Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1786/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6349/2024-9 od 11. srpnja 2025, u sjednici vijeća održanoj 13. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6349/2024-9 od 11. srpnja 2025. potvrđuje u točkama I, II, III te dosuđujućem i odbijajućem dijelu tročke IV izreke.

II Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je odredba članka 12.3. ZAVRŠNE ODREDBE, Ugovora o kreditu broj 9010788090 od 20. listopada 2005. godine zaključenog između tužitelja MH, kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., kao kreditora, koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita…“, ništetna i da ista ne proizvodi pravne učinke (točka I izreke). Utvrđeno je da je odredba članka 10. PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA Ugovora o kreditu broj 9010788090 od 20. listopada 2005. zaključenog između tužitelja MH, kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., kao kreditora, koja glasi „U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini određenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.“ ništetna i da ista ne proizvodi pravne učinke (točka II izreke). Tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 173,64 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose (točka III izreke). Tuženik je obvezan platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 307,79 eura sa zateznim kamatama tekućim od 11. srpnja 2005. do isplate (točka IV izreke). U preostalom je dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen, što proizlazi iz obrazloženja, a propušteno je navesti u toj točki izreke citirane presude.

2. Protiv citirane presude žale se obje stranke.

3. Tužitelj pobija odbijajući dio odluke o parničnom trošku zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se odluka u pobijanom dijelu preinači na način da mu se dosudi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 843,75 eura i trošak žalbenog postupka.

4. Tuženik pobija dosuđujući dio citirane presude (točke I, II, III i dosuđujući dio točke IV izreke) iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti, uz obvezu naknade parničnog troška.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 12.3. Ugovora o kreditu broj 9010788090 zaključenog između stranaka 20. listopada 2005., koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita…“, da se utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 10. citiranog Ugovora o kreditu koja glasi: „U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini određenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate“, te zahtjev za isplatu iznosa od 173,64 eur s kamatama.

8. Među strankama nije sporno da su 20. listopada 2005. zaključile predmetni ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti od 17.100,00 CHF sa rokom otplate 84 mjeseca, da je namjena kredita bila kupnja osobnog automobila, da je odredbom članka 12.3. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00%, a odredbom članka 10. narečenog Ugovora da je korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini određenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate, da je kredit u cijelosti otplaćen 8. prosinca 2011., da je tužitelj na ime naknade za obradu kredita platio iznos od 108,00 eura, a da mu je za prijevremenu otplatu kredita naplaćen iznos od 65,64 eura.

9. Ocjenom provedenih dokaza, prihvaćajući iskaz tužitelja logičnim, uvjerljivim i iskrenim, da je tužitelj htio da se pojedine odredbe ugovora izmijene, međutim da su mu u banci rekli da to nije moguće, da je bilo „uzmi ili ostavi“ te da su odredbe ugovora bile unaprijed formulirane od strane tuženika, sud prvog stupnja pozivom na odredbe čl. 81. st. 1. i 2., čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 – dalje ZZP/03), odnosno čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 – dalje ZZP/07) utvrđuje da su predmetne ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da su stoga ništetne.

10. Name, utvrđuje da tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena 24. listopada 2005. i naknada za prijevremenu otplatu kredita koja je naplaćena 8. prosinca 2011. te da se nepoštenost na koju upire tužitelj, prvenstveno sastoji u činjenici da su sporne ugovorne odredbe unaprijed formulirane i određene od strane tuženika, da se o istima s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita i prijevremene otplate kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Stoga da navedeno, sporne odredbe članka 10. i članka 12.3. ugovora o kreditu čini nejasnim, nerazumljivim, nedovoljno jasnim i neodređenim što tužitelja kao korisnika kredita dovodi u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluke o spornim naknadama.

11. U odnosu na prijevremenu otplatu kredita sud prvog stupnja pozvao se na odredbu čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) pri čemu utvrđuje da tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, s time da paušalno pozivanje tuženika na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije, te zaključuje da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, tj. naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

12. U odnosu na shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, upućuje na Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), kojim se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, utvrđuje da je isti evidentno otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza, te da bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u vezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

13. Budući da spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već da je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj stambenih potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), utvrđuje i da se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen prijevremenom otplatom kredita, sud otklanja primjenu odredbe čl. 326. ZOO-a, odnosno isticanje djelomične ništetnosti spornog ugovora.

14. Zaključno, iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetnih naknada, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju od 12. listopada 2017. propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, a za sve druge naknade koje kreditna institucija naplaćuje ne smiju biti veće od stvarnog troška koji je nastao kreditnoj instituciji, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita i prijevremenu otplatu, preciznije definirane te naknade, utvrđuje da tuženik, koji je nesporno sastavio predmetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i prijevremenu otplatu, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorenih visina naknada u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da su te ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

15. Nadalje, pozivom na odredbe iz čl. 323. i čl. 1115. ZOO-a tuženika obvezuje na isplatu iznosa od ukupno 173,64 eur, koja visina među strankama nije sporna.

16. Prigovor zastare tuženika ocjenjuje neosnovanim, utvrđenjem da isti počinje teći od pravomoćnosti odluke o ništetnosti sporne ugovorne odredbe, o čemu je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio zaključak broj Su IV- 47/2020 na sjednici 30. siječnja 2020.

