REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-546/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Roberta Fabrisa, predsjednika vijeća, Bruna Frankovića, člana vijeća i suca izvjestitelja te Biljane Pamić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Bebeku, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Nenadović Timarac i Marko Bebek, odvjetnicima iz Siska, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj: P-290/2023-27 od 16. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 13. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Prihvaća se kao djelomično osnovana žalba tuženika i preinačuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj: P-290/2023-27 od 16. listopada 2025. u dosuđujućem dijelu pod točkom pod točkom II. izreke na način da ista u tom dijelu, sada preinačena glasi:

„ II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka, dioničko društvo, OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, isplatiti tužitelju HP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 15.046,40 eura / 113.367,10 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

i

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se kao djelomično osnovana žalba tuženika i ukida presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj: P-290/2023-27 od 16. listopada 2025. u dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke i odluci o troškovima postupka pod točkom III. izreke, pa se predmet u tom ukinutom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Odbija kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Sisku poslovni broj: P-290/2023-27 od 16. listopada 2025.

III. O troškovima postupka nastalih u povodu pravnog lijeka odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suda suđeno je:

„ I. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka, dioničko društvo, OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, isplatiti tužitelju HP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 7.196,86 eura / 54.224,75 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. listopada 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to na iznos od:

- 0,69 eur / 5,20 kn počevši od 25.11.2009.

- 6,80 eur / 51,24 kn počevši od 28.12.2009.

- 12,04 eur / 90,69 kn počevši od 25.1.2010.

- 12,55 eur / 94,57 kn počevši od 25.2.2010.

- 23,15 eur / 174,39 kn počevši od 25.3.2010.

- 20,46 eur / 154,18 kn počevši od 26.4.2010.

- 20,54 eur / 154,77 kn počevši od 25.5.2010.

- 41,94 eur / 315,99 kn počevši od 26.6.2010.

- 48,73 eur / 367,16 kn počevši od 26.7.2010.

- 62,59 eur / 471,62 kn počevši od 25.8.2010.

- 63,53 eur / 478,66 kn počevši od 25.9.2010.

- 53,50 eur / 403,12 kn počevši od 25.10.2010.

- 67,59 eur / 509,22 kn počevši od 25.11.2010.

- 92,28 eur / 695,27 kn počevši od 27.12.2010.

- 77,73 eur / 585,68 kn počevši od 25.1.2011.

- 86,80 eur / 653,98 kn počevši od 25.2.2011.

- 82,14 eur / 618,88 kn počevši od 25.3.2011.

- 81,67 eur / 615,32 kn počevši od 26.4.2011.

-102,79 eur / 774,44 kn počevši od 25.5.2011.

-121,88 eur / 918,34 kn počevši od 27.6.2011.

-135,28 eur / 1.019,23 kn počevši od 25.7.2011.

-155,16 eur / 1.169,06 kn počevši od 25.8.2011.

-116,83 eur / 880,27 kn počevši od 26.9.2011.

-113,18 eur / 852,74 kn počevši od 25.10.2011.

-115,72 eur / 871,91 kn počevši od 25.11.2011.

-118,18 eur / 890,41 kn počevši od 27.12.2011.

-129,80 eur / 978,01 kn počevši od 25.1.2012.

-131,58 eur / 991,38 kn počevši od 25.2.2012.

-130,01 eur / 979,59 kn počevši od 26.3.2012.

- 44,70 eur / 336,80 kn počevši od 25.4.2012.

- 45,96 eur / 346,26 kn počevši od 25.5.2012.

- 45,33 eur / 341,51 kn počevši od 26.6.2012.

- 44,15 eur / 332,62 kn počevši od 25.7.2012.

- 44,10 eur / 332,27 kn počevši od 25.8.2012.

- 338,13 eur / 2.547,67 kn počevši od 25.9.2012.

- 135,43 eur / 1.020,42 kn počevši od 25.10.2012.

- 137,40 eur / 1.035,22 kn počevši od 26.11.2012.

