Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-276/2024-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika, u pravnoj stvari tužitelja VŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Bojanu Zustoviću, odvjetniku iz ZOU Zustović-Matanović-Sloković, odvjetnicima u Pazinu, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 02. ožujka 2026. godine u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, dana 13. travnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se u Ugovoru o kreditu broj 9011157022 od dana 18. travnja 2006. godine, a koji je solemniziran dana 19. travnja 2006. godine pod brojem OU-338/06 kod javnog bilježnika Davora Dušića, u Rovinju:

- ništetnom odredba iz točke 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF),

- ništetnom odredba iz točke 4.2. u dijelu u kojem je propisano da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom),

- ništetnom u cijelosti odredba iz točke 5. stavak 2. kojom je propisano da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate,

- ništetnom odredba iz točke 6.2. u dijelu u kojem je propisano da se mjesečni anuiteti plaćaju u CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja,

- djelomično ništetnom odredba u točki 11. i to točka 11.3. u cijelosti kojom je propisano: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10% (slovima: dva cijelih deset posto) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužitelju VŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 2.005,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine novčane iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 149,60 EUR od dana 20.04.2006. pa do isplate,

- na iznos od 251,33 EUR od dana 20.04.2006. pa do isplate,

- na iznos od 0,41 EUR od dana 31.05.2006. pa do isplate,

- na iznos od 0,31 EUR od dana 30.06.2006. pa do isplate,

- na iznos od 0,82 EUR od dana 30.09.2006. pa do isplate,

- na iznos od 7,57 EUR od dana 31.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 4,82 EUR od dana 31.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 6,61 EUR od dana 31.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 9,94 EUR od dana 28.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 8,15 EUR od dana 31.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 8,22 EUR od dana 30.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,61 EUR od dana 31.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 3,92 EUR od dana 30.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,88 EUR od dana 31.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,77 EUR od dana 31.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 5,08 EUR od dana 30.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 3,52 EUR od dana 31.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 6,41 EUR od dana 30.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 8,03 EUR od dana 31.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 9,42 EUR od dana 31.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 9,82 EUR od dana 28.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 12,91 EUR od dana 31.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 12,39 EUR od dana 30.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 14,67 EUR od dana 31.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 23,62 EUR od dana 30.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 20,72 EUR od dana 31.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 27,39 EUR od dana 31.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 25,11 EUR od dana 30.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 22,50 EUR od dana 31.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 28,26 EUR od dana 30.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 38,82 EUR od dana 31.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 32,38 EUR od dana 31.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 34,68 EUR od dana 28.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 31,68 EUR od dana 31.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 32,14 EUR od dana 30.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 42,50 EUR od dana 31.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 44,37 EUR od dana 30.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 56,35 EUR od dana 31.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 52,47 EUR od dana 31.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 45,24 EUR od dana 30.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 44,48 EUR od dana 31.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 43,40 EUR od dana 30.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 46,33 EUR od dana 31.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 49,29 EUR od dana 31.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 49,32 EUR od dana 29.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 47,71 EUR od dana 31.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 48,22 EUR od dana 30.04.2012. pa do isplate,

- na iznos od 49,30 EUR od dana 31.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 48,12 EUR od dana 30.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 48,44 EUR od dana 31.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 47,35 EUR od dana 31.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 45,47 EUR od dana 30.09.2012. pa do isplate,

- na iznos od 47,94 EUR od dana 31.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 48,59 EUR od dana 30.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 48,15 EUR od dana 31.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 44,58 EUR od dana 31.01.2013. pa do isplate,

- na iznos od 47,50 EUR od dana 28.02.2013. pa do isplate,

- na iznos od 48,01 EUR od dana 31.03.2013. pa do isplate,

- na iznos od 46,86 EUR od dana 30.04.2013. pa do isplate, a koje kamate do dana 31. prosinca 2007. godine teku po stopi od 15% godišnje, a od dana 01. siječnja 2008. godine do dana 31. srpnja 2015. godine teku po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%, a od dana 01. kolovoza 2015. godine do dana 31. prosinca 2022. godine teku po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do dana 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od dana 30. prosinca 2023. godine do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužitelju VŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 2.216,50 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Dana 05. svibnja 2023. godine kod Općinskog suda u Pazinu pod posl.br. P-505/2023 zaprimljena je tužba tužitelja protiv tužene, radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 18. travnja 2006. godine te restitucijski zahtjev za isplatu po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

2. Rješenjem posl.br. P-505/2023-4 od 09. kolovoza 2023. godine Općinski sud u Pazinu proglašava se mjesno nenadležnim za postupanje i određuje po pravomoćnosti toga rješenja predmet ustupiti stvarno i mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.

