Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-347/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca , Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BL (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupan po punomoćnicama- odvjetnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ksenija Grba i Maja Kovač u Rijeci, protiv tuženika Raiffeisenbank Austrija d.d. (OIB: 53056966535) sa sjedištem u [adresa], zastupan po punomoćnicima-odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja djelomične ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika na presudu i rješenje Općinskog suda u Zadru Stalna služba u Pagu poslovni broj P-92/2022-29 od 13. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austrija d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru Stalna služba u Pagu poslovni broj P -92/2022-29 od 13. veljače 2025. u točkama I., II. i III. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austrija d.d. kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru Stalna služba u Pagu poslovni broj P - 92/2022-29 od 13.veljače 2025. u točka I. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

''I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 138-50-3451432 koji su dana 10. svibnja 2006. godine sklopili tužitelj BL iz [adresa], Bana [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. iz [adresa], OIB: 53056966535, kao kreditor, u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci tuženika o kamatnim stopama Kreditora, a preko ugovorene kamatne stope od 5,20% godišnje.

II Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 138-50-3451432 koji su dana 10. svibnja 2006. godine sklopili tužitelj BL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. iz [adresa], OIB: 53056966535, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za švicarski franak (CHF).

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz [adresa], OIB: 53056966535, da tužitelju BL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.059,12 eur, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na utuženi iznos po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg

dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena počev od 31.10.2008. do 31.12.2010, a koja na pojedine mjesečne iznose teče kako slijedi:

na iznos od 11,54 eur od 31.10. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,67 eur od 31.12. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,65 eur od 31.01. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 20,00 eur od 28.02. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 16,29 eur od 31.03. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 17,00 eur od 30.04. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,32 eur od 31.05. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,15 eur od 30.06. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,26 eur od 31.07. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,46 eur od 31.08. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,27 eur od 30.09. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,04 eur od 31.10. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,22 eur od 30.11. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,57 eur od 31.12. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 20,33 eur od 31.01. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,94 eur od 28.02. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 25,70 eur od 31.03. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 24,48 eur od 30.04. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 26,86 eur od 31.05. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 47,55 eur od 30.06. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 43,29 eur od 31.07. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 56,30 eur od 31.08. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 51,81 eur od 30.09. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 44,58 eur od 31.10. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 1516,54 eur od 30.11. 2010. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se kao neosnovan dio glavnog tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi: "2. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz [adresa], OIB: 53056966535, da tužitelju BL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 844,31 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na utuženi iznos po stopi od 15% godišnje od 30.11.2007. do 30.12.2007, od 01.01.2008. do 01.12.2010. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- na iznos od 7,50 eur od 30.11. 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,46 eur od 31.12.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,60 eur od 31.01.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,67 eur od 29.02.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,80 eur od 31.03. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,61 eur od 30.04. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,37 eur od 31.05. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,52 eur od 30.06. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,31 eur od 31.07. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,32 eur od 31.08. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,44 eur od 30.09. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,37 eur od 31.10. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,75 eur od 30.11. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,54 eur od 31.12. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,66 eur od 31.01. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,72 eur od 28.02. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,17 eur od 31.03. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,21 eur od 30.04. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,86 eur od 31.05. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,60 eur od 30.06. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,67 eur od 31.07. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,81 eur od 31.08. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,79 eur od 30.09. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,65 eur od 31.10. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,92 eur od 30.11. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,12 eur od 31.12. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,42 eur od 31.01. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,35 eur od 28.02. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,76 eur od 31.03. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,68 eur od 30.04. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,83 eur od 31.05. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 21,12 eur od 30.06. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 20,85 eur od 31.07. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 21,67 eur od 31.08. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 21,39 eur od 30.09. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 20,94 eur od 31.10. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 286,86 eur od 11.11. 2010. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana."

