. g. izvršio veliku uplatu (u iznosu od 258.850,00 kn) te je zbog toga platio Banci naknadu za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita u visini od 2,50%, a dana 1. rujna 2010. g. tužitelj je uplatio iznos od 275.964,04 kn čime je izvršio prijevremenu konačnu otplatu kredita, zbog čega je platio Banci i naknadu za prijevremeno vraćanje kredita u visini od 3,00% (sve sukladno Odluci o naknadama za usluge Addiko Bank od 12. veljače 2018. g.). Dakle, da je tužitelju dana 17. kolovoza 2009. g. naplaćena naknada u iznosu od 6.157,66 kn (za prijevremeno smanjenje kredita) i naknada u iznosu od 7.797,89 kn (za prijevremenu otplatu kredita) s tim da je pogrešno vještak naveo da je ova naknada naplaćena 17. kolovoza 2009. g. jer nije mogla biti naplaćena prije uplate 1. rujna 2010. g., pa se radi samo o omašci u pisanju.

Stoga proizlazi da su oba iznosa naknade: za prijevremeno djelomično i konačno plaćanje i zatvaranje kredita obračunata i naplaćena u postotku (%), bez da se priložio bilo kakav obračun iz kojeg bi se moglo zaključiti na što se odnosi visina troškova radi prijevremene otplate kojima je bio izložen tuženik. Nadalje, a prema odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO-a, u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, odnosno iznos naknade se ne može odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa neostvarene kamate koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene otplate.

Međutim, i neovisno o činjenici da li je davatelju kredita nastala šteta zbog prijevremenog vraćanja kredita prema odredbi čl. 1024. st. 3. ZOO-a (prema kojoj ako korisnik kredita vrati kredit prije roka određenog za vraćanje dužan je naknaditi štetu davatelju kredita ako ju je davatelj kredita pretrpio), odnosno da li je tuženik imao troškove zbog prijevremene djelomične otplate i prijevremene konačne otplate i zatvaranja kredita, sporna ugovorna odredba (čl. 8. Ugovora) kojom je predviđeno da je, u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno svom aktu kojim se uređuje kreditiranje građana i plaćanje naknada je nepoštena jer se o toj odredbi nije posebno pregovaralo te tužitelj, kao korisnik kredita, nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je ništava u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP- a.

Treba na ovom mjestu navesti da sudu nisu bile važne pisane izjave radnika tuženika MG i AG koje je tuženik u spis priložio uz podnesak od 14. ožujka 2025. g. čijem se čitanju pun. tužitelja protivila, jer, sve da se tužitelj i nije protivio čitanju ovih izjava, te izjave su sadržajno samo potvrda općenitih navoda tuženika da je imao neke troškove radi prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita, a ne dokaz o tome da se s tužiteljem o ovoj odredbi Ugovora pregovaralo.

S obzirom da je odredba Ugovora o kreditu, sadržana u čl. 8. u dijelu koji se odnosi na naplatu naknada u slučaju prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita ocijenjena ništetnom, to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju primljene naknade, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer su te naknade naplaćene na temelju odredbe Ugovora o kreditu koju je sud ocijenio ništetnom. Radi se, a kako je već navedeno, o iznosu od 6.157,66 kn (za prijevremeno smanjenje kredita) naplaćenom 17. kolovoza 2009. g. i iznosu od 7.797,89 kn (za prijevremenu konačnu otplatu kredita) naplaćenom 1. rujna 2010. g., odnosno o ukupnom iznosu od 13.955,55 kn.

Tužitelj je zatražio iz ovog osnova isplatu iznosa od 1.852,21 EUR, što predstavlja protuvrijednost kunskog iznosa od 13.955,48 kn, što je nešto manje od iznosa koji je ukupno plaćen iz ovih osnova i što je sud u cijelosti prihvatio.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju tuženik je dužan kamatu platiti od dana kad je primio iznos naknade, s obzirom da je upravo ništetnost i nastala zbog ponašanja tuženika.