2.1. Rješenjem Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž-1967/2023-2 od 29. rujna 2022. godine ukida se rješenje Općinskog suda u Pazinu od 09. kolovoza 2023. godine i predmet vraća ovome sudu na daljnji postupak.

3. Rješenjem posl.br. P-1035/2023-15 od 19. ožujka 2024. godine (ranije posl.br. P-505/2023) Općinski sud u Pazinu opetovano proglašava mjesno nenadležnim za postupanje taj sud i određuje da se predmet po pravomoćnosti rješenja ustupi mjesno nadležnom Općinskom sudu u Puli-Pola. Po pravomoćnosti rješenja o mjesnoj nenadležnosti od 19. ožujka 2024. godine, predmet biva zaprimljen kod ove Stalne službe dana 20. kolovoza 2024. godine.

4. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita, zaključio s tuženom Ugovor o kreditu broj 9011157022 dana 18. travnja 2006. godine, koji je solemniziran dana 19. travnja 2006. godine pod brojem OU-338/06 kod javnog bilježnika Davora Dušića, u Rovinju;

- da je predmetnim ugovorom tužitelju odobren kredit za kupnju vozila u iznosu od 16.146,80 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, kako je definirano u točki 1. Ugovora o kreditu;

- da je točkom 4.2. Ugovora o kreditu propisano da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), da je sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima;

- da je točkom 5. stavkom 1. Ugovora o kreditu propisana kamata na zakašnjela plaćanja, te je u stavku 2. propisano da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate;

- da je točkom 6.2. predmetnog Ugovora propisano između ostalog, da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta te da mjesečni anuitet iznosi 228,14 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, kao i da je otplatna tablica sastavni dio ugovora;

- da je točkom 11.3. Ugovora propisano da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10% sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornog vozila;

- da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužena nije tužitelja informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o posljedicama promjene tečaja valute CHF, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana;

- da je presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine presuđeno da je tuženik u razdoblju od 01. studenoga 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time, između ostalih, tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

- da obzirom je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/2012 od dana 04. srpnja 2013. godine presuđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u kojima je glavnica vezana za CHF i to u dijelu koji se tiče valutne klauzule, tužitelj da je preplatio mjesečne anuitete obzirom da su se isti povećavali zbog povećanja tečaja;

- da iz članka 6. točke 6.2. Ugovora proizlazi da su ugovoreni mjesečni anuiteti u visini od 228,14 CHF, dok iz knjigovodstvene kartice za predmetni kredit proizlazi da je kredit iskorišten dana 20. travnja 2006. godine;

- da je srednji tečaj tužene za CHF na dan 20. travnja 2006. godine iznosio 4,653831 kuna, stoga da slijedi da je tužitelj trebao platiti mjesečni anuitet u iznosu od 1.061,73 kuna / 140,92 eura;

- da je tužitelj predmetni kredit u cijelosti otplatio 2013. godine;

- da je tužitelj po predmetnom Ugovoru o kreditu na ime mjesečnih anuiteta zbog promjene tečaja CHF preplatio iznos od ukupno 11.500,00 kuna / 1.526,31 eura, s time da je tuženik tužitelju naplatio naknadu obrade kredita u visini od 1,50% od iznosa kredita, te naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10%, s time da će se pojedini mjesečni iznosi preplate precizirati nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka financijske struke;

- da tužitelj drži kako je tužena od tužitelja nezakonito naplatila naknadu troškova obrade kredita i naknadu za osiguranje kredita sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornog vozila;

- da tužitelj drži ništetnim odredbe Ugovora o kreditu i to čl. 11. toč. 3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je propisano da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10 % sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornog vozila;

- da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03 - dalje: ZZP), koji je u odredbi članka 81. stavka 1. i 2. propisao kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo kako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca;

- da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o odredbama čl. 11. toč. 3. predmetnog Ugovora o kreditu, niti je tužitelj mogao utjecati na njihov sadržaj, iz čega slijedi da su ove ugovorne odredbe prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, te su zbog toga ove odredbe ništave, u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03;

- da je s obzirom na sve naprijed navedeno, tužitelj po predmetnom Ugovoru o kreditu preplatio iznos od ukupno 1.885,55 eura / 14.206,68 kuna, s time da će se pojedini mjesečni iznosi preplate kredita precizirati nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka financijske struke.

4.1. Slijedom svega navedenog, predlaže se sudu usvojiti tužbeni zahtjev sadržaja kao u izreci ove presude uz naknadu parničnog troška.

5. U odgovoru na tužbu od 07. srpnja 2023. godine (list 38-48) tužena se očitovala na navode iz tužbe osporavajući osnov i visinu tužbenog zahtjeva to istiće prigovor zastare, a sve uz slijedeće navode:

- da je odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare;

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-x 183/11-2 odlučio sljedeće: "Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. godine, obzirom je tužitelj tužbu podnio tek 2001. godine, osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO uzme da je zastarijevanje počelo teći." (tako i Rev 1666/11 od 6. svibnja 2015. godine, Rev 141/2006 od 22. veljače 2006. godine i Rev-x 808/11-2 od 12. rujna 2012. godine);

- da je primjenom relevantnih odredaba zakona te ustaljene sudske prakse i stajališta VSRH, potraživanje tužitelja iz predmetne tužbe zastarjelo, budući da zastarni rok od pet godina počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu;

- da je odredbom članka 226. ZOO propisano: "Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.";

- da se kod predmetnog Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćani od strane tužitelja u anuitetima prema tome, tražbine povremenih davanja, odnosno tražbine anuiteta zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja;

- da je odredbom članka 241. ZOO propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine;

- da sukladno navedenom, zakon ne predviđa da do prekida zastare može doći podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik, a što je u ovom predmetu tužitelj, dok je dužnik tuženik;

- da spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije pojedinačni spor između stranaka (korisnika kredita i banke) kojim se zahtijeva ispunjenje točno određene tražbine vjerovnika iz točno određenog pravnog odnosa te podnošenje kolektivne tužbe ne može biti radnja vjerovnika kojom se prekida zastara jer vjerovnik, ovdje tužitelj, nije bio podnositelj kolektivne tužbe niti je na bilo koji drugi način sudjelovao u postupku povodom iste, a kolektivni spor nije vrsta postupka u kojem se odlučuje o individualnoj tražbini tužitelja prema tuženiku;

- da je nesporno da nema posebnih zakonskih odredaba koje izričito uređuju pitanje prekida zastare zbog podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a isto je naveo i VSRH u svojoj odluci Rev-2245/17;

- da je nesporno da je i VSRH u istovrsnim predmetima primjenjivao stroge i nedvosmislene zakonske odredbe koje određuju zastaru i prekid zastare;

- da su zastara i zastarni rokovi strogo definirani zakonom, stoga je svako suprotno stajalište i odluka temeljena na istima suprotna zakonu, načelu pravne sigurnosti i načelu prava na pravično suđenje;

- da odredba članka 241. ZOO nije derogirana posebnim zakonom (kao što je, primjerice, posebnim zakonom propisano da se zastara prekida kada tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja pokrene postupak utvrđivanja povrede prava tržišnog natjecanja), stoga da je očito volja zakonodavca bila da se primijeni opće pravilo obveznog prava, a kojom se pravilnom primjenom ovog materijalno pravnog propisa, odnosno zakona jedino zaključuje da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja;

- da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača;

- da je cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtjeva isplata;

- da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača;

- da isto proizlazi i iz stava VTSRH-a izraženog u presudi poslovni broj Pž-6632/17: "Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača… mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača… Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“;

- da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja;

- da je u kolektivnom sporu utvrđivana apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu;

- da zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe, na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora;

- da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu te se tužitelj ne može pozivati na tu presudu, slijedom čega su presuda Pž-6632/17 i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 irelevantne za postupanje u ovom predmetu;

- da je kredit zatvoren dana 03. lipnja 2013. godine stoga da je Ugovor o kreditu u potpunosti konzumiran i isplaćen čime je predmetni ugovorni odnos prestao;

- da je odredbom članka 131. Zakona o zaštiti potrošača iz 2009. godine, određeno da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP pa da se sukladno tome, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja potrošač odnose na ugovorne odnose koji su na snazi;

- da nastavno navedenom, a obzirom da je ugovorni odnos prestao još 2013. godine, ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora su u potpunosti neosnovani;

- da je odredbom članka 22. ZOO propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti;

- da ugovaranje valutne klauzule nije nepošteno niti nezakonito;

- da iz postojeće prakse Suda Europske unije u presudi C-81/19 proizlazi da je potraživanje tuženika neosnovano jer je tamo zauzeto stajalište da članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Direktiva 93/13) treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih strana ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive;

