Republika Hrvatska
Županijski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj: Gž-536/2023-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, kao sudac pojedinac, u pravnoj stvari tužitelja ..., [osobni identifikacijski broj], [adresa], protiv tuženice ZS, [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-253/2020-5 od 17. kolovoza 2023., 13. travnja 2026.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-253/2020-5 od 17. kolovoza 2023.
Obrazloženje
1. Općinski sud u Gospiću se rješenjem poslovni broj P-253/2020-5 od 17. kolovoza 2023. oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje, ukinuo sve provedene radnje te odbacio tužbu.
2. Tužitelj žalbom pobija navedeno rješenje zbog bitne povrede odredba Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/2025, dalje u tekstu: ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se pobijano rješenje ukine i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U bitnom navodi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo pri odlučivanju o nadležnosti suda Republike Hrvatske, osobito čl. 58. st. 3. ZPP-a, a da je svakako počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer nije tužbu dostavio tuženici, koja se time nije mogla izjasniti je li sporazumna da sudi sud Republike Hrvatske, pri tome smatrajući da se sud svakako može oglasiti nenadležnim jedino ukoliko bi tuženica osporavala nadležnost istog. Ukazuje na obvezu primjene Ugovora sklopljenog između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima od 15. rujna 1997., osobito čl. 11. predmetnog ugovora. Ističe da se radi o obvezi koja se treba ispuniti u Republici Hrvatskoj, a u korist državnog proračuna Republike Hrvatske te da je šteta nastala na teritoriju Republike Hrvatske.
3. Žalba tužitelja je neosnovana.
4. Predmet spora je vraćanje neosnovano isplaćene mirovine i to u odnosu na nasljednicu preminulog korisnika starosne mirovine.
5. Iz obrazloženja pobijanog rješenja prvostupanjskog suda proizlazi da je isti utvrdio da se radi o potraživanju stečenog bez osnove te da je tuženica osoba s prebivalištem i domicilom u [adresa], kao i da tuženica nema hrvatsko državljanstvo, čime da ne postoji nadležnost sudova Republike Hrvatske za odlučivanje o predmetu spora.
6. Ispitujući pobijano rješenje kao i postupak koji mu je prethodio utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje u tekstu: ZPP), a na koje povrede ovaj sud na temelju čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, a niti povredu iz čl. 354. st. 2. točka 6. ZPP-a, na koju tužitelj sadržajno ukazuje u žalbi.
7.1. Pogrešno tužitelj smatra da sud o apsolutnoj nadležnosti odlučuje isključivo temeljem prigovora stranke te da o istoj nije ovlašten odlučiti ex offo i prije upuštanje tuženika u raspravljanje, a to stoga što je izričitim odredbama čl. 15. st. 1. I 2. ZPP-a te čl. 16. st. 1. i 2. ZPP-a propisana dužnost suda da po službenoj dužnosti od primitka tužbe pa do pravomoćnosti odluke pazi je li za odlučivanje nadležan sud Republike Hrvatske.
7.2. U odnosu na odredbu čl. 16. st. 3. ZPP-a, na koju tužitelj sadržajno ukazuje u žalbi, a kojom je propisano da kad sud u tijeku postupka, do pravomoćnosti odluke, utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u Republici Hrvatskoj, po službenoj dužnosti proglasit će se nenadležnim, ukinut će provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu, osim u slučajevima u kojima nadležnost suda u Republici Hrvatskoj ovisi i pristanku tuženika, a tuženik je dao svoj pristanak, ukazuje se da se u ovom predmetu ne radi o slučaju u kojem nadležnost suda ovisi o pristanku tuženika, čime za odluku prvostupanjskog suda o postojanju nadležnosti nije potrebno očitovanje tuženika, dapače isti je izričito čl. 15. st. 1. ZPP-a ovlašten odluku donijeti odmah pri primitku tužbe.
8. Ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i obrazložio odlučne činjenice te na iste pravilno primijenio materijalno pravo.
9. Naime, iz činjenice da se tuženica nalazi u drugoj državi, a koja k tome nije država članica Europske unije, jasno proizlazi da pitanje nadležnosti suda Republike Hrvatske za postupanje u sporu uređuje čl. 46. Zakona o međunarodnom privatnom pravu ("Narodne novine" br. 101/17. i 67/23., dalje u tekstu: ZMPP), a koji u konkretnom slučaju upućuje na primjenu Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena) (SL L 351, 20. 12. 2012., dalje u tekstu: Uredba Bruxelles I bis), a prema kojoj, kako to prvostupanjski sud pravilno zaključuje, u konkretnom sporu nije nadležan sud Republike Hrvatske.
10. Pogrešno tužitelj smatra da je predmet spora naknada štete, poredno da nadležnost sudova Republike Hrvatske proizlazi iz činjenice da se obveza ispunjava uplatom u državni proračun Republike Hrvatske.
11.1. Naime, presudom Suda Europske unije u predmetu C-242/2020 od 9. prosinca 2021., Hrvatske šume, tumačen je pojam "delikt" i "kvazidelikt", a u vezi s posebnom međunarodnom nadležnosti hrvatskih sudova u skladu s člankom 7. točkom 2. Uredbe Bruxelles I bis) kod tužbe za stjecanje bez osnove. Iako je ovom presudom tumačen članak 5. točka 3. Uredbe br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (Uredba Bruxelles I), koja više nije u primjeni, iz točke 22. navedene presude proizlazi da tumačenje koje je Sud EU dao u pogledu odredbi Uredbe br. 1215/2012 vrijedi i za odredbe Uredbe br. 44/2001, kada se one mogu smatrati „istovrijednima”, a što je slučaj i s tumačenjem članka 5. točke 3. Uredbe Bruxells I, kao i članka 7. točke 2. Uredbe Bruxelles I bis.
11.2. Prema tumačenju Suda EU u prethodno navedenoj presudi, da bi se utvrdilo je li tužba za povrat na temelju stjecanja bez osnove obuhvaćena stvarima koje se odnose na delikte ili kvazidelikte, treba provjeriti jesu li ispunjena dva uvjeta i to je li tužba povezana sa stvarima koje se odnose na ugovore te je li tužba usmjerena na utvrđivanje tuženikove odgovornosti.
11.3. Pri tome je Sud Europske unije presudio da je uvjet da se delikt ili kvazidelikt mogu pripisati tuženiku na način da mu se stavlja na teret činjenje odnosno propuštanje koje je protivno obvezi ili zakonom propisanoj zabrani te da do odgovornosti za delikt ili kvazidelikt može doći samo ako je moguće utvrditi uzročnu vezu između štete i protupravne radnje zbog koje je šteta nastupila.
12. Iz činjeničnih tvrdnji u tužbi jasno proizlazi da se radi o potraživanju temeljem primjene instituta stečenog bez osnove u okviru pružanja prava iz obveznog mirovinskog osiguranja (obzirom tužitelj kao osiguratelj tvrdi da je predniku tuženice isplatio mirovinu bez osnove), a ne naknadi štete u smislu potraživanja koje bi nastalo štetnom radnjom prednika tuženice ili tuženice ili pak potraživanju koje bi proizlazilo iz ugovornog odnosa kojim bi ujedno ispunjenje obveze bilo ugovoreno u Republici Hrvatskoj.
13. Konačno, a u odnosu na primjenu čl. 11. Ugovora između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima (¨Narodne novine¨ broj 6/98), na koju tužitelj ukazuje u žalbi, ističe se da predmetni sporazum ne uređuje pitanje nadležnosti suda država ugovornica već isključivo pružanje pravne pomoći te omogućavanja pristupa i reciprociteta u pristupu sudovima i drugim dijelima države stranke, a što konkretno znači da stranke u drugoj državi potpisnici imaju jednaka prava kao i stranke koje su iz te države.
14. Slijedom navedenog, a kako je prvostupanjski sud pravilnom primjenom čl. 6. Uredbe Bruxelles I bis, utvrdio apsolutnu nenadležnost sudova Republike Hrvatske u ovoj pravnoj stvari, primjenom čl. 380. st. 2. ZPP-a, u vezi s čl. 381. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
Dubrovnik, 13. travnja 2026.
Sutkinja
Marija Bušković