V Odbija se kao neosnovan dio eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"2. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz [adresa], OIB: 53056966535, da tužitelju BL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 844,31 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na utuženi iznos po stopi od 15% godišnje od 30.11.2007. do 30.12.2007, od 01.01.2008. do 01.12.2010. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- na iznos od 7,50 eur od 30.11. 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,46 eur od 31.12.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,60 eur od 31.01.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,67 eur od 29.02.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,80 eur od 31.03. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,61 eur od 30.04. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,37 eur od 31.05. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,52 eur od 30.06. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,31 eur od 31.07. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,32 eur od 31.08. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,44 eur od 30.09. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,37 eur od 31.10. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,75 eur od 30.11. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,54 eur od 31.12. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,66 eur od 31.01. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,72 eur od 28.02. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,17 eur od 31.03. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,21 eur od 30.04. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,86 eur od 31.05. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,60 eur od 30.06. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,67 eur od 31.07. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,81 eur od 31.08. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,79 eur od 30.09. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,65 eur od 31.10. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,92 eur od 30.11. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,12 eur od 31.12. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,42 eur od 31.01. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,35 eur od 28.02. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,76 eur od 31.03. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,68 eur od 30.04. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,83 eur od 31.05. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 21,12 eur od 30.06. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 20,85 eur od 31.07. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 21,67 eur od 31.08. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 21,39 eur od 30.09. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 20,94 eur od 31.10. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 286,86 eur od 11.11. 2010. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana."

1.1 Rješenjem sadržanim u presudi riješeno je:

''I Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan.

II Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 7,09 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

III Nalaže se tuženici da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.339,04 eura, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu preko dosuđenog do zatraženog, zahtjev odbija kao neosnovan.''

2. Tuženik žalbom pobija presudu, te rješenje o trošku i rješenje o odbijanju prigovora mjesne nenadležnosti jer je sud bitno povrijedio odredbe ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primijene materijalnog prava. Počinjena je apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a jer je sud povodom prigovora pogrešno odlučio da je mjesno nadležan za postupanje. Sud o prigovoru mjesne nadležnosti izjavljenom u odgovoru na tužbu nije donosio posebno rješenje tijekom postupka, već je o istom odlučio prilikom donošenja pobijane presude. Pobijana odluka suda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno isto rješenje je u cijelosti nerazumljivo. Tuženiku nije poznato kako je sud došao do utvrđenja da je odredba kojom se ugovara mjesna nadležnost nepoštena jer se o istoj nije pregovaralo. Tužitelj u tužbi uopće ne navodi tko točno, na koji način i kojom prilikom je tužitelju „nametnuo potpis“ Ugovora o kreditu, odnosno ugovaranje mjesne nadležnosti. Tuženik ne vidi zašto bi ugovaranje mjesne nadležnosti suda njegovog mjesta sjedišta bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja. Sve i da se čl. 19.l ZPK-a može primijeniti na konkretnu situaciju, tuženik ističe da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 10.05.2006. Tuženik osporava daljnje navode suda te ističe da navedena poslovna jedinica nije niti podružnica niti registrirano sjedište tuženika. Završno se ukazuje da ne bi bio nadležan sud mjesta prebivališta ili boravišta tužitelja, odnosno poslovne jedinice tuženika, nego bi mjerodavne odredbe bile one koje određuju općemjesnu nadležnost za tuženika. Sud je pogrešno utvrdio da tužitelj ima pravni interes da se utvrdi ništetnim dio čl. 2. ugovora o kreditu, u dijelu kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva. Sud je utvrdio ništetnost odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutno j klauzuli te naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.059,12 EUR temeljem navodne ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu CHF. Sud navodi da su odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne , jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da su iste stoga nerazumljive i nepoštene , a nije obrazložio na temelju kojih je to činjenica utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan. Sud je kratko i paušalno naveo da je presudama u kolektivnom sporu utvrđeno da su određene odredbe raznih ugovora o kreditu ništetne, a slijedom čega je i tužbeni zahtjev u ovoj konkretnoj parnici osnovan. Nije svaka odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi a priori protivna načelu savjesnosti i poštenja, pa je sud dužan u svakom pojedinom slučaju utvrditi navedeno. Nejasno je temeljem čega sud zaključuje da se o odredbama ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju nije pregovaralo. U obrazloženju presude se navodi da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem odredaba ZZP -a, a da se to ne obrazlaže da je tužitelj potrošač. Neosnovano su tužitelju dosuđene zakonske zatezne kamate od datuma dospijeća svakog pojedinačnog iznosa . U odnosu na prigovor zastare ističe se da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Osporava se i odluka suda o troškovima parničnog postupka, s obzirom na djelomični uspjeh tužitelja u sporu, a posebno se osporava što je sud tužitelju priznao i cjelokupni iznos predujma za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, i to iznos od 250,00 EUR. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže istog da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak, odnosno ukinuti presudu i rješenje o trošku i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, ovaj drugostupanjski sud utvrđuje da sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) pazi po službenoj dužnosti, a suprotno žalbenim navodima obrazloženje presude sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama.

