Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27, Split

Poslovni broj: P-675/2022-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Ivani Jukić, u pravnoj stvari tužitelja CJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Željko Albini, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. [adresa], OIB: 14036333877, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 10. ožujka 2026., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja ĆJ te zamjenice punomoćnika tuženika FJ, na ročištu za objavu presude, dana 13. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju IJ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 13.207,11 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 7,80 EUR od 3.11.2004. g. do isplate;

- na iznos od 19,21 EUR od 1.12.2004. g. do isplate;

- na iznos od 0,52 EUR od 4.1.2005. g. do isplate;

- na iznos od 0,98 EUR od 1.2.2005. g. do isplate;

- na iznos od 1,38 EUR od 1.3.2005. g. do isplate;

- na iznos od 8,26 EUR od 31.12.2008. g. do isplate;

- na iznos od 15,22 EUR od 2.2.2009. g. do isplate;

- na iznos od 18,36 EUR od 2.3.2009. g. do isplate;

- na iznos od 9,70 EUR od 31.3.2009. g. do isplate;

- na iznos od 11,36 EUR od 30.4.2009. g. do isplate;

- na iznos od 0,20 EUR od 30.11.2009. g. do isplate;

- na iznos od 8,02 EUR od 31.12.2009. g. do isplate;

- na iznos od 19,14 EUR 1.2.2010. g. do isplate;

- na iznos od 16,59 EUR od 1.3.2010. g. do isplate;

- na iznos od 31,69 EUR od 31.3.2010. g. do isplate;

- na iznos od 28,82 EUR od 4.5.2010. g. do isplate;

- na iznos od 34,40 EUR od 4.6.2010. g. do isplate;

- na iznos od 82,70 EUR od 15.7.2010. g. do isplate;

- na iznos od 72,76 EUR od 6.8.2010. g. do isplate;

- na iznos od 103,14 EUR od 31.8.2010. g. do isplate;

- na iznos od 92,64 EUR od 30.9.2010. g. do isplate;

- na iznos od 75,76 EUR od 15.11.2010. g. do isplate;

- na iznos od 111,38 EUR od 3.12.2010. g. do isplate;

- na iznos od 155,12 EUR od 31.12.2010. g. do isplate;

- na iznos od 123,36 EUR od 31.1.2011. g. do isplate;

- na iznos od 135,58 EUR od 28.2.2011. g. do isplate;

- na iznos od 121,39 EUR od 31.3.2011. g. do isplate;

- na iznos od 123,98 EUR od 30.4.2011. g. do isplate;

- na iznos od 11.777,65 EUR od 23.5.2011. g. do isplate,

koja se određuje za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje; za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje; za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju IJ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 69.712,75 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 12,52 EUR od 31.3.2008. g. do isplate;

- na iznos od 89,57 EUR od 31.10.2008. g. do isplate;

- na iznos od 28,65 EUR od 2.12.2008. g. do isplate;

- na iznos od 113,27 EUR od 31.12.2008. g. do isplate;

- na iznos od 129,34 EUR od 2.2.2009. g. do isplate;

- na iznos od 136,60 EUR od 2.3.2009. g. do isplate;

- na iznos od 116,58 EUR od 31.3.2009. g. do isplate;

- na iznos od 120,41 EUR od 30.4.2009. g. do isplate;

- na iznos od 90,09 EUR od 5.6.2009. g. do isplate;

- na iznos od 66,40 EUR od 3.7.2009. g. do isplate;

- na iznos od 73,27 EUR od 31.7.2009. g. do isplate;

- na iznos od 85,15 EUR od 31.8.2009. g. do isplate;

- na iznos od 84,12 EUR od 30.9.2009. g. do isplate;

- na iznos od 72,11 EUR od 2.11.2009. g. do isplate;

- na iznos od 94,64 EUR od 30.11.2009. g. do isplate;

- na iznos od 112,71 EUR od 31.12.2009. g. do isplate;

- na iznos od 138,40 EUR od 1.2.2010. g. do isplate;

- na iznos od 132,50 EUR od 1.3.2010. g. do isplate;

- na iznos od 167,38 EUR od 31.3.2010. g. do isplate;

- na iznos od 163,17 EUR od 4.5.2010. g. do isplate;

- na iznos od 186,69 EUR od 4.6.2010. g. do isplate;

- na iznos od 261,28 EUR od 15.7.2010. g. do isplate;

- na iznos od 262,27 EUR od 2.8.2010. g. do isplate;

- na iznos od 332,46 EUR od 31.8.2010. g. do isplate;

- na iznos od 308,21 EUR od 30.9.2010. g. do isplate;

- na iznos od 315,71 EUR od 5.11.2010. g. do isplate;

- na iznos od 348,64 EUR od 3.12.2010. g. do isplate;

- na iznos od 448,42 EUR od 31.12.2010. g. do isplate;

- na iznos od 375,55 EUR od 31.1.2011. g. do isplate;

- na iznos od 402,15 EUR od 3.3.2011. g. do isplate;

- na iznos od 359,21 EUR od 4.4.2011. g. do isplate;

- na iznos od 502,33 EUR od 30.5.2011. g. do isplate;

- na iznos od 495,89 EUR od 7.6.2011. g. do isplate;

- na iznos od 477,20 EUR od 4.7.2011. g. do isplate;

- na iznos od 643,17 EUR od 1.8.2011. g. do isplate;

- na iznos od 710,84 EUR od 3.9.2011. g. do isplate;

- na iznos od 61.255,85 EUR od 23.9.2011. g. do isplate;

koja se određuje za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje; za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje; za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju IJ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 9.500,09 EUR, sa zateznom kamatom koja teče od 13. travnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 18. veljače 2022. navodi se u bitnome kako je tužitelj sa prednikom tuženika, Hypo Alpe-Adria Bank d.d., zaključio dva ugovora o kreditu, i to: a) Ugovor o kreditu broj 216-300/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama solemniziran dana 17. rujna 2004. godine od strane javne bilježnice Mr. Zoje Puljiz, Split, Mažuranićevo šetalište 14, broj ovjere: OU-604/04 temeljem kojeg mu je odobren stambeni kredit u iznosu od 130.400,00 CHF, isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika (dalje: Ugovor I) te Ugovor o kreditu br.: 216-627/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine solemniziran dana 20. listopada 2006. godine od strane javne bilježnice Mr. Zoje Puljiz, Split, Mažuranićevo šetalište 14, broj ovjere: OU-895/06, temeljem kojeg mu je odobren stambeni kredit u iznosu od 349.200,00 CHF, isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika (dalje: Ugovor II).

1.2. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. g. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. je promijenila ime u Addiko bank d.d.

1.3. Tuženik da je u gore navedenim, unaprijed formuliranim standardiziranim Ugovorima u kojima nije bilo mogućnosti nikakvih pregovora:

a) U čl. 2. Ugovora I, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu je kredita u čl. 3. Ugovora I vezao uz valutu CHF, na način da je odredio da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, te da protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 1.014,29 CHF (slovima: tisućučetrnaestšvicarskihfranaka), a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke, počevši od 31.10.2004.godine.

b) U čl. 2. Ugovora II, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu je kredita u čl. 4. Ugovora vezao uz valutu CHF, na način da je odredio da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima, a podmiruju se u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, počevši od 31.05.2007 godine.

1.4. Postupajući na način da je u Ugovore ugradio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, odnosno da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Odredbe o valutnoj klauzuli u prethodno navedenom Ugovoru ništetne su, te su iznosi naplaćeni temeljem navedenih odredbi uslijed porasta vrijednosti CHF-a, naplaćeni temeljem djelomično ništetnog pravnog posla.

1.5. Tuženik da je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača i korisnika kredita zaključujući s istim ugovore o kreditu u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe (na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj posebno ističe da mu je u vrijeme pred zaključenje predmetnih ugovora od strane tuženika sugerirano, ili bolje rečeno nametnuto ugovaranje kredita s valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak, obrazlažući to stabilnijim tečajem, nižom kamatnom stopom u odnosu na euro, tadašnjom poslovnom politikom banke koja je za odobravanje kredita s valutnom klauzulom u eurima određivala znatno strože uvjete kreditiranja koje većina primatelja kredita nije u to vrijeme mogla ispuniti.

1.6. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske da je presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d. - kao petotuženik u tom postupku) u razdoblju od 1.10.2004. do 31.12.2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. g. do 31. prosinca 2008. g., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.7. Tužitelj da je za potrebe ovog postupka, a iz dokumentacije kojom raspolaže dao izraditi financijsko-knjigovodstveno vještačenje radi utvrđenje razlike između neosnovano naplaćenog iznosa temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, te je utvrđeno kako je tuženik na ovaj način stekao nepripadajuću imovinsku korist: a) po Ugovoru I za period od 2004. do 2011. godine iznos od 99.579,33 kuna, b) po Ugovoru II za period od 2007. do 2011. godine iznos od 533.302,94 kune.

1.8. Slijedom iznesenog, tužitelj je predložio sudu da nakon provedenog postupke donese presudu kojom će naložiti tuženiku da mu isplati iznos od 99.579,33 kn sa pripadajućim zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose kako je navedeno u točki I petita, te iznos od 533.302,94 kn sa pripadajućim zateznim kamatama tekućima kako je navedeno u točki II petita, kao i da mu naknadi troškove postupka.

2. U odgovoru na tužbu, podnesenom ovom sudu dana 27. listopada 2023., tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe, osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu, navodeći da se svojstvo potrošača ne presumira te da je na tužitelju teret dokaza da sporni ugovor nije sklopio u poslovne nego u privatne svrhe. Nadalje, tuženik ističe da se tužitelj neosnovano poziva na izravnu primjenu presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku , na temelju članka 138. a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502 c. Zakona o parničnom postupku, jer da u individualnom sporu, kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja.

2.2. Nadalje, da bi se spomenute odredbe Ugovora o kreditu utvrdile nepoštenima, a posljedično i ništetnima, da je potrebno utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača, (Narodne novine, broj 96/2003), u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća Europe 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, da je potrebno i kumulativno utvrditi uzrokuje li ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu i pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik nadalje ističe da sama činjenica što je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest, je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. Tuženik da je ozbiljno i potpuno informirao tužitelja o smislu i sadržaju odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF te ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu , pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o njoj.

2.3. U pogledu predmetnih odredbi oba ugovora o kreditu da ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka pa da stoga ne može niti biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu , u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jer da je upravo ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža. Nadalje, da je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, zakonsku mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promijenjenih okolnosti. Postupanje u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja da pretpostavlja postupanje s povjerenjem i obzirima prema osobi i interesima druge strane, suzdržavanje od proturječnog ponašanja prilikom ostvarivanja i ispunjenja ugovorom preuzetih obveza i tome slično. Kako je o predmetnoj ugovornoj odredbi tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na njezin sadržaj, kako je postojala podjednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama , a uslijed promjene tečaja koja može imati obilježja aprecijacije , ali i deprecijacije, ugovoranja predmetne odredbe da ne može biti u suprotnosti sa spomenutim načelima.

2.4. Sukladno članku 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je jasna, lako razumljiva o lako uočljiva odredba o predmetu ugovora te da je na primjeren način, javno objavljivao relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelj koje je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te da je na taj način razumljivost same odredbe dodatno naglašena.

2.5. Konačno, tuženik smatra da bi, ukoliko sud nađe da su predmetne odredbe ništetne, pravilnom primjenom materijalnog prava , na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj, trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK te predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, a iznosila je 11,60 % (za ugovor o kreditu broj 1) te 14,21 % (za Ugovor o kreditu broj 2), te da se prilikom vještačenja uzme u obzir i manjak kao i da se prilikom vještačenja predloženog po tužitelju, uzme u obzir manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene. Zaključno, tuženik ističe prigovor zastare te predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz obvezu tužitelja da mu naknadi troškove postupka.

3. Podneskom zaprimljenim pred ovim sudom dana 16. siječnja 2026., nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev te je zatražio isplatu iznosa od 13.207,11 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku kako je specificirano u točki I petita uređenog tužbenog zahtjeva te isplatu iznosa od 69.712,75 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama tekućima kako je specificirano u točki II petita uređenog tužbenog zahtjeva.

4. Radi utvrđenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica te radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je pročitao cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, i to: otplatni plan za predmetne ugovore o kreditu, specifikacija uplata, obavijesti tuženika upućene tužitelju, Ugovor o kreditu broj 216-627/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine , Ugovor o kreditu broj 216-300/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, tablicu sa kamatnim stopama banke, novinske članke, Izjavu svjedoka CJG, Zahtjev za kredit. Nadalje, tijekom postupka izveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Ines Lozić (centar za vještačenja d.o.o.), te saslušanjem tužitelja.

4.2. Sud je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem djelatnika banke te saslušanjem javnog bilježnika, obzirom da je tuženik navedene dokazne prijedloge iznesene u odgovoru na tužbu, povukao na pripremnom ročištu.

5. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

6. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22.; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 13.207,11 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama na ime stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u članku 2. i članku 3. Ugovora o kreditu broj 216-300/2044 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, solemniziranog dana 17. rujna 2004. od strane javne bilježnice Zoje Puljiz u Splitu te zahtjev za isplatom iznosa od 69.712,75 EUR na ime stečenog bez osnove, temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u članku 2. i 4. Ugovora o kreditu broj 216-627/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran dana 20. listopada 2006., od strane javnog bilježnika Zoje Puljiz pod brojem ovjere OU-895/06, koje ugovore o kreditu je tužitelj, korisnik kredita, zaključio sa prednikom tuženika, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

8. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da je između prednika tuženika, Hypo Alpe-Adria Bank d.d., kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 17. rujna 2004. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj 216-300/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, s valutnom klauzulom u CHF na iznos od 130.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju važećem za devize Hypo Alpe Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate do 30. rujna 2019. u jednakim mjesečnim anuitetima, na način da se protuvrijednost svakog mjesečnog anuiteta podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe Adria Bank d.d. za devize na dan dospijeća, sa svrhom: adaptacija kuće.

