REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-493/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Marini Vučetić, u pravnoj stvari tužiteljice DŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Ivani Đurinac Vuković, odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tuženika OTP banke d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 19. ožujka 2026. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice Dražena Ivančića, odvjetnika iz Slavonskog Broda i punomoćnika tuženika i rasprave održane 13. travnja 2026. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61, tužiteljici DŽ iz [adresa], na ime stečenog bez osnove zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplatiti iznos od ukupno 1.771,70 eura (slovima: tisuću sedamsto sedamdeset jedan euro i sedamdeset centi) sa zateznim kamatama, koje na svaki preplaćeni mjesečni iznos teku od dospijeća do konačne isplate do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope za stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, do 29. prosinca 2023. a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, na iznose od:

-1,96 eura od 11.11.2008. do konačne isplate

-8,77 eura od 13.1.2009. do konačne isplate

-12,92 eura od 14.2.2009. do konačne isplate

-13,87 eura od 13.3.2009. do konačne isplate

-9,01 eura od 11.4.2009. do konačne isplate

-7,80 eura od 12.5.2009.g. do konačne isplate

-7,12 eura od 11.6.2009.g. do konačne isplate

-7,55 eura od 14.7.2009.g. do konačne isplate

-5,09 eura od 12.8.2009.g. do konačne isplate

-6,84 eura od 16.9.2009.g. do konačne isplate

-4,12 eura od 29.10.2009.g. do konačne isplate

-6,23 eura od 1.12.2009.g. do konačne isplate

-8,12 eura od 1.1.2010.g. do konačne isplate

-10,79 eura od 2.2.2010.g. do konačne isplate

-12,97 eura od 20.2.2010.g. do konačne isplate

-12,13 eura od 24.3.2010.g. do konačne isplate

-15,16 eura od 27.4.2010.g. do konačne isplate

-13,82 eura od 25.5.2010.g. do konačne isplate

-22,27 eura od 25.6.2010.g. do konačne isplate

-21,45 eura od 10.8.2010.g. do konačne isplate

-23,24 eura od 13.8.2010.g. do konačne isplate

-34,22 eura od 15.9.2010.g. do konačne isplate

-30,11 eura od 24.11.2010.g. do konačne isplate

-40,60 eura od 24.2.2011.g. do konačne isplate

-40,45 eura od 24.3.2011.g. do konačne isplate

-141,66 eura od 7.4.2011.g. do konačne isplate

-70,83 eura od 8.4.2011.g. do konačne isplate

-34,50 eura od 12.4.2011.g. do konačne isplate

-38,97 eura od 21.4.2011.g. do konačne isplate

-1.109,13 eura od 2.7.2011.g. do konačne isplate

II. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61, tužiteljici DŽ iz [adresa], naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu 2.813,23 eura sa zateznom kamatom koja teče od 13. travnja 2026. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana

III. Odbija se prigovor prijeboja tuženika OTP banke d.d. iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61, kao neosnovan.

IV. Odbija se tuženik OTP banka d.d. iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61 sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u cijelosti.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužiteljica DŽ iz [adresa], povukla tužbu za iznos od 1.228,30 eura.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi je navedeno da je tužiteljica s prednikom tuženika u 2006. zaključila Ugovor o kreditu u iznosu kunske protuvrijednosti od 18.464,15 CHF, broj ugovora 066292(15582/06). Kredit je uredno otplaćen sa danom 7. travnja 2011., a tužiteljica nije napravila konverziju. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužiteljica se poziva na pravne učinke gore citirane presude. Ugovor iz točke 1. tužbe sadrži ugovorne odredbe i to članak 2. i članak 3. ugovora, kojom je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljena na potpunoj obavijesti, tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora, niti se o njima posebno pregovaralo, a sadržaj ugovora u odnosu na valutu, je bio unaprijed formuliran od strane tuženika, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana (dalje i: valutna klauzula). Tuženik je na takav način sebe i svoje interese maksimalno zaštitio, a rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio na tužitelja, čime je narušena ugovorna ravnoteža. Tuženiku kao visokoprofitnoj, kreditnoj instituciji je itekako poznata riskantnost ugovora sa valutnom klauzulom u CHF, unatoč tome, je plasirao kredit tužitelju, koji nije bio svjestan rizika, a tuženik ga nije informirao o svim mogućim i potencijalnim scenarijima i rizicima, koje primjena takvih odredaba može prouzročiti. Stoga su odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu nepoštene, ništetne, kako ih je utvrdio i Trgovački sud u Zagrebu u kolektivnoj tužbi, sve opisano u točki 2. ove tužbe. Stoga je tuženik dužan vratiti tužiteljici stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja, sve sukladno članku 323, članku 1111. stavku 1. i 2. i članku 1115. Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica predlaže provođenje financijskog vještačenja, nakon kojeg će detaljno specificirati visinu tužbenog zahtjeva. Tužiteljica je temeljem presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-649/17 od 20. srpnja 2018. ishodila pravo na isplatu preplaćenih promjenjivih kamata iz istog kreditnog odnosa pa predlaže sudu nakon provedenog postupka usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su tužba i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti neosnovani te se predlaže njeno odbijanje kao i obvezivanje tužiteljice na naknadu parničnih troškova. Nije sporno da je tužiteljica s pravnim prednikom tuženika sklopila predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare potraživanja. U odnosu na ništetnost Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu tuženik ističe da presuda VTS ne daje pojedinom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Stoga, tužiteljica je kao potrošač dužna dokazati da u ugovornom odnosu nje i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. ZZP-a. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. ZZP- a). Također, prethodno sklapanju Ugovora tužiteljica je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogla zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Zaključno, tuženik je pravnog shvaćanja, da pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice nije ispunjena u ovom slučaju. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti i obvezati tužiteljicu naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Tužiteljica je u potraživala isplatu u iznosu od 3.000,00 eura, nakon nalaza i mišljenja vještaka tužiteljica je u podnesku od 13. prosinca 2024. navela da potražuje isplatu u iznosu od 1.771,70 eura. Tuženik je u podnesku od 11. ožujka 2026. naveo da se ne protiv povlačenju tužbe u iznosu od 1.228,30 eura, ali da potražuje naknadu troškova za povučeni dio. Sud je odlučio kao u izreci rješenja u svezi povlačenja tužbe na temelju čl. 193.st.2. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025; dalje – ZPP-a).

4. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokaz o uplatama iz kojih je vidljivo da je tužiteljica osobno vršila uplate (str. 10 do 20 spisa). Sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 1. ožujka 2006. iz kojeg je vidljivo da je isti zaključen između tužiteljice koja se tada prezivala D (**.**.2009. je promijenila prezime u DŽ, što je utvrđeno uvidom u Izvod iz evidencije građana MUP-a) Splitske banke d.d. prednika tuženika na iznos od 18.464,15 CHF u kunskoj protuvrijednosti radi kupnje motornog vozila (str. 58 do 63 spisa) Saslušana je tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja i provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Filipu Toliću.

4.1. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je zaključila Ugovor o kreditu sa Splitskom bankom, tada se prezivala D, udala se 2009. i promijenila prezime u DŽ. Taj Ugovor je zaključen 1. ožujka 2006. i iskorišten je za kupnju osobnog automobila Peugeot. Ugovor je zaključila u autokući. Došla je u autokuću, jednom se dogovorila oko kupnje automobila, drugi puta ju je dočekao Ugovor o kreditu, potpisala je isti. Nije bilo nikakvih pregovaranja u vezi Ugovora. Sama je vraćala sve rate kredita, uskraćivani su joj iznosi s tekućeg računa, kredit je otplaćen i nije bio u konverziji. Automobil nije korišten niti za kakve poslovne svrhe, nikada nije imala otvoren obrt niti poslovne udjele u trgovačkim društvima. Kada je došlo do povećanja rata kredita nije se obraćala Splitskoj banci, niti su oni njoj ikada išta ponudili u vezi tog kredita. Pročitala je Ugovor prije potpisivanja, inače predaje vjeronauk u srednjoj školi, što se tiče odredbi Ugovora u tom dijelu je laik, nije joj objašnjeno da CHF nije zaštićen od strane HNB. Nije joj ponuđena nikakva druga verzija Ugovora niti druga valuta, nije upozorena na rizike. Nije bila u drugim bankama, jer je autokuća poslovala samo sa Splitskom bankom, nije mogla dogovoriti drugi kredit i drugu valutu, sve je bilo određeno od strane autokuća, duže vremena je razmišljala o kreditu, ali se to više odnosilo na izbor automobila, pa kad je pronašla automobil koji želi, onda je zaključila i ugovor o kreditu. Nije imala mogućnost izbora između više opcija, to je bila jedina opcija koju je imala, Ugovor koji joj je dan u autokući.

4.2. U nalazu i mišljenju vještak Filip Tolić je naveo da je vještačenjem utvrđena razlika više plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja CHF. Navedena razlika se očituje u razlici između plaćenih anuiteta u kn i početnog anuiteta u kn (tj. naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita). Tužiteljica je na dan 1. srpnja 2011. više platila iznos od 1.771,70 eura, kao razliku tečaja za CHF koji je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita. Do navedenog iznosa vještak je došao tako da je od kunske protuvrijednosti početnog anuiteta na dan plaćanja oduzeo kunski iznos početnog anuiteta po tečaju na dan korištenja – isplate kredita (mjesečni anuitet 1.252,27 kn). Tužiteljica je na dan 1. srpnja 2011. manje platila iznos od 150,50 eura.