- 134,32 eur / 1.012,05 kn počevši od 27.12.2012.

- 122,83 eur / 925,47 kn počevši od 25.1.2013.

- 127,54 eur / 960,96 kn počevši od 25.2.2013.

- 131,75 eur / 992,70 kn počevši od 25.3.2013.

- 128,05 eur / 964,77 kn počevši od 25.4.2013.

- 117,92 eur / 888,44 kn počevši od 25.5.2013.

- 122,57 eur / 923,53 kn počevši od 26.6.2013.

- 40,07 eur / 301,92 kn počevši od 25.7.2013.

- 41,42 eur / 312,06 kn počevši od 26.8.2013.

- 44,21 eur / 333,13 kn počevši od 25.9.2013.

- 44,19 eur / 332,97 kn počevši od 25.10.2013.

- 45,04 eur / 339,38 kn počevši od 25.11.2013.

- 45,75 eur / 344,69 kn počevši od 27.12.2013.

- 46,28 eur / 348,68 kn počevši od 25.1.2014.

- 47,49 eur / 357,78 kn počevši od 25.2.2014.

- 47,32 eur / 356,55 kn počevši od 25.3.2014.

- 46,26 eur / 348,52 kn počevši od 25.4.2014.

- 45,90 eur / 345,85 kn počevši od 26.5.2014.

- 462,80 eur / 3.486,94 kn počevši od 25.6.2014.

- 117,37 eur / 884,32 kn počevši od 25.7.2014.

- 120,04 eur / 904,45 kn počevši od 25.8.2014.

- 121,12 eur / 912,59 kn počevši od 25.9.2014.

- 124,67 eur / 939,33 kn počevši od 25.10.2014.

- 126,04 eur / 949,62 kn počevši od 25.11.2014.

- 125,79 eur / 947,80 kn počevši od 27.12.2014.

- 111,41 eur / 839,44 kn počevši od 26.1.2015.

- 111,41 eur / 839,44 kn počevši od 25.2.2015.

- 111,41 eur / 839,44 kn počevši od 25.3.2015.

- 111,41 eur / 839,44 kn počevši od 25.4.2015.

- 111,41 eur / 839,44 kn počevši od 25.5.2015.

- 111,41 eur / 839,44 kn počevši od 26.6.2015.

- 111,41 eur / 839,44 kn počevši od 25.7.2015.

- 111,41 eur / 839,44 kn počevši od 25.8.2015.

- 111,41 eur / 839,44 kn počevši od 25.9.2015.

- 111,41 eur / 839,44 kn počevši od 26.10.2015.

- 111,41 eur / 839,44 kn počevši od 25.11.2015.

- 111,41 eur / 839,44 kn počevši od 28.12.2015.

- 111,41 eur / 839,44 kn počevši od 25.1.2016.

- 111,41 eur / 839,44 kn počevši od 25.2.2016., pa do isplate, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka, dioničko društvo, OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, isplatiti tužitelju HP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 15.046,40 eura / 113.367,10 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka, dioničko društvo, OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, naknaditi tužitelju HP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], trošak u iznosu od 4.830,00 €, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 16. listopada 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.“

2. Pobijanim rješenjem suda prvog stupnja, kao neosnovan odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja.

3. Protiv ove presude i rješenja žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka ili da se ona ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

5. Na žalbu nije odgovoreno.

6. Žalba tuženika je osnovana.

7. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijano rješenje u svemu zakonito i pravilno, dok pobijana presuda u dijelu u kojem je tuženiku naložena isplata iznosa od 15.046,40 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime isplate razlike glavnice po izvršenoj konverziji izražene u valuti Euro u odnosu ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu u valutu CHF ( točka II. izreke) ona, zbog pogrešne primijene materijalnog, prava nije pravilna i zakonita, a u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 7.196,86 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime više plaćenog s osnove ništetnih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ( točka I. izreke) pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati njena zakonitost i pravilnost, čime je u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP, na koju osnovano ukazuje i žalitelj.

7.1. Pri tome u odnosu na žalbene navode tuženika u dijelu u kojem pobija navedeno rješenje suda prvog stupnja i ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 3. ZPP valja istaknuti da sud prvog stupnja nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je sud prvog stupnja o tuženikovu prigovoru mjesne nenadležnosti pravilno odlučio.

7.2. Naime, predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 7.196,86 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a sve po pravilima o stjecanju bez osnove smatrajući da je taj iznos tuženik od njega stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržanih u Ugovoru o kreditu broj: 312886 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 10. listopada 2008. (dalje: Ugovor o kreditu), sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Volksbank d.d., kao kreditora, smatrajući da je ugovorna odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli ništetna, utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. ( presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018), odnosno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., te njegov zahtjev za isplatu iznosa od 15.046,40 eura na ime isplate razlike glavnice po izvršenoj konverziji izražene u valuti Euro u odnosu ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu u valutu CHF, pa posljedično tome, sud prvog stupnja je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključuje da je i odredba čl. 10. navedenog Ugovora kojom je između stranaka u postupku ( tužitelja i prednika tuženika) ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu banke ( tuženika), kao odredba unaprijed formuliranog ugovora o kojoj nije posebno pregovaralo i na sadržaj na kojeg tužitelj nije mogao utjecati, nepoštena, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja izaziva znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, kao potrošača obzirom na ekonomičnost i mogućnost pristupa sudu, obzirom da je mjesto prebivališta tužitelja u [adresa] znatno udaljeno od sjedišta tuženika i sjedišta suda ugovorene mjesne nadležnosti u Zagrebu, pa bi posljedično tome to za tužitelja izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja u ostvarivanju njegovih povrijeđenih prava i prava na pristup sudu zajamčenog čl. 6. točkom 1. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama ( „Međunarodni ugovori“, broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 09/05, 1/06 i 2/10).

7.3. Prije svega, obzirom na žalbene navode žalitelja, valja istaknuti da je u Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 - dalje: ZZP), između ostalih, implementirana i smjernica broj:

99/2013 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, posljedično čemu je hrvatsko zakonodavstvo usklađeno sa pravnom stečevinom Europske unije u području zaštite potrošača.

7.4. Na temelju odredbe čl. 96. st. 1. i 2. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

7.5. Temeljem odredbe čl. 98. ZZP propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat u obzir priroda proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

8. U konkretnom slučaju navedeni ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, pa se posljedično tome, temeljem zakonske presumcije ima smatrati da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke u postupku nisu pregovarale i obzirom na to tužitelj nije imao nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj odredbe o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu za postupanje u ovoj pravnoj stvari, radi čega je i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda takva odredba za tužitelja, kao potrošača nepoštena, a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupanja.

8.1. Osim toga, cijeneći okolnosti konkretnog slučaja i sadržaj navedenih odredbi, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda, da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je od strane tuženika sročena sa ciljem da se ugovaranjem mjesne nadležnosti suda za postupanje u sporovima koji budu proizašli iz navedenih ugovora o kreditu u sjedištu njegova poslovanja smanje njegovi troškovi postupka, za razliku od troškova tužitelja, koji na takvu ugovornu odredbu nije mogao utjecati i obzirom na takvu ugovornu odredbu i njegovu udaljenost od mjesta ugovorene nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu, ovaj drugostupanjski sud zaključuje da je time u znatnijoj mjeri narušena procesnopravna ravnoteža položaja ugovornih strana, pa je posljedično tome valjalo zaključiti da u konkretnom slučaju između stranaka u postupku nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. i 4. ZPP, a kako to pravilno smatra i sud prvog stupnja sud, pa je posljedično tome žalbu tuženika valjalo ocijeniti u cijelosti neosnovanom.

8.2. Pri tome u odnosu na žalbene navode žalitelja valja istaknuti da se u konkretnom slučaju, suprotno žalbenim navodima žalitelja, prilikom odlučivanja o mjesnoj nadležnosti imaju primijeniti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16 - dalje: ZPK) i da je posljedično tome odredbom čl. 19.l st. 1. ZPK, koja se u konkretnom slučaju ima primijeniti kao lex specialis u odnosu na odredbe ZPP, propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, pa posljedično tome nama mjesta primjeni odredbi čl. 46. st. 1. odnosno čl. 48. st. 1. ZPP, kako to pogrešno shvaća tuženik.

8.3. Osim toga, na takav pravilan zaključak suda prvog stupnja valja ukazati i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo pod poslovnim brojem: Su IV

– 308/2020, od 5. studenog 2020., a u kojem je izraženo pravno shvaćanje da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti, a što je prvostupanjski sud i cijenio prilikom odlučivanja o ovom prigovoru tuženika cijeneći utvrđenu udaljenost o mjesta prebivališta tužitelja do sjedišta tuženika, pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

8.4. Pri tome, u odnosu na žalbene navode žalitelja u kojima ukazuje na pravna shvaćanja drugih županijskih sudova valja istaknuti da ovaj drugostupanjski sud nije „vezan“ za takva pravna shvaćanja drugih županijskih sudova, a u odnosnu na konkretno pravno shvaćanje izraženo u ovom rješenju valja istaknuti da je ono podudarno sa pravnim shvaćanjima ovog županijskog suda izraženim u drugim sličnim predmetima, kakav je i ovaj aktualan ( pa tako npr. i u rješenjima ovog suda poslovni broj: Gž-1098/2019, Gž-1134/2019, Gž-284/2020, Gž- 1400/2021, Gž-304/2022 i sl.), a i sa navedenim pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

9. Slijedom navedenog, valjalo je u ovom dijelu žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te ne temelju odredbe čl. 380. točke 2. ZPP riješiti kao u izreci pod točkom II. izreke ovog rješenja.

10. Dakle, kao što je to i prethodno navedeno ( točka 7.2. obrazloženja) predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 7.196,86 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a sve po pravilima o stjecanju bez osnove smatrajući da je taj iznos tuženik od njega stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržanih u Ugovoru o kreditu broj: 312886 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 10. listopada 2008. (dalje: Ugovor o kreditu), sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Volksbank d.d., kao kreditora, smatrajući da je ugovorna odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli ništetna, utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. ( presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018), odnosno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., te njegov zahtjev za isplatu iznosa od 15.046,40 eura na ime isplate razlike glavnice po izvršenoj konverziji izražene u valuti Euro u odnosu ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu u valutu CHF.

11. U ovom postupku nije sporno da je između stranaka u postupku 10.10.2008. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 312886, temeljem kojeg je prednik tuženika, kao davatelj kredita stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 120.615,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 30 godina, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF banke važeće na dan plaćanja, a u svrhu adaptacije kuće u [adresa] ( stambeni kredit), da je tim ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom banke, a koja je na dan sklapanja kredita iznosila 5,50%, da je navedenim Ugovorom o kreditu ugovorena i valutna klauzula i da je 16. veljače 2016., na temelju odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), između njih sklopljen Aneks broj 3. navedenom Ugovoru o kreditu, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro.

12. Obzirom da žalitelj u žalbi u cijelosti osporava pobijanu presudu, u ovom dijelu postupka i dalje je sporno jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo od tuženika zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/2023 - dalje: ZOO), te ima li tužitelj pravo na zahtijevanu isplatu obzirom na sklopljeni Aneks broj 3. navedenom Ugovoru o kreditu od 16. veljače 2016., temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro. Osim toga, sporna je i tražbina tužitelja koja se odnosi na isplatu razlike glavnice po izvršenoj konverziji izražene u valuti Euro u odnosu na ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu u valutu CHF u iznosu od 15.046,40 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

13. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužitelja sud prvog stupnja sud je nakon ocjene provedenih dokaza ( čl. 8. ZPP ), kao osnovan prihvatio takav njegov zahtjev zaključujući, u bitnome, da osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim presudama donesenih u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012 u kojem je sudjelovao i tuženik ( presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.,) i revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt- 249/2014-2 09. travnja 2015. te poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. jer je u tim odlukama izraženo pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenim između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljive i nepoštene, a sve sukladno odredbama člancima 96. i 98. ZZP, te da se prema odredbi članka 502.c ZPP fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojana povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a što je propisano i odredbom čl. 138.a ZZP/07. Pri tome se sud prvog stupnja pozvao i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u svojoj odluci poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

13.1. Posljedično tome sud prvog stupnja, nadalje, zaključuje da na temelju odredbe čl. 1115. u vezi odredbe čl. 1111. ZOO tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove razlike koju je tuženiku isplato na temelju takvih ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u navedenom Ugovoru o kreditu.

13.2. Osim toga, sud prvog stupnja, u bitnome, zaključuje i da time što je na temelju odredaba ZID ZPK/15 između tuženika i tužitelja 16. veljače 2016. sklopljen Aneks broj 3 navedenom Ugovora o kreditu broj: 312886, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro, tužitelj ima pravo na zahtijevanu isplatu jer izvršena konverzija koja je provedena u skladu sa ZID ZPK/15 nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te da preplata koja je utvrđena u konverziji nije i ne može biti obeštećenje tužitelju zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji se tiču kamate stope koja se mijenja jednostranom odlukom banke i zbog primjene valutne klauzule u CHF. Preplata utvrđena u konverziji predstavlja samo razliku koja je nastala zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom EUR kreditu i onih anuiteta koje je do dana konverzije tužitelj platio, a to su anuiteti koji su obračunati primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu, pa posljedično tome nema govora da su u dodatku ugovora o kreditu tužitelju priznate preplate zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF koja u trenutku sklapanja dodatka ugovora još nije niti bila pravomoćno utvrđena ništetnom. Pri tome sud prvog stupnja, nadalje, zaključuje i da provedbom konverzije tužitelj nije ostvario ona prava koja potražuje ovom tužbom, a to je povrat u onu činjeničnu i pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo.

13.3. Sud prvog stupnja, nadalje zaključuje i da tužitelju pripada pravo na isplatu iznosa od 15.046,40 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime razlike glavnice po izvršenoj konverziji izražene u valuti Euro u odnosu na ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu u valutu CHF.

14. Ovakva pravna shvaćanja suda prvog stupnja i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju ( čl. 8. ZPP), a koja se odnose na utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao samoj pravnoj osnovi zahtjeva tužitelja ( čl. 12. ZPP) u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, a sve pri tome cijeneći činjenicu da je za to sud prvog stupnja dao ovom sudu u svemu dovoljno jasne i na zakonu osnovane razloge.

14.1. Naime u odnosu na ove žalbene navode žalitelja valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je posljedično tome sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima žalitelja, uz pravilnu primjenu ovih zakonskih odredbi svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima navedenih sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 138. a ZZK, odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14), a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor ( tako i u Rev - 3142/2018- 2 od 19. ožujka 2019), pa je posljedično tome sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio o osnovanosti same pravne osnove zahtjeva tužitelja.

15. Međutim, u dijelu u kojem sud prvog stupnja zaključuje da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu iznosa od 15.046,40 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime razlike glavnice po izvršenoj konverziji izražene u valuti Euro u odnosu na ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu u valutu CHF unatoč tome što je između tužitelja i tuženika 16. veljače 2016. sklopljen Aneks broj 3 navedenom Ugovora o kreditu, utemeljen na odredbama ZID ZPK/15, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro, valja istaknuti da je u tom dijelu sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo.

