Poslovni broj: XLII P-775/2023

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U RIJECI

Frana Kurelca 3, 51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Martini Maršić Lukić, u pravnoj stvari tužitelja ZČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Šolaji, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 24. ožujka 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, na temelju članka 335. stavka 6. Zakona o parničnom postupku, dana 13. travnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe sadržane u članku 1., članku 4. stavku 2., članku 5. stavku 2., članku 6. stavku 2. i članku 7. stavku 2., Ugovora o kreditu broj 9011139053 sklopljenog između tužitelja u svojstvu korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita dana 7. travnja 2006. potvrđenog kod javne bilježnice Vesne Ćuzele iz Rijeke dana 11. travnja 2006. pod brojem OU-573/06, u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koje odredbe glase:

„Čl. 1. – Iznos kredita

Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 322.500,00 CHF (slovima: tristodvadesetdvijetisućepetsto CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.

Čl. 4. st. 2. – Kamata na kredit

Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Čl. 5. st. 2. – Interkalarna kamata

Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate. Čl. 6. st. 2. – Kamata na zakašnjela plaćanja

Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate. Čl. 7. st. 2 – Otplata kredita

Poslovni broj: XLII P-775/2023

Kredit u iznosu 322.500,00 CHF (slovima: tristodvadesetdvijetisućepetsto CHF) i kamata iz t. 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 360 (slovima: tristošezdeset) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.“

te predmetne odredbe ne proizvode pravne učinke između stranaka.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. naknaditi tužitelju ZČ iznos od 54.943,38 EUR (slovima: pedeset četiri tisuće devetsto četrdeset tri eura i trideset osam centi) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 4,97

EUR od 20.5.2006.,

- 4,63

EUR od 20.6.2006.,

- 2,50

EUR od 20.9.2006,

- 0,28

EUR od 20.10.2006.,

- 12,67

EUR od 20.10.2008.,

- 6,70

EUR od 21.11.2008.,

- 9,75

EUR od 22.12.2008.,

- 85,37

EUR od 20.1.2009.,

- 87,00

EUR od 24.2.2009.,

- 48,84

EUR od 20.3.2009.,

- 52,60

EUR od 20.4.2009.,

- 53,32

EUR od 20.5.2009.,

- 42,63

EUR od 20.6.2009.,

- 47,51

EUR od 8.9.2009.,

- 41,91

EUR od 1.10.2009.,

- 32,88

EUR od 20.10.2009.,

- 47,94

EUR od 20.11.2009.,

- 55,26

EUR od 12.1.2010.,

- 54.260,25 EUR od 30.12.2010.,

pa do isplate, po stopi koja teče od 20. svibnja 2006. do 31. prosinca 2007. u visini od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. u visini od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. u visini od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženice prema tužitelju u iznosu od 845,98 EUR na ime manje plaćenih iznosa s osnove valute.

Poslovni broj: XLII P-775/2023

IV. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 7.900,00 EUR (slovima: sedam tisuća devetsto eura), sa zateznom kamatom koja teče na ovaj iznos od 13. travnja 2026. godine do isplate po stopi od 5,15% godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu poviše dosuđenog iznosa, a do zatraženih 9.150,00 EUR, zahtjev za naknadu parničnog troška tužitelja o d b i j a kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužbenim zahtjevom iz podneska od 19. veljače 2026. tužitelj konačno postavlja tužbeni zahtjev istaknut u tužbi podnesenoj ovome sudu 15. svibnja 2023., tražeći utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 9011139053 što ga je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio 7. travnja 2006., a koji tvrdi da uređuju pitanje glavnice kredita, kamate na kredit, interkalarne kamate i kamate na zakašnjela plaćanja, kao i otplatu tj. iznose anuiteta, odnosno članka 1., članka 4. stavka 2., članka 5. stavka 2., članka 6. stavka 2. i članka 7. stavka 2. istog ugovora. Također, tim tužbenim zahtjevom traži i isplatu iznosa od 54.943,38 EUR za razliku u tečaju, sve s kamatama kako je to navedeno u samom zahtjevu, a potražuje i naknadu parničnog troška.

2. U prilog tužbenom zahtjevu navodi da je između stranaka 7. travnja 2006. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj 9011139053, kojim je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 322.500,00 CHF za kupnju stambenog objekta, s rokom povrata u 360 anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Kamatna stopa ugovorena je kao promjenjiva u visini od 4,15 % godišnje. Tužitelj smatra da ugovor sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac nije tužitelja kao potrošača upozorila i u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Tvrdi da je tuženica ugovaranjem ovih ništetnih odredbi protivnih Zakonu o zaštiti potrošača, na taj način pričinila mu štetu, stekavši za sebe korist bez osnove koju je dužna vratiti.

3. Tužitelj drži da je tuženica povrijedila njegove interese i prava kao potrošača i korisnika kredita zaključujući ugovor o kreditu u kojem je koristila ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac u cijelosti informirala tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj posebno ističe da mu je u vrijeme pred zaključenje predmetnog Ugovora o kreditu od strane tuženice sugerirano, ili bolje rečeno nametnuto, ugovaranje kredita sa valutnom klauzulom

Poslovni broj: XLII P-775/2023

vezanom za švicarski franak, obrazlažući to stabilnijim tečajem, nižom kamatnom stopom u odnosu na euro, kao i tadašnjom poslovnom politikom banke koja je za odobravanje kredita sa valutnom klauzulom u eurima određivala znatno strože uvjete kreditiranja koje većina primatelja kredita nije u to vrijeme mogla ispuniti. Smatra da je uzimajući u obzir kretanja tečaja valute CHF prethodno odobrenju predmetnog ugovora o kreditu, tuženici moglo i moralo biti poznato kako se pro futuro očekivalo jačanje predmetne valute u odnosu na HRK. Stav je tužitelja da je tuženik raspolagao procjenama rizika uoči plasmana kreditnih partija u valuti CHF i logično je da je procijenio kako ta valuta neće slabjeti u odnosu na HRK, te da može samo ojačati, a u opisanom upravo drži da se ogleda neravnopravnost sudionika predmetnog obveznog odnosa utoliko što tužitelj nije raspolagao i nije mogao raspolagati bilo kakvim stručnim analizama u tom smislu. Zaključuje da je jedina strana u riziku bio dužnik, pa zaključujući da su mu Ugovorom o kreditu povrijeđena prava kao potrošača, jer je tuženica koristila nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, zaključuje da ovo predstavlja nepoštenu poslovnu praksu, pa se time radi i o ništetnim odredbama. Poziva se pritom i na sadržaj odluke u kolektivnom sporu što se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1402/2012, te odluke sudova donesene u tom predmetu, jer se te sudske odluke nesporno odnose i na kredit koji su stranke zaključile.

4. Protivi se tvrdnji tuženika da bi se u ovom postupku radilo o tzv. konvertiranom kreditu. U tom smislu ističe da niti je sklopljen dodatak sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), niti je tužitelj konvertirao kredit prema kreditnim uvjetima banke. Protivno tome, ističe da je kredit za cijelog svog trajanja opstojao kao kredit u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Ukazuje i kako je tužitelj samo prosječni potrošač koji je prilikom zaključenja ugovora bio suočen s ponudom kredita vezanog za valutu CHF s predočenjem najniže kamatne stope na tržištu i kojem rizici ugovaranja nisu mogli biti poznati. Naglašava da mu nitko nije napomenuo da bi povećanje tečaja CHF moglo dovesti do takvog nerazmjera otplatnih anuiteta kakvi su se pojavljivali kod otplate kredita vezanih za valutu CHF. Pritom tvrdi da je došlo do povećanja anuiteta kako uslijed tečaja CHF, tako i uslijed povećanja kamatne stope, koja je također ništetna, a takav nepovoljan rasplet otplate kredita, nitko mu iz banke tuženice nije predočio kao mogućnost. Zaključuje da se našao u ugovornom odnosu s elementima lihvarskog ugovora te da predmetni pravni posao nije bio ekvivalentan pravoj volji tužitelja, a jednako niti navodima pristiglim od strane tuženice tijekom ugovaranja. Činjenicu solemnizacije ugovora po javnom bilježniku smatra nebitnim, jer solemnizacija ne može biti tumačena kao konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi. Protivi se istaknutom prigovoru zastare ukazujući kako pravo na isticanje ništetnosti ne može zastarjeti, dok u odnosu na pitanje zastare zahtjeva za isplatu upućuje na pravni stav sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine, ukazujući da je tužbu podnio prije isteka zastarnog roka. Konačno, tužitelj se protivi i istaknutom prigovoru radi prijeboja tuženika, smatrajući ga neosnovanim, predlažući usvajanje tužbenog zahtjeva uz obvezivanje tuženika i na naknadu parničnog troška.

