REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P 1185/25-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja ŽŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po pun. Ivanu Močiću, odvj. u Splitu protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. ZAGREB, OIB: 14036333877, Slavonska Avenija 6, zastupanog po pun. iz odvj. društva Kožul i Petrinović u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 26. veljače 2026. g. u prisutnosti tužitelja s pun. i odsutnosti uredno pozvanog pun. tuženika, dana 13. travnja 2026. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj 216-315/2007 od 20. rujna 2007. g., zaključenog između tužitelja ŽŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i pravnog prednika tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877, kao kreditora, solemniziranog kod javne bilježnice Zoje Puljiz iz Splita, dana 25. rujna 2007. g. pod brojem OU- 7147/2007, koja glasi:

-čl. 2. st. 1.: Banka odobrava Korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 38.862 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita i to pod niže navedenim uvjetima:

-čl. 4. st. 3.: Kredit se otplaćuje u 84 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 560,30 CHF-a obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-

Adria-Bank d.d. na dan plaćanja,

-čl. 7. st. 1.: U slučaju zakašnjenja s ispunjenjem dospjelih obveza iz ovog Ugovora, Korisniku kredita se obračunavaju i naplaćuju zatezne kamate u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 7.445,79 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-2,53 EUR teče od 1. prosinca 2007. g. do isplate,

-0,82 EUR teče od 1. siječnja 2008. g. do isplate,

-6,79 EUR teče od 1. veljače 2008. g. do isplate,

-10,08 EUR teče od 1. ožujka 2008. g. do isplate,

-8,44 EUR teče od 1. travnja 2008. g. do isplate,

-0,29 EUR teče od 1. svibnja 2008. g. do isplate,

-1,33 EUR teče od 1. srpnja 2008. g. do isplate,

-26,45 EUR teče od 1. studenog 2008. g. do isplate,

-8,72 EUR teče od 1. prosinca 2008. g. do isplate,

-29,27 EUR teče od 1. siječnja 2009. g. do isplate,

-32,96 EUR teče od 1. veljače 2009. g. do isplate,

-34,75 EUR teče od 1. ožujka 2009. g. do isplate,

-30,63 EUR teče od 1. travnja 2009. g. do isplate,

-27,96 EUR teče od 1. svibnja 2009. g. do isplate,

-21,71 EUR teče od 1. lipnja 2009. g. do isplate,

-17,18 EUR teče od 1. srpnja 2009. g. do isplate,

-18,77 EUR teče od 1. kolovoza 2009. g. do isplate,

-21,64 EUR teče od 1. rujna 2009. g. do isplate,

-21,74 EUR teče od 1. listopada 2009. g. do isplate,

-19,48 EUR teče od 1. studenog 2009. g. do isplate,

-24,67 EUR teče od 1. prosinca 2009. g. do isplate,

-28,90 EUR teče od 1. siječnja 2010. g. do isplate,

-34,79 EUR teče od 1. veljače 2010. g. do isplate,

-33,86 EUR teče od 1. ožujka 2010. g. do isplate,

-41,77 EUR teče od 1. travnja 2010. g. do isplate,

-40,70 EUR teče od 1. svibnja 2010. g. do isplate,

-43,87 EUR teče od 1. lipnja 2010. g. do isplate,

-68,48 EUR teče od 1. srpnja 2010. g. do isplate,

-63,88 EUR teče od 1. kolovoza 2010. g. do isplate,

-79,56 EUR teče od 1. rujna 2010. g. do isplate,

-74,71 EUR teče od 1. listopada 2010. g. do isplate,

-66,62 EUR teče od 1. studenog 2010. g. do isplate,

-85,00 EUR teče od 1. prosinca 2010. g. do isplate,

-108,33 EUR teče od 1. siječnja 2011. g. do isplate,

-92,58 EUR teče od 1. veljače 2011. g. do isplate,

-99,29 EUR teče od 1. ožujka 2011. g. do isplate,

-92,49 EUR teče od 1. travnja 2011. g. do isplate,

-94,29 EUR teče od 1. svibnja 2011. g. do isplate,

-125,55 EUR teče od 1. lipnja 2011. g. do isplate,

-129,06 EUR teče od 1. srpnja 2011. g. do isplate,

-155,37 EUR teče od 1. kolovoza 2011. g. do isplate,

-142,67 EUR teče od 1. rujna 2011. g. do isplate,

-128,69 EUR teče od 1. listopada 2011. g. do isplate,

-127,67 EUR teče od 1. studenog 2011. g. do isplate,

-127,09 EUR teče od 1. prosinca 2011. g. do isplate,

-134,60 EUR teče od 1. siječnja 2012. g. do isplate,

-141,23 EUR teče od 1. veljače 2012. g. do isplate,

-142,62 EUR teče od 1. ožujka 2012. g. do isplate,

-138,99 EUR teče od 1. travnja 2012. g. do isplate,

-142,42 EUR teče od 1. svibnja 2012. g. do isplate,

-144,96 EUR teče od 1. lipnja 2012. g. do isplate,

-142,28 EUR teče od 1. srpnja 2012. g. do isplate,

-143,75 EUR teče od 1. kolovoza 2012. g. do isplate,

-141,90 EUR teče od 1. rujna 2012. g. do isplate,

-137,24 EUR teče od 1. listopada 2012. g. do isplate,

-143,55 EUR teče od 1. studenog 2012. g. do isplate,

-146,93 EUR teče od 1. prosinca 2012. g. do isplate,

-145,57 EUR teče od 1. siječnja 2013. g. do isplate,

-135,41 EUR teče od 1. veljače 2013. g. do isplate,

-145,23 EUR teče od 1. ožujka 2013. g. do isplate,

-146,69 EUR teče od 1. travnja 2013. g. do isplate,

-143,74 EUR teče od 1. svibnja 2013. g. do isplate,

-133,16 EUR teče od 1. lipnja 2013. g. do isplate,

-133,52 EUR teče od 1. srpnja 2013. g. do isplate,

-136,95 EUR teče od 1. kolovoza 2013. g. do isplate,

-142,06 EUR teče od 1. rujna 2013. g. do isplate,

-148,92 EUR teče od 1. listopada 2013. g. do isplate,

-146,43 EUR teče od 1. studenog 2013. g. do isplate,

-149,40 EUR teče od 1. prosinca 2013. g. do isplate,

-152,69 EUR teče od 1. siječnja 2014. g. do isplate,

-155,00 EUR teče od 1. veljače 2014. g. do isplate,

-159,12 EUR teče od 1. ožujka 2014. g. do isplate,

-158,76 EUR teče od 1. travnja 2014. g. do isplate,

-155,75 EUR teče od 1. svibnja 2014. g. do isplate,

-155,30 EUR teče od 1. lipnja 2014. g. do isplate,

-156,62 EUR teče od 1. srpnja 2014. g. do isplate,

-161,66 EUR teče od 1. kolovoza 2014. g. do isplate,

-166,06 EUR teče od 1. rujna 2014. g. do isplate,

-165,85 EUR teče od 1. listopada 2014. g. do isplate,

i to po stopi:

-od 15% godišnje u periodu od 1. prosinca 2007. g. do 31. prosinca 2007. g.,

-od 14% godišnje u periodu od 1. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. izračunava prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te

-koja se u periodu od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.823,86 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 13. travnja 2026. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 12. lipnja 2019. g. ustao tužbom pred ovim sudom, koja je evidentirana pod poslovnim brojem P 3904/19, u kojoj je naveo da su stranke dana 20. rujna 2007. g. zaključile Ugovor o kreditu broj 216-315/2007, kojim je tužitelj uzeo kod tuženika kredit u iznosu glavnice od 38.862,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a vraćanje kredita je ugovoreno na način da se iznos glavnice otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za CHF. Tuženik da prilikom ugovaranja kredita nije tužitelja, kao potrošača, informirao i upozorio na rizičnost ugovaranja valutne klauzule, tužitelju je kredit predstavljen kao povoljniji od ostalih kredita, a valuta CHF kao sigurna i stabilna. Ugovorne odredbe kojima je ugovoren kredit s valutnom klauzulom u CHF da predstavljaju nepoštene i ništetne odredbe jer su u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Tužitelju, kao potrošaču, da nije bilo omogućeno donošenje valjane odluke jer nije bio upozoren na rizike ugovaranja valutne klauzule, a niti je odredba o kamatnoj stopi bila razumljiva te se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, što da je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. O istom da je po kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač podnesenoj, između ostalih, i protiv tuženika, pravomoćno odlučeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g., preinačenoj presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. g., na način da je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe nepoštene odnosno ništetne. Stoga da su odredbe o valutnoj klauzuli odnosno vraćanje kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju u vrijeme plaćanja te odredba kojom se određuje promjenjiva kamatna stopa ništetne ugovorne odredbe. Kako se radi o bitnim sastojcima ugovora bez kojih ugovor ne može opstati da je cjelokupni Ugovor o kreditu ništetan, a budući da se radi o cijeni. U slučaju ništetnosti cijelog ugovora da je svaka stranka dužna drugoj vratiti sve što je primila temeljem ugovora. Kako je tuženik na ime kredita isplatio tužitelju iznos od 171.614,59 kn, a tužitelj je vratio tuženiku 262.951,16 kn, da je tužitelj pretplatio iznos od 91.336,57 kn. Stoga je predloženo donošenje presude kojom će se utvrditi da je Ugovor o kreditu koji je predmet postupka ništetan te tuženika obvezati na isplatu iznosa od 91.336,57 kn s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, ističući da tužitelj nema pravni interes za vođenje spora, a budući da se od 1. siječnja 2014. g. na predmetni Ugovor počela primjenjivati kamatna stopa u visini od 3,23% godišnje, a sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju iz Narodnih novina broj 142/13. Nadalje, u konkretnom slučaju da se radi o nepotrošačkom ugovoru jer je tužitelj vlasnik [obrt], a što da proizlazi iz Obrtnog registra, a iz kreditnog zahtjeva i prijedloga da je vidljivo da je tužitelj kredit zaključio kao vlasnik navedenog obrta u svrhu kupnje novog motornog vozila, te je Ugovor sklopljen u vezi tužiteljeve poslovne djelatnosti. Postupci za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojima su donesene presude na koje se tužitelj pozvao u tužbi da se odnose samo na potrošačke kredite. Nadalje, da se između stranaka ovog postupka vodio parnični postupak pred ovim sudom pod brojem P 935/16 u kojem je donesena prvostupanjska presuda od 26. lipnja 2018. g. te dopunska presuda od 4. srpnja 2018. g. Presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž-499/18 od 17. listopada 2019. g. te je tužitelju pravomoćno dosuđen iznos stečen na temelju ugovorne odredbe kojom je tuženik bio ovlašten u Ugovoru o kreditu koji je i predmet ovog postupka (broj 216-315/2007), mijenjati kamatnu stopu svojom odlukom. Iznos koji je dosuđen tužitelju izračunat je na način da je dosuđena razlika nastala svakom promjenom