- da je navedeno stajalište Sud EU opravdao činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive 93/13 u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi;

- da je zaključak Suda EU da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive 93/13 i da se stoga ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva;

- da je odredba o valutnoj klauzuli unesena u ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, stoga, primjenjujući stav Suda EU izražen u presudi C-81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika;

- da je Sud EU u odluci broj C-173/09 naveo da nacionalni sud mora zanemariti presude višeg suda ako smatra da, uzimajući u obzir tumačenje odredbi na pitanje koje je dao Sud EU, presude višeg nacionalnog suda nisu u skladu s pravom Europske unije;

- da su odluke VSRH poslovni broj Rev-2221/18 i presuda Pž-6632/17 nepravilne i potpuno nekonzistentne s pravom Europske unije;

- da je u Ugovoru jasno određeno da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu;

- da su u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke, anuiteti izraženi isključivo u CHF, a kako ugovor o kreditu, tako i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja;

- da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da se sukladno odredbi članka 1. ugovora o kreditu, banka, ovdje tuženik obvezuje korisniku kredita, ovdje tužitelju, staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 16.146,80 CHF;

- da je odredbom članka 11.9. Ugovora o kreditu određeno da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno tužitelj, solidarni dužnik i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF;

- da su navedene odredbe nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu;

- da donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu;

- da su predmetne odredbe o valuti CHF jasno koncipirane ugovorom o kreditu te je jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana;

- da je prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj od strane zaposlenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana;

- da tužitelju nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF te ističe da takva općepoznata činjenica nije mogla ostati nepoznata tužitelju;

- da je odredbom čl. 84. ZZP/2003 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive pa obzirom da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena;

- da bi se eventualno preplata mogla izračunati jedino na način da se usporedi ugovor o kreditu s nekim drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom, pa se izračuna eventualna preplata anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu, prvenstveno zato što volja ugovornih strana nije bila ugovaranje kunskog kredita, nego upravo kredita s valutnom klauzulom;

- da usprkos tome što je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik navodi okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF;

- da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu;

- da se razumljivost sporne odredbe procjenjuje u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene;

- da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika;

- da je odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji;

- da će Javni bilježnik izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka;

- da je tužitelj imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu; naime, valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula da bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije tečaja CHF, a da ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije tečaja CHF;

- da tužena, a ni ostale banke nisu znali i nisu mogli znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF, stoga se takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge odgovarajuće i primjenjive institute, kao što su, primjerice, pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti;

- da je odredbom članka 59. ZZP-a propisano da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti;

- da sukladno odredbi članka 2. st. 1. t. 7. ZPK, ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika;

- da je i odredbom članka 2. ZOO-a propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, stoga tužitelj ne može tražiti da sud „pronalazi“ volju ugovornih strana ugovora o kreditu (ovdje tužitelja i tuženika) koja je različita od one koja je jasno i nedvojbeno navedena u pisanom, potpisanom i solemniziranom ugovoru o kreditu;

- da iz navedenog proizlazi da sukladno odredbama ZOO-a nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade, a iz citiranih odredaba ZZP-a i ZPK-a, kao lex specialis, proizlazi da je ugovaranje takve naknade dopušteno;

- da tužitelj neosnovano i pogrešno ističe da je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena predmetna naknada ništetna;

- da predmetna odredba ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu (iz odredbe članka 81. st. 1. ZZP 2003.), pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe;

- da sporna odredba nije nejasna/neodređena s obzirom da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao:

- da je iznos naknade fiksan i poznat tužitelju u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i da u ugovoru nije bilo nužno navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja jer to nije bila obveza tuženika (kao što nije niti danas);

- da u odluci Suda EU C-621/17 nije niti bitno što naknada uključuje, već koliko ona iznosi, a to je tužitelju bilo poznato, pa je tako mogao donijeti informiranu odluku o sklapanju ugovora;

- da ugovaranje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nesporno je u skladu s odredbama zakona, a što čini neosnovanima navode tuženika o eventualnoj nepoštenosti, odnosno ništetnosti iste;

- da je predmetna odredba sastavljena na jasan i razumljiv način, a zbog čega je tužitelj razumio doseg i posljedice, a što je u konačnici potvrđeno u pisanom obliku;

- da je predmetna odredba nedvojbeno jasna te unesena u ugovor o kreditu na uočljivom mjestu i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu;

