Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB 77561654785

Poslovni broj: P-398/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima po sucu Ivanu Katičiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice GČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Vedranu Bikiću, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, zastupana po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave 24. ožujka 2026. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, 13. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 4. b) Ugovora o kreditu broj 76783/05, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 12. travnja 2005., a koja odredba glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00 % (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita; plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju odnosno iskorištenom iznosu kredita."

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužiteljici GČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 144,92 eura (stočetrdesetčetirieura i devedesetdvacenta), skupa s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 15. travnja 2005. pa do isplate, a koja kamata teče po stopi u smislu članka 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dul je od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, da tužiteljici GČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 941,36 eura (slovima: devetstočetrdesetjedan euro i tridesetšest centi), sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude tj. od 13. travnja 2026. do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 6. kolovoza 2025. podnijela tužbu u kojoj navodi da je dana 12. travnja 2005. godine s tuženikom, u njegovoj poslovnici u [adresa], sklopila Ugovor o kreditu broj 76783/05, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 22.700,00 CHF, na rok od 84 mjeseca. 1.1. Navodi da je člankom 4. b) Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, bez da mu je prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno objasnio svrhu odnosno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, zašto je određena naknada baš u ovoj visini, a kamoli da je o tome pregovarao s tužiteljem, a kakva neodređena odredba tuženikova standardnog ugovora (na koju tužitelj nije mogao imati utjecaja) nedvojbeno uzrokuje značajnu neravnotežu među strankama protivnu načelu savjesnosti i poštenja. Također navodi da je dana 14. travnja 2005., tuženik tužitelju naplatio na ime predmetne naknade iznos od 227,00 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja po prodajnom tečaju tuženika iznos od 1.091,87 kuna, a što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 144,92 eura.

1.2.Tužitelj tvrdi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva pa predlaže da se utvrdi ništetnim ta odredba sadržana u članku 4. b) Ugovora o kreditu, te da se naloži tuženiku da mu isplati nazad predmetnu naknadu koju je stekao bez osnove, skupa sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana kada je ista naplaćena.

1.3. Navodi da tužitelj ne samo da o toj naknadi nije mogao pregovarati, već on nije bio niti informiran na što konkretno se ta naknada uopće odnosi i kako je formulirana njena visina, obzirom je taj standardni ugovor bio unaprijed sastavljen, te je u njemu bila već sadržana odredba prema kojoj je naplata ulazne naknade već određena u skladu sa jednostranom odlukom banke. Navodi da je na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, i to u visini prema vlastitoj odluci/aktu banke.

1.4. Navodi da se ugovori o kreditu često nude po načelu „uzmi ili ostavi“, a tuženik je u takvom odnosu daleko snažnija ugovorna strana, koja je kako je to uobičajeno u bankarskom poslovanju, gotovo u potpunosti diktirala tužitelju uvjete ugovora koje je sama odredila i sastavila, uključujući i odredbe tuženikovih internih akata na koje predmetni ugovor upućuje.

1.5. Također navodi da okolnost da tužitelju banka nije niti prezentirala a kamoli obrazložila o kakvim se to stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu uopće radi, koja je njihova svrha, te zašto su određeni baš u ovoj visini, okolnost da se radi o standardnom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva nepoštena ugovorna odredba iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača, i ništetna prema odredbi čl.87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača.

1.6. Navodi da kako je Ugovor o kreditu ništetan u dijelu članka 4. b) u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, predmetna odredba među strankama se ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Prema tome, sukladno članku 323., a u svezi s člankom 322. Zakona o obveznim odnosima, tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je otpala jer je utvrđena ništetnom, skupa sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana nezakonite naplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne.

2.1. Također navodi da je u ugovoru o kreditu u odnosu na ulaznu naknadu potpuno jasno navedeno kako se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 1,00% od iznosa odobrenog kredita, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tuženik ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita. Slijedom navedenog, sporne odredbe su dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu, te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora.

2.2. Tuženik ne osporava visinu kondemnatornog zahtjeva.

2.3. Tuženik osporava vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naveo u tužbi u iznosu od 1.472,14 eura.

2.4. Tuženik ističe i prigovor zastare.

3. Na ročištu od 10. veljače 2026., a vezano za prigovor da je vrijednost predmeta spora suviše visoko naznačena, tužitelj navodi da deklaratorni zahtjev ne predstavlja nekakav manje značajni sporedni zahtjev nego predstavlja jedan od dva glavna zahtjeva u pogledu kojeg se izvode čak i personalni dokazi. Štoviše, glavni dokazi i to saslušanje tužiteljice kao i sve odlučne činjenice se izvode odnosno utvrđuju upravo u pogledu deklaratornog zahtjeva , a sam tuženik niti ne osporava visinu naplaćene naknade. Da je stav tužitelja ispravan govori i činjenica da bi vrijednost predmeta spora bila utvrđena na 1.327,36 eura u slučaju da je tužitelj ovom tužbu hipotetski tražio samo utvrđenje ništetnosti sporne odredbe.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao tečajnu listu (stranica 7. spisa), povijesni izvadak sudskog registra (stranica 14. -120. spisa), otplatni plan (stranica 121.-127. spisa), ugovor o kreditu (stranica 128. -136. spisa), te je saslušao tužitelja.

5. Na temelju ocjene provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

6. Tijekom postupka nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika sklopili 12. travnja 2005. ugovor o kreditu broj: 76783/05 temeljem kojega je koristio kredit u iznosu od 22.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate od 84 mjeseca. Nije sporno da je točkom 4. b). ugovora ugovorena naknada za obradu kredita od 1,00 % od iznosa kredita, te nije sporno da je tuženik od tužitelj naplatio iznos od 144,92 eura na ime naknade za obradu kredita.

7. Sporno je je li ništetna odredba ugovora o kreditu temeljem koje je ugovorena naknada za obradu i administraciju kredita, te je sporno je li nastupila zastara.

8. Saslušana u svojstvu parnične stranke tužiteljica je navela da je imala namjeru kupiti osobno vozilo te je otišla i jednu auto kuću u [adresa] i izabrala vozilo. Budući je vozilo namjeravala kupiti na kredit, u auto kući su joj rekli da oni surađuju sa Splitskom bankom, te su je uputili u poslovnicu u [adresa]. Navela je da su joj u auto kući dali nekakvu dokumentaciju vezano za vozilo te je s tom dokumentacijom otišla u banku. U banci su ponudili ugovor koji je potpisan te je ona s bankom pregovarala jedino o trajanju otplate kredita odnosno o visini rate kredita, a sve ostale odredbe ugovora o kreditu u ugovor je unijela banka. Navela je da je ona pročitala ugovor i da je primijetila da je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita, ali nije posebno reagirala na to jer je smatrala da je to uobičajen sastavni dio ugovora, a niti su joj u banci posebno objašnjavali radi čega je ova odredba unesena niti na što se naknada odnosi. Navela je da se o uvjetima ugovora nije niti moglo pregovarati već je banka ponudila ugovor o kreditu, a njezino je bilo samo da pristane ili ne pristane na te uvjete. Navela je da je vozilo kupljeno novcem od kredita koristila za svoje potrebe i da je kredit u cijelosti otplaćen. Navela je da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila zaposlena te da nije bila vlasnik obrta ili trgovačkog društva.

9. Saslušanjem tužiteljice utvrđeno je da je ugovor o kreditu sastavila banka, da tužiteljica sa bankom nije mogla pregovarati oko uvjeta kredita osim o iznosu kredita, pa tako nije mogla pregovarati niti u vezi naknade za obradu i kredita. Također je utvrđeno da tužitelj nije bio informiran na što konkretno se ta naknada odnosi.

10. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03., dalje u tekstu: ZZP) između ostalog je propisano da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

11. Nadalje, odredbom članka 81. stavka 1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. Slijedom navedenog, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% iznosa kredita.

14. Sukladno odredbi članka 295. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23., dalje u tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva .

15. Slijedom toga, o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

16. Nadalje, sud prihvaća da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

17. Budući iz provedenih dokaza proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu pripremila banka, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. Obzirom je tužitelj na temelju članka 4. b) Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu od 144,92 eura, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da su navedene odredbe Ugovora nepoštene, temeljem odredbe članka 81. stavak 1. ZZP, te ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP.