Tužitelj, međutim, u konačno uređenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 18. ožujka 2025. g. na iznos glavnice od 1.852,21 EUR nije zatražio plaćanje zatezne kamate propisane zakonom tako da je odredio dan od kada ta kamata ima teći, već je samo odredio da se do 31. prosinaca 2022. g. ima obračunavati po stopi u skladu čl. 29. st. 2. ZOO-a. Stoga je sud zaključio da do 31. prosinaca 2022. g. tužitelj nije precizirao od kada mu sud treba priznati kamatu na zatraženi iznos glavnice pa je tužitelju kamata priznata samo počevši od 31. prosinaca 2022. g. do isplate.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva radi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku za knjigovodstvo i financije Zlatku Cvitanoviću.

U pisanom nalazu i mišljenju od 9. lipnja 2020. g., izrađenom temeljem dokumentacije priložene spisu, vještak je, prije svega, prikazao osnovne odredbe sklopljenog Ugovora o kreditu od 23. siječnja 2007. g.: na iznos od 129.300,00 CHF prema tečaju 1 CHF=4,54 kn, uz rok otplate od 120 mjeseci (10 godina), ugovorenu kamatnu stopu od 3,88% i iznos anuiteta od 1.301,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti uz zadnju ratu od 239,64 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

Vještak je naveo i koji mu je zadatak povjerio sud: '' obračun preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu nastalih radi jednostrane, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi od strane Banke''.

Nadalje, vještak je naveo da se u promatranom razdoblju promjena kamatnih stopa kretala na način da je tuženik za vrijeme otplate predmetnog kredita u četiri navrata mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu od 3,88% godišnje (iznos anuiteta 1.301,74 CHF) i to:

-od 31. srpnja 2007. g. na 4,60% (iznos anuiteta 1.344,56 CHF),

-od 30. rujna 2007. g. na 5,00% (iznos anuiteta 1.368,32 CHF),

-od 31. ožujka 2008. g. na 5,99% (iznos anuiteta 1.425,27 CHF) i

-od 31. prosinca 2008. g. na 6,20% (iznos anuiteta 1.436,60 CHF).

U daljnjem dijelu nalaza i mišljenja vještak je utvrdio da je tužitelj dana 17. kolovoza 2009. g. izvršio uplatu po kreditu u iznosu od 51.335,02 CHF, čime je znatno smanjen preostali dug po kreditu, da je kredit prijevremeno otplaćen 1. rujna 2010. g. tako da je umjesto ugovorene otplate kroz 120 anuiteta kredit u cijelosti vraćen nakon 44 anuiteta.

Vještak je izračunao da je zbog promjene kamatnih stopa, ukupna razlika po osnovi kamata u promatranom razdoblju iznos od 28.953,52 kn (prikazano u stupcu broj 15) te da zbog promjene kamatnih stopa, ukupna razlika po osnovi glavnice u promatranom razdoblju iznosi 68.419,13 kn (prikazano u stupcu broj 18).

U konačnom mišljenju vještak je naveo da je izradio obračun preplaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu broj 216-025/2007 zaključenom 23. siječnja 2007. g. prema zadatku suda koji je još jednom ponovio i citirao i to na način da je izvršio:

-obračun razlika po osnovi kamate nastalih uspoređivanjem stvarnih uplata tužitelja s otplatnim planom uz početno ugovorene uvjete predmetnog kredita prema kojem se pokazalo da su u pojedinim mjesecima nastale ''preplate'' po toj osnovi i to u mjesečnim iznosima kako je to prikazao u stupcu broj 10 tablice broj 3, odnosno u ukupnom iznosu od 29.137 kn i

-obračun razlika po osnovi glavnice nastalih uspoređivanjem stvarnih uplata tužitelja s otplatnim planom uz početno ugovorene uvjete predmetnog kredita prema kojem se pokazalo da su u pojedinim mjesecima nastale ''preplate'' po toj osnovi i to u mjesečnim iznosima kako je to prikazao u stupcu broj 11 tablice broj 3, odnosno u ukupnom iznosu od 68.750,19 kn.