5. Temeljem čl. 365. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojemu se pobija žalbom; a ako se iz žalbe ne vidi u kojem se dijelu presuda pobija, drugostupanjski sud uzet će da se presuda pobija u dijelu u kojemu stranka nije uspjela u sporu.

6. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 – dalje: ZS), ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

7. Nadalje, nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili te kako ih je ocijenio.

8. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti i isplatu na ime preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivosti kamatne stope te ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, pri čemu tužitelj ima pravni interes i za utvrđivanjem ništetnosti i odredbi o promjenjivosti kamatne stope.

8.1. Odbijanje prigovora mjesne nenadležnosti, sud prvog stupnja obrazlaže utvrđenjem da je prorogacijska klauzula u spornom ugovoru ništetna jer da se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi o kojoj ugovorene strane nisu pregovarale, pa da tužitelj nije imao mogućnosti utjecati na njezin sadržaj. Ta ugovorna odredba da uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe koje uređuju mjesnu nadležnost kada je odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

8.2. Ovdje treba ukazati i na pravno shvaćanje izraženo u presudi Suda Europske unije od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98, prema kojem prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8.3. Također, od bitnog značaja je i odredba čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'', broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16 - dalje: ZPK) kojom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

8.4. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. iznio je pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19.l. ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača, pa je suprotno žalbenim navodima, pravilno sud prvog stupnja odlučio kada je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti odbio kao neosnovan .

9. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, o čemu će biti govora u nastavku obrazloženja.

10. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolekt ivnih prava i interesa tužiteljice i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni bro j Revt- 249/2014 i Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužiteljica ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka.

11. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužiteljica na njih pozvala. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, a da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

13. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

14. U obrazloženju presude prvostupanjski sud između ostalog je naveo:

- da je predmet spora utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa

- da nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili ugovor o kreditu 10. svibnja 2006.

- da je tuženik odobrio namjenski kredit za kupnju novog vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 33.041,90 CHF prema srednjem tečaju kredita na dan korištenja

- da je u čl. 2. ugovorena redovna kamata od 5,20% godišnje, koja da je promjenjiva u skladu s odlukom kreditora o kamatnim stopama

- da je u čl. 7. vezano za čl. 1. predmetnog ugovora uglavljena valutna klauzula prema kojoj se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća

- da je sporna osnova tražbine budući tuženik smatra da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ne bi bile ništetne

- da je sporno je nastupila zastara i visina tražbine

- da je ugovor o kreditu zaključen radi kupovine osobnog automobila, pa je evidentno da se radi o pravnom poslu koji se ne odnosi na nikakvu trgovačku, poslovnu ili profesionalnu djelatnost

- da je tužitelj potrošač i aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari

- da je prvostupanjski sud mjesno nadležan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari

- da se nadležnost suda temelji na čl. 19. l stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju prema kojoj u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište

- da je ugovor o kreditu sklopljen u podružnici tuženika u Zadru, dakle nastao je djelatnošću poslovne jedinice tuženika u Zadru

- da je tužitelj tužbu podnio prema mjestu svog prebivališta, pa je prigovor mjesne nenadležnosti suda neosnovan

- da nije osnovan prigovor zastare, vezano za isplatu s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli jer je tužba podnesena 19. siječnja 2022.

- da tužitelj tvrdi da je platio nešto što nije bio dužan, pa se na konkretan pravni odnos ima primijeniti institut stjecanja bez osnove, a da je čl. 1115. ZOO propisano, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja

- da su se u ugovoru o kreditu tužitelju kao korisniku kredita morali na transparentan način objasniti razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, te vezanost glavnice za valutu CHF, tako da na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice

- da promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz valutu CHF ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženik, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je podignuo kredit za kupnju auta

- da se odlučio za isti jer je reklamiran kao povoljan, a da mu prilikom podizanja istog nisu ništa posebno objašnjavali u banci

- da je auto koristio za svoje svakodnevne osobne potrebe, a ne za poslovnu djelatnost

- da je bio prisiljen podignuti drugi kredit kako bi zatvorio ovaj

- da je Ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF sklopio jer je isti reklamiran kao povoljan, a nitko ga nije uputio na mogućnost promjene iznosa rate kredita ovisno o promjeni tečaja CHF

- da tužitelju nisu objašnjavani rizici vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu kod predmetnog ugovora

- da je primjenom odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, u konkretnom slučaju došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača

- da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditu ništetne

- da je tužitelj je dokazao deklaratorni dio glavnog tužbenog zahtjeva u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odnosno pravnu osnovu tužbe na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi

- da je iz financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Petru Bajlo, mag.oec. utvrđeno da razlika anuiteta uslijed promjene tečaja CHF iznosi 2.059,12 eura te se odnosi na pozitivnu razliku anuiteta (preplaćeni iznosi) uslijed promjene tečaja CHF

- da je temeljem provedenog financijskog vještačenja utvrđeno da razlika naplaćenih anuiteta uslijed promjene tečaja u odnosu na početni, iznosi ukupno 2.059,12 eura, pa je tuženik taj iznos stekao bez valjane pravne osnove

- da ga je dužan vratiti tužitelju, sve uvećano za zatezne kamate određene na temelju odredbe članka 1115. ZOO i to od dana stjecanja, jer je riječ o nepoštenom stjecatelju.

15. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. ZS i čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske - ''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) te da prema čl. 3. st. 1. ZS sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

16. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, a što je sud prvog stupnja utvrdio. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

17. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ( ''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

18. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

19. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

20. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 28. studenog 2006. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

21. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 2. travnja 2008., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

22. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, preplatio tuženiku utuženi iznos, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju taj iznos sa zateznom kamatom od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja.

23. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

24. Treba reći da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

25. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 19. siječnja 2022., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., nastupila je 14. lipnja 2023., pa je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

26. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 2. ZPP-a u svezi s čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) te sukladno postavljenim zahtjevima. Na žalbene navode protiv odluke o troškovima postupka treba reći da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka tužitelju odredio naknadu samo onih troškova, koji su bili potrebni za vođenje parnice, te iste odredio sukladno pravilno utvrđenom uspjehu u parnici. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, a što je prvostupanjski sud dostatno i obrazložio u svojoj presudi posebno glede naknade za provedeno vještačenje koje je bilo nužno da bi se moglo odlučiti o kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva.

27. Zbog navedenog žalbu tuženika je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP-a) u točkama I., II. i III. izreke kao zakonitu.

28. Zbog navedenog žalbu tuženika je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje u točkama I. i III. izreke kao zakonito.

29. U ostalom, a nepobijanom dijelu prvostupanjska presuda (u točkama IV. i V. izreke) ostaje neizmijenjena, kao i pobijano rješenje u točki II. izreke.

30. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 17. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina