REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
ZAGREB
Poslovni broj: Us I-4497/2025-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Valentine Lukinec Galović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice: EB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po opunomoćeniku Darku Belaiću, odvjetniku iz Zagreba, Ulica Petra i Tome Erdӧdyja 2, protiv tuženika:
Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi poništavanja rješenja, 13. travnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-02/25-01/03352462864, URBROJ: 341-99-05/3-25-3735 od 10. listopada 2025. godine i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, KLASA: UP/I-140- 02/24-01/03352462864, URBROJ: 341-25-05/3-24-114812 od 21. veljače 2025. godine, kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troška.
Obrazloženje
Tužiteljica tužbom osporava rješenja iz oba stupnja upravnog postupka, kojima je odbijen njezin zahtjev za priznavanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu. Tužiteljica u tužbi i u toku upravnog spora iznosi nekoliko prigovora koji će biti analizirani u nastavku ove presude.
Tuženik je umjesto odgovora na tužbu u spis dostavio prijedlog za prekid upravnog spora.
Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u sudskom spisu (tuženik nije dostavio spis upravnog tijela).
Tužbeni zahtjev je neosnovan.
Tužiteljici je ranijim prvostupanjskim rješenjem od 21. kolovoza 2023. godine počevši od 26. travnja 2023. godine bilo priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti. Tužiteljičina žalba protiv tog rješenja je bila odbijena u drugom stupnju upravnog postupka 27. studenog 2023. godine, a upravnosudski predmet povodom tužiteljičine tužbe protiv tog rješenja još nije riješen pred ovim sudom (UsI-361/24).
U međuvremenu je posebnim prvostupanjskim rješenjem od 15. studenog 2024. godine tužiteljici određena visina invalidske mirovine počevši od 26. travnja 2023. godine, ali uz određivanje isplate te mirovine tek od 22. srpnja 2024. godine, odnosno s danom nakon dana prestanka tužiteljičinog radnog odnosa (21. srpnja 2024. godine). Protiv ovog rješenja tužiteljica nije izjavljivala žalbu.
Tužiteljica je 24. lipnja 2024. godine podnijela zahtjev za priznavanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu s danom 22. srpnja 2024. godine, jer je s poslodavcem sklopila sporazum o prestanku ugovora o radu s danom 21. srpnja 2024. godine, radi odlaska u prijevremenu starosnu mirovinu.
Osporavanim prvostupanjskim rješenjem od 21. veljače 2025. godine je tužiteljičin zahtjev odbijen, jer je utvrđeno da nakon uspostave isplate invalidske mirovine tužiteljica nije ostvarila jednu godinu staža osiguranja.
Osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 10. listopada 2025. godine je tužiteljičina žalba odbijena, uz utvrđenje da tužiteljica nije nastavila raditi na drugom poslu prema preostaloj, odnosno smanjenoj radnoj sposobnosti, niti je naknadno stupila u osiguranje.
Tužiteljica u tužbi navodi da je izreka osporavanog drugostupanjskog rješenja nerazumljiva i neodređena te da uvod tog rješenja ne sadrži sve propisane podatke. Međutim, iz uvoda rješenja proizlazi predmet rješavanja pa je stoga izreka kratka i određena, što je u skladu s čl. 98. st. 3. Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09 i 110/21 - ZOUP). Uvod rješenja je pak dovoljno potpun u smislu čl. 98. st. 2. ZOUP-a da bi se navedeno rješenje moglo smatrati zakonitim.
Tužiteljica dalje navodi da u konkretnom slučaju nije bio proveden ispitni postupak, ali sud napominje da na temelju čl. 50. t. 1. ZOUP-a ispitni postupak u ovom slučaju nije ni trebao biti proveden te da je službena osoba mogla neposredno riješiti upravnu stvar, zbog razloga koji će dalje biti navedeni u obrazloženju ove presude. Pravilno tužiteljica navodi da se jedna godina staža osiguranja po priznavanju prava na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti ne računa od uspostave isplate invalidske mirovine (kako je pogrešno navedeno u osporavanom prvostupanjskom rješenju), već od utvrđenja nastupa djelomičnog gubitka radne sposobnosti, odnosno u konkretnom slučaju od 26. travnja 2023. godine. Naime, navršavanje jedne godine staža osiguranja na drugom poslu prema preostaloj, odnosno smanjenoj radnoj sposobnosti se na temelju čl. 100. st. 9. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22 - ZMO) razmatra u odnosu na korisnika mirovine, a na temelju čl. 8. t. 11. ZMO-a korisnik mirovine je osiguranik kojem je priznato pravo na mirovinu. Tužiteljici je pravo na invalidsku mirovinu priznato počevši od 26. travnja 2023. godine, bez obzira na to što joj je isplata te mirovine određena tek od 22. srpnja 2024. godine, odnosno nakon prestanka radnog odnosa.
Tužiteljica je navela da je u razdoblju od 26. travnja 2023. godine do 21. srpnja 2024. godine radila na drugom poslu prema preostaloj, odnosno smanjenoj radnoj sposobnosti, jer suprotno nije dokazano. Tužiteljica je u tom smislu na raspravnom ročištu navela da je na tuženiku bio teret dokaza o obavljanju njezinih poslova. Suprotno tome, sud smatra da je na tužiteljici bio teret dokaza da je u smislu čl. 100. st. 9. ZMO-a nakon priznavanja prava na invalidsku mirovinu zbog utvrđenog djelomičnog gubitka radne sposobnosti radila na drugim poslovima prema preostaloj , odnosno smanjenoj radnoj sposobnosti. U tom smislu je tužiteljica trebala dostaviti odgovarajući materijalni dokaz, odnosno novi ugovor o radu ili aneks već postojećeg ugovora o radu iz kojeg bi proizlazilo da nadalje radi na drugom poslu prema preostaloj (smanjenoj) radnoj sposobnosti.
Međutim, tužiteljica takav dokaz nije priložila, niti je uopće predložila njegovo dostavljanje, iako je sud na raspravnom ročištu prisutnog opunomoćenika tužiteljice zapisnički jasno upozorio na pravilo o teretu dokazivanja u konkretnom slučaju. Stoga je ujedno na tom ročištu odbijen neadekvatan tužiteljičin dokazni prijedlog za njezinim saslušanjem, jer se tim dokaznim prijedlogom ne može dokazivati nastavak rada tužiteljice na drugom poslu prema preostaloj (smanjenoj) radnoj sposobnosti.
Da je tužiteljica nakon utvrđenja djelomičnog gubitka radne sposobnosti nastavila raditi na drugim poslovima prema preostaloj (smanjenoj) radnoj sposobnosti, onda bi na temelju čl. 59. st. 4. ZMO-a već od tada ostvarivala pravo na isplatu priznate i određene invalidske mirovine, a ne bi morala čekati da joj se isplata te mirovine uspostavlja tek s danom nakon dana prestanka radnog odnosa.
Osim svega navedenog, sud je na raspravnom ročištu upozorio opunomoćenika tužiteljice da je mogućnost naknadnog priznanja prava na prijevremenu starosnu mirovinu (korisniku invalidske mirovine zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti koji nastavlja raditi na drugom poslu prema preostaloj, odnosno smanjenoj radnoj sposobnosti i po toj osnovi navrši najmanje jednu godinu staža osiguranja) na temelju čl. 100. st. 9. ZMO-a podvrgnuto ispunjavanju općih uvjeta za stjecanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu iz čl. 34. ZMO-a.
Međutim, na temelju čl. 34. ZMO-a pravo na prijevremenu starosnu mirovinu osiguranik ima tek kada navrši 60 godina života.
Tužiteljica je rođena **.**.1965. pa je 60 godina života navršila tek 01. prosinca 2025. godine, odnosno nakon podnošenja zahtjeva za priznavanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu, nakon donošenja prvostupanjskog i nakon donošenja drugostupanjskog rješenja u ovoj pravnoj stvari, što znači da ta rješenja nikako nisu mogla akceptirati činjenicu tužiteljičinog navršavanja 60 godina života i time ispunjavanja temeljnog uvjeta za priznavanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu u smislu čl. 34. i čl. 100. st. 9. ZMO-a.
Imajući u vidu tu činjenicu, sud je na raspravnom ročištu na temelju čl. 105. st. 2. t. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS) odbio i prijedlog tuženika za prekid ovog upravnog spora do pravomoćnog okončanja upravnog spora u predmetu ovog suda UsI-361/24, s obzirom na to da bez obzira na rješavanje spornog pitanja stupnja tužiteljičine radne nesposobnosti u navedenom predmetu, ona nikako u ovoj pravnoj stvari nije mogla ostvariti traženo pravo na prijevremenu starosnu mirovinu - kako zbog neispunjavanja temeljnog uvjeta navršenih 60 godina života, tako i zbog činjenice da nije odgovarajućim materijalnim dokazom dokazala (a na njoj je bio teret dokaza) da je u razdoblju od 26. travnja 2023. godine do 21. srpnja 2024. godine nastavila raditi na drugom poslu prema preostaloj, odnosno smanjenoj radnoj sposobnosti. Zbog svega navedenog sud ocjenjuje da su osporavana rješenja u svojim izrekama ipak u cijelosti pravilna i zakonita - iako u njima uopće nije bilo sadržano pozivanje na neispunjavanje temeljnog uvjeta navršavanja 60 godina života za mogućnost priznavanja prava na prijevremenu starosnu mirovinu i iako prvostupanjsko rješenje sadržava pogrešno pozivanje na to da se jedna godina staža osiguranja iz čl. 100. st. 9. ZMO-a računa od uspostave isplate invalidske mirovine (umjesto od utvrđenja nastupa djelomičnog gubitka radne sposobnosti).
Stoga je tužbeni zahtjev za poništavanje osporavan ih rješenja kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 2. ZUS-a.
Tužiteljica je izgubila ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 147. st. 1. ZUS -a odbijen i njezin zahtjev za naknadu troška.
U Zagrebu, 13. travnja 2026. godine.
Sudac:
Bojan Bugarin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
DNA:
1. odvj. Darko Belaić
2. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (Središnja služba)