Nakon što je vještak izradio prvi pisani nalaz i mišljenje tužitelj je u podnesku od 6. srpnja 2020. g. izjavio kako nema primjedbi na nalaz i mišljenje te je uredio zahtjev zatraživši isplatu iznosa od 19.137,00 kn s pripadajućim kamatama na ime razlike u iznosima kamata, što je ispravio na ročištu od 11. rujna 2020. g. na iznos od 29.137,00 kn, isplatu iznosa od 68.750,19 kn s pripadajućim kamatama na ime razlike smanjena otplate glavnog duga uslijed povećanja kamatnih stopa odnosno povećanja anuiteta te iznosa od 7.797,89 kn s pripadajućim kamatama na ime nezakonito naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita.

Tuženik je, pak, iznio primjedbe i prigovore na pisani nalaz i mišljenje vještaka Cvitanovića jer je u podnesku od 20. srpnja 2020. g. ukazao sudu i protivnoj stranci da je vještak prekoračio zadatak koji mu je odredio sud jer vještakov zadatak nije bio izračunati bilo kakvu razliku zbog promjene tečaja, a budući da u ovom postupku tužitelj nije tražio ni utvrđenje ni isplatu zbog ugovorne odredbe kojom je određena valutna klauzula.

Smatrajući da se radi o nedostacima u nalazu i mišljenju koji se mogu otkloniti, sud je, postupajući u skladu s odredbom čl. 261. st. 2. ZPP-a, odlučio obnoviti vještačenje s istim vještakom koji je u usmenoj dopuni nalaza i mišljenja s ročišta od 3. prosinca 2020. g., očitujući se o prigovorima tuženika te ujedno prilažući i pisano očitovanje, na pitanje da li je prilikom izračuna tzv. razlike po osnovi glavnice izračunao samo razliku glavnice do koje je došlo zbog promjene kamate ili su u izračun ušle i razlike zbog promjene tečaja odgovorio kako su u izračun ušle i razlike zbog promjene tečaja. Na daljnje pitanje da li bi tzv. razlika po osnovi glavnice bila manja da je računata samo razlika glavnice do koje je došlo zbog promjene kamate koristeći tečaj važeći kod svake uplate tužitelja a ne ''početni tečaj'' odgovorio je da bi ta razlika bila znatno manja jer ne bi uključivala i promjenu zbog promjene kamatne stope i zbog tečajnih razlika. U priloženom pisanom očitovanju vještak je kritizirao postavljeni tužbeni zahtjev nazvavši ga kontradiktornim i zbunjujućim i proglasivši takav zahtjev razlogom koji je ''usmjerio vještaka na pogrešan zaključak'' i na računanje razlike otplaćene glavnice uračunavanjem i razlike zbog promjene tečaja, što je bilo potrebno u potpunosti zanemariti jer sudu nisu bili važni razlozi pogrešnog izračunavanja nego samo rezultat tog računanja. Ujedno, vještak je naveo da će svaku ''traženu varijantu iz tužbenog zahtjeva'' izračunati ako mu se zada jasan i precizan zadatak za vještačenje.

Prema ocjeni ovog suda vještaku je sud dao jasan i precizan zadatak za vještačenje i prije izrade prvog pisanog nalaza i mišljenja, a u usmenoj dopuni i pisanom očitovanju nije uslijedilo udovoljenje zahtjevu suda.

Očitujući se na usmenu dopunu nalaza i mišljenja i pisano očitovanje vještaka, tuženik je u podnesku od 14. prosinca 2020. g. istaknuo da je vještak potvrdio navode tuženika da je prilikom izračuna u izračun ''ušla i razlika zbog promjene tečaja'', a što nije predmet tužbe tužitelja radi čega da je potrebno ''izlučiti'' navedene iznose s osnove promjene tečaja. Navodi su ponovljeni i u podnesku od 14. siječnja 2021. g.