15.1. Naime, po pravnom shvaćanju ovog suda, drugog stupnja tužitelj je sklapanjem navedenog Aneksa broj 3. Ugovora o kreditu prihvatio visinu nove glavnice izražene u valuti Euro i odredbe tog Aneksa nisu utvrđene ništetnima niti su one izgubile svoju djelotvornost, pa u okolnostima konkretnog slučaja tužitelju ne pripada pravo zahtijevati i ovu isplatu, već mu pripada pravo samo na isplatu onih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i to samo u visini one razlike koja nije uzeta u obzir prilikom sklapanja navedenog Aneksa, a sve na način kako je to obrazloženo u nastavku ove odluke. Pri tome valja istaknuti da je ovakvo pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela ovog drugostupanjskog suda od 4. prosinca 2023. poslovni broj: 6 Su-49/2023. ( tako i u drugim odlukama ovog suda kao npr. Gž-29/2022-2 od 5. veljače 2024., Gž- 888/2022-2 od 16. veljače 2023. i dr.).

15.2. Posljedično tome je ovom dijelu je, kao djelomično osnovanu valjalo prihvatiti žalbu tuženika i zahtjev tužitelja, u ovom dijelu, odbiti kao neosnovan te na temelju odredbe čl. 373. točke 3. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

18. Pobijana presuda u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu tužitelja za isplatu iznosa od 7.196,86 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime više plaćenog s osnove ništetnih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ( točke I. izreke) ima, kako je to i prethodno navedeno ( točka 7. obrazloženja), nedostataka zbog kojih se u tom dijelu ne može ispitati njena zakonitost i pravilnost, čime je u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP, na koju osnovano ukazuje i žalitelj.

19. Prije svega, u odnosu na ovaj zahtjev tužitelja, a u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti da nije sporno, kako to navodi i žalitelj, da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku ( kakav je i ovaj aktualan) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ( u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ), sklopljenog između tužitelja, kao potrošača i banaka kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

19.1. Pri tome, valja još istaknuti i da korisnik kredita ( potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom ( tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-809/2019 od 21.12. 2022.). Osim toga, takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/2015, a što je upravo situacija u ovom predmetu, kojim su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je tužitelj, kao korisnik kredita izgubilo pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

19.2. Po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Aneks), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

19.3. Osim toga, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, sklapanjem navedenog sporazuma ( Aneksa) utemeljenog na odredbama čl. 19. c ZID ZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, obzirom na sadržaj odredbe čl. 19.c st. 1. točke 2. ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog, na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Aneksa otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke treba voditi računa i o tome je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

19.4. Ovo iz razloga što je to, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tako uređeno navedenom zakonskom odredbom i što je kamatna stopa koja se primjenjivala na ugovore o kreditu sa valutom Euro i tečaj ove valute mogao biti jedino poznat potrošačima u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, a ne i kasnije kada je dolazilo do njihove promjene.

19.5. Pri tome, valja još istaknuti da se navedenim Aneksom ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK uređuju pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i oni, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te da iz sadržaja navedenog Aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome, odredbom čl. 41. ZZP propisano je da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Aneksa, tužitelj i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, kako to zaključuje i žalitelj, ali ovo za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo, kako to pogrešno zaključuje žalitelj. Istina, nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.

19.6. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Aneks ), da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju Građanskog odjela ovog drugostupanjskog suda od 4. prosinca 2023. poslovni broj: 6 Su-49/2023. ( tako i u drugim odlukama ovog suda kao npr. Gž-29/2022-2 od 5. veljače 2024., Gž-888/2022-2 od 16. veljače 2023. i dr.), pa je posljedično tome neosnovano pozivanje žalitelja na pravna shvaćanja drugih županijskih sudova u sličnim predmetima kakav je i ovaj aktualan jer ovaj sud drugog stupnja nije „vezan“ pravnim shvaćanjima drugih županijskih sudova

19.7. Osim toga, ovakvo pravno shvaćanje proizlazi i iz pravog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju poslovni broj: Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. prema kojem „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“

19.8. Istina, žalitelj osnovano ukazuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. izrazio pravno shvaćanje koje je suprotno ovom, ali obzirom na neujednačenu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u ovom pravnom pitanju, navedeno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije obvezujuće za ovaj drugostupanjski sud.

