Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž-866/2026-3

Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda, dr.sc. Ivana Tironija, predsjednika vijeća, mr.sc. Ivane Erceg Ćurić, članice vijeća i izvjestiteljice i Lucije Lasić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivanu Žalcu, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-528/2023-30 od 16. veljače 2026., 13. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-528/2023-30 od 16. veljače 2026.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-528/2023-30 od 16. veljače 2026.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke naloženo je tuženici da tužiteljici s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli-tečajne razlike isplati iznos od 4.223,05 eura sa zateznom kamatom koja teče na pojedinačne mjeseče iznose od dana nakon dana dospijeća do isplate; u toč. III. izreke naloženo je tuženici da tužiteljici plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.000,00 eura sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate; dok je u točki IV. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška. Nadalje, prvostupanjski sud je izreci rješenja dopustio preinaku tužbe iz podneska tužitelja od 10. studenog 2025.

2. Protiv prvostupanjske presude i rješenja žalbu je podnijela tuženica iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22., 155/23. i 146/25., u daljnjem tekstu: ZPP). Tuženica se u žalbi posebno poziva na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Tuženica se u žalbi poziva i na bitnu povredu odredaba članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 186.b i 190. ZPP-a. Žalitelj predlaže da se prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da se ukine predmetna presuda i vrati predmet na ponovno suđenje, sve uz naknadu parničnih troškova i troškova žalbenog postupka tuženiku, uz pripadajuću zateznu kamatu.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenog iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi članka 1. i 7. Ugovora o kreditu broj 918-50-4296506 sklopljen s tuženicom 1. kolovoza 2007. o primjeni valutne klauzule kod otplate kredita vezane za tečaj CHF.

6. Ispitujući pobijanu presudu te postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika pa se nije ostvarila bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju tužitelj ističe u žalbi.

8.1. Tuženica je u žalbi istaknula da joj je prvostupanjski sud na ročištu od 1. travnja 2025. pozivom na odredbu čl. 186.b ZPP-a naložio dostavu dokumentacije rješenjem na koje nije imala pravo žalbe i to bez da je tužitelj prethodno dokazao da je prije podnošenja tužbe navedenu dokumentaciju zatražio od tuženice i da mu je istu odbila dati. Time je prvostupanjski sud počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 186.b stavak 3. i člankom 325.a stavak 1. ZPP-a, a kako to u žalbi ističe tuženica (Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetom u odluci broj Rev- 677/2021 od 2. veljače 2022., odredba čl. 325.a ZPP-a odnosi se i na članak 186.b stavak 3. ZPP-a). Međutim, navedena povreda ne utječe na zakonitost i pravilnost odluke o meritumu spora.

8.2. Nadalje, neosnovano je tuženica u žalbi istaknula da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio odredbe članka 190. ZPP-a kada je pobijanim rješenjem dopustio preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka, a nakon što je provedeno financijsko vještačenje. Prema članku 190. stavcima 1. i 2. ZPP-a, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, a iznimno i do zaključenja glavne rasprave ako bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu ranije. Financijsko vještačenje, kao dokaz koji utvrđuje visinu tužbenog zahtjeva, smatra se okolnošću nastalom nakon zaključenja prethodnog postupka jer tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe nije mogao samostalno odrediti tužbeni zahtjev zbog nedostatka stručnih znanja te je prvostupanjski sud preinaku tužbe smatrao svrsishodnom za konačno rješenje spora među strankama (stavak 3.), a kako to prvostupanjski sud obrazlaže u odlomku 3.2. pobijane odluke. Stoga, financijsko vještačenje opravdava preinaku tužbe i nakon zaključenja prethodnog postupka pa prvostupanjski sud nije počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 190. stavcima 1-3. ZPP-a.

8.3. Slijedom navedenog, odbijena je žalba tuženice kao neosnovana na temelju odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a i potvrđeno prvostupanjsko rješenje te je odlučeno kao u izreci rješenja ove drugostupanjske odluke.

9. Prvostupanjski je sud donio pobijanu odluku nakon što je utvrdio sljedeće:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor, 1. kolovoza 2007. sklopili Ugovor o kreditu, namjena kojega je kupnja novog vozila marke Opel Zafira, koji je tužiteljici kao invalidu bio nužan za odlaske liječniku u [adresa],

- da je sudužnik Ugovora o kreditu brat tužiteljice, PN,

- da se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru,

- da su člankom 1. Ugovora tužiteljica i tuženica ugovorile kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 24.098,72 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora/tuženice na dan korištenja kredita,

- da je prema članku 2. Ugovora korisnik kredita, ovdje tužitelj dužan Kreditoru, ovdje tuženici platiti i redovnu kamatu u visini 5,49% godišnje, a koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženice,

- da je člankom 4. ugovoren rok otplate kredita 84 mjeseca,

- da su člankom 7. ugovoreni otplatni anuiteti vezani uz valutu CHF odnosno uz promjenjivi tečaj CHF,

- da je kredit isplaćen 7. kolovoza 2007.,

- da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu nije pregovaralo, da je tužiteljici predmetni ugovor u valuti CHF ponuđen kao jedina opcija i da banka nije informirala tužiteljicu o specifičnosti valute CHF, odnosno o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak i na njezinu rizičnost,

- da tužiteljica ima status potrošača,

- da iz nalaza i mišljenja vještakinje Mirne Tot Nužda, proizlazi kako je tužiteljica platila tuženici više zbog tečajne razlike po otplaćenoj glavnici-valutna klauzula u ukupnom iznosu od 4.223,05 eura,

- da potraživanje tužiteljice nije zastarilo,

- da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.) ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tih banaka ocjenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, budući navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iako su bile jasne i uočljive, nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj,

- da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu između ostaloga utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1.04.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time naznačena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – ZZP/03) u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, koja presuda u tim bitnim dijelovima potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 14.6.2018. br. Pž-6632/17-10 (glede valutne klauzule) te je stoga pravomoćna,

- da prema odredbi članka 118. ZZP i odredbi članka 502. c ZPP takve odluke obvezuju i ovaj sud u predmetnom postupku te se tužiteljica može ovdje pozivati (što i čini) na pravna utvrđenja iz te odluke koja onda vezuju i sud,

- da postupanje tuženica glede valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora.

10. Na osnovu tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je nakon što je utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu, pozivom na odredbu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23., dalje: ZOO) tuženici naložio da tužiteljici isplati, na temelju Ugovora o kreditu u utuženom razdoblju na ime pretplate zbog ništetne valutne klauzule iznos od 4.223,05 eura, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate.

11. Imajući na umu da tuženica tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporila status tužiteljice kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu namjena kojeg je bila kupnja osobnog automobila u osobne, a ne poslovne svrhe, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužiteljica sklopila s tuženicom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženice – banke te da tužiteljica nije utjecala niti je mogla utjecati na sadržaj ugovornih odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

12. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19.), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Dakle, u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno ponovno provoditi potpuni dokazni postupak, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., a ovo stoga, jer prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

14. Također, treba reći da odredbama ZOO nisu propisana ograničenja za postavljanje restitucijskog zahtjeva u slučaju da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen (izvršen), pa to, suprotno stavu tuženice, nije relevantno za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari niti je u konkretnom slučaju ispunjen uvjet iz čl. 326. st. 2. ZOO-a (zabrana manjeg značaja).

15. Imajući u vidu da je ugovor o kreditu između stranaka sklopljen u razdoblju na koji se odnosi gornja presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a ovdje tuženica ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužiteljica prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bila od strane istoga informirana o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno ne dokazuje da su tuženica i tužiteljica prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika glede mogućnosti promjene valute, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom mijenjanju a sve na štetu tužiteljice kao potrošača.

16. U skladu sa tim, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

17.1. Na navedenu okolnost tuženica je predložila saslušanje javnog bilježnika pri čemu je od tog dokaznog prijedloga odustala na ročištu od 15. siječnja 2026. kada je izjavila da nema daljnjih dokaznih prijedloga i predložila zaključenje glavne rasprave, a da do tada nije izveden dokaz saslušanjem svjedoka kojeg je ranije predložila. Tužiteljica je pak u tužbi i tijekom postupka (saslušana kao stranka) tvrdila kako se s njom prilikom ugovaranja kredita nije pregovaralo niti je imala mogućnost utjecati na sadržaj ugovora.

17.2. Neovisno o tome što nije izveden dokaz saslušanjem javnog bilježnika, činjenično stanje nije pogrešno utvrđeno. Naime, neprovođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika ne dovodi do povrede postupka jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti valutnu klauzulu ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (Odluka Ustavnog suda poslovni broj U-III- 4223/21 od 1. prosinca 2021.).

18. Dakle, tuženica u provedenom postupku nije dokazala niti je sudu prvog stupnja ponudila odgovarajuće i konkretne dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi kako su tužiteljici pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su joj te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički, kako tuženica shvaća razumljivost ugovorne odredbe već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

19. Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini već da potrošač mora tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženica potvrdila takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, kao i da je ugovor potvrđen po javnom bilježniku, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženice, ne upućuje da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora bila adekvatno informirana glede ugovorene valutne klauzule.

20. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je i sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 Andricuic i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud u kojoj presudi sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

21. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.

22. Prema odredbi članka 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22., 156/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz odredbe članka 1111. ZOO-a, a što neosnovano osporava tuženik.

23. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

24. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica na temelju ništetnih odredbi preplatila tuženici iznos od 4.223,05 eura, to je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je primjenom navedenog materijalnog prava obvezao tuženicu da joj isplati navedeni iznos jer toliko iznosi zbroj pojedinačnih mjesečnih anuiteta, sve s pripadajućom zateznom kamatom, pozivom na odredbu članka 1115. ZOO-a.

25. Što se tiče prigovora da je vještačenje provedeno kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom koja je važila za kredite u CHF, tuženici je odgovoriti kako je vještačenje provedeno u skladu s pravilnim nalogom suda iz rješenja prvostupanjskog suda od 18. srpnja 2025. Naime, sud nije ovlašten revidirati ugovor na način da izmijeni sadržaj nepoštene ugovorne odredbe, niti na način da ju svede na pravičnu mjeru niti na način da se primijene dispozitivne odredbe nacionalnog prava već nepoštenu odredbu samo može izuzeti iz primjene (proglasiti ništetnom).

26.1. Isto tako, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare koji je izjavila tuženica, pri čemu se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare potraživanja tužiteljice utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama.

26.2. Budući da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala pravomoćna donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pa kako je u ovoj pravnoj stvari tužba podnijeta prvostupanjskom sudu 7. lipnja 2023. i kako se u ovom slučaju primjenjuje rok zastare od pet godina, to je pravilno taj sud zaključio da potraživanje tužiteljice nije zastarjelo.

27. Ni ostalim žalbenim navodima tuženica nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke, s time što su isti sadržajno prigovori kojima tuženik iznosi vlastita utvrđenja i zaključke, a suprotne pravilnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda.

28. Odluka o parničnom trošku (točka III. i IV. izreke prvostupanjske presude) pravilno je i zakonito donesena u suglasju s odredbama članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a

29. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu, 13. travnja 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

dr.sc. Ivan Tironi