18. Tijekom postupka je utvrđeno da tužitelj ima status potrošača. Naime, prema odredbi članka 3. točke 1. ZZP, i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

18.1. Uvidom u zaključeni ugovor o kreditu i saslušanjem tužitelja utvrđeno je da je ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba radi kupovine osobnog automobila.

18.2. Obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati drugačije.

19. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade od 1,00% od iznosa kredita.

20. Kako je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, te je sukladno članku 323. ZOO tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, odnosno iznos od 144,92 eura, koji iznos nije sporan među strankama .

21. Prigovor zastare je neosnovan, jer je člankom 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovora o kreditu.

21.1. Vezano za zahtjev za isplatu, treba navesti da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

22. Tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju zatezne kamate temeljem članka 1115. ZOO od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Člankom 4. b) predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno je da se naknada naplaćuje prije korištenja kredita odnosno iz odobrenog kredita. Iz otplatnog plana je vidljivo da je naknada naplaćena 14. travnja 2005., te tužitelj ima pravo na zatezne kamate od 15. travnja 2005. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO.

23. Vezano za vrijednost predmeta spora, treba navesti da je odredbom članka 37. stavka 1. ZPP propisano da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva . Nadalje, odredbom članka 40. stavka 1. ZPP propisano da ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota. Stavkom 2. istog članka propisano je da u drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Stavkom 3. istog članka propisano je da ako je u slučaju iz stavka 2. ovoga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.

23.1. Tužitelj je u ovom postupku postavio dva tužbena zahtjeva, i to deklaratorni kojim traži da sud utvrdi ništetnom odredbu ugovora o kreditu kojom je ugovorena ulazna naknada, te kondemnatorni kojim traži isplatu novčanog iznosa koji je tuženik naplatio na ime ulazne naknade, te je vrijednost predmeta spora odredio u iznosu koji predstavlja zbroj vrijednosti ova dva zahtjeva. Tuženik je prigovorio da je tužitelj suviše visoko odredio vrijednost predmeta spora, te je sud na pripremno ročištu od 10. veljače 2026. provjerio točnost naznačene vrijednosti predmeta spora, te je utvrdio vrijednost predmeta spora u istom iznosu koji je naznačio tužitelj, odnosno u iznosu od 1.472,14 eura. Tuženik neosnovano navodi da bi se vrijednost predmeta spora trebala odrediti u iznosu od 144,92 eura, koji iznos se odnosi na kondemnatorni zahtjev budući je tužitelj postavio dva tužbena zahtjeva, a i dokazi su se u ovom postupku izvodili prije svega radi utvrđivanja osnovanim deklaratornog zahtjeva, dok iznos naplaćene naknade nije bio sporan.

24. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1., članka 155. i članka 164. ZPP-a, te kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to mu je tuženik dužan naknaditi trošak postupka.

25. Sud je tužitelju priznao trošak za sastav tužbe u vrijednosti od 100 bodova sukladno Tbr. 7. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23., dalje u tekstu: Tarifa), za zastupanje na ročištima od 10. veljače 2026. i 24. ožujka 2026. u vrijednosti 100 bodova za svako ročište sukladno Tbr. 9. točki 1. Tarife, za pristup ročištu za objavu presude u vrijednosti od 50 boda sukladno Tbr. 9. točki 3. Tarife, odnosno ukupno 350 bodova. Kada se vrijednost boda pomnoži sa 2,00 eura sukladno Tbr. 54. Tarife dobije se iznos od 700,00 eura. Tužitelju pripada PDV na navedeni trošak u iznosu od 175,00 eura sukladno Tbr. 46 Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 66,36 eura, odnosno ukupno 941,36 eura.

26. Na dosuđeni trošak tužitelju pripadaju zatezne kamate od presuđenja, sukladno članku 151. stavku 3. ZPP.

27. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen temeljem članka 154. stavak 1. ZPP.

28. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Vinkovcima 13. travnja 2026.

Sudac:

Ivan Katičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Vedran Bikić, V. Nazora 11B, [adresa] Vinkovci – pun. tužitelja

2. Odvjetnik Belizar Tomaić, K. Zvonimira 17/I, [adresa] Osijek – pun. tuženika