kamatne stope jer se uzelo da je kamatna stopa koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora bila fiksna. U tom postupku tužitelju da je dosuđena i razlika koja je nastala porastom tečaja CHF u odnosu na kamatu koja je povećana odlukom tuženika. Drugim riječima, tužitelju da je već dosuđena razlika koaj je nastala porastom tečaja CHF u odnosu na kamatu koja je veća od kamate od 5,60%, navedena u čl. 3. Ugovora i koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora, a s obzirom da se prilikom izračuna udjela kamate u anuitetu taj anuitet izražen u valuti CHF pretvarao u kn prema srednjem tečaju za CHF. Na navedeni način da je tužitelju u odnosu na kamatu koja je povećana odlukom tuženika već isplaćena razlika nastala porastom tečaja CHF. Iz navoda tužbe da nije razvidno traži li tužitelj u ovom postupku razliku koja je nastala zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na glavnicu ali i u odnosu na kamatu koja je mijenjana odlukama tuženika ili samo u odnosu na kamatu od 5,60% koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora. Utvrđenja iz presude u kolektivnom sporu da se ne mogu bez sagledavanja okolnosti svakog konkretnog slučaja, primijeniti na svaki pojedinačni ugovor o kreditu. Tuženiku da se ima omogućiti dokazivanje da se o spornim odredbama Ugovora pojedinačno pregovaralo. Nadalje, da se samo potrošači u posebnim parnicama za naknadu štete mogu pozvati se na pravna utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa, a ne i u ovoj parnici radi utvrđenja ništetnosti i isplate radi stjecanja bez osnove. Nadalje, postupanje tuženika da je bilo u skladu s odredbama Zakona o bankama, Zakona o kreditnim institucijama i Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. g. da nije imao zakonsku obvezu vezano za izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. Odredba o kamatnoj stopi da je u potpunosti u skladu i s odredbama Zakona o obveznim odnosima te se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo. Ta je odredba ujedno i jasna, uočljiva i lako razumljiva pa nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Osim savjesnog postupanja radnika tuženika u banci da je i javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovornim stranama protumačio sadržaj i značenje svih odredbi Ugovora. Volja ugovornih strana da nije bila ugovaranje fiksne kamatne stope. Isto tako, da se pojedinačno pregovaralo i o odredbi o valutnoj klauzuli pa da se ni u slučaju ove odredbe ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, a tužitelj je sam odabrao ovaj kredit iako je na izbor imao i druge kreditne proizvode. Ukoliko bi se i utvrdilo da se o ovoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo da odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Istaknut je i prigovor zastare. U podnesku od 6. listopada 2020. g. tužitelj je, reagirajući na navode iz odgovora na tužbu, uredio tužbu i tužbeni zahtjev na način da je zatražio utvrđenje ništetnosti i pravne nevaljanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno odredbe o vraćanju kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju u vrijeme plaćanja te isplatu ukupnog iznosa od 55.026,37 kn s pripadajućim kamatama.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 4. rujna 2021. g. te je tužitelj, osim utvrđenja ništetnosti i pravne nevaljanosti, zatražio isplatu iznosa od 56.100,58 kn s pripadajućim kamatama.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 216-315/2007 ''U Splitu, 20. rujna 2007. g.'' s potvrdom o solemnizaciji broj OV-7147/07 od 25. rujna 2007. g., dokumentacije za predmetni Ugovor koju je u spis dostavio tužitelj uz tužbu, zahtjeva za kredit od 27. kolovoza 2007. g., zapisnika broj HBST1-000465-2007, kreditnog prijedloga broj HBST1-000465-2007, Izvatka iz obrtnog registra, presude ovog suda broj P 935/16 od 26. lipnja 2018. g. i dopunske presude od 4. srpnja 2018. g. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještakinji Matiji Trogrlić koja je izradila pisani nalaz i mišljenje od 1. srpnja 2021. g.

Nakon ovako provedenog postupka sud je donio presudu pod poslovnim brojem P 3904/19 od 21. ožujka 2022. g. kojom je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev. Odlučujući o žalbi tuženika drugostupanjski sud je rješenjem broj Gž-700/22 od 18. ožujka 2025. g. ukinuo probijanu presudu i predmet vratio ovom sudu na ponovno odlučivanje. Predmet je dobio novi poslovni broj P 1185/25.

U nastavku postupka sud je pročitao i proveo sve već izvedene dokaze te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 29. rujna 2025. g. te je tužitelj, osim utvrđenja ništetnosti, zatražio isplatu iznosa od 7.445,79 EUR s pripadajućim kamatama.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijelova odredbi čl. 2. st. 1., 4. st. 3. i 7. st. 1. Ugovora o kreditu broj 216-315/2007 od 20. rujna 2007. g., a koje odredbe se odnose na ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF, te, prema mišljenju tužitelja, predstavljaju nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe te zahtjev za isplatu iznosa od 7.445,79 EUR s pripadajućim kamatama na ime vraćanja stečenog bez osnove jer je nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF tuženik neosnovano stekao pretplatu u tom iznosu.

Među strankama, naime, nije bilo sporno da je između pravnog prednika tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 20. rujna 2007. g. sklopljen Ugovor kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 38.862,00 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca te da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF (mjesečno 560,30 CHF) obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja.

Nije sporno ni da su stranke odredbom čl. 2. st. 1. ugovorile da Banka odobrava Korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 38.862,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, da je u čl. 4. st. 3. ugovoreno da se Kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 560,30 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja te da je u čl. 7. st. 1. Ugovora navedeno da se u slučaju zakašnjenja s ispunjenjem dospjelih obveza iz ovog Ugovora Korisniku kredita obračunavaju i naplaćuju zatezne kamate u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda te su odredbe Ugovora ništetne i nepoštene. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i pravni prednik tuženika, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP).

U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak pravni prednik tuženika nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da pravni prednik tuženika nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je pravni prednik tuženika, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je pravni prednik tuženika takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Iz iskaza tužitelja, koji je sud u cijelosti prihvatio kao iskren i uvjerljiv, proizlazi da se o uvjetima kreditiranja kad je namjeravao podignuti kredit raspitivao kod više banaka i da su svugdje uvjeti bili slični, da je imao namjeru zaključiti ugovor o kreditu u kunama, a u najgorem slučaju u EUR ali da to u banci pravnog prednika tuženika nije bilo moguće jer uopće nije bio ponuđen takav proizvod nego samo zaključenje ugovora s valutnom klauzulom u CHF po principu "uzmi ili ostavi", da mu je ta valuta bila nepoznanica, da u banci nije bilo nikakvog objašnjavanja i da je sve išlo za tim da se zaključi baš takav ugovor. Ujedno, da nije bilo nikakvih pregovaranja o uvjetima kredita jer je kredit bio već pripremljen za potpis na obrascu. Namjena kredita da je bila kupovina motornog vozila kojeg je kupio za osobne potrebe i za potrebe obitelji. Potvrdio je da je u vrijeme kad je zaključio Ugovor o kreditu imao obrt za prijevoz putnika ali da vozilo kupljeno sredstvima kredita nije koristio za potrebe obrta jer je obrt imao druga vozila i to i osobna vozila i kombije, niti je bilo koju ratu kredita platio sredstvima s računa obrta.

Stoga je sud zaključio da se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima pravnog prednika tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o valutnoj klauzuli u CHF, niti se pojašnjavao rizik ugovaranja vezano za tu valutu. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o valutnoj klauzuli u CHF Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna. Ujedno tuženik nije ni dokazao da se ne radi o potrošačkom ugovoru, pri čemu je trebalo voditi računa i o tome da je tužitelj pravilno u podnesku od 6. listopada 2020. g. ukazao da je u čl. 2. Ugovora o kreditu sam tuženik naveo da je riječ o potrošačkom kreditu, pa da tužitelj uživa status potrošača koji mu je priznao tuženik u Ugovoru, što je ovaj sud u cijelosti prihvatio.

Što se tiče prijedloga tuženika za saslušanje svjedoka treba navesti da je nakon ukidnog rješenja tuženik u podnesku od 24. rujna 2025. g. izjavio kao odustaje od prijedloga za saslušanje javnog bilježnika i svjedokinje ŽŽĆ te da umjesto saslušanja te svjedokinje dostavlja u spis javnobilježnički ovjerenu pisanu izjavu od 24. kolovoza 2020. g. te da ustraje u prijedlogu za saslušanje svjedoka RŽ kojeg je predložio pozvati na adresu tuženika.

Sud je, nadalje, smatrao da je izjava svjedokinje PŽ od 24. kolovoza 2020. g. dostavljena i predložena pročitati u dokazne svrhe nakon zaključenja prethodnog postupka na ročištu od 14. listopada 2020. g., bez da je tuženik obrazložio iz kojeg razloga tu izjavu nije ni dostavio ni spomenuo prije zaključenja prethodnog postupka, pa da se radi o dokazu koji sud nije mogao uzeti u obzir, a kako propisuje odredba čl. 299. st. 3. ZPP-a.

Za svjedoka RŽ tuženik je naveo da se radi o radniku tuženika kojeg, međutim, sud nije uspio pozvati na adresi tuženika jer se dostavnica vratila neuručena s naznakom da je svjedok na toj adresi nepoznat. Sud je zaključio da se radi o osobi koja više ne radi kod tuženika i da je prijedlog tuženika nepotpun pa taj dokaz nije proveden.

Stoga je odredbe čl. 2., 4. i 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 38.862,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika kao kreditora za CHF važećim na dan plaćanja trebalo utvrditi ništetnima, jer su navedene odredbe utvrđene nepoštenima, pa su, u smislu odredbe 102. ZZP-a, te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude

Temeljem ništetnih dijelova odredbi čl. 2., 4. i 7. Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koje su nepoštene, a time i ništetne i bez pravnog učinka, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), a u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO). Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio na ime ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbi Ugovora o kreditu koje je sud utvrdio ništetnima.

Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije Matiji Trogrlić na okolnost postojanja razlike utvrđenja više plaćenog radi ugovaranja valutne klauzule u CHF uzimajući početni tečaj u kunama, pojedinačno po anuitetima.

U pisanom nalazu i mišljenju od 1. srpnja 2021. g. izrađenom temeljem dokumentacije priložene spisu (Ugovora o kreditu broj 216-315/2007 od 20. rujna 2007. g., otplatnog plana od 24. rujna 2007. g., specifikacija isplate kredita od 26. rujna 2007. g., obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu i otplatnog plana uz izračun po promjenjivim kamatnim stopama od 25. siječnja 2016. g.) vještakinja je utvrdila:

-da je tužitelju temeljem zaključenog Ugovora odobren kredit u visini od 38.862,00 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca uz obračun kamate po godišnjoj stopi od 5,60% koja je promjenjiva,

-da iz Prvog otplatnog plana proizlazi da bi tužitelj s osnova Ugovora uz obračun kamata po ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,60% i otplatu u 84 mjesečna anuiteta platio ukupno 47.064,67 CHF od čega 38.862,00 CHF s osnova glavnice i 8.202,67 CHF s osnova kamata,

-da je iz Drugog otplatnog plana koji je sačinjen 25. siječnja 2016. g. na kojemu je iskazan broj anuiteta, datum dospijeća, kamatna stopa, te iznos kamate, glavnice, ukupnog anuiteta i ostatak duga nakon dospijeća svakog anuiteta, sve iskazano u CHF vidljivo da je tužitelj otplatu kredita vršio po naprijed iskazanim anuitetima iskazanim u Drugom otplatnom planu pa je u 84 anuiteta platio ukupno 49.153,57 CHF od čega 38.862,00 CHF na ime glavnice i 10.291,57 CHF na ime kamata,

-da je tuženik u tijeku otplate kredita mijenjao kamatne stope za izračun obveze tužitelja i to: 29. veljače 2008. g. na 6,50%, 30. studenog 2008. g. na 6,80% i 31. ožujka 2009. g. na 7,30%,

-da je tužitelj zbog promjene kamatne stope po Ugovoru više platio ukupno 2.088,90 CHF (49.153,57 CHF - 47.064,67 CHF) odnosno 11.408,06 kn koji iznos je tužitelju s pripadajućim kamatama dosuđen u parničnom postupku koji je pravomoćno okončan,

-da je trebalo utvrditi koliko je tužitelj po Ugovoru više platio zbog primjene valutne klauzule,

-da je Iz Prvog otplatnog plana vidljivo je da je kredit po Ugovoru iskorišten 26. rujna 2007. g. te da je tada srednji tečaj tuženika za CHF utvrđen u visini od 4,4090 kn za 1,00 CHF,

-da je izvršen izračun razlike između obveze tužitelja po anuitetima utvrđenim Prvim otplatnim planom s preračunom u kn po srednjem tečaju tuženika na dan iskorištenja kredita 26. rujna 2007. g. od 4,4090 kn za 1 CHF i obveze tužitelja utvrđene Drugim otplatnim planom uz izračun anuiteta po promjenjivim kamatnim stopama preračunato u kune po tečaju na dan dospijeća svakog anuiteta, i to za razdoblje od dospijeća prvog anuiteta 30. listopada 2007. g. do dospijeća posljednjeg anuiteta 30. rujna 2014. g.,

-da je vidljivo je da bi tužitelj, u razdoblju od 30. listopada 2007. g. do 30. rujna 2014. g. s osnova Ugovora platio ukupno 207.507,91 kn da su anuiteti utvrđeni po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,60% i plaćani uz primjenu srednjeg tečaja tuženika za CHF na dan isplate kredita 26. rujna 2007. g. od 4,409 kn za 1 CHF, odnosno 274.916,23 kn uz izračun anuiteta po promjenjivim kamatnim stopama i uz primjenu valutne klauzule,

-da razlika iznosi 67.408,32 kn (274.916,23 kn-207.507,91 kn) koliko je tužitelj zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule više platio,

-da se od tog iznosa ima oduzeti iznos koji je tužitelju više naplaćen radi ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti ugovorne kamate sadržane u Ugovoru od ukupno 2.088,90 CHF odnosno 11.408,06 kn, te da se tako dobije iznos od 56.000,26 kn (67.408,32 kn-11.408,06 kn) koji predstavlja više plaćeno zbog primjene valutne klauzule,

-da, ako se u izračun ne uzmu anuiteti broj 1, 8, 10, 11 i 12, po kojima je tužitelj platio manje, tada je iznos više plaćenog zbog primjene valutne klauzule ukupno 56.100,58 kn.

Nakon dostave pisanog nalaza i mišljenja sudske vještakinje LŽ tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u podnesku od 4. rujna 2021. g. te zatražio, osim utvrđenja ništetnosti dijelova odredbi Ugovora o kreditu, i isplatu razlike od 56.100,58 kn s pripadajućim kamatama.

S obzirom da je tužitelj u podnesku od 6. listopada 2020. g. koji je predan u spis prije zaključenja prethodnog postupka zatražio, osim utvrđenja ništetnosti, isplatu iznosa od 55.036,37 kn s pripadajućim kamatama, tuženik je prigovorio da je u podnesku od 4. rujna 2021. g. došlo do nedopuštene preinake tužbe.

Radi se o primjeni odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a prema kojoj tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Striktnim gramatičkim tumačenjem ove odredbe ne bi se mogla dopustiti preinaka. Međutim, u sudskoj je praksi izražen stav da u sporovima za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti u trenutku zaključenja prethodnog postupka, po prirodi stvari (jer nije proveden dokaz medicinskim vještačenjem), tužitelj ne može istaknuti potpuno određen tužbeni zahtjev u pogledu visine štete, već je to moguće učiniti tek tijekom postupka i to u pravilu nakon provedenog medicinskog vještačenja jer u trenutku podnošenja tužbe kao i u trenutku zaključenja prethodnog postupka tužitelj ne može sa sigurnošću znati opseg i visinu štete, radi čega je na pripremnom ročištu u pravilu i predloženo provođenje medicinskog vještačenja u smislu odredbe čl. 250. ZPP-a. U protivnom provedeno vještačenje ne bi imalo smisla, jer ako je sudu potrebno stručno znanje kako bi mogao utvrditi opseg i visinu štete (čl. 250. ZPP-a) isto to je potrebno i tužitelju da bi mogao sastaviti tužbeni zahtjev, sukladno rezultatima provedenog vještačenja. Stoga je zaključak da je preinaka tužbenog zahtjeva u parnicama radi naknade štete radi povrede prava osobnosti nakon provođenja dokaza medicinskim vještačenjima dopuštena, a ista je stvar i u parnici u kojoj je potrebno radi utvrđivanja visine zahtjeva provesti dokaz vještačenjem po vještaku knjigovodstveno-financijske struke, radi čega je prigovor tuženika valjalo odbiti kao neosnovan.

Što se tiče anuiteta koje je tužitelj uplatio u iznosima manjim od onih koji su utvrđeni u Prvom otplatnom planu uz primjenu početnog tečaja za CHF, a radi se o anuitetima pod rednim brojevima 1, 8, 10, 11 i 12, sud tako umanjene uplate nije uzeo u obzir jer tuženik nije u odnosu na ove iznose izjavio prigovor prijeboja u odnosu na zatraženo potraživanje tužitelja.

Nakon ukidnog rješenja tužitelj je sve iznose u kn izrazio u EUR, te zatražio isplatu ukupnog iznosa od 7.445,79 EUR s pripadajućim kamatama, a tuženik u odnosu na postupak konverzije iz kn u EUR nije imao nikakvih primjedbi.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018. g. trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 12. lipnja 2019. g. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.

Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje LŽ kao stručan, temeljit i objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja prema izračunu razlike više obračunatih anuiteta radi ugovaranja valutne klauzule u CHF u zatraženoj visini od ukupno 7.445,79 EUR, te je odlučeno kao u izreci presude pod točkom II.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi obračuna po tečaju CHF na dan dospijeća, što je sud u cijelosti prihvatio.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužitelja iznose anuiteta Ugovora o kreditu obračunate prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta znajući da se radi o primjeni nepoštenih ugovornih odredbi i stoga ništetnih pa tužitelju zatezna kamata na svaki pojedini iznos razlike zbog primjene valutne klauzule u CHF pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. g., do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, što je u skladu s propisima o zateznim kamatama koji su bili na snazi u označenim vremenskim razdobljima.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je imao tužitelj vodeći ovaj spor.

Tužitelju je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i podnesaka od 6. listopada 2020. g. i 29. rujna 2025. g. i zastupanja na ročištima od 30. rujna 2025. g. i 26. veljače 2026. g. po 100 bodova (ukupno 500 bodova) i trošak zastupanja na ročištima od 14. listopada 2020. g. i 2. veljače 2022. g. i sastava podneska od 4. rujna 2021. g. po 25 bodova (ukupno 75 bodova).

Ukupan broj bodova od 575 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Iznos koji se dobije na opisani način (1.150,00 EUR) trebalo je uvećati za zatraženi PDV i zatraženu pristojbu presude (120,91 EUR) i za troškove vještačenja koje je podmirio tužitelj (265,45 EUR) te tako dobiti iznos od 1.823,86 EUR, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki III. izreke presude.

Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe tužbe jer u spisu nema dokaza da je tužitelj ovu pristojbu podmirio, a u međuvremenu je nastupila zastara prava na naplatu te pristojbe. Tužitelju nije priznat ni trošak sastava podneska od 22. kolovoza 2025. g. jer ovaj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice, a u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

Tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate na dosuđeni parnični trošak, koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelju pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno, s tim da je sud odredio i stopu ove kamate.

U Splitu, 13. travnja 2026. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).