- da je točkom 3.8. Općih uvjeta poslovanja s građanima koji su bili na snazi u vrijeme na koje se odnosi tužbeni zahtjev, određeno da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i ugovorom o kreditu;

- da su važeće naknade iskazane u pisanom obliku i dostupne klijentima u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima Banke;

- da sama naknada za obradu kredita predstavlja naknadu za sam proces odobravanja kredita;

- da je tužitelj pristao platiti iznos određen sukladno predmetnoj odredbi koja je jasno koncipirana ugovorom o kreditu te je jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana;

- da prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana predmetnu odredbu;

- da kada su riječi pisane isprave jasne ne može se dokazivati da je volja sastavljača bila drugačija jer se tumačenje jasnih ugovornih odredbi protivi pojmu i smislu tumačenja, a time bi bilo povrijeđeno osnovno načelo slobodnog uređivanja obveznog odnosa;

- da je sporna naknada za obradu kredita plaćena 2006. godine, a tužba je podnesena 2023. godine, pa je očito da je predmetni kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u zastari temeljem odredbe članka 215. st. 1. i odredbe članka 225. ZOO-a još od 2011. godine kada je istekao petogodišnji zastarni rok;

- da na tu zastaru ne utječe niti novo zaprimljena tužba (u vezi s odredbom članka 241. ZOO-a), s obzirom da je ista podnesena tek 2023. godine, odnosno 12 godina nakon što je već nastupila zastara kondemnatornog zahtjeva;

- da kako je kondemnatorni dio u zastari, tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti jer deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz primjerice, mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje povrat nečeg plaćenog temeljem ništetne odredbe.

5.1. Slijedom svega navedenog predlaže se sudu odbiti tužbu, podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu parničnog troška.

6. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je proveo slijedeće dokaze:

- čitanjem Ugovora o kreditu broj 9011157022 od 18. travnja 2006. godine (list 7-11);

- uvidom u pregled uplata po kreditu (list 12-35);

- čitanjem nalaza i mišljenja vještaka Tomislava Prpića, dipl. oec. od 08. travnja 2025. godine (list 35-52).

- saslušanjem vještaka Tomislava Prpića, dipl. oec. na ročištu od 27. siječnja 2026. godine (list 78-79):

- saslušanjem tužitelja na ročištu od 02. ožujka 2026. godine (list 89-90).

7. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

8. Predmet postupka je utvrđenje ništetnosti dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj 9011157022 od 18. travnja 2006. godine, sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tužene kao kreditora, kojim ugovornim odredbama je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF-a, naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za osiguranje kredita te restitucijski zahtjev po osnovi tih ništetnih odredbi.

9. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:

- da su stranke u postupku sklopile Ugovor o kreditu za kupnju vozila marke Ford Focus 1,6 - za iznos kredita od 16.146,80 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke, s rokom otplate 84 mjeseci (7 godina);

- da je predmetnim ugovorom o kreditu u čl. 11.3 ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva tzv. "ulazna naknada" u iznosu od 1,50% od iznosa kredita i naknada za osiguranje kredita u visini od 2,1% sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila;

- da je tužitelj u cijelosti isplatio predmetni kredit.

10. Sporno je među parničnim strankama:

- da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Udruge "Potrošača Franak" iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7192/2013 od 13. lipnja 2014. godine) u dijelu ugovorene valute CHF koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine;

- da li su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o ugovaranju valutne klauzule CHF ništetne, a posljedično tome sporna i osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatu na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta po pravilima o stjecanju bez osnove, pri čemu valja utvrditi i osnovanost istaknutog prigovora zastare;

- da li banka ima pravo da od klijenta naplati naknadu troškova za obradu kreditnog zahtjeva tzv. "ulaznu naknadu" i naknadu za osiguranje kredita, koja odredba kako smatra tužena je jasno ugovorena i određena Ugovorom o kreditu, odnosno da li takva odredba ugovora o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno odredbama ZOO, a time odredba i ništetna, pa temeljem instituta za stjecanje bez osnove tužitelji imaju pravo i na restitucijski zahtjev.

11. Prigovor zastare nije osnovan.

11.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

11.2. Ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovaj konkretni slučaj u odnosu na valutnu klauzulu već u postupku kolektive zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno, kredita u HRK s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača na koji se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

11.3. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule uz koju je vezana glavnica vezana za CHF pravomoćna je dana 14. lipnja 2018. godine. Stoga, kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti te presude, a tužitelj je tužbu podnio 05. svibnja 2023. godine slijedi da petogodišnji rok zastare propisan odredbom čl. 225. ZOO-a nije protekao u odnosu na zahtjev isplate preplate po osnovi ništetnosti valutne klauzule.