Tužitelj je u podnesku od 3. veljače 2021. g. izričito naveo da je osnovan prijedlog tuženika za provođenje dopunskog vještačenja na način da se iz izračuna vještaka ''izluče'' iznosi s osnove promjene tečaja, a budući da je predmet postupka isplata razlike koja je nastupila zbog nezakonite promjene kamatne stope od strane tuženika, a ne i tečajna razlika odnosno ''valuta''.

Na ročištu od 24. veljače 2021. g., očito uz primjenu već spomenute odredbe čl. 261. st. 2. ZPP-a, sud je odlučio provesti dokaz još jednom dopunom nalaza i mišljenja sudskog vještaka Cvitanovića, na način da se: ''iz izračuna izluče iznos s osnove promjene tečaja te da se tako utvrđena razlika izrazi u kn i CHF''.

U pisanoj dopuni nalaza i mišljenja od 27. veljače 2021. g. vještak je izradio novu tablicu u kojoj je iznio traženi izračun navodeći da je anuitetski plan otplate predmetnog kredita u toj tablici izračunao u razdoblju od 28. veljače 2007. g., odnosno od dospijeća prve rate kredita, pa do 1. rujna 2010. g., odnosno do dana prijevremene otplate kredita, da se radi o usporednom prikazu otplatnog plana uz primjenu početno ugovorene kamatne stope od 3,88% bez naknadnih promjena visine te kamatne stope (stupci od 2 do 6) i otplatnog plana koji je primijenio tuženik (stupci od 8 do 12). Nadalje, da je u tablici u stupcima od 13 do 15 prikazao obračun razlike po osnovi kamate i glavnice između jedne i druge varijante otplatnog plana, dakle, bez utjecaja nastalih zbog promjene tečaja tuženika.

Ponovio je da je tužitelj dana 17. kolovoza 2009. g. izvršio isplatu po kreditu u iznosu od 51.335,02 CHF čime da je znatno smanjen preostali dug po kreditu te da je kredit prijevremeno otplaćen 1. rujna 2010. g. uplatom iznosa od 44.219,45 CHF.

Nadalje, da su, zbog promjene kamatnih stopa do kojih je došlo u razdoblju otplate predmetnog kredita, nastale razlike po osnovi kamata u mjesečnim iznosima kako je to prikazano u stupcu broj 13, odnosno u ukupnom iznosu od 5.733,97 CHF.

Zbog promjene kamatnih stopa do kojih je došlo u razdoblju otplate predmetnog kredita da su nastale razlike po osnovi glavnice u mjesečnim iznosima kako je to prikazano u stupcu broj 14, ali da je zbroj tih razlika jednak nuli (što znači da promjena kamatne stope u konačnici ne dovodi do promjene glavnice, odnosno iznosa kredita, osim ako se te razlike ne promatraju kroz valutnu klauzulu, tj. uključujući u izračun i tečajne razlike).

I konačno, da su zbog promjene kamatnih stopa do kojih je došlo u razdoblju otplate predmetnog kredita, nastale ukupne razlike (po osnovi anuiteta) u mjesečnim iznosima kako je to prikazano u stupcu broj 15, odnosno u ukupnom iznosu od 5.733,97 CHF.