4.3. Na nalaz i mišljenje prigovore je istaknuo samo tuženik, a kojima nije osporio matematički izračun vještaka, već su prigovori isključivo pravne naravi usmjereni na sam zadatak vještaku zbog čega je ovaj sud smatrao da nalaz i mišljenje vještaka nije potrebno nadopunjavati. Po ocjeni ovog suda nalaz i mišljenje vještaka je stručan, obrazložen i nepristran i sud ga je u cijelosti i prihvatio.

5. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

6. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- su tužiteljica kao korisnik kredita i Splitska banka d.d., prednik tuženika kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu 1. ožujka 2006. na iznos od 18.464,15 CHF u kunskoj protuvrijednosti radi kupnje motornog vozila marke Peugeot,

- je kredit otplaćen

- kredit nije bio u konverziji,

- je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da je tužiteljica izvršila pretplatu u iznosu od 1.771,70 eura radi valutne klauzule.

- je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka, među njima i protiv ovdje tuženika radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U navedenom predmetu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

- je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- su odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli odlukom tuženika kao kreditora, odredbe unaprijed pripremljenog i sačinjenog tipskog ugovora od strane prednika tuženika kao kreditora,

- na temelju članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.; dalje ZZP/07) koji je bio na snazi tijekom daljnje otplate kredita, sporne odredbe ugovora o kreditu, su nerazumljive za potrošača, pa tako i za tužitelja u konkretnom slučaju, nepoštene pa time i ništetne, te kao takve ne proizvode pravne učinke. U njima nisu bili navedeni za potrošača jasni parametri , unaprijed su unesene u predmetni ugovor po tuženiku i o njima stranke nisu pojedinačno pregovarale na način da bi tuženik objasnio tužitelju niti ga upozorio na rizike ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

7. U svezi navedenog, po ocjeni ovog suda, primjenom odredbe članka 1111. (koji sadrži opće pravilo o stjecanju bez osnove) u svezi s člankom 1115. (koji određuje opseg vraćanja), Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO/05), tužiteljici pripada pravo na povrat pretplaćenih iznosa radi valutne klauzule, pa prigovori tuženika nisu osnovani.

8. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, je neosnovan, jer se u konkretnom slučaju radi o potraživanju s osnova stjecanja bez osnove u smislu članka 1111. ZOO, a ZOO kod instituta stjecanja bez osnove ZOO ne predviđa posebni zastarni rok, pa se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

8.1. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ono glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržanoj istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

8.2. Nesporno je da zastarni rok teče od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim Trgovačkim sudom Republike Hrvatske odnosno donošenja presude tog suda Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi. U svezi navedenog nesporno je da utužena tražbina tužitelja nesporno nije zastarjela u pogledu valutne klauzule, jer je zastarni rok je 14. lipnja 2023., dakle tužba je podnesena prije isteka zastarnog roka 5.lipnja 2023.

9. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., izražen je stav da citirane odredbe ZZP, propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove kada donose odluke u posebnim postupcima radi ostvarenja prava pojedinih potrošača, te se stoga sudovi mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502. a stavak 1. ZPP. Tužiteljica je otplatila kredit u cijelosti ali time nesporno nije izgubila svoje pravo na isplatu pretplaćenih iznosa.

10. U svezi navedenog i u skladu s odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te odredbe članka 4., članak 322., članak 323. i članak 324. ZOO/05 i prema ocjeni ovog suda, sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jesu jasno sročene i lako uočljive, nisu razumljive iz razloga što u njima nisu precizno i jasno određeni uvjeti i mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Osim toga tužiteljici kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora nije na jasan i razumljiv način objašnjeno, kako bi on na temelju preciznih, jasnih i razumljivih kriterija mogla, predvidjeti financijske posljedice koje bi za nju kao korisnika kredita mogle proizaći, a to je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama s jedne strane tužitelja kao korisnika kredita i potrošača i prednika tuženika kao davatelja kredita i trgovca s druge strane, slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne temeljem naprijed navedenih zakonskih odredbi. Radi se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru tuženika i o odredbama ugovora koje prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih znanja iz područja ekonomije, nisu i ne mogu biti jasne na način da bi on već prilikom sklapanja ugovora znao ili mogao pretpostaviti pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) rata kredita, te da bi mu bili jasni i svi povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF.

11. Tuženik je kao banka kreditor, bio dužan svakog svog potrošača ozbiljno i u cijelosti informirati o smislu i sadržaju odredbi o valutnoj klauzule i promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi valutna klauzula u budućem razdoblju trajanja kredita, što u konkretnom slučaju nije učinjeno, jer je uz pristanak tuženika tužiteljica potpisala Ugovor o kreditu u autokući u kojoj je i kupila automobil što je utvrđeno kao nesporno iz iskaza same tužiteljice, kojoj je sud u cijelosti poklonio vjeru, jer je iskaz iste logičan i uvjerljiv. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe - dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a koje odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12 - dalje: ZID ZZP/12) te se sada primjenjuju i kao nacionalni propis. U odnosu na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

12. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao tužiteljici dospjele anuitete temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužiteljici pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05. Taj preplaćeni iznos, utvrđen je temeljem nalaza i mišljenja vještaka.

13. Tuženik je u obvezi platiti i zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja, na temelju članka 1115. ZOO/05, jer se u ovom predmetu radi se o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, i to odredbi koje je sam tuženik unio u ugovor, pa je iz tog razloga tuženik nesavjestan stjecatelj, te da je stoga temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužiteljici platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuitete u kojem je sadržan i iznos preplate.

14. Nesporno je da tužiteljica ima svojstvo potrošača, što je utvrđeno iz njezinog iskaza u kojem je navela da je predmetni ugovor o kreditu s tuženikom sklopila u svrhu za kupnju osobnog automobila, koji je koristila za obiteljske i osobne potrebe, a ne poslovne. U tom dijelu sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužiteljice, a podređenost tužiteljice proizlazi iz njezine (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio tuženik, a na čiji sadržaj tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane na uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

15. Na temelju čl. 154. st.1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, 107/2025; dalje - OT) tuženik je u obvezi tužitelju naknaditi troškove postupka jer je tužiteljica u cijelosti uspjela sa zadnje postavljenim zahtjevom, a tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka jer u dijelu u kojem je povučen tužbeni zahtjev i nisu nastali posebni troškovi postupka (toč. IV. izreke presude). Troškovi postupka se obračunavaju prema zadnje postavljenoj vrijednosti predmeta spora.

16. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr. 7.t.1OT), trošak sastava obrazloženih podnesaka od 3. travnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1OT), od 14. lipnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1OT),13. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 eura. Priznat je i trošak zastupanja na ročištu održanom 9. travnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), 27. lipnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), 12. studenog 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), 12. veljače 2026. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), 19. ožujka 2026. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak pristupa na ročište za objavu odluke u iznosu od 100,00 eura (tbr. 9.t.3.OT). pripadajući porez iznosi 475.00 eura. Trošak vještačenja je plaćen u iznosu od 400,00 eura i sudska pristojba na tužbu iznosu od 38,23 eura. Ukupno je priznat trošak u iznosu od 2.813,23 eura.

17. Pristojbu na presudu tužiteljica nije u obvezi platiti jer je Zakonom o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu 20. svibnja 2023. propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, u ovom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

18. Na troškove postupka teče zatezna kamata od 13. travnja 2026. kao dana presuđenja do isplate na temelju čl. 29.st.2. i 8. Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje - ZOO-a) 19. Tuženik je na pripremnom ročištu 9. travnja 2024. istakao prigovor prijeboja, a po vještaku je utvrđeno da je tužiteljica manje platila iznos od 150,50 eura. Prigovor prijeboja koji je istaknut po tuženiku nije osnovan jer je utvrđeno da je prednik tuženika u Ugovoru o kreditu svjesno koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, i da je u zasnivanju obveznog odnosa s tužiteljicom postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a), pa na temeljem čl. 6. ZOO-a tuženik i ne može tražiti ostvarenje svojih prava (prigovor prijeboja) povodom takvih odredbi Ugovora jer bi to značilo zlouporabu prava. Tuženik nesporno ne može staviti u prijeboj potraživanje kojeg uopće nema niti je platio tužiteljici da bi mogao natrag potraživati pa je sud na temelju čl.195 i 197 ZOO prigovor odbio kao neosnovan. Osim toga osnovan je i prigovor zastare, koji je istaknula tužiteljica na temelju članka 1111. ZOO kod instituta stjecanja bez osnove ZOO ne predviđa posebni zastarni rok, pa se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Potraživanje tuženika se odnosi na 2007 i 2008. godinu kada je tužiteljica platila tzv. negativnu razliku, prigovor je istaknut 9. travnja 2024., dakle protekom roka od 16 godina.

20. Tuženiku nije priznat trošak u dijelu u kojem je tužiteljica povukla tužbu jer prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., između ostaloga, je rečeno da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga, budući da je tužiteljica u ovoj pravnoj stvari uspjela sa zahtjevima za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi u skladu sa citiranom odredbom čl. 502. a stavak 1. ZPP. i djelomično sa zahtjevom na isplatu, tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška

Slavonski Brod, 13. travnja 2026.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.