5. U odgovoru na tužbu, kao i kasnijem tijeku postupka, tuženica osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe da je tužitelj tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je ugovor u cijelosti prestao sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom

Poslovni broj: XLII P-775/2023

kreditiranju (NN 102/15), a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tvrdi i da interes tužitelja za podizanje tužbe postoji samo dok postoji i povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti, te da sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, nedvojbeno prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora. Protivi se svim dokaznim prijedlozima tužitelja, a posebice prijedlogu da se u okviru postupka provede financijsko vještačenje na okolnost utvrđivanja „preplate“ po osnovi tečajne razlike po kreditu jer bi tužiteljevo inzistiranje na daljnjem dokaznom postupku bilo usmjereno ostvarivanju prava protivnih Zakonu o potrošačkom kreditiranju, pa bi time tužitelj dva puta naplatio isto potraživanje.

6. Tuženica navodi i da je valutna klauzula u konkretnom slučaju dopuštena, a tvrdi da tužitelj pogrešno tumači presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kolektivnog spora. Navodi i da sudska praksa valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuje i prihvaća, citirajući u tom smislu i sudske odluke. Naglašava i da kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Ukazuje i da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju jer valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Stav je tuženika da obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta, zaključujući da i stoga nema pretpostavki za ništetnost. Ističe da su sporne ugovorne odredbe jasne, a da ni tužitelj kao poslovno sposobna osoba, prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika. U odnosu na zahtjev za isplatom, drži da se zahtjev temelji na promašenoj premisi da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje.

7. Protivi se tvrdnjama tužitelja da bi se na konkretni ugovor o kreditu primijenila fiksna kamatna stopa, i to iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, ističući da je ta kamatna stopa dopuštena. Tuženica drži i da je potraživanje tužitelja zastarjelo te u tom smislu ističe prigovor zastare, između ostalog i jer prema niti jednom propisu podnošenje tzv. kolektivne tužbe iz čl. 502.a ZPP, ne prekida zastaru za konkretno potraživanje, pa tako niti predmetno.

8. Tuženica se u tijeku postupka protivi zadaći vještaka, navodeći da je nalaz i mišljenje baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, što niti je bila ugovorna volja stranaka, niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu, navodeći kako pobija nalaz i mišljenje vještaka kao dokazno sredstvo na temelju kojeg naslovljeni sud može utvrditi kao dokazane činjenice na koje se tužitelj u tužbi poziva, a pogotovo ne kao dokaz na temelju kojeg bi mogao usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja. Navodi i da je tužitelj upoznat s rizikom rasta tečaja što je potvrdio potpisom ugovora pa je zadatak vještaka utemeljen na fiksnom tečaju protivan volji ugovornih strana, a nije niti životno logično

Poslovni broj: XLII P-775/2023

da je tečaj za cijelo vrijeme otplate kredita fiksan. Osporava nalaz i mišljenje vještaka s tvrdnjom da ne odgovara utvrđenjima na kojima sud može utemeljiti svoju odluku u ovom predmetu te ne daje odgovor na pitanje koja je to visina kamatne stope i visina tečaja koju je tuženica obračunavala na glavnicu kredita, a koja je nezakonita. U podnesku od 20. veljače 2026. godine predlaže umanjiti iznos zahtjeva tužitelja, a podredno ističe prigovor radi prebijanja zbog utvrđenih negativnih razlika u tečaju u iznosu od 845,98 EUR, predlažući da se tražbina tužitelja umanji za navedeni iznos. Zaključno predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz obvezivanje tužitelja na naknadu parničnih troškova.

9. U tijeku postupka sud je proveo dokaze čitanjem isprava priloženih spisu, saslušanjem tužitelja, a u tijeku postupka provedeno je i financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Tomislavu Prpiću, pa kako i stranke nakon održanog ročišta 24. ožujka 2026. godine nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, to je sud zaključio glavnu raspravu sukladno članku 304. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u daljnjem tekstu: ZPP) jer je i sam ocijenio da je predmet dovoljno razjašnjen za donošenje odluke.

10. Pritom, sud je raspravnim rješenjem od 24. ožujka 2026. godine dopustio preinaku tužbe na način kako je to tužitelj učinio podneskom od 19. veljače 2026. godine, s time što je u naravi preinačen jedino dio što se odnosi na iznose koje tužitelj potražuje na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli (točka 2. tužbenog zahtjeva). Naime, člankom 190. stavkom 2. ZOO određeno je da iznimno od odredbe stavka 1. istog članka tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, što u konkretnom slučaju tužitelj nije mogao učiniti dok nije sačinjen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, obzirom da i nije raspolagao potpunim informacijama o vršenim isplatama, kao ni znanjem iz financijske struke, radi čega je i u odnosu na postavljenu visinu prvotno i taj zahtjev zatražio prema izrađenom izračunu koji tuženik nije prihvatio. Navedeno je u skladu i sa Zaključkom sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Građanski odjel) s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova posl. br. Su-IV-162/2001 od 26. studenog 2021. godine kojim je određeno da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, što je kao što je rečeno primjenjivo i na ovaj slučaj, s obzirom da je riječ o ugovoru o kreditu kojeg je tužitelj sklopio kao potrošač, uz spornu odredbu o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi koje su utvrđene ništavima iz razloga koji će se u obrazložiti u nastavku ove presude.

11. Brižljivo i savjesno ocjenjujući svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, u smislu članka 8. ZPP, stav je ovoga suda da je tužbeni zahtjev osnovan.

12. Naime, u ovom postupku iz očitovanja stranaka i dostavljenih isprava sud je utvrdio slijedeće:

- uvidom u Ugovor o kreditu broj 9011139053 sklopljen dana 7. travnja 2006. godine, a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita, sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 322.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem Poslovni broj: XLII P-775/2023

tečaju za CHF tuženice, važećem na dan korištenja kredita, u svrhu kupnje stambenog objekta na k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF,

- u članku 1. Ugovora određeno je da je iznos kredita 322.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice za CHF, važećem na dan korištenja kredita,

- člankom 4. stavkom 2. Ugovora o kreditu određeno je da se kamata određena u stavku 1. istog članka kao promjenjiva sukladno odluci banke u visini od 4,15 % godišnje u vrijeme sklapanja ugovora, obračunava u CHF mjesečno, dekurzivno proporcionalnom metodom, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima, dok je člankom 5. stavkom 2. istog ugovora određeno da se interkalarna kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate,

- s druge strane, člankom 6. stavkom 2. Ugovora o kreditu određeno je i da se kamata obračunava u CHF valuti, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženice važeće na dan plaćanja,

- konačno, člankom 7. stavkom 2. Ugovora o kreditu određen je i iznos i način plaćanja mjesečnog anuiteta pa su stranke tako odredile da se kredit otplaćuje u 360 jednakih mjesečnih anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženice važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora,

- među strankama nadalje, nije sporno niti da su 31. prosinca 2009. sklopili i I. Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011139053 kojim su suglasno utvrdili da u vrijeme sklapanja tog Dodatka postoji nedospjela glavnica od 304.522,79 CHF, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženice na dan sklapanja Dodatka, a kojim sporazumno ugovaraju poček otplate kredita na rok od 12 mjeseci, koji počinje teći od 21. prosinca 2009. i traje do 20. prosinca 2010. godine, i uz obvezu tužitelja platiti banci 5,00 % iznosa nedospjele glavnice koji se pripisuje glavnici kredita,

- tuženica tijekom postupka nije osporila navode iznesene u samoj tužbi da je jednostranom odlukom s početno ugovorene kamatne stope od 4,15 % godišnje, podizala kamatnu stopu,

- tuženica ne osporava niti da je bila riječ o, kako se to navodi u Ugovoru o kreditu, promjenjivoj kamatnoj stopi, no drži da je imala pravo izmjene kamatne stope sukladno članku 4. Ugovora o kreditu s kojom se tužitelj potpisom Ugovora suglasio, da su sve izmjene kamatnih stopa bile sačinjene sukladno metodologiji tuženice, pa tuženica drži da se prema tome ne radi o jednostranim aktima tuženice već odluci utemeljenoj na konkretnim poslovnim prilikama,

- nadalje, među strankama nije sporno niti da je do promjene visine anuiteta tuženice došlo i uslijed povećanja vrijednosti CHF u odnosu na hrvatsku kunu, a nije sporno niti da je kredit prijevremeno otplaćen 30. prosinca 2010. godine.