9. Nije bilo sporno ni da je između prednika tuženika, Hypo Alpe-Adria Bank d.d., kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 12. listopada 2006. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj 216-627/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, s valutnom klauzulom u CHF na iznos od 349.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju važećem za devize Hypo Alpe Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate dvadeset godina, u jednakim mjesečnim anuitetima, na način da se protuvrijednost svakog mjesečnog anuiteta podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe Adria Bank d.d. za devize na dan dospijeća, sa namjenom: dovršenje kuće i stana.

10. Među strankama je sporno jesu li odredbe navedenih Ugovora o kreditu o ugovaranju valutne klauzule u CHF, nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatom stečenog bez osnove, i to u visini razlike zbog promjene tečaja CHF tijekom otplatnog perioda. Sporno je i je li osnovan istaknuti prigovor zastare te tužiteljevo svojstvo potrošača.

11. Čitanjem Ugovor o kreditu broj 216-300/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 17. rujna 2004. te Ugovora o kreditu broj 216-627/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, s valutnom klauzulom od 12. listopada 2006., zaključenima između tužitelja kao korisnika kredita te prednika tuženika, Hypo Alpe Adria Bank d.d., sud je utvrdio kao pravno relevantne slijedeće činjenice:

- da su citirani ugovori o kreditu sklopljeni sa svrhom adaptacije kuće te dovršenja kuće i stana,

- da iz sadržaja citiranih Ugovora proizlazi kako se radi o tipskim ugovorima o kreditu koje je prednik tuženika sklapao sa potrošačima,

- da je individualnu tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio dana 18. veljače 2022.,

- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 4. travnja 2012., a da je drugostupanjska presuda u pogledu ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je drugostupanjska presuda o ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018. ;

-da je tužitelj u stranačkom iskazu u bitnome naveo da ugovore o kreditu zaključio u banci prednika tuženika radi adaptacije odnosno renoviranja kuće i stana. Kada je došao u banku, da se raspitivao o ugovoru o kreditu u valuti EUR , ali da mu je od strane bankarskih službenika sugerirano da je za njega povoljniji ugovor u valuti CHF, da će taj kredit lakše dobiti, slijedom čega da se odlučio sklopiti ugovor u valuti CHF. Nije mu bilo dovoljno objašnjeno niti rastumačeno značenje valutne klauzule u CHF , odnosno da porastom tečaja CHF mogu toliko nekontrolirano rasti i mjesečne rate, što se na kraju i dogodilo, radi čega da je bio prisiljen prodati kuću. Ugovor je potpisao na unaprijed pripremljenom obrascu te nije imao mogućnost pregovarati o ugovornim odredbama, a nekretnine je koristio za privatne svrhe, jer su živjeli na dvije lokacije, u Splitu i na Čiovu.

12. Iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru, u kojemu tužitelj nesporno ima status potrošača; da tužitelj nije na odgovarajući način informiran prilikom zaključenja ugovora o značenju valutne klauzule, kao i da je sam ugovor zaključen na unaprijed pripremljenom tipskom obrascu, te da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje oko sadržaja navedenog ugovora.

13. Naime, upravo je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom dana 23. studenoga 2023., poslovni broj Su IV-56/2023-9, glede pravnog pitanja na kome je u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamatna prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF, teret dokaza da tužitelj nema svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 96/2003, 46/2007) i čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 79/2007, 125/2007), zauzeto pravno shvaćanje da u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF, tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.

14. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka jasno proizlazi da tuženik, koji osporava tužiteljev status potrošača prilikom zaključenja spornih ugovora o kreditu, te na kojemu je teret dokaza da tužitelj taj status nema, nije niti pokušao dokazati svoje tvrdnje (povukao je dokazni prijedlog za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka banke te saslušanjem javnog bilježnika). Stoga je ovaj sud stava da je tužitelj dokazao svojstvo potrošača pri sklapanju spornih ugovora o kreditu, slijedom čega se, protivno navodima tuženika, u ovoj pravnoj stvari imaju primijeniti kolektivni učinci parnice „Potrošač“.

15. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz članka 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

16. Ove odredbe ZZP se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor, odnosno presudom istog suda broj Pž-6632/17od 14. lipnja 2018., je konačno okončan spor na način da je, između ostalog, presuđeno da je tuženik (odnosno prednik ovdje tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d.) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, da je naloženo tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

18. Pitanje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli se pravomoćno okončalo u predmetu poslovni broj Pž-6632/17 na način da je utvrđeno kako su tužene banke (među kojima je i prednik tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d.) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

19. Članak 118. ZZP određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. Sukladno odredbi članka 502.c ZPP, ovaj sud bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (tako pravno shvaćanje izrađeno je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018).

21. U navedenoj odredbi članka 502.c ZPP riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventumlitis).

21.2. Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi.

21.3. Nadalje, kad se u Zakonu govori o naknadi štete; misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz kolektivne presude u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin naknade štete iz odredbe 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz kolektivne parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta.

22. Osim toga, treba reći da je na temelju odredbe članka 81.stavka 4. ZZP/03, na tuženiku teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Predmetni ugovori o kreditu svojim izgledom odaju dojam ugovora formuliranog od strane tuženika. Tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o valutnoj klauzuli pa je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna jer je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81.stavak 1. i članak 82. alineja11. u vezi s člankom 87.stavkom 1. ZZP/07).

23. Dodatno, tuženiku je za navesti da sud ne može u pojedinačnom postupku potrošača protiv banke donijeti zakonitu odluku samo primjenjujući utvrđenja iz kolektivnog spora bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka, u situaciji kad je tuženik predložio provođenje dokaza upravo na okolnost različitih ključnih činjenica. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-90/2024-2 od 4. ožujka 2025). Jasno je da je upravo na tuženiku tijekom postupka bio teret dokaza na okolnost da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Tuženik pak nije ni predlagao izvođenje nikakvih dokaza na navedenu okolnost (na pripremnom ročištu je povukao dokazni prijedlog za izvođenjem dokaza saslušanjem djelatnika banke).

24. U odnosu na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, ističe se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, u kojem pravnom shvaćanju je zaključeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

25. Pozivajući se na gore navedeno shvaćanje te imajući u vidu da je pravomoćno okončan spor pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. (ovo glede kamate) te presude Pž- 6632/2017 dana 14. lipnja 2018. (ovo glede valute), kao i to da je zastarni rok po stjecanju bez osnove pet (5) godina, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 18. veljače 2022., to je jasno da nije nastupila zastara potraživanja radi čega je tuženikov prigovor zastare u odnosu na restitucijski zahtjev s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, neosnovan.

26. Slijedom navedenog, tužitelj se ispravno pozvao na naprijed navedene presude u tzv. "Parnici Potrošač", a sud je u sporovima individualnih potrošača protiv banaka koje su obuhvaćene navedenim presudama vezan za utvrđenja u gore navedenoj parnici.

27. Stoga ovaj sud smatra da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 216- 300/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanje založnog prava na nekretninama solemniziran dana 17. rujna 2004., koji se odnose na valutu švicarski franak (članak 3. Ugovora) te odredbe Ugovora o kreditu broj 216-627/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine solemniziran dana 20. listopada 2006., koji se odnose na valutu švicarski franak (članak 2. Ugovora), smatrajući da je došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja.

28. Odredbom članka 323. ZOO, propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj, temeljem izvršenih isplata s osnove vezane za promjenjivost valute CHF koja je odredba Ugovora u ovom postupku utvrđena ništetnim potražuje povrat stečenog bez osnove (članak 1111., odnosno 1115. ZOO).

29. Kada je sud, dakle, kao prethodno utvrdio da su ništetne odredbe citiranih ugovora (toč. 27. obrazloženja), valjalo je odlučiti o osnovanosti potraživanja isplate utuženih iznosa po osnovi stjecanja bez osnove onoga što je isplaćeno po utvrđenim ništetnim odredbama. Tužitelj, dakle, temeljem izvršenih isplata s osnova koji je u ovom postupku utvrđen ništetnim, potražuje povrat stečenog bez osnove (članak 1111., odnosno 1115. ZOO).

30. Vezano uz visinu tužbenog zahtjeva, sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o.).

31. Imenovana vještakinja je u svome nalazu i mišljenju od 19. prosinca 2024., u bitnome navela da, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj:

Ad 1) Ugovor o kreditu broj 216-300/2004 sklopljen dana 14. rujna 2004.:

1. Ukupan iznos pretplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do prijevremene otplate kredita iznose 12.826,01 EUR;

2. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 1.875,65 EUR.

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenoga) za vrijeme otplate kredita do prijevremene otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 10.950,36 EUR.

Ad 2) Ugovor o kreditu broj 216-267/2006 sklopljen dana 12. listopada 2006.