Tužitelj je svaki više naplaćeni mjesečni iznos radi nedopuštenog povišenja kamatne stope u konačno uređenom tužbenom zahtjevu iz CHF izrazio u EUR postupkom koji je pravilan i na koji tuženik nije imao bilo kakvih primjedbi: koristeći tečaj za CHF u odnosu na kn koji je vrijedio na dan kad je tužitelj uplatio veći iznos koji tuženiku ne pripada te iznose u kn izrazio u EUR primjenjujući fiksni tečaj konverzije i što je sud u cijelosti prihvatio. Samo radi točnosti obračuna koji je izvršio tužitelj, jer vještak nije izrazio više naplaćene iznose u EUR, treba, primjerice za više naplaćeno 31. srpnja 2007. g., izračunati za se radi o iznosu od 74,91 CHF koji je uz srednji tečaj HNB koji je vrijedio na dan 31. srpnja 2007. g. od 4,435528 iznosio 332,53 kn, a tužitelj je za taj mjesec zatražio vraćanje iznosa od 44,17 EUR, što uz fiksni tečaj konverzije iznosi 332,80 kn, pa proizlazi da je postupak tužitelja za cijeli ostali period pravilan, uvažavajući sitne razlike primijenjenog tečaja HNB i tečaja tuženika.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 3. lipnja 2019. g. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika u odnosu na potraživanje tužitelja razlike naplaćene radi primjene ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi neosnovan.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare u odnosu na naplaćene naknade, treba navesti da, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. g. donesenog povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev- 2245/2017-2), zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju sud je ustanovio ništetnost dijela odredbe čl. 8. Ugovora temeljem koje su naplaćene sporne naknade odlučujući o prethodnom pitanju prilikom odluke o osnovanosti zahtjeva za isplatu odnosno vraćanje tih naknada.

To znači da je tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja u odnosu na vraćanje naknada koju je tužitelj isplatio temeljem odredbe Ugovora o kreditu koju je sud u ovoj presudi ocijenio ništetnom u cijelosti neosnovan jer zastarni rok nije ni počeo teći.

Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Zlatka Cvitanovića kao stručan, temeljit i objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu više naplaćenog iznosa radi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u ukupnoj visini od 3.620,46 EUR te je odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi povišenja ugovorene kamatne stope, što je sud u cijelosti prihvatio. Treba na ovom mjestu navesti da je tužitelj ukupno zatražio isplatu iznosa glavnice od 3.620,46 EUR, a da je zateznu kamatu zatražio na pojedinačne iznose koji zbrojeni daju iznos od 3.620,29 EUR što znači da na iznos od 0,17 EUR nije zatraži zateznu kamatu, što je tužiteljevo pravo jer je to manje od onoga što mu pripada po izračunu vještaka.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužitelja iznose anuiteta Ugovora o kreditu uvećane za kamatu koja je obračunavana primjenom promjenjive kamatne stope znajući da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je time i ništetna pa tužitelju zatezna kamata na svaki pojedini iznos više naplaćenog pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja se do 31. prosinca 2022. g. obračunava po stopi u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO- a, a od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena što je u cijelosti u skladu s propisima o zateznim kamatama koji su bili na snazi u označenim vremenskim razdobljima i što je sud u cijelosti prihvatio.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je imao tužitelj.

Tužitelju je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i podnesaka od 12. prosinca 2019. g. i 18. ožujka 2025. g. i zastupanja na ročištima od 16. siječnja, 11. rujna i 3. prosinca 2020. g., 12. travnja 2021. g. i 14. siječnja 2026. g. po 100 bodova (ukupno 800 bodova) i trošak zastupanja na ročištima od 21. siječnja i 24. veljače 2021. g. i 19. ožujka 2025. g. i za sastav podnesaka od 3. veljače 2021. g. i 3. travnja 2025. g. po 25 bodova (ukupno 125 bodova).

Ukupan broj bodova od 925 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Iznos koji se dobije na opisani način (1.850,00 EUR) trebalo je uvećati za zatraženi PDV, za zatraženu pristojbu presude (82,69 EUR) i za troškove vještačenja koje je podmirio tužitelj (398,16 EUR) te tako dobiti iznos od 2.793,35 EUR, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki III. izreke presude.

Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 6. i 13. srpnja 2020. g. i 1. travnja 2021. g. i trošak zastupanja na ročištu od 7. srpnja 2020. g. i ročištu za objavu i uručenje presude jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice, a po ocjeni ovog suda (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Tužitelju nije priznat ni trošak pristojbe tužbe jer u spisu nema dokaza da je tužitelj tu pristojbu podmirio, a u međuvremenu je nastupila zastara prava na naplatu te pristojbe.

Na iznos parničnog troška tužitelj je zatražio i isplatu zatezne kamate, koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelju pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno.

U Splitu, 13. travnja 2026. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).