13. Sporno je između stranaka jesu li navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kao i pravu izmjene ugovorene kamatne stope, načinu obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama tuženice, sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu, ništetne i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo pozivati se na njihovu ništetnost. Sporno je i ima li tužitelj pravo na isplatu

Poslovni broj: XLII P-775/2023

preplaćenih iznosa s osnova valute. Prijeporno jest i jesu li tužitelju kao potrošaču dana sva potrebna upozorenja, odnosno je li tužitelj informirani potrošač, a stranke se ne slažu i oko toga je li potraživanje tužitelja u zastari, kao i postoji li i je li osnovan prigovor prijeboja tuženika za iznose koje je tužitelj manje platio za vrijeme dok je tečaj CHF bio manji od onog u vrijeme korištenja kredita.

14. Odlučujući o spornim okolnostima, strankama se ukazuje da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine br. 96/03, dalje ZZP/03) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (članak 81. stavak 2. ZZP/03). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (članak 81. stavak 4. ZZP/03). Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (članak 83. ZZP/03). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP/03). Nadalje odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (članak 87. stavak 2. ZZP/03).

15. Odredbom članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, na snazi u vrijeme zasnivanja obveznog odnosa stranaka, u daljnjem tekstu: ZOO), dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja strane valute prema valuti Republike Hrvatske. Slijedom navedene odredbe jasno je da je zakonom dopušteno ugovaranje valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Nadalje, iz teksta članka 26. stavka 1. ZOO-a propisana je mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Obzirom na prednje, a što je po mišljenju suda i nesporno, između stranaka nema dvojbe da su stranke pa tako i tuženica mogle ugovarati ugovore o kreditu primjenjujući promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim sporno je jesu li te odredbe ugovora ugovorene na zakoniti način, prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju.

16. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i protiv tuženice, kojom se i u odnosu na tuženicu utvrđuje da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora

Poslovni broj: XLII P-775/2023

o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. godine, protivno člancima 81., 82. i 90. („Narodne novine“ br. 96/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama istog Zakona („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

17. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženicu u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

18. Ugovor kojeg je tužitelj sklopio s tuženicom sklopljen je 7. travnja 2006. što znači da je sklopljen upravo u razdoblju za koje je citiranom presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. 43 Pž-7129/13-4 utvrđeno da je tuženica sklapala ugovore o kreditu sa nepoštenim ugovornim odredbama.

19. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. 43 Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije tuženice odlučio u spisu broj Rev 2221/2018), potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i u odnosu na tuženicu, i to glede ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., a kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti su tuženici potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Naime, tom odlukom utvrđeno je da je između ostalog i ovdje tuženica, od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženica nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim

Poslovni broj: XLII P-775/2023

parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a čime je između ostalog tuženica postupila suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96. 03) te u razdoblju do 6. kolovoza 2007., odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka, pa tako i ovdje tuženice, bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, odnosno da su tužene banke, pa tako i ovdje tuženica, bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja tih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, kao i da su banke pa tako i tuženica, svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

20. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom članka 118. ZZP/14, a isto je propisano i odredbom članka 126. ZZP („Narodne novine“ br. 19/22) na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

21. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

22. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku, tužitelj je sukladno odredbi čl. 118. ZZP/14 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koji mu daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni, i pokrenuo ovaj postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja mu pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

23. Prema tome, tvrdnje tuženice o nepostojanju procesne legitimacije tužitelja na vođenje ovog postupka, što ističe tijekom postupka, su u potpunosti promašene.

24. U odnosu na elaboriranje tuženice o tome da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu ništetne, sud ističe slijedeće. Prema odredbi članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Isto tako je i odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15, 14/19 – ZZP/14) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U tom slučaju sud je dakle vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj se ta osoba na njih pozivala, Poslovni broj: XLII P-775/2023

a upravo se na ista tužitelj pozvao u predmetnoj tužbi. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je to u konkretnom slučaju.

25. U tom je smislu u ovom stadiju postupka već pravomoćno utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, u dijelu kojim je određena njena promjena jednostranom odlukom tuženice kao kreditora, nepoštene odredbe u smislu članka 81. stavka 1. i 2. te članka 82. ZZP/03 važećeg u vrijeme zaključenja ugovora jer se radilo o nerazumljivim odredbama unaprijed formuliranog obrasca ugovora sastavljenog po tuženici o kojima se nije pregovaralo i koje su zato ništetne u smislu članka 87. stavka 1. ZZP/03.

26. Navedeni zaključak nije doveden u sumnju ni provođenjem dokaza u ovom postupku. Naime tuženica nije s uspjehom otklonila prigovore njezinom nepoštenom postupanju koju su utvrđeni u kolektivnoj parnici, odnosno nije dokazala da je prilikom sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu s tužiteljem od dana 7. travnja 2006. godine, tužitelj s jedne strane imao mogućnost pregovaranja o spornim odredbama ugovora (kamatnoj stopi, njezinoj visini i načinu kako će se ista utvrđivati), odnosno da mu je tuženica dala sve relevantne informacije bitne za donošenje odluke o tome hoće li glavnicu ugovora vezati uz valutu švicarski franak, te hoće li sklopiti ugovor u kojem je kamatna stopa određena kao promjenjiva odlukom tuženice, i jasno tužitelju predočila kriterije na temelju kojih banka donosi odluku o snižavanju ili povećavanju kamatne stope.

27. Teret dokaza okolnosti da su tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu dana sva potrebna upozorenja o značenju valutne klauzule u CHF i značaju promjenjive kamatne stope kao i uvjetima pod kojima je tuženica može mijenjati, te ekonomskim učincima ovih odredbi, nalazio se na tuženici. Tužitelj je naime, dostavom ugovora o kreditu iz kojeg je vidljivo da se radi o potrošačkom, stambenom kreditu sklopljenom radi kupnje nekretnine, i vlastitim tvrdnjama o nepostojanju adekvatnih upozorenja, u dovoljnoj mjeri učinio vjerojatnim postojanje ovih činjenica, pa je na tuženici bilo dokazati postojanje pozitivne činjenice suprotne od onih utvrđenoj u kolektivnoj parnici, da su u konkretnom slučaju tužitelju dana sva potrebna upozorenja. Međutim, tuženica u tijeku postupka nije predlagala dokaze saslušanjem osobe koja je u ime tuženice sudjelovala u sklapanju ovog pravnog posla, pa je očito da su te tvrdnje tuženice ostale nedokazane.

28. Protivno tome, tužitelj je u svom stranačkom iskazu naglasio da mu je kredit trebao za kupnju nekretnine – dvojne kuće na adresi u [adresa], te je stoga otišao u banku gdje je i inače imao svoj račun, kod tuženice, i gdje su mu odmah ponudili stambeni kredit u valuti CHF. Istaknuo je da su mu u banci kazali da je kredit u valuti CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu najbolji i za njega najpovoljniji kredit, dok mu drugi krediti nisu ni nuđeni. Tužitelj je istaknuo da je znao da postoje i krediti vezani uz euro, no kako su mu u banci kazali da je kredit u valuti CHF najbolji kredit koji banka ima, to on za njega nije pitao. Naglasio je da je vjerovao prezentaciji ugovora o kreditu od strane banke, kao i da mu u banci nitko nije ništa pojašnjavao o rizicima vezanim uz konkretni ugovor, ni na rizik od rasta vrijednosti valute CHF niti su mu objašnjeni razlozi promjene kamatne stope, već da mu je kazano da se kamata i valuta mogu samo neznatno mijenjati. Opisao je i da se po sklapanju ugovora i isplati

Poslovni broj: XLII P-775/2023

kupoprodajne cijene, preselio živjeti u kuću sa svojom suprugom, tadašnjom djevojkom, te da je njihova mjesečna rata s početnih 7.000,00 kn mjesečno narasla na 11.000,00 kn mjesečno, zbog čega više nije mogao plaćati anuitete te je morao prodati nekretninu jer u suprotnom, dalje ne bi mogao vraćati dug banci. Tužitelj je opisao da je po zanimanju trgovac, a da je kuću prodao nakon četiri godine te je tim novcima vratio dug banci, istaknuvši i da mu je to bio prvi kredit u životu, da ranije nije imao drugih kredita i da je kuća koju je kupio uvijek bila samo stambeni prostor i nikada nije služila za obavljanje nikakve druge poslovne djelatnosti, nije se iznajmljivala, a tamo nije bilo registrirano nijedno trgovačko društvo niti obrt. Stav je tužitelja da s bankom nije mogao pregovarati oko ugovora o kreditu, odredbe ugovora nje mogao mijenjati, već je jedino mogao pristati na ponuđeno ako je želio kupiti nekretninu.