1. Ukupan iznos pretplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na prosječni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do prijevremene otplate kredita iznose 69.712,75 EUR,

2. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na prosječni tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 621,47 EUR.

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj manje i više plaćenog) za vrijeme otplate kredita do prijevremene otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na prosječni tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 69.091,28 EUR.

32. Na ovako izneseni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ines Lozić, stranke su iznosile primjedbe glede pravilnosti istoga.

33. Tako je tuženik podneskom od 14. siječnja 2025., iznio prigovore koji su pravne prirode, i to sadržajno ističući da bi usvajanje tužbenog zahtjeva prema izračunu vještaka iz pisanog nalaza i mišljenja, dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Time da bi tužitelj bio doveden u povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvorilo neravnotežu na štetu tuženika.

33.2. Nastavno, tuženik ističe da bi pravilnom primjenom materijalnog prava, a ukoliko bi sud našao da su sporne ugovorne odredbe ništetne, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebalo primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK na dan sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno, tuženik navodi da bi prilikom odluke o visini tužbenog zahtjeva trebalo uzeti u obzir i tzv. „negativne razlike“, koje je vještak uzeo u obzir prilikom izrade nalaza i mišljenja.

34. Nadalje, tužitelj je podneskom od 4. veljače 2025., iznio prigovore na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka financijske struke Ines Lozić, ističući u bitnome da prigovara vještačenju u dijelu koji se odnosi na izračun pretplate po Ugovoru o kreditu broj 216-300/2004 sklopljenom dana 14. rujna 2004., iz razloga što je u razdobljima kada je tužitelj kao korisnik kredita prijevremeno plaćao , korišten tečaj na dan uplate, iako banka u slučaju prijevremenih uplata koristi tečaj na dan dospijeća (drži novce na kontu do samog dna zaduženja). Slijedom navedenog, tužitelj je predložio sudu da odredi dopunu predmetnog vještačenja, sa zadatkom da vještak na dane prijevremenih uplata valutira uplate sa danom dospijeća, sukladno općim uvjetima banke. U odnosu na preostali dio vještačenja, tužitelj je naveo da je suglasan sa istim.

35. U daljnjem tijeku postupka, podneskom od 21. veljače 2025., tuženik je dopunio prigovore na pisani nalaz i mišljenje u financijskom dijelu, ističući u bitnome da u odnosu na izračun navodne pretplate za Ugovor o kreditu broj 216-627/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 20. listopada 2006., vještak nije uključio sve uplate u izračun već da je kao datum plaćanja pojedinog anuiteta naveo samo onaj u kojemu je u potpunosti podmiren anuitet. Primjerice, da je najveća razlika vidljiva u anuitetu od 31. kolovoza 2011., gdje vještak navodi iznos pretplate u visini od 710,48 EUR , dok da bi ispravnim izračunom došao do visine od 320,00 EUR kao što je do toga iznosa došao i tuženik u vlastitoj simulaciji navodne pretplate.

36. Citirani prigovori stranaka su dostavljeni stalnom sudskom vještaku Ines Lozić te je ista pozvana u roku od petnaest dana dostaviti pisano očitovanje na navedene prigovore.

37. U pisanom očitovanju, zaprimljenom pred ovim sudom dana 4. travnja 2025., stalni sudski vještak za financije i računovodstvo Ines Lozić u bitnome navodi da, glede prigovora tuženika iz podneska od 21. veljače 2025., da je prilikom izračuna koristila podatke tuženika iskazane u dokumentu „Pregled prometa za klijenta“, koji je tuženik na zahtjev vještaka dostavio putem elektroničke pošte, a koji dokument da predstavlja vjerodostojnu poslovnu dokumentaciju tuženika. Stoga, da je vještak koristio knjigovodstveni dokument samog tuženika te datume podmirenja pojedine obveze prema dokumentaciji tuženika i da je primjenjivao tečaj po kojemu je iskazano da je vršena naplata anuiteta upravo na način kako je to sam tuženik iskazao u svome dokumentu.

37.2. Obzirom da se anuitet sastoji od glavnice i kamate, anuitet je podmiren onog dana kada je podmiren i iznos kamate u anuitetu kao i glavnice u anuitetu, te je vještak s uplatom koja zatvara cijelo iznos glavnice u anuitetu izvršio izračune te primijenio tečaj na datum konačnog podmirenja anuiteta, kada je uistinu u cijelosti i plaćen. Vještak napominje da spisu prileži dokument tuženika Specifikacija uplata, ali da iz toga dokumenta nije razvidno na što bi se uplate odnosile , a iste mogu biti u odnosu na anuitete po kreditu, zatezne kamate, troškove, naknade i slično. Stoga je vještak pri izračunu koristio datume navedene u dokumentu tuženika Pregled prometa za klijenta, u kojemu da se točno i nedvojbeno navodi kada je tuženik iskazao podmirenje koje anuitetske obveze tužitelja po osnovu predmetnog kredita te sa kojim je danom podmiren cijeli anuitet, što da ujedno predstavlja i datum od kojega je eventualno tužitelj imao pretplatu.

