REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-135/2026-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Radovan Raduka, u pravnoj stvari tužitelja LIND-GRAD d.o.o., OIB: 81530401884, Zagreb, Božidara Adžije 19, kojega zastupa punomoćnica Anamarija Udiljak, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika DRŽAVNE NEKRETNINE d.o.o., OIB: 79058504140, Zagreb, Planinska 1, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-667/2025-4 od 24. listopada 2025., 13. travnja 2026.
r i j e š i o j e
I. Uvažava se tuženikova žalba, preinačuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-667/2025-4 od 24. listopada 2025. u točki III. njegove izreke i rješava:
Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 234,37 EUR kao neosnovan.
II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-667/2025-4 od 24. listopada 2025. u točki III. njegove izreke u dijelu u kojemu tužitelju nije određena naknada parničnog troška u iznosu od 140,63 EUR.
III. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 187,50 EUR kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Pobijanim dijelom rješenja riješeno je:
„Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 234,37 EUR (slovima: dvjesto trideset četiri eura trideset sedam centi).“
2. U obrazloženju je navedeno da je tuženik, podneskom od 19. rujna 2025., obavijestio sud o tome da je podmirio svoju obvezu prema tužitelju i predložio obustaviti postupak, a tužitelj je u podnesku od 21. listopada 2025. naveo kako je tuženik 9. rujna 2025. podmirio utuženo potraživanje, povukao tužbu te podnio zahtjev za naknadu parničnih troškova. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak sastava podneska od 8. svibnja 2025. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 8.1. Tarife), trošak sastava podneska od 21. listopada 2025. u iznosu od 37,50 EUR (Tbr. 8.3. Tarife), te pripadajući PDV u iznosu od 46,87 EUR (Tbr. 42. Tarife).
3. Tuženik u žalbi navodi da je stvarni obveznik plaćanja ovdje utužene tražbine bilo Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine (dalje: Ministarstvo), koje je dug u cijelosti podmirilo. To je tuženik i naveo i dokazao uz podnesak od 19. rujna 2025. Dakle, iako je tuženik nekoliko puta isticao da je nadležno Ministarstvo stvarni obveznik duga, pri svakoj svojoj tvrdnji prilažući dokaze, tužitelj je pokrenuo postupak iako je znao da tuženik nije dužnik, nije provjerio osnovu i subjekte obveze te je u cijelosti ignorirao obavijest tuženika.
4. Tužitelj je u odgovoru na žalbu naveo da se tuženik nakon povlačenja nije istom usprotivio (a imao je tu procesnu mogućnost), slijedom čega sud osnovano nije odlučivao o meritumu. Zbog navedenog, tužitelj se nije upuštao u daljnje raspravljanje vezano za činjenicu zbog čega je treća osoba podmirila utuženo potraživanje, niti je za to imao osnove i povoda. Točnije, tužitelj zbog toga više nije ustrajao u svojim navodima vezano za pasivnu legitimaciju ovdje tuženika. Traži naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 187,50 EUR.
5. Tužitelj u žalbi navodi da je podnesak od 21. listopada 2025. nedvojbeno obrazloženi podnesak i to podnesak koji predstavlja kronološki drugi obrazloženi podnesak tužitelja u prvostupanjskom postupku. Budući da je riječ o drugom obrazloženom podnesku u prvostupanjskom postupku, tužitelj smatra da je sud trošak za sastav predmetnog podneska od 21. listopada 2025. pogrešno odmjerio, utvrđujući ga po Tbr. 8.3. Tarife. Traži naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 93,75 EUR.
6. Tuženikova žalba je osnovana, a tužiteljeva žalba nije osnovana.
7. Pobijano rješenje ispitano je na temelju odredaba čl. 365. st. 1. i 2. i čl. 381. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
8. Iz spisa proizlazi da je:
- (sada) tužitelj 25. ožujka 2024. javnom bilježniku podnio prijedlog za ovrhu protiv (sada) tuženika,
- rješenje o ovrsi doneseno 22. svibnja 2024.,
- tuženik u prigovoru od 28. svibnja 2024. istaknuo prigovor nedostatka pasivne legitimacije jer da je obveznik plaćanja predmetne pričuve Ministarstvo, te naveo i dokazao da je o tome obavijestio tužitelja i ranije, elektroničkom porukom od 15. travnja 2024., dakle, prije donošenja rješenja o ovrsi, kada mu je i predložio da povuče prijedlog za ovrhu i podnese ga protiv Ministarstva,
- tuženik, podneskom od 19. rujna 2025., obavijestio sud da je Ministarstvo 9. rujna 2025. platilo ovdje utuženu tražbinu i za to priložio odgovarajući dokaz,
- tužitelj 21. listopada 2025. povukao tužbu.
9. Ovdje mjerodavne odredbe čl. 158. st. 1. i 2. ZPP-a, na temelju kojih je i prvostupanjski sud donio pobijani dio rješenja, glase:
„Tužitelj koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva dužan je tuženiku naknaditi troškove postupka.
Iznimno od stavka 1. ovoga članka, ako je tužitelj povukao tužbu ili se odrekao tužbenog zahtjeva odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja ili zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku, troškove postupka dužan je tužitelju naknaditi tuženik.“
10. Iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da je tužitelj dužan dokazati postojanje navedene iznimke iz čl. 158. st. 2. ZPP-a, odnosno da je povukao tužbu odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja ili zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku.
11. Protivno ocjeni prvostupanjskog suda, tužitelj to nije dokazao jer iz potvrde o plaćanju utužene tražbine proizlazi da je zahtjevu tužitelja udovoljilo Ministarstvo (s čim u vezi i sam tužitelj u odgovoru na žalbu navodi da je njegovom zahtjevu udovoljila treća osoba). Osim toga, teret dokazivanja i pasivne legitimacije tuženika bio je na tužitelju, pa tužitelj nije trebao povući tužbu ako je to htio dokazati.
12. Kako to proizlazi iz utvrđenja citiranih u točki 8. ovoga obrazloženja, osnovano tuženik u žalbi navodi da je i prije donošenja rješenja o ovrsi obavijestio tužitelja da nije on nego treća osoba – Ministarstvo, obveznik plaćanja ovdje utužene pričuve. Shodno tome, da je tužitelj pravodobno povukao prijedlog za ovrhu troškovi sastava predmetnih podnesaka od 8. svibnja 2025. i 21. listopada 2025. ne bi mu niti nastali.
13. Posljedično tome, nevažni su tužiteljevi žalbeni navodi o visini priznatog troška, jer mu pravo na naknadu troška uopće ne pripada.
14. Zato je, primjenom čl. 380. t. 2. i 3. u vezi s čl. 373. t. 3. i čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci jer je tuženikova žalba osnovana, a tužiteljeva žalba neosnovana.
15. Kao pod točkom III. izreke odlučeno je na temelju čl. 155. st. 1. ZPP -a jer trošak tužiteljevog sastava odgovora na žalbu nije bio potreban za vođenje ove parnice.
Zagreb, 13. travnja 2026.
Sudac
Radovan Raduka