17. Odluku o troškovima postupka donosi pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 – dalje Tarife), a prema vrijednosti predmeta spora kondemnatornog zahtjeva u visini od 175,53 eura (pravilno je trebalo pisati 173,64 eura). Pri tome utvrđuje da se deklaratorni zahtjevi iz točke I i II tužbe, koji su postavljeni uz kondemnatorni zahtjev, ne uzimaju u obzir prilikom obračuna vrijednosti predmeta spora, što da je i sukladno ustaljenom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u kojem pravcu se poziva na određene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

18. Stoga tužitelju priznaje trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) u visini od 25 bodova, trošak zastupanja na ročištima od 14. travnja 2025. i 27. svibnja 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) po 25 bodova, ukupno 50 bodova, trošak sastava podneska od 21. ožujka 2025. (Tbr. 8.1. Tarife) 25 bodova, trošak pristupa na ročište za objavu presude (Tbr. 9.3. Tarife) 12,5 bodova, ukupno 112,50 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 225,00 eura, uvećano za PDV od 25%, ukupno 281,25 eura. Tužitelju priznaje i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura, tj. trošak u ukupnom iznosu od 307,79 eura sa zateznim kamatama tekućim od donošenja odluke do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022. i 6/2024.).

19. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako ni ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se upire žalbenim navodima tuženika, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je istu moguće ispitati.

20. Isto tako, donošenjem pobijane presude sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo.

21. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu od 20. listopada 2005. bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

22. Iz sadržaja citiranog Ugovora o kreditu proizlazi da su odredbe članaka 10. i 12.3. koje se odnose na ugovaranje plaćanja predmetnih naknada u skladu s tarifom naknada banke, bile lako uočljive, dakle, transparentne, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome jesu li te odredbe tužitelju bile razumljive kao korisniku kredita i potrošaču te jesu li te odredbe poštene u smislu čl. 84. ZZP/03.

23. Pri tome treba imati u vidu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

24. U tom smislu, pravilno je prvostupanjski sud cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu i prijevremenu otplatu kredita, te je pravilno zaključio da te odredbe nisu sastavljene na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz takvih odredba proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

25. U odnosu na visinu naknade za obradu kredita, za navesti je da je ona određena tarifom naknada banke, u omjeru 1,00% od iznosa kredita, te da je u tom omjeru tužitelju i naplaćena, međutim ova odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu od 1,00% od iznosa kredita, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita. Naime, nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade u postotku, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio svojom tarifom, o čemu tužitelj nije mogao pregovarati, dakle, pregovarati o visini, za zaključiti je da je ta naknada nametnuta tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužitelju odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u postupku nije dokazao.

26. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika o suprotnom, već je naprotiv, u konkretnom slučaju utvrđeno da je plaćanje naknade za obradu kredita u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kada tuženik kao financijska institucija nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Isto tako, postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtijeva nužno i da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Za navesti je i da odredbama čl. 1065. do 1068. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01-dalje ZOO/91) i čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Iako prilikom korištenja kredita nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, slijedom čega su neosnovane žalbene tvrdnje da tužitelj u konkretnom slučaju ne uživa pravnu zaštitu.

27. Prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, za ukazati je i na praksu Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, a koje pitanje se odnosi na primjenu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri."

28. U tom smislu iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da tužitelj i tuženik prilikom zaključenja predmetnog ugovora nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na visinu naknade za obradu kredita.

29. Pravilno je i utvrđenje prvostupanjskog suda u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita, ovdje tužitelja, na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, pri čemu je prvostupanjski sud pravilno cijenio da se ni o toj ugovornoj odredbi nije pregovaralo te da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača tužitelja, te da je slijedom navedenog navedena odredba ništetna prema odredbi čl. 87. ZZP/03 (čl. 102. ZZP/07).

30. U tom smislu iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da tužitelj i tuženik prilikom zaključenja predmetnog ugovora nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

31. S tim u vezi pravilno je prvostupanjski sud zaključio da u ovom konkretnom slučaju tuženik nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07 predložio dokaze na okolnost da su ugovorne stranke pregovarale o naknadi za prijevremenu otplatu i o njezinoj visini. Dodatno je za uputiti na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tuženice na njezine opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do nadoknađivanja dijela iznosa koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle prikrivenu izmaklu dobit.

32. Pravilno je stajalište suda da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine, koje je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnost ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

33. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 214. ZOO/91 i čl. 1115. ZOO. Naime, tuženik se prilikom ugovaranja sporne ugovorne odredbe nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem.

34. Pravilna je i odluka o parničnom trošku, kako po osnovi i visini, utemeljena na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi, s time da je suprotno žalbenim navodima tužitelja sud prvog stupnja parnični trošak pripadajući tužitelju dosudio prema vrijednosti predmeta spora kondemnatornog zahtjeva, za što je sud naveo opravdane razloge koje prihvaća i ovaj sud i na koje se tužitelja upućuje radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja.

35. Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja potvrđena i na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao izreci ove presude.

36. Strankama nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nisu uspjeli.

U Rijeci 13. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović