REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-188/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Snježani Karlušić, u pravnoj stvari tužitelja TM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima Ivanu Adžiću i Vinku Adžiću, odvjetnicima iz Zagreba, Držićeva 6b, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupan po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević&Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 3. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja Ivana Adžića, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženice LM, odvjetničke vježbenice, 13. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se da je ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu, broj kreditne partije: 7103194847 sklopljenog 10. srpnja 2006. između tuženice Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, kao kreditora i tužitelja TM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da plati naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita, dakle članak 23. C) ugovora kojim je određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknade za usluge kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora, važećim u trenutku prijevremene otplate.

II. Nalaže se tuženici Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, isplatiti tužitelju JM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.092,87 eura (slovima: tisuću devedeset dva eura i osamdeset sedam centi ) sa zakonskim zateznim kamatama od 16. veljače 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje utvrđuje Hrvatska narodna banka te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženici Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, nadoknaditi parnične troškove tužitelju JM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu 1.516,30 eura (slovima: tisuću petsto šesnaest eura i trideset centi) sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude, 13. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženice Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, za nadoknadom troškova postupka u iznosu 1.000,00 eura (slovima: tisuću eura).

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj dana 14. siječnja 2025. tužitelj navodi da je sa tuženicom 10. srpnja 2006. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju stana za osobne potrebe, broj kreditne partije: 7103194847 prema kojem se tuženica kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrila kredit u iznosu 206.487,61 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

2. Člankom 23. C) predmetnog Ugovora određeno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora, važećim u trenutku prijevremene otplate. Tužitelj je uvećanom uplatom o 16. veljače 2012. prijevremeno otplatio kredit, a za što mu je tuženica zaračunala naknadu u iznosu od 8.234,20 kuna.

3. Tuženica je ugovorila odredbu kojom je propisano da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade uz uvjete koje odredi kreditor, bez da mu prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženica tereti tužitelja odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem razdoblju i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (tzv. izlazna naknada). Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1. i st. 2. i čl. 82. alineja 10. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03) obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavila tuženica kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem nije niti bio upoznat, niti je mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste.

4. U tužbi zaprimljenoj 14. siječnja 2025. tužitelj traži da se utvrdi ništetna odredba članka 23. C) ugovora kojim je određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknade za usluge kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora, važećim u trenutku prijevremene otplate te traži isplatu iznosa od 1.092,87 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 16. veljače 2012. do isplate i trošak postupka sa kamatama od donošenja presude do isplate (list 1-3 spisa).

5. U odgovoru na tužbu tuženica osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Istaknula je prigovor na vrijednost predmeta spora jer je tužitelj isti označio u iznosu 2.420,10 eura dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 1.092,87 eura slijedom čega je vrijednost predmeta spora suviše visoko označena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Shvaćanje je da u slučaju postavljanja deklaratornog i kondemnatornog tužbenog zahtjeva treba cijeniti isključivo gledati kao mjerodavan za određivanje vrijednosti predmeta spora visinu kondemnatornog zahtjeva, zauzeo je stav Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 475/08-2 od 27. listopada 2008. Tuženica ističe prigovor zastare. Odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Dakle, izlazna naknada tj. naknada za prijevremenu otplatu kredita je ugovorena, stoga je tužitelju na temelju takve jasne i određene odredbe ugovora, odmah bilo poznato da će istu naknadu biti dužan platiti te je iz istog razloga tužitelj donio informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanja ugovora. Slijedom navedenog, obzirom je ugovorena odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita unaprijed određena, jasna i lako razumljiva i lako uočljiva te obzirom da je tužitelj izjavio da je upravo s takvom ugovornom odredbom upoznat te je na primjenu iste pristao, tuženica ne može preuzeti odgovornost za takvu odluku tužitelja. Obzirom je primjena Općih uvjeta tuženika ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu te s obzirom su Opći uvjeti javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika, a sve sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima i članku 303. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine, broj: 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 146/2020, 151/2022; u daljnjem tekstu: ZKP) jasno je kako primjena Općih uvjeta tuženika je valjano i zakonito ugovorena. Konačno, tuženica upire u činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu tužitelju isplaćen iznos od 206.487,61 CHF u kunskoj protuvrijednosti, stoga tuženica smatra kako u ovom konkretnom slučaju iznos izlazne naknade od 1.092,87 eura/8.234,20 kuna ne može uzrokovati značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a. Slijedom navedenoga, jasno je da odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva. Jednako tako, jasno je da tužitelj sa spornom ugovornom odredbom bio upoznat te da je ista odredba bila predmet pojedinačnih pregovara. Iz navedenih razloga sporna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača niti se može utvrditi nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom (list 19-27 spisa).

6. Među strankama je nesporno: da je tužitelj sa tuženicom sklopio ugovor o kreditu 10. srpnja 2006. te da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit dana 16. veljače 2012. pri čemu je obračunata naknada za prijevremeni povrat kredita u iznosu 8.324,20 kuna/1.092,87 eura ( rasprava 4.11.2025. - list 83 spisa).

7. Među strankama je sporno: je li nastupila zastara i osnovanost tužbenog zahtjeva.

8. U tijeku postupka pročitana je dokumentaciju u spisu i to: preslika potvrde tuženice od 20. prosinca 2024. (list 4 spisa), preslika ugovora o namjenskom kreditu, broj kreditne partije: 7103194847 od 10. srpnja 2006. (list 6-11 spisa), izvod o konačnoj otplati kredita (list 12-16 spisa) i saslušan je tužitelj na raspravi 3. ožujka 2026. (list 85-86 spisa).

9. Vrijednost predmeta spora je utvrđena u iznosu 2.420,10 eura jer tužba prema tuženici obuhvaća deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe u iznosu 1.327,00 eura te iznos od 1.092,87 eura za kondemnatorni zahtjev, ukupno 2.420,10 eura, a sve sukladno čl. 37. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08-ispr. i 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP-a )

10. Čitanjem namjenskog ugovora o kreditu, broj kreditne partije: 7103194847 od 10. srpnja 2006. kojeg je tužitelj kao korisnik kredita sklopio sa tuženicom kao kreditorom je razvidno da se radi o ugovoru o kreditu za kupnju stana u stambeno poslovnoj zgradi broj 3 i dvorište u Zagrebu, Jurja Šižgorića sagrađena na k. č. br. [katastarska čestica] upisanoj u z. k. ul. [broj ZK uloška] kod Općinskog suda u Zagrebu (čl. 6. predmetnog ugovora). Prema čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03) je propisano da je potrošač: svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz iskaza tužitelja je razvidno da je novčani iznos iz kredita potrošio na kupnju stana u [adresa], GM i da je u tom stanu stanovao još pet godina nakon podizanja kredita te je prodao stan i prijevremeno je zatvorio kredit radi stabilizacije financija jer su rate kredita počele rasti. Stan od kupnje do prodaje je isključivo koristio za stanovanje i na toj adresi nije bilo registrirano trgovačko društvo ili obrt, a u vrijeme podizanja kredita bio je zaposlen kao trgovac u trgovini "Kvaka" u Zagrebu. Na temelju iskaza tužitelja i čitanja predmetnog ugovora je utvrđeno da je tužitelj kao fizička osoba sklopio ugovor o kreditu sa tuženicom da bi mogao kupiti stan, dakle predmetni ugovor je sklopljen izvan trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti korisnika kredita, dakle tužitelj je sklopio kredit za osobne potrebe, zadovoljenja egzistencijalne potrebe za stanovanjem, pa je razvidno da je tužitelj potrošač u smislu čl. 3. st. 1. t. 1. Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03 ). 11. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom odredbe čl. 23. C) ugovora o kreditu kojeg je sklopio tužitelj sa tuženicom, a kojom odredbom je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor.

12. Iz iskaza tužitelja je razvidno da je htio prijevremeno zatvoriti kredit koji je podigao, budući da su rate kredita rasle i trebalo je stabilizirati financije tako da je prodao stan koji je kupio. Plikom prijevremenog zatvaranja kredita rekli su mu koji iznos treba platiti za zatvaranje kredita, ali mu nisu rekli zbog čega treba platiti baš taj iznos i da nije platio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita ne bi mogao zatvoriti kredit tako da o tome nije mogao pregovarati (list 85 spisa).

13. Čitanjem namjenskog ugovora o kreditu broj kreditne partije: 7103194847 od 10. srpnja 2006. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora je razvidno da se radi o standardiziranom ( tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05; u daljnjem tekstu: ZOO-a) propisano je da su opći uvjeti ugovora; ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana ( sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuje ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenu, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. istog članka istog Zakona propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva ugovor je ništetan.

14. Odredbom članka 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine, broj: 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP/03) propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovora odredba ništetna.

15. Čitanjem namjenskog ugovora o kreditu broj kreditne partije: 7103194847 od 10. srpnja 2006. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora i iskaza tužitelja je utvrđeno da je ugovor unaprijed bio pripremljen od strane kreditora, banke te da se radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed pripremljenog od strane banke koji korisnik kredita može potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete kreditora. Međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini utuženog iznosa. Ugovor sadrži odredbu prema kojoj se u slučaju prijevremene otplate kredita tužitelj obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktom kreditora, bez istovremenog preciznog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade.

16. Iz iskaza tužitelja je razvidno da je ugovor bio unaprijed pripremljen i sastavljen od strane tuženice, te da tužitelj nije bio upoznat sa egzaktnim parametrima temeljem kojeg bi tužitelj mogao znati kolika će biti njegova obveza ukoliko prijevremeno otplati kredit. Iskaz tužitelja je prihvaćen kao istinit jer je isti životno uvjerljiv i logičan.

17. Ugovor je kreditu je djelomično prilagođen potrebama klijenata, ovdje tužitelja i to samo u dijelovima koje se tiču iznosa kredita, roka otplate i namjene, međutim to ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu, kojom se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o situaciji, ali glavni oblik je dalje isti, kao i oni bitni elementi na kojima tuženica kao kreditor ustraje i bez kojih isti ne bi bio sklopljen.

17. Tužitelj je u smislu čl. 3. ZZP potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni ugovor o kreditu nije sklopio u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle ista nema pravnih znanja koja su mu potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženice koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupila u okviru svoje djelatnosti.

18. Budući da je odredba ugovora o kreditu kojom je određeno da je visina naknade za prijevremenu otplatu kredita isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženice bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji će određivati visinu naknade, čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom te dovodi korisnika kredita, ovdje tužitelja u neravnopravni položaj u odnosu na kreditora, ovdje tuženicu iz razloga što on ni na koji način ne može utjecati na visinu naknade, već je upravo tuženica ta koja odlučuje o visini naknade, a korisnik kredita nema potom pravo pregovarati o visini naknade o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku. Primjenom čl. 270. ZOO-a predmetna ugovorna odredba čl. 23. C) ugovora je ništetna.

19. Odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe ugovora nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

20. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom ugovoru pojedinačno pregovaralo mora to dokazati (čl. 81. st. 4. ZZP/03). Nesporno je da odredba koja se odnosila na naknadu za prijevremenu otplatu kredita (čl. 23.C.) bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženice o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora. Tuženica u vrijeme sklapanja ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarala niti je ugovorom utvrdila egzaktne parametre temeljem kojih bi tužitelj mogao znati kolika će biti njegova obveza ukoliko prijevremeno otplati kredit.

21. Budući da je naknada za prijevremenu otplatu kredita (čl. 23 C.) bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženice o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo (razvidno iz iskaza tužitelja i čitanja predmetnog ugovora), niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora; takve ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca kao drugu ugovornu stranu pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03); stoga je došlo do značajnije neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što je u suprotnosti s osnovnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava te je odredbe čl. 23.C ništetna na temelju čl. 322. st. 1. ZOO-a i odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

22. Budući da je odredba čl. 23. C ugovora o kreditu od 10. srpnja 2006. ništetna na temelju čl. 322. ZOO-a. Potom u skladu s člankom 323. ZOO-a je obveza svake strane da vrati ono što je primila po osnovi takvog posla, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koji trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao li prema okolnostima nije morao znati za postojanje ništetnosti; stoga tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po predmetnom ugovoru od 10. srpnja 2006. zbog plaćane naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu 1.092,87 eura na temelju 1111. st. 1. ZOO-a, pa je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan te je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

23. Kamate su određene na temelju čl. 1115. ZOO-a, od 16. veljače 2012. ( tzv. izlazna naknada plaćena 16. veljače 2012.) budući je tuženica kao banka sklopila potrošački ugovor s tužiteljem koji je unaprijed bio formuliran od strane tuženice i o istome tužitelj nije mogao pregovarati s tuženicom. Predmetni ugovor sadrži ništetnu odredbu o tzv. izlaznoj naknadi, a što je tuženik kao financijska institucija znao.

24. Rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da se ovdje radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da joj tuženica vrati ono što je neosnovano stekla temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništenosti spornih odredbi ugovora je razvidno da zastara još nije počela niti teći te je odbijen prigovor zastare kao neosnovan.

25. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te vrijednosti tužbenog zahtjeva ( vps 2.420,10 eura) i zatraženim troškovnicima.

26. Trošak tužitelja se sastoji od troškova zastupanja po punomoćniku - odvjetniku i to za sastav tužbe - 100 bodova po Tbr. 7/1, sastavi podnesaka 20.2.2025. i 11.3.2025. -200 bodova ( 2 x 100 bodova ) po Tbr. 8/1, zastupanje na raspravama 4.11.2025. i 3.3.2026. -200 bodova ( 2 x 100 bodova) po Tbr. 9/1, pristup ročištu na objavu presude 50 bodova po Tbr. 9/3, ukupno 550 bodova, prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23) uz vrijednost boda od 2,00 eura, te PDV-a 25% u iznosu 275,00 eura, ukupno 1.375,00 eura.

27. Tužitelju su priznati troškovi sudske pristojbe na tužbu u iznosu 70,65 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu 70,65 eura, ukupno 141,30 eura.

28. Parnični trošak tužitelja se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku, odvjetniku u iznosu 1.375,00 eura i sudske pristojbe u iznosu 141,30 eura, ukupno 1.516,30 eura.

29. Tužitelju su na njegov zahtjev na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosuđene zakonske zatezne kamate na parnični trošak od donošenja presude do isplate.

30. Odbijen je zahtjev tuženice za nadoknadom troškova postupka u iznosu 1.000,00 eura jer ista nije uspjela u sporu na temelju čl. 154. st. 1.ZPP-a.

Zagreb, 13. travnja  2026.

Sutkinja:

Snježana Karlušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana, s tim da strankama koje su uredno obaviještene o ročištu na kojoj se presuda objavljuje rok za žalbu teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, a stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje rok za žalbu teče od dana primitka presude. Žalba se podnosi pisanim putem ovog suda, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

pun. tužitelja

pun. tuženice