20. Međutim, u konkretnom slučaju, sud prvog stupnja je odlučujući o zahtjevu tužitelja za navedenu isplatu iznosa od 7.196,86 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom ( točka I. izreke ) – iznosa koji je tuženik od njega naplatio temeljem ništetnih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, iznosa koje je posljedično tome stekao bez osnove, tužitelju dosudio smatrajući, u bitnome, da sklapanjem navedenog Aneksa i posljedično tome izvršenom konverzijom nije u cijelosti ispravljena neravnoteža koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, propustio dati valjane razloge o iznosu koji je s ove osnove tuženik prilikom sklapanja navedenog Aneksa ( konverziji) uračunao u obračun izvršene konverzije, radi čega se pobijana presuda u ovom pobijanom dijelu ( točka I. izreke) ni ne može ispitati, pa je posljedično tome u tom dijelu i počinjena navedene bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP.

20.1. Naime, kako je to i prethodno navedeno, sklapanjem navedenog Aneksa mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite tužitelja, kao potrošača i korisnika kredita i njegovim sklapanjem mora u potpunosti biti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a pravo na isplatu bi tužitelju pripadalo samo za slučaj da sklapanjem navedenog Aneksa takva neravnoteža nije uklonjena i da prilikom njegova sklapanja (Aneksa) nisu uzeti u obzir svi oni više preplaćeni iznosi osnovom ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu od njegova sklapanja pa do sklapanja navedenog Aneksa te da su i nakon toga ( sklapanja Aneksa) ostali više preplaćeni određeni novčani iznosi, koje bi potom tužitelj u ovom postupku mogao osnovano zahtijevati po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 1111. ZOO), slijedom čega bi po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja za pravilnu odluku o osnovanosti ovog dijela zahtjeva tužitelja trebalo to svakako utvrditi jer slijedom prethodno navedenog tužitelju bi pripadala samo razlika između iznosa više plaćenog po ovoj osnovi i uračunatog iznosa.

21. Kako u dosadašnjem tijeku postupka sud prvog stupnja, zaključujući da sklapanjem navedenog Aneksa i posljedično tome izvršenom konverzijom nije u cijelosti ispravljena neravnoteža koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ne navodi razloge o tome jesu li i u kojem iznosu u navedeni obračun konverzije uračunati navedeni novčani iznosi s osnove više plaćenog kao posljedice ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli, a to se jasno ne može utvrditi ni iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Dragani Bubalo, to je u ovom dijelu i počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP, zbog koje je u ovom dijelu valjalo, kao osnovanu prihvatiti žalbu tuženika i na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP riješiti kao u izreci pod točkom I. ovog rješenja.

21.1. Obzirom da je pobijana presuda ukinuta u ovom dijelu valjalo je posljedično tome ukinuti i odluku o troškovima postupka sadržanu u točki III. izreke pobijane presude.

22. U nastavku postupka sud prvog stupnja će, uz odgovarajuće dopunsko financijsko vještačenje, točno utvrditi sve više plaćene iznose koje je tuženik do sklapanja navedenog Aneksa od tužitelja naplatio na temelju navedenih ništeTnih ugovornih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i iznos koji je tuženik prilikom sklapanja navedenog Aneksa broj 3 Ugovora o kreditu uračunao u izračun konverzije uz primjenu odredaba ZID ZPK/15, te će potom utvrditi postoji li i nakon toga eventualno ostali više plaćeni iznosi ( razlika od onih ukupno preplaćenih i onih uračunatih), isplatu kojih bi potom tužitelj u ovom postupku mogao osnovano zahtijevati po pravilima bez osnove, te će nakon toga ocjenom svih provedenih dokaza donijeti novu sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP, pravilno obrazloženu presudu.

13. Odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom III. izreke ovog rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Pula - Pola, 13. travnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Robert Fabris