38. Nadalje, u odnosu na prigovore tužitelja iz podneska od 4. veljače 2025., u kojima tužitelj ističe da je, u razdobljima kada je kao korisnik kredita, prijevremeno plaćao kredit, banka koristila tečaj na dan dospijeća, a da je vještak u izračunu pretplate po ugovoru o kreditu broj 216-300/2004, koristio tečaj na dan uplate, vještak je izradio dopunu nalaza i mišljenja, uvažavajući prigovore tužitelja.

38.2. Tako iz dopune pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo, uvažavajući iznesene prigovore tužitelja, proizlazi da, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do prijevremene otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj:

Ad 1) Ugovor o kreditu broj 216-300/2004 sklopljen dana 14. rujna 2004.:

1. Ukupan iznos pretplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do prijevremene otplate kredita, iznose 13.207,11 EUR;

2. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 1.693,65 EUR.

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj manje i više plaćenog) za vrijeme otplate kredita do prijevremene otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznose 11.513,46 EUR.

39. Na ovako iznesenu dopunu pisanog nalaza i mišljenja, tužitelj nije imao primjedbi te je podneskom od 16. siječnja 2026., u skladu sa istom, uredio tužbeni zahtjev.

40. Tuženik je i dalje, nakon zaprimanja pisane dopune nalaza i mišljenja vještaka Ines Lozić te priloga uz dopunu, podneskom zaprimljenim pred ovim sudom dana 6. veljače 2026., naveo da i dalje ustraje u prigovoru da je nužno koristiti dokument „Specifikacija uplata“, budući da nije ispravno navoditi kako je anuitet podmiren u jednom danu u situacijama kada je isti podmiren kroz više pojedinačnih uplata.

41. U odnosu na prigovore tuženika, koji se odnose na pravno pitanje glede obračuna visine restitucijskog potraživanja, gdje tuženik navodi da bi na ugovore o kreditu koje je sklopio tužitelj trebalo primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK na dan sklapanja ugovora o kreditu, istom je za navesti kako su takvi prigovori u cijelosti neosnovani. Naime, obzirom da su sporni ugovori o kreditu zaključeni sa valutnom klauzulom u CHF (a ne u HRK), pojedinačni iznosi sa osnova restitucije koje je tužitelj ovlašten potraživati temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, pravilno su obračunati i iskazani u pisanom nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ines Lozić, kao razlika između iznosa anuiteta po datumima izvršenih uplata kojega je tužitelj uplatio na ime promjene tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, sve prema mjesečnim uplatama, a obzirom da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u ovom postupku utvrđene ništetnima.

42. Nadalje, stalni sudski vještak za financije i računovodstvo Ines Lozić je u pisanom očitovanju od 4. travnja 2025. i otklonila prigovore tuženika u dijelu koji se odnose na navode da vještak nije uključio sve uplate u izračun, već da je kao datum plaćanja pojedinog anuiteta naveo samo onaj u kojemu je u potpunosti podmiren anuitet. Pri tome je vještakinja navela kako je prilikom izračuna koristila podatke tuženika iskazane u dokumentu "Pregled prometa za klijenta", koji je tuženik na zahtjev vještaka dostavio putem elektroničke pošte, a koji da predstavlja vjerodostojnu poslovnu dokumentaciju tuženika.

42.2. Obzirom da se anuitet sastoji od glavnice i kamate, anuitet je podmiren onog dana kada je podmiren i iznos kamate u anuitetu kao i glavnice u anuitetu, te je vještak primijenio tečaj na dan konačnog podmirenja anuiteta, kada je uistinu u cijelosti i plaćen, koji podaci proizlaze iz poslovne dokumentacije tuženika – "Pregleda prometa za klijenta". Upravo iz navedenog razloga, protivno navodima tuženika, vještačenje se nije moglo temeljiti na dokumentu tuženika "Specifikacija uplata", jer iz istoga nije razvidno na što bi se uplate odnosile, a iste se mogu odnositi na anuitete po kreditu, zatezne kamate, troškove, naknade i slično.

43. Ovime su u cijelosti otklonjeni izneseni prigovori tuženika na pisani nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ines Lozić, stoga se ustrajanje tuženika u istim, otklonjenim prigovorima te za dopunom nalaza i mišljenja ukazuje u cijelosti neosnovanim.

44. Naime, sud je taj koji odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP) odnosno ne mora ni izvesti one predložene dokaze, ako su okolnosti na koje su predložene utvrđene na drugi način ili nisu bitne za predmet spora. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka jasno proizlazi da u nalazu i mišljenju ne postoje nedostatci u obliku proturječnosti, nejasnoća ili bilo kakvih sumnji u pravilnost i stručnost vještaka, dok je vještak otklonio sve prigovore koji su u njegovoj domeni, a tuženik sadržajno nije iznosio nikakve opravdane primjedbe na pravilnost i potpunost vještačenja, kojima bi ukazao na potrebu dopune istoga.

45. Pri tome je za navesti, da u situaciji kada je vještak u cijelosti otklonio sve iznesene prigovore koji su u njegovoj domeni, a stranke nisu imale konkretnih i obrazloženih prigovora nalazu i miljenju ili pitanja u vezi istoga, nije su tražile ni usmeno saslušanje vještaka, nije bilo razloga vještaka pozivati na usmeno izlaganje o onome što je pismeno iznio te obrazložio u nalazu i mišljenju. Naime, stranke nisu svojim ponašanjem i kritikom putem iznošenja prigovora, primjedbi i upita ukazale na potrebu podvrgavanja nalaza i mišljenja neposrednoj diskusiji na raspravi radi otklanjanja eventualnih proturječnosti, nejasnoća ili potrebe odgovora na pitanja.

46. Obzirom da su tijekom postupka otklonjeni svi prigovori stranaka na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Ines Lozić, sud smatra da je pisani nalaz i mišljenje sačinjeno po stručnoj osobi, nakon uvida u financijsku dokumentaciju u spisu te knjigovodstvenu dokumentaciju tuženika, valjano je obrazloženo i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti, ovaj sud ga u cijelosti prihvaća.

47. U odnosu na tuženikov prigovor, za navesti je da, kada tuženik samo općenito, kao u ovom slučaju, stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo samo osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalima u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.)

48. Obzirom na navedeno, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ines Lozić sa dopunom, sukladno kojemu je tužitelj podneskom od 16. siječnja 2026., specificirao visinu tužbenog traženja te je tužitelju kao restituciju temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, dosuđen iznos od 13.207,11 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama, temeljem Ugovora o kreditu broj 216-300/2004 te iznos od 69.712,75 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama, temeljem Ugovora o kreditu broj 216-627/2006.

49. Što se tiče pitanja tijeka kamata, ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja, koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta.

50. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi članka 277. ZOO, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.prosinca 2007. od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZOO, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO ("Narodne novine" broj 35/05), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZOO ("Narodne novine" broj 114/22 , 156/22, 155/23).

51. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao pod točkama I i II izreke.

52. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. st. 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a. Tako tužitelju, koji je u cijelosti uspio u ovom postupku, u cijelosti pripada i trošak postupka.

53. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 82.919,86 EUR (kao konačno postavljenog tužbenog zahtjeva) te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23.; dalje: Tarifa) prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR (Tbr. 54 Tarife).

54. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tužitelju su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

- sastav tužbe od 18. veljače 2022.(Tbr. 7/1 Tarife) iznos od 1.266,00 EUR;

- zastupanje na ročištu od 12. srpnja 2024. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 1.266,00 EUR,

- zastupanje na ročištu od 20. siječnja 2025. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 1.266,00 EUR,

- sastav podneska od 4. veljače 2025. (Tbr. 8/1 Tarife) iznos od 1.266,00 EUR,

-zastupanje na ročištu od 19. siječnja 2026. na kojemu se raspravljalo o procesnim pitanjima (Tbr. 9/2 Tarife), iznos od 633,00 EUR,

-zastupanje na ročištu od 10. ožujka 2026. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 1.266,00 EUR, dakle ukupni iznos od 6.963,00 EUR, što uvećano za PDV po stopi od 25 % (1.740,75 EUR), daje iznos od 8.703,75 EUR.

55. Navedeni je iznos valjalo uvećati za iznos od 464,53 EUR na ime plaćenog predujma za financijsko vještačenje te za trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 2.500,00 kn / 331,81 EUR (potvrda o plaćanju na listu 289 spisa), čime se došlo do iznosa od 9.500,09 EUR.

56. Odluka o zateznoj kamati na trošak parničnog postupka temelji se na odredbi članka 151. st. 3. ZPP u vezi sa člankom 29. ZOO.

57. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom III izreke.

U Splitu, 13. travnja 2026.

Sutkinja:

Ivana Jukić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- u spis