11.4. Glede zastare restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnih odredbi "ulazne naknade" i "osiguranja kredita" za istaći je da zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kao je to propisano odredbom čl. 361. ZOO/91 (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), koji se primjenjuje sukladno odredbi čl. 1163. ZOO-a (NN 35/05) mada isto propisuje i odredba čl. 215. ZOO/05, time da se na konkretnu novčanu tražbinu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina.

11.5. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine donosi, povodom spornih pitanja restitucijskog zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećih utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora".

11.6. Dakle, zastarni rok sukladno naprijed citiranom tekstu iz pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke kojom se utvrđuje ništetnost spornih odredbi o "ulaznoj naknadi" i "osiguranju kredita".

12. Ugovor o kreditu između stranaka zaključen je 18. travnja 2006. godine pa se na sadržaj toga Ugovora, a vezano uz primjenu meterijalnopravnog propisa glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužitelj u tužbi iznosi, imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

12.1. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 96. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

12.2. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl. 99. ZZP/07) propisano je, da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

12.3. Odredbom čl. 85. st. 1. ZZP/03 (čl. 100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanim obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

12.4. Odredbom 86. st. 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

12.5. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl. 102. ZZP/07) propisano je, da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

13. Tužitelj se pozvao na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine donesenu u postupku protiv ovdje tužene, a po tužbi Potrošača - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tužena u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Time je tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine kojom je odbijena revizija i ovdje tužene kao neosnovane, te u presudi i istog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. godine zauzeto je stajalište o ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u slučajevima kao što je konkretni.

14. Ovom parničnom postupku je prethodila parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama članka 31. do članka 141.b ZZP/07, koja je pokrenuta u skladu sa odredbom članka 140. ZPP/07 (odnosno članka 120. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača - NN 41/14, 110/15 - dalje: ZZP/14), kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem članka 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u članku 131. toga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. S obzirom da predmetnu parnicu tužitelj pokreće kao pojedini potrošač u smislu navedene odredbe članka 140. ZZP/07 (koji sadržajno odgovara članku 120. ZZP/14) i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, tada u skladu s izloženim razlozima tužitelj je ovlašten temeljem odredbe članka 502.c ZPP-a, pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača, iako to ne znači automatsku primjenu odluka iz tog spora u predmetnoj parnici.

15. Ocjenjujući dijelove ugovornim odredbi iz čl. 1., čl. 4., čl. 5. i čl. 6. Ugovora o kreditu u kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da su dijelom te odredbe za tužitelja kao prosječnog klijenta nepoštene i nerazumljive, jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takvih ugovornih odredbi kao potrošaču, što isti potvrđuje, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na Kune nije pod kontrolom HNB-a), da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

16. Tužitelj u svome iskazu iskazuje upravo sve ono što je relevantno za utvrditi primjenom naprijed citiranih odredbi, a s time u svezi da je prihvatio kupnju rabljenog osobnog vozila Ford Focus starog 4 godine u auto kući u [adresa] koja je ponudila i preporučila kredit u CHF upravo u banci tužene s kojom je surađivala kao partnerom nakon čega da je upućen da se poveže s poslovnicom PBZ d.d. u Rovinju. Osnovne informacije o kreditu da je dobio od zaposlenika auto kuće u [adresa] gdje mu je taj kredit prezentiran kao jedina mogućnost za kupnju auta pri čemu da se druga varijanta kredita u drugoj valuti nije nudila, kada valutu CHF uopće nije poznavao niti se ovom valutom koristio prije toga. Tvrdi da mu se ništa nije objasnilo u auto kući, a niti kasnije u banci glede rizičnosti ugovaranja kredita u toj valuti, a onda kada se obratio poslovnici u Rovinju istoga već dočekao sastavljen ugovor i upućen kod javnog bilježnika na potpis gdje nitko od banke nije pristupio gdje se opetovano ništa nije objasnilo o tome da je riječ o rizičnom kreditu niti mu se reklo da HNB ne štiti tu valutu u odnosu na kunu, što je slučaj za valutu EUR. Navodi da je bio uvjeren da će svi mjesečni anuiteti za svih 84 mjeseci biti isti jer je i zato prihvatio fiksnu kamatnu stopu koja je bila veća upravo iz razloga što je htio biti siguran da mu rata bude ista bez iznenađenja. Međutim s vremenom da se mjesečni anuitet mijenjao prema promjeni tečaja te valute što da isti nije očekivao niti ga se na to upozorilo ili pojasnilo zbog čega je do toga došlo. Navodi da je imalo sumnjao ili znao za taj rizik da isti nikada ne bi uzeo taj kredit jer se to uopće nije isplatilo za rabljeno vozilo i za tu ugovorenu kamatu. Automobil da je kupio za osobne obiteljske potrebe. Glede naknade za obradu kredita tvrdi da ga se i na to nije upozorilo, a iznos banka uzela od odobrenog iznosa kredita kada nije ni znao o kojem je iznosu riječ kako u ugovoru stoji samo postotak, a kredit isplaćen u kunama. Isto da vrijedi i u odnosu na naknadu za osiguranje kredita određena u postotku prema odlukama banke kada uopće nije shvaćao o čemu je riječ, što to plaća u postotku od 2,10% i koji su to uopće troškovi koje banka naplaćuje za kupnju rabljenog vozila. Konačno navodi da se zasigurno ugovor ne bi sklopio da nije pristao na sve dodatne troškove jer je to bio uvjet za odobrenje kredita kako isti nije imao nikakve mogućnosti pregovaranja o tim postotcima koliko god oni iznosili, kako je bilo riječ o tipskom ugovoru kojega je već auto kuća prezentirala kao gotov proizvod i to samo kod banke tužene i samo u toj valuti i pod tim uvjetima, a on to morao prihvatiti za kupnju rabljenog vozila.

17. Za ponoviti je da je ovaj sud vezan utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna, pa kako je ranije navedeno i prema citiranim odredbama ZPP i ZZP postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP.

18. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 – ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ove sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ovaj sud zaključuje da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

19. Predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama čl. 131.-141.b ZZP/07. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu s odredbom čl. 140. toga zakona kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem čl. 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl. 131. toga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupka za nadoknadu štete protivi osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupka za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno, da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati otvaranja prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

20. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 (čl. 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćnog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, bio ovlašten pozivati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora kao što to čini i ovaj sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

21. Stoga, u odnosu na deklaratorni zahtjev koji se odnosi na ništetnu odredbu iz čl. 1., čl. 4., čl. 5. i čl. 6. Ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF-a i potvrđuje neučinjeno glede informiranosti potrošača, a uvažavajući sve prethodno navedeno te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:

- članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.),

- članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

- članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.

22. Tužitelj se u predmetnoj parnici s pravom poziva na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženica primjenom pravila o teretu dokazivanja, kako je teret dokaza na tuženoj (čl. 7. i 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije dokazala.

23. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor nema nikakvog utjecaja, jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljem o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja. Javni bilježnik je prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti HRK u razdoblju otplate kredita. Nije njegov zadatak, a niti je on ovlašten da daje informacije o bilo kakvim očekivanim ili neočekivanim rizicima koje eventualno donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uvažavajući da je riječ o rizičnom tečaju CHF.

24. Dakle, nesporno je da se radi o potrošačkom kreditu, što tužena ni nije dovela u pitanje. Isto tako tužena nije dokazala da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo pa je više nego očito da je ove sporne ugovorne odredbe unaprijed formulirao trgovac, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na njegov sadržaj poglavito jer je riječ o odredbi unaprijed formularnog standardnog ugovora trgovaca. Radi se o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model Ugovora takvih namjenskih kredita banaka, pa je kod takvih ugovora u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjana sadržaja Ugovora. Da bi neka odredba Ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno da li se radi o tipskom ili individualnom Ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju Ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj Ugovora.

25. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZOO), činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st. 1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

26. Nadalje, prema čl. 295. ZOO, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Tužena, koja je nesporno sastavila predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazala opravdanost visine iznosa niti jasnoću, odnosno određenost niti odredivost, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Imajući izneseno na umu, sud je zaključka da je tužena povrijedila interese i prava tužitelja, kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu, kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez propisanih parametara izračuna i o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Navedeno rezultira time da je tužena, koja je odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnula tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

27. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje naknade troškova za obradu kreditnog zahtjeva. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, čak štoviše niti smatra da je to u bitnome rezultiralo time, da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

28. Prethodno već citiranom odredbom čl. 81. ZZP/03 ukazano je na posljedice ugovaranja odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kada suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade osiguranja kredita je nesporno bila poznata tužitelju, međutim isti nije shvatio kakav je to trošak, da li je on opravdan, niti mu je pojašnjena opravdanost ugovorene visine tih naknada. I u tom slučaju radi se o unaprijed formuliranoj odredbi od strane trgovca, te zbog toga tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj. Stoga, ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati, što u konkretnom slučaju je izostalo.

28.1. Također i sudska praksa Suda EU je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13 EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

28.2. Pored navedenog, čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovome konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz njega proizlaze.

28.3. Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13 EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja prije sklapanja ugovor o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanja ugovora s takvim ugovornim odredbama.

29. Prema tužiteljevom iskazu proizlazi da izuzev što je znao za te obveze, nije mu pojašnjeno što se naplaćuje, kako se utvrđuje visina, niti šta obrada i osiguranje kredita znače, o čemu da se nije pregovaralo, a bio uvjet za realizaciju kredita.

30. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata tužene koje reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nje moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora. U ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je baš određena u visini od 1,50% od iznosa odobrenog kredita, a isto vrijedi i u odnosu na visinu od 2,10% naknade za osiguranje kredita, da bi korisniku ni približno se predočio iznos s obzirom da te visine ovise o Odluci banke. Dakle, one su potpuno neodređene ugovorom.

31. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremila tužena, te se o odredbama ugovora, pa tako i odredbama Općih akata banke, te izmjena i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pojedinačno pregovarati ovaj sud smatra, da pobijana odredba iz čl. 11. toč. 3. Ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP koje su prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništene.

32. Polazeći od takva pravna stava, radi utvrđenja koliko je tužitelj "preplatio" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz Ugovora o kreditu koji se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u švicarskim francima odnosno da se utvrdi iznos (visina) plaćenih naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za osiguranje kredita, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec. iz obrta [obrt].

32.1. Vještak je dostavio pisani nalaz i mišljenje dana 08. travnja 2025. godine (list 38- 49) postupajući po naloženom zadatku suda iz rješenja od 04. travnja 2025. godine, to utvrdio:

- da je tužitelj na ime tečajnih razlika, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4,653831 HRK za 1 CHF) više uplatio iznos od 1.604,57 eura, kako je to i prikazano u pregledu iz tablice 4 njegova nalaza (list 43-44);

- da negativna tečajna razlika (manje uplaćeno) pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4,653831 HRK za 1 CHF) iznosi 117,45 eura, kako je to i prikazano u pregledu iz tablice 5 njegova nalaza (list 44-45);

- da je tužena od tužitelja naplatila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva dana 20. travnja 2006. godine u iznosu od 149,60 eura;

- da je tužena od tužitelja naplatila naknadu za osiguranje kredita dana 20. travnja 2006. godine u iznosu od 251,33 eura.

33. Podneskom od 30. travnja 2025. godine (list 56-59) tužitelj se očitovao na nalaz vještaka prihvaćajući ga u cijelosti bez primjedbi to je na osnovu zaključnog mišljenja i izračuna i obračunate preplate uskladio tužbeni zahtjev sadržajno kao u točki II. izreke ove presude.

34. Podneskom od 03. lipnja 2025. godine (list 70-71) tužena se očitovala na nalaz vještaka prigovarajući istome s obzirom da je nalaz izražen na način da pretpostavlja da su stranke ugovorile kunski kredit iako je predmetni kredit vezan za valutu CHF pri čemu opetovano ističe da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama ZOO. Nadalje u odnosu na naknadu za obradu i osiguranje kredita ukazuje na presudu suda EU C-561/21 od 25. travnja 2024. godine, prema kojoj je taj Sud, među ostalim, ustvrdio da se čl. 6. (1.) i 7.(1.) Direktive 93/13-EEZ ne protive tome da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom koja je donesena nakon podmirenja tih troškova, počinje teći od datuma kada je ta odluka postala pravomoćna, ne dovodeći u pitanje ovlast dokazivanja prodavatelja robe ili pružatelja usluga da je taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorena odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja te odluke. Stoga da je na temelju presude Suda EU, a koja djeluje prema svima i retroaktivno, pa tako i u odnosu na hrvatske sudove, potrošač, ovdje tužitelj mogao postati svjestan nepoštenosti predmetne odredbe. Svijest je potrošača, ovdje tužitelja o ništetnosti ugovorne odredbe i posljedica koje iz toga proizlaze po stavu tužene morala nastati, ako ne ranije, onda 2014. godine, kada je prvi dio presude po tzv. "kolektivnoj tužbi" za CHF