29. Prema tome, sud prihvaća tvrdnje tužitelja o tome da je s tuženicom mogao pregovarati jedino o iznosu i roku povrata kredita, dok je sve ostale odredbe ugovora formulirala banka koja je sastavljala ugovor, bez mogućnosti da on utječe na njihov sadržaj, kao i da ga u banci nitko nije upozorio na opasnost vezanja anuiteta kredita uz vrijednost valute CHF koja u vremenima krize služi nesporno kao valuta utočišta i čiji rast se već tada mogao očekivati, te mogućnost da tuženik jednostrano određuje visinu kamatne stope.

30. Ovim okolnostima, koje je sud držao istinitim, a koje niti tuženik nije s uspjehom osporio, tužitelj je ujedno dokazao i svoj status potrošača razvidan iz samog sadržaja ugovora. Tužitelj je naime, ugovor sklopio u dobi od 23 godine i to radi kupnje stambenog prostora koji je služio za život njegove obitelji.

31. Osim toga, tužitelj je po zanimanju trgovac, pa je očito da niti po svom obrazovanju, niti strukturi poslova koje je obavljao, nije mogao imati specifična saznanja o međuodnosima stranih valuta na deviznom tržištu potrebna za ocjenu rizika ovog ugovora. Tuženica mu s druge strane, sama o rizicima nije dala potrebna upozorenja kao potrošaču, na koji bi tek način tužitelj postao svjestan opasnosti koju preuzima sklapanjem spornog ugovora o kreditu u kojem je valuta ugovora vezana uz CHF, a određivanje kamatne stope prepušteno u cijelosti tuženici, na temelju kriterija koji su tužitelju kao potrošaču ostali nepoznati. Tužitelj je nadalje, dokazao da su sve informacije bitne za donošenje odluke o tome hoće li sklopiti ugovor o kreditu kojim će svoju ratu vezati uz valutu CHF, ostale nepoznate krivnjom tuženice koja ga je suprotno tome, poticala na sklapanje ovog ugovora prikazujući ga kao povoljan i dobar pravni posao, odnosno najpovoljniji i najbolji kredit koji u banci može dobiti, tj. jedini posao koji je tužitelju i ponuđen. Tuženik nije dokazao da je tužitelju nudio i druge ugovore o kreditu niti da je tužitelj imao mogućnost informiranog odabira između više kreditnih poslova, ili pak mogućnost utjecaja na sadržaj valutne klauzule i način obračuna kamatne stope.

32. Činjenica što je tuženica upravo davala ovakva manjkava objašnjenja klijentima, pa tako i tužitelju, da krediti vezani uz valutu CHF imaju nižu kamatu zbog nižih kamata na štednju, te je preporučivala klijentima ove poslove (kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, a što tvrdi i tužitelj u ovom postupku) kao dobre i sigurne poslove, utjecalo je kod klijenata, pa tako i tužitelja koji je kredit uzimao kao potrošač, na zaključak da je riječ o povoljnom i sigurnom kreditnom poslu. Tuženica nije dokazala da je razina informacija koju je u konkretnom slučaju pružila tužitelju takva da ga je upoznala sa svim rizicima sklapanja ugovora o kreditu, a teret dokaza ovih okolnosti

Poslovni broj: XLII P-775/2023

nalazio se na tuženici, s obzirom na utvrđenja iz kolektivne parnice vođene protiv tuženice. Stoga je sud utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojeg je tužitelj sklopio s tuženicom, a odnose se kako na iznos glavnice kredita vezan uz valutu CHF (članak 1. ugovora), određenje plaćanja kamata na kredit, interkalarne kamate i kamate na zakašnjela plaćanja (članak 4. stavak 2., članak 5. stavak 2. i članak 6. stavak 2. ugovora), kao i način otplate anuiteta uz valutnu klauzulu vezanu uz CHF (članak 7. stavak 2. Ugovora). Naime, o nijednoj od ovih odredbi nije se pojedinačno pregovaralo, nego su one ovisile isključivo o volji jedne ugovorne stranke, i to tuženice kao trgovca, a tužitelj koji nije imao mogućnost pregovaranja, niti ga je tuženica upoznala s ekonomskim značajem spornih odredbi, nije mogao niti kao u članku 7. stavku 2. Ugovora o kreditu pristati unaprijed na izmjene kamatnih stopa i anuiteta te otplatnog plana prema odluci tuženice.

33. Prema tome, u ovom postupku tuženica u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03 nije dokazala da se o spornim ugovornim odredbama - ugovornoj odredbi sadržanoj u članku 1., članku 4. stavku 2., članku 5. stavku 2., članku 6. stavku 2. i članku 7. stavku 2. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na tuženici. Cijeneći sadržaj spornog članka 1. Ugovora o kreditu od 7. travnja 2006. godine kojom je ugovoreno da iznos kredita predstavlja iznos CHF valute u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju tuženice na dan korištenja kredita, odredbu članka 7. stavka 2. istog ugovora prema kojim se povrat obveza iz Ugovora o kreditu računa po srednjem tečaju tuženice za valutu CHF važećem na dan plaćanja anuiteta, potom odredbe članka 4. stavka 2., članka 5. stavka 2. i članka 6. stavka 2. kojim je obveza plaćanja kamata određena kao sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima, način plaćanja interkalarne kamate vezan uz valutu CHF i način naplate kamate na zakašnjela plaćanja koji se također obračunava u valuti CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju tuženice važećem na dan plaćanja, kao i odredbu članka 4. stavka 1. da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope u skladu s važećim odlukama tuženice, ocjena je ovoga suda da citirane odredbe predstavljaju ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovorne odredbe čiji je sadržaj lako razumljiv potrošaču u smislu članka 84. ZZP/03. Kako takve ugovorne odredbe ne predstavljaju lako razumljive ugovorne odredbe to se na takve odredbe, suprotno mišljenju tuženice isticanom tijekom postupka, ne može primijeniti članak 84. ZZP/03 koja propisuje nedopuštenost ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

34. U odnosu na stupanj informiranosti potrošača na što se tuženica također poziva, navodeći kako je tužitelj imao dovoljan stupanj informiranosti o sadržaju i značenju odredbi ugovora, pa tako i valutne klauzule, treba istaknuti slijedeće. Naime, činjenica što je tužitelj obrazovana osoba, nikako ne znači da bi poznavao značenje valutne klauzule u valuti CHF, s obzirom da su valutarni rizici različitih valuta, npr. valute EUR i valute CHF bitno drugačiji. Ovo tim više što je Hrvatska narodna banka godinama poduzimala odgovarajuće mjere za regulaciju financijskog tržišta štiteći tečaj hrvatske kune prema euru, a ranije njemačkoj marci, no takve mjere nije poduzimala u odnosu na druge valute kao CHF, koje nisu bile zastupljene u gospodarstvu Republike Hrvatske i s kojim tužitelj kako tvrdi, nije imao doticaja. Rizik neočekivanog i intenzivnog rasta vrijednosti valute EUR prema hrvatskoj kuni, bio je neusporedivo manji nego onaj gdje su krediti u Republici Hrvatskoj bili vezani uz valutu CHF, a tuženica je kao financijska ustanova, ove povećane rizike u odnosu na valutnu klauzulu ugovorenu u CHF, morala jasno predočiti i informirati tužitelja o njima, kako bi tužitelj

Poslovni broj: XLII P-775/2023

odlučio hoće li pristati na ovaj povećani rizik, što tuženica nije dokazala da bi učinila, a teret dokaza ove okolnosti nalazio se na tuženici.

35. Kako su predmetne odredba ugovora jasne i lako uočljive, ali ne i lako razumljive, to je dopušteno ocjenjivati jesu li one poštene ili ne.

36. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano člankom 81. ZZP/03.

37. O odredbama članka 1., članka 4. stavka 2., članka 5. stavka 2., članka 6. stavka 2. i članka 7. stavka 2. Ugovora o kreditu od 7. travnja 2006. godine, kako je to naprijed i izneseno, nije se pojedinačno pregovaralo, s time što po ocjeni ovoga suda sporne odredbe predstavljaju uglavke ugovora koji nisu lako razumljivi i suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača, posljedično čemu se u smislu naprijed citirane odredbe članka 81. ZZP/03 smatraju nepoštenim.

38. Naime, odredba članka 1. i članka 7. stavka 2. Ugovora o kreditu od 7. travnja 2006. godine nije lako razumljiva kada se ima u vidu da tužitelju nisu bili jasni parametri koji su utjecali na odluku tužitelja o tome da visinu svoje glavnice i anuiteta kredita veže uz švicarski franak, odnosno očekivani porast te valute, nije mu bilo poznato da Hrvatska narodna banka ne brani tečaj hrvatske valute u kojoj je plaćao kreditne obveze u odnosu na švicarski franak, kao ni druge okolnosti relevantne za zaključenje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF.

39. Iako nije sporno da Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka sadrži odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, u samom Ugovoru o kreditu, pa tako ni članku 1. i članku 7. stavku 2., koji uređuje glavnicu i način vraćanja kredita, među kojima i valutnu klauzulu, nisu objašnjeni razlozi, niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule. Navedeno nije vidljivo niti iz odredaba članka 5. stavka 2. ugovora koja naplatu interkalarne kamate vezuje uz vrijednost valute CHF, kao i odredbe članka 6. stavka 2. ugovora koja isto to čini za kamate na zakašnjela plaćanja.

40. S druge strane, treba istaknuti i da tuženica obvezu obavještavanja potrošača nije ispunila time što je javnosti prezentirala brošure, kataloge, davala obavijesti klijentima zainteresiranima za poduzimanje kreditnih poslova s tuženicom o značenju valutne klauzule, kretanju tečaja i slično. Naime, člankom 35. ZOO/91, kao i odredbom članka 256. ZOO/05 određeno je da se slanje kataloga, cjenika, tarifa i drugih obavijesti te oglasi dani u tisku, letcima, radijom, televizijom, elektroničkim putem ili na koji drugi način ne smatraju ponudom za sklapanje ugovora, nego samo pozivom da se učini ponuda pod objavljenim uvjetima, ako drukčije ne proizlazi iz takvih izjava volje. Ali će pošiljatelj takvih poziva odgovarati za štetu koju bi pretrpio ponuditelj ako bez osnovanog razloga nije prihvatio njegovu ponudu.

41. Tržišna komunikacija između banke i potrošača kao društvene grupe započela je (u pravilu) kad pojedina banka u nekom od javnih medija koji su dostupni potrošačima odnosno prosječnom potrošaču (radio, televizija, tisak) objavi reklamu

Poslovni broj: XLII P-775/2023

svojih raspoloživih ponuda - kojom obavještava javnost koje ugovore o kreditu može ponuditi. Međutim takve informacije na koje se poziva tuženica, potrošačima su davane generalno.

42. Dakle, sve i kad se određeni potrošač koji je uočio određeni oglas obratio banci koja je objavila oglas radi dobivanja informacija o pravnom poslu koji je predmet oglasa ili zatražio ponudu za sklapanje ugovora pod objavljenim uvjetima, odnosno kad banka primi njegovu izjavu, sukladno odredbi članka 30. ZOO/91 odnosno članka 251. ZOO/05, nastaje odnos predugovorne odgovornosti za štetu, a time i pojedinačni, individualni obvezno pravni odnos između potrošača i banke.

43. Od trenutka kad se pojedini potrošač obratio banci nakon što je saznao za mogućnost sklapanja ugovora o kreditu s klauzulom u švicarskim francima, bez obzira kako je saznao (iz oglasa ili od treće osobe, ili je sam već bio sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF), nastaje pojedinačni odnos između potrošača i banke (stav iskazan u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine), a tuženica u ovom postupku nije dokazala da bi tužitelju dala sve potrebne informacije kako bi tužitelj mogao shvatiti rizik povećanja kreditne obveze kojem se izložio prihvaćanjem sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz CHF. Stoga, u situaciji kada je tužitelju jedino i ponuđen ugovor o kreditu vezan uz valutu švicarski franak, s nižom mjesečnom ratom i gdje tužitelj nije upozoren na mogućnost da tečaj švicarskog franka poraste, što se u konačnici dogodilo, ocjena je ovoga suda da odredba kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF sadržana u članku 1. Ugovora o kreditu, a čiju ništetnost tužitelj traži, jednako kao i odredba članka 7. stavka 2. istog Ugovora čiju ništetnost tužitelj također traži, te odredbe članka 5. stavka 2. i članka 6. stavka 2. ugovora, nisu odredbe čiji sadržaj i učinke je tužitelj kao prosječni potrošač, mogao lako razumjeti. Što se pak tiče ostalih prigovora tuženice kojima ističe druge okolnosti kojima tvrdi da je ispunila obvezu obavještavanja, u tom se smislu tuženica upućuje na obrazloženje gore već citirane presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u kojem su istovjetni prigovori tuženice odbijeni kao neosnovani.

44. Pritom, sama okolnost što je sporni Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika, također nije relevantna jer sama solemnizacija ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom. Bilježnik nije bio u obvezi, niti je imao ovlast pregovarati s tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora, pa tako niti o valutnoj klauzuli niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama, no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je upravo bila obveza tuženice prilikom sklapanja predmetnog ugovora, pa bi i saslušanje javnog bilježnika, da je bilo predloženo, iz ovih razloga bilo nepotrebno.

45. Tuženici valja ukazati i da nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice odredbi moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač

Poslovni broj: XLII P-775/2023

mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u pojedinoj stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

46. To proizlazi iz presude Suda Europske unije broj C-26/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13. EEZ, kojom je odlučeno da se članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općim uvjetima poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. S druge strane, presude Suda Europske unije na koje upire tuženica, nisu relevantne za donošenje odluke u ovom predmetu.

47. Kako o valuti uz koju će biti vezana kreditna obveza tužitelju nije dana potpuna informacija, teret dokaza koje okolnosti se nalazio na tuženici, to je takvim načinom ugovaranja tuženica maksimalno zaštitila svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope, prebacila na tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu. Na koncu, tuženik u tijeku postupka nije predlagao saslušanje osobe – bankara koji je o konkretnom ugovoru o kreditu pregovarao s tužiteljem, koja bi eventualno tek mogla imati konkretna saznanja o tijeku postupka pregovaranja odredaba ugovora o kreditu s tužiteljem, a tek takva utvrđenja bila bi podobna za opovrgavanje pretpostavke da tuženica tužitelju nije dala potpunu i cjelovitu informaciju, upoznavši ga sa svim mogućim rizicima sklapanja ugovora o kreditu ovakvog sadržaja.

48. Tuženici kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila je poznata ili joj je trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirala takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta. Stoga postoji kod tuženice odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, kako to tužitelj i tvrdi.

49. Na koncu, strankama se još jednom ukazuje i da je u navedenom kolektivnom sporu već odlučeno o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženica, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima, kao što je u konkretnom slučaju tuženica poticala i tužitelja nudeći mu sporni pravni posao. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice

Poslovni broj: XLII P-775/2023

koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, te se informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke, među kojima i ovdje tuženica, nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, pa i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženica nije dokazala. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženica je prema tome, morala dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao i spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji, zbog svih gore iznesenih okolnosti, nije slučaj.

50. S druge strane, niti članak 4. Ugovora o kreditu nije lako razumljiv jer u odnosu, na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 4,15 % ne sadrži bilo kakav kriterij, parametar ili drugi precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom, kao ni odredbom članka 4. stavka 1. čiju ništetnost tužitelj izričito ne traži, kojim je određeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojoj Odluci o kreditiranju građana, kao i odredbom članka 4. stavka 2. na čiju ništetnost tužitelj ukazuje, a kojom je određeno da se kamata obračunava u CHF, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima, nisu definirani niti ugovorni niti bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 4,15 %, a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran, već se takvom odredbom ugovora tuženici kao drugoj, jačoj ugovornoj strani, ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a pritom se ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču, da utječe te u sporazumu s tuženicom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Jednako vrijedi i za ostale odredbe čiju ništetnost tužitelj traži i to odredbu članka 5. stavka 2. ugovora koja određuje da se interkalarna kamata također vezuje uz valutu CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja kamate, kao i odredbu članka 6. stavka 2. prema kojem se i kamata na zakašnjela plaćanja obračunava u valuti CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju tuženice za CHF na dan plaćanja kamate, a čija ništetnost je posljedica odluke o ništetnosti i potrošaču nerazumljive odredbe o valutnoj klauzuli kojom se čitav kreditni odnos veže uz vrijednost valute CHF. Stoga ovaj sud u cijelosti prihvaća tvrdnje tužbe da što se tiče predmetnog kredita ga nitko nije upozorio da bi rata kredita mogla toliko porasti, odnosno da će se kamatna stopa u značajnoj mjeri povećati i to sa 4,15 % godišnje na 6,10 % godišnje, što predstavlja povećanje kamate od gotovo 49%, i što praćeno s rastom vrijednosti CHF prema valuti HRK u kojoj je tužitelj plaćao obveze, je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta sa 7.323,16 kn na više od 9.600,00 kn koliko je tužitelj u jednom trenutku plaćao, odnosno za više od 31 %.

51. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive, iste su trebala sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope, tako da tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i

Poslovni broj: XLII P-775/2023

razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora može jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Cijeneći sadržaj spornih odredbi članka 4. stavka 2., članka 5. stavka 2. i članka 6. stavka 2. Ugovora o kreditu na kojeg tužitelj upire, isto konkretno nije slučaj jer tužitelj na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda nije mogao niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koja za njega proizlaze ugovaranjem ovog pravnog posla, obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope. Naprotiv, sve se prepušta isključivo odlukama tuženice kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošače, a koje su u konkretnom slučaju i uslijedile. Tuženici - banci kao jačoj ugovornoj strani, dana je mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija. Naime, tuženica je upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija, jednostrano određivala način i uvjete promjene kamatne stope. Kako tužitelj u formuliranju ovih odredbi nije sudjelovao, niti je imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su odredbe članka 4. stavka 2., članka 5. stavka 2. i članka 6. stavka 2., ugovorne odredbe koja nisu lako razumljive te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka i zbog čega su također nedopuštene.

52. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača, konačno utvrđeno je i u postupku što se vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12.

53. Strankama se skreće pozornost i da su jedna od osnovnih načela obveznopravnih odnosa načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz članka 3. ZOO te načelo savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a.

54. Ugovorne odredbe kakve su članak 4. stavak 1. i 2., članak 5. stavak 2. i članak 6. stavak 2. Ugovora o kreditu od 7. travnja 2006. godine, su ugovorne odredbe koje stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obveznopravnom odnosu jer daju mogućnost jednoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope, a s druge strane iznos obveza korisnika kredita veže uz stranu valutu čije očekivano kretanje je korisnicima kredita nepoznato. U smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U smislu odredbe članka 82. ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, kao i odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora.

Poslovni broj: XLII P-775/2023

55. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu članka 4. ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

56. Prema članku 83. ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom članka 83. ZZP/03.

57. Imajući u vidu da je kamata cijena, a da je cijena bitan element ugovora o kreditu, po ocjeni ovoga suda, sadržaj gore citiranih odredaba među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata, dakle cijena, određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za njezinu promjenu, u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to sve na štetu tužitelja kao potrošača, pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a, jednako kao i ona o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, kako je ranije obrazloženo, nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu od dana 7. travnja 2006. godine.

58. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da su i odredbe članka 4. stavka 2., članka 5. stavka 2. i članka 6. stavka 2. Ugovora o kreditu od 7. travnja 2006. godine, jednako kao i ranije obrazložene odredbe članka 1. i članka 7. stavka 2. istog ugovora, u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03, nepoštene ugovorne odredbe, a koje su sukladno članku 87. stavka 1. ZZP ništave.

59. Tuženica pritom nije u pravu kada u odgovoru na tužbu tvrdi da bi stranke ugovor o kreditu konvertirale. Naime, točno je jedino da su stranke zbog nemogućnosti tužitelja da plaća povećane rate uslijed povećanja vrijednosti valute CHF u odnosu na kunu i uslijed povećanja kamatne stope, sklopile dana 31. prosinca 2009. godine I. Dodatak ugovoru o kreditu kojim su ugovorile poček plaćanja kredita na vrijeme od godine dana, što je tužitelj očito, iskoristio da proda nekretninu i otplati dugovanje banci, a kako to proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka iz kojeg je razvidno da nakon prosinca 2009. godine sukladno sporazumu stranaka, više nije bilo plaćanja anuiteta, a odmah nakon isteka počeka kredit je zatvoren prijevremenom oplatom. Prema tome, jasno je da tužitelj nije konvertirao kredit u valutu euro kako to tuženik pogrešno tvrdi, pa je iz tog razloga i promašeno pozivanje tuženika na primjenu odredaba Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno pozivanje na moguće pravne posljedice kakve za potrošače ima konvertiranje kredita u drugu valutu.

60. Istaknuti prigovor zastare tuženice pritom nije osnovan s obzirom da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO).

Poslovni broj: XLII P-775/2023

61. Nije u zastari niti zahtjev tužitelja za isplatu na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli temeljem koje traži 54.943,38 EUR sa zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos anuiteta. Naime, tužba u ovom predmetu podnesena je 15. svibnja 2023. godine, dakle prije isteka roka od pet godina od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu u odnosu na valutu (14. lipnja 2018. godine), pa je očito zahtjev za isplatu s ove osnove pokrenut unutar zastarnog roka od pet godina i što je u skladu s pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine.

62. Što se pak tiče primjedbe tuženice da tužitelj ne bi imao legitimaciju na podnošenje ove tužbe iz razloga što je dug plaćen, treba istaknuti kako plaćanje ništave obveze ne utječe na pravo tražiti utvrđenje njezine ništavosti, tim više kada se ima u vidu da tužitelj tada nije imao saznanja o tome da bi odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne, da je tuženica kroz čitav tijek trajanja ove parnice osporavala tužitelju, i nakon donošenja pravomoćnih odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača, da bi sporne ugovorne odredbe bile ništetne, te posebice vodeći računa o tome da je tuženica raspolagala sredstvima osiguranja kojima je u slučaju neplaćanja obveze od strane tužitelja, mogla bez daljnje privole tužitelja pokrenuti postupak prisilne naplate, odnosno sveobuhvatnu ovrhu gotovo cjelokupne imovine tužitelja, kao i oduzeti mu posjed nekretnine u kojoj je tužitelj živio i koja je predstavljala njegov dom, zbog čega je ekonomski pa i životni interes tužitelja bio nastaviti s plaćanjem obveza tuženici, a konačno i prijevremeno otplatiti kredit sredstvima od prodaje te iste nekretnine, s obzirom da bi u protivnom bio izvrgnut postupku ovrhe u kojem bi se nekretnina očekivano prodala samo za dio vrijednosti, dok bi tužitelj kao osobni dužnik imao obvezu povrata ostalog iznosa duga.

63. Uostalom da je tuženica postupala nepošteno u navedenom ugovoru zaključuje se i na osnovu Direktive Vijeća 93. 13 EEZ od 5. travnja 1993., čije su odredbe implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Sukladno navedenoj Direktivi u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag do trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Time za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Dakle, imajući u vidu navedeno te činjenicu što je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara prekinuta, a ponovno je počela teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu takve tužbe, jasno je i da je tužba tužitelja u dijelu u kojem traži isplatu na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli dopuštena, kao i podnesena unutar zastarnog roka, te da su prigovori tuženice u tom dijelu neosnovani.

64. Imajući u vidu navedeno, sud je nedvojbenim utvrdio da odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojeg je tužitelj sklopio s tuženicom, a odnose se kako na valutnu klauzulu vezanu uz CHF, tako i na promjenjivost kamatne stope, vezanje glavnice kredita uz valutu CHF, obračun kamata na kredit, interkalarne kamate i kamate na zakašnjela plaćanja, jesu ništetne odredbe, budući da se o istima nije pojedinačno pregovaralo već su ovisile isključivo o volji jedne ugovorne stranke, i to

Poslovni broj: XLII P-775/2023

tuženice kao trgovca. Slijedom toga, sud je tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu ocijenio osnovanim i o istom odlučio kao u točki I izreke ove presude.

65. Na koncu, u odnosu na primjedbe tuženice o tome da citirane odredbe ne bi bile ništetne, ističe se da je tečaj CHF za vrijeme otplate kredita sa početnog 1 CHF za 4,647461 HRK, u vremenu od tri i pol godine koliko je tužitelj otplaćivao kredit, porastao na 1 CHF za 4,862237 HRK, dakle za oko 4,62 %, no da je upravo u trenutku kada je tužitelj s tuženikom sklopio I Dodatak ugovora kojim je određen poček, kako je općepoznato, počeo streloviti uspon vrijednosti valute CHF čija će vrijednost narasti za polovicu, a da je tuženica tijekom tri i pol godine otplate kredita koristila pravo jednostrane izmjene kamatne stope, pa je tako već 1. srpnja 2007. godine, dakle tek nešto dulje od godine dana nakon sklapanja ugovora, povisila kamatnu stopu s početnih 4,15 % na 5,15 % godišnje, a potom nakon daljnjih 6 mjeseci, tj. od 1. siječnja 2008. povisila je na 5,90 %, a potom i na 6,10 % godišnje (od 1. prosinca 2008.), dakle, povećala je kamatu za gotovo 47 %, da bi je potom spustila na 5,75 % (više od 40 % od osnovne kamate), iako je tužitelj kroz cijelo vrijeme uredno plaćao kredit, dakle koristila se i ovom ništetnom odredbom kako bi za sebe ugovorila daljnju imovinsku korist. Navedene okolnosti rezultirale su povećanjem anuiteta kredita za više od 30 % u odnosu na visinu anuiteta u trenutku ugovaranja što je za tužitelja, kako je to i sam opisao u svom iskazu, predstavljalo nepremostivu prepreku zbog koje kredit dalje nije mogao plaćati.

66. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića proizlazi da je po predmetnom Ugovoru o kreditu nastala razlika anuiteta zbog promjene kamatnih stopa u razdoblju otplate kredita, pri čemu je razlika anuiteta zbog rasta tečaja CHF 54.943,38 EUR. Vještak je naglasio i da u korist tuženice s osnova potplaćenosti i povlaštenih anuiteta su također nastale razlike, pa je tužitelj na ime tečajnih razlika manje uplatio 845,98 EUR.

67. Imajući u vidu presude na koje se tužitelj pozvao u tužbi, vještak je pravilno i sukladno zadatku suda izvršio obračun nastale razlike u uplatama anuiteta kredita jer su se nedvojbeno povećali i kamatna stopa prema odluci tuženice i tečaj CHF u odnosu na kunu. Stoga sud u cijelosti prihvaća nalaz stručnim i objektivnim, a glede kojeg i tuženica nije navela da ima primjedbi na dio što se odnosi na matematički izračun. Dakle, sud utvrđuje da je tužitelj otplaćujući kredit prema ništetnoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli platio viši iznos prikazan u nalazu od 54.943,38 EUR, pri čemu se ističe da je obveza zbog ništetnih ugovornih odredbi izračunata prema tečaju CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, te je činjenica da je tužitelj od dana isplate kredita do dana prijevremene otplate zbog ništetnih ugovornih odredbi preplatio gore navedene iznose.

68. Kako je tuženik u ugovor unio ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli, to je sud ispravnim držao sanirati ovaj ugovorni odnos na način kako je to i učinjeno u vještačkom nalazu, utvrdivši tečaj CHF prema kuni u trenutku puštanja kredita u tečaj kao relevantan, s obzirom da je ovo jedini egzaktan kriterij poznat tužitelju u trenutku sklapanja ugovora. Naime, kao što je obrazloženo, tužitelj nije mogao znati za izvjestan rast vrijednosti valute CHF, kojim sve informacijama je tuženica raspolagala, a protivno načelu savjesnosti i poštenja, s njima nije upoznala tužitelja. Prigovori tuženice u tom dijelu nalazu i mišljenju, nisu osnovani, jer nije bilo mjesta provedbi zadaće vještaka na način kako to tuženica predlaže. Tužitelj naime, s tuženicom nije ugovorio kunski

Poslovni broj: XLII P-775/2023

kredit, već kredit u stranoj valuti, pa nema mjesta niti primjeni odredbe o kamatnim stopama za kunske kredite. Vještak je osim toga u nalazu i mišljenju pojasnio svaki izračun prije tablice te je nalaz i mišljenje u cijelosti izradio prema metodi tj. uputi suda, ne ulazeći u dijelove koji se odnose na pravna pitanja. Iz iznesenih razloga sud nije našao potrebnim pozvati vještaka radi usmenog očitovanja na ročište, jer izuzev primjedbi metodi vještačenja, tuženik nije istaknuo niti jedan prigovor načinu matematičkog obračuna vještaka. Konačno, tuženik je i sam na ročištu održanom 24. ožujka 2026. predložio zaključenje glavne rasprave. Prema tome, što se tiče prigovora tuženika nalazu vještaka, nije riječ o prigovorima koji bi bili konkretizirani i upirali na konkretnu matematičku pogrešku u provedbi vještačenja, već je riječ o prigovorima zadaći vještaka, pa kako u postupku tuženik nije istaknuo konkretne prigovore vještačenju, iako ga je sud to pozvao učiniti, već u naravi prigovara samo zadaći vještačenja, to je sud vještačenje držao u cijelosti zakonito i valjano provedenim.

69. Tuženici se pritom ističe i da se na primjenu valutne klauzule može pozivati jedino poštena i savjesna ugovorna strana, što tuženica u konkretnom slučaju nije bila. Na drugačiji zaključak suda ne utječe niti činjenica što bi tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu naveo da je upoznat s mogućim promjenama anuiteta u kunama nastalim uslijed promjene tečaja CHF, jer je u postupku utvrđeno da tuženica svoju obvezu potpunog obavještavanja potrošača nije ispunila. Prema tome, usvojen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 54.943,38 EUR sa zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to navedeno, te je presuđeno kao u točki II izreke.

70. Imajući u vidu presude na koje se tužitelj pozvao u tužbi, stalni sudski vještak Tomislav Prpić, dipl. oec., pravilno je i sukladno zadatku suda izvršio obračun nastale razlike u uplatama anuiteta kredita jer su se nedvojbeno povećali i kamatna stopa prema odluci tuženice i tečaj CHF u odnosu na kunu. Stoga sud u cijelosti prihvaća nalaz stručnim i objektivnim, a glede kojeg i tuženica ne iznosi nijednu konkretnu primjedbu na dio što se odnosi na matematički izračun. Dakle, sud utvrđuje da je tužitelj otplaćujući kredit platio 54.943,38 EUR na ime ništetne odredbe o tečaju, koji iznos je u nalazu specificiran po mjesecima u kunskoj i eurskoj protuvrijednosti, te je temeljem istog tužitelj postavio konačni tužbeni zahtjev. Pri tome se ističe da je obveza zbog ništetnih ugovornih odredbi izračunata prema kamatnoj stopi koja je jedina i naznačena u samom ugovoru (4,15 %), kao i prema tečaju CHF koji je vrijedio u vrijeme puštanja kredita, no razlike s osnova kamatne stope nisu uzete u obzir jer ih tužitelj nije ni potraživao. Iz nalaza i mišljenja također proizlazi da je kao što je rečeno, tuženica tijekom otplate kredita doista mijenjala kamatnu stopu sa početno ugovorenih 4,15 % godišnje, na 5,15 %, potom na 6,10 %, pa do 5,75 %, iako je tužitelj kroz cijelo ovo vrijeme uredno plaćao anuitete. Isto tako je vidljivo da je iznos anuiteta tijekom otplate povišen, s time što je do promjene anuiteta došlo zbog povišenja kamatne stope, a na visinu rate koju je tužitelj plaćao u kunama dodatno je utjecala promjena tečaja CHF, te je činjenica da je tužitelj od dana isplate kredita do dana otplate zbog ništetnih ugovornih odredbi preplatio gore navedene iznose.

71. Činjenica jest da je tužitelj tijekom trajanja ugovornog odnosa plaćao i niže anuitete i to u iznosu od 845,98 EUR za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu od 7. travnja 2006. godine, i u kojem iznosu je tuženica istaknula prigovor radi prijeboja, no taj prigovor nije osnovan iz slijedećih razloga.

Poslovni broj: XLII P-775/2023

72. Tuženica naime, nije u pravu kada drži da je sud od ukupno preplaćenog iznosa od strane tužitelja po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli od 54.943,38 EUR trebao oduzeti iznos od 845,98 EUR negativnih razlika (tj. manje plaćeni iznos za vrijeme kada je tečaj CHF prema kuni bio niži od onog u vrijeme isplate).

73. Plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa, jer je čitavu uplatu primila tuženica na temelju svog izračuna kojeg je sama izvršila, računajući da je riječ o ugovornim odredbama koje joj idu u korist, pa ni ne postoji obveza tužitelja za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženice po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženica je svjesno prešutila i zatajila tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli na tuženici. U tom smislu ne bi opstojala mogućnost niti ovaj iznos uračunavati kao iznos naknade štete, s time što treba naglasiti da je tužitelj uplate vršio prema obračunu i u iznosima koje je izračunavala upravo tuženica. Navedeno nije stvar niti primijenjene metode vještačenja, obzirom da se eventualno manji iznosi koje bi tužitelj platio, ne mogu podvesti pod zadaću vještaka.

74. Sve i da tome nije tako, treba naglasiti da je tuženica sama izračunavala iznos svakog mjesečnog anuiteta, svjesno pristavši na možebitno neznatno i manji iznos zbog privremeno niže kamatne stope i niže tečajne vrijednosti kune prema CHF, no uz znanje da će zbog rasta tečaja CHF i znatnog rasta kamatne stope koji će izvjesno uslijediti ostvariti dodatni prihod, što su sve informacije koje je zatajila tužitelju, kao i ostalim potrošačima koje su s tuženicom sklapali ugovore o kreditu gdje su visinu svoje obveze vezali uz vrijednost valute CHF i promjenjivu kamatnu stopu, vjerujući da im tuženica daje istinite i potpune informacije kada o tim kreditnim poslovima govori kao dobrim, sigurnim i povoljnim, kako je uostalom utvrđeno i u parnici što se vodila radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Stoga se tuženica ne može sada s uspjehom pozivati da su obračuni koje je sama sačinila, računajući na profit koji će izvjesno ostvariti zbog ogromne promjene kamatne stope koja će u tri i pol godine narasti za više od 47 % u odnosu na ugovor o kreditu od 7. travnja 2009. godine, kao i vrijednosti valute CHF koja slijedi i koja će narasti u omjeru od 4,62 % za vrijeme trajanja ugovora o kreditu, no uz izrazito povećanje kamatne stope bili pogrešni, kada ih je sama izradila i prezentirala tužitelju kao valjane. Navedeno bi bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja određenom u članku 4. ZOO, kao i zabrani zlouporabe prava iz članka 6. ZOO, koje tuženica kao profesionalna sudionica obveznog odnosa s tužiteljem kao potrošačem, tim više mora poštivati. Konačno, i odredba članka 323. stavka 2. ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, i što diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora (jednako i Županijski sud u Varaždinu u odluci posl. br. Gž- 391/2021 od 14. srpnja 2021. godine). Stoga je zahtjev tuženice za uračunavanjem tzv. negativnih razlika neosnovan.

75. Izneseni razlozi uzrok su i zašto čak i kada bi se pak prihvatio stav da bi sud o ovim iznosima tzv. „negativnih razlika“ trebao voditi računa po službenoj dužnosti, iznosi tzv. "negativnih razlika" ne mogu oduzimati od tražbine tužitelja. Pogrešno tuženica drži da bi tužitelj tijekom trajanja nižeg tečaja CHF od kune ostvario neku korist, jer tužitelj nikakvu korist nije ostvario, niti za vrijeme trajanja ugovora o

Poslovni broj: XLII P-775/2023

kreditu, niti u ovoj parnici jer za to vrijeme niti ne traži naknadu kao da je plaćao anuitete sukladno vrijednosti valute CHF za kunu u vrijeme korištenja kredita. Sud ponavlja da plaćanjem anuiteta po kamatnoj stopi nižoj od početne, tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa, jer je čitavu uplatu primila tuženica na temelju svog izračuna kojeg je sama izvršila, računajući da je riječ o ugovornim odredbama koje joj idu u korist.

76. Što se pak tiče tužbenog zahtjeva istaknutog u podnesku tužitelja od 19. veljače 2026. godine, treba naglasiti da jednako kao i osnovni, niti taj tužbeni zahtjev nije zastario. Kao što je već rečeno tužitelj je tužbu podnio prije isteka zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu u odnosu na valutu. Shvaćanje da bi zbog neznatnih izmjena pojedinih mjesečnih iznosa zahtjev tužitelja zastario, bilo bi protivno načelu savjesnosti i poštenja, kao i načelima zaštite potrošača utvrđenim u pravnoj stečevini Europske unije. Do izmjene tužbenog zahtjeva došlo je ponajprije zbog potrebe provođenja financijskog vještačenja, a osim toga imalo se u vidu da je tužitelj fizička osoba, dok se na strani tuženika nalazi banka – dakle financijska ustanova koja raspolaže znanjem potrebnim za ocjenu osnovanosti i visine potraživanja tužitelja, koja je unatoč utvrđenjima kolektivne presude, u čitavom ovom postupku osporavala osnovanost zahtjeva tužitelja, kao i zahtjev za isplatu, čime je pridonijela dužem trajanju parnice. Tužitelj je pak tek provođenjem financijskog vještačenja postao svjestan svih (iako manjih) aspekata nastale štete i njezinog opsega za čije utvrđenje je bilo potrebno provođenje vještačenja po stalnom sudskom vještaku financijske struke, upravo iz razloga jer je tuženica osporavala valjanost obračuna kojeg je tužitelj proveo prije utuženja. Tužitelj u trenutku podnošenja tužbe nije mogao imati saznanja o svim ovim okolnostima, pri čemu se tuženici ukazuje da je tužitelj u tužbi detaljno opisao sve razloge zbog kojih drži da ima opravdan zahtjev za isplatu, pa tuženica provođenjem financijskog vještačenja nije suočena sa bitno drugačijim ili novim činjenicama koji bi utjecali na identitet tužbenog zahtjeva. Jednako pravno shvaćanje zauzeo je i Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske (posl. br. Su-IV-123. 2024 od 27. svibnja 2024. godine).

77. Slijedom svega navedenog osnovan je i tužbeni zahtjev odnoseći se na isplatu s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, i to u iznosu od 54.943,38 EUR, pri čemu su svi iznosi navedeni u ovoj presudi izračunati sukladno fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kn za 1 EUR.

78. Tužbeni zahtjev za isplatu se prema tome, ukazao osnovanim te je o istom temeljem odredbe članka 323. stavka 1. u vezi odredbi članka 1111. i 1115. ZOO-a, odlučeno kao u točki II izreke presude, uz dosudu tužitelju zatezne kamate po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a, tekuće od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa. Naime, u konkretnom slučaju tuženica je nepoštena stjecateljica i kao takva je na primljeni iznos stečen bez osnove dužna platiti zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a), jer je obzirom na odredbu članka 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogla znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne te da joj sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primila ne pripada.

79. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. stavku 1. u vezi članka 155. ZPP i čini trošak tužitelja potreban radi vođenja postupka.

Poslovni broj: XLII P-775/2023

80. Tužitelj je kao opravdan imao trošak sastava tužbe od traženih 1.000,00 EUR (Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“ br. 138/23, 107/25, u daljnjem tekstu: Tarifa), koja za ovu vrijednost predmeta spora predviđa nagradu od 500 bodova pri čemu je vrijednost svakog boda 2,00 EUR. Opravdan je i zahtjev za naknadu troška sastava obrazloženog podneska od 25. rujna 2024. kojim se tužitelj očituje na odgovor na tužbu i sastava podneska od 19. veljače 2026. godine kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka i postavlja konačni tužbeni zahtjev od po 1.000,00 EUR za svaki podnesak (Tbr. 8/1 u vezi Tbr. 7/1 Tarife). Osnovan je zahtjev tužitelja za naknadom po traženih 1.000,00 EUR za svako ročište na ime zastupanja odvjetnika i to dana 26. rujna 2024., 4. ožujka 2025. i 24. ožujka 2026. (Tbr. 9/1 u vezi Tbr. 7/1 Tarife), dok ročište dana 30. rujna 2024. u ovoj parnici nije održano pa tužitelj stoga ni ne ostvaruje pravo na naknadu. Tužitelju tako na ime odvjetničkog zastupanja ukupno pripada 6.000,00 EUR, što uvećano za porez na dodanu vrijednost čini 7.500,00 EUR. Osim toga, pripada mu plaćenih 400,00 EUR za provedeno financijsko vještačenje koje je u ovom predmetu provođeno radi utvrđivanja visine potraživanja tužitelja. Tužitelju je tako sveukupno dosuđeno 7.900,00 EUR, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova odbijen kao neosnovan.

81. Slijedom izloženih razloga, odlučeno je kao u izreci presude.

U Rijeci, 13. travnja 2026.

S u t k i n j a:

Martina Maršić Lukić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u dovoljnom broju istovjetnih primjeraka za sud i sve stranke postupka putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Poslovni broj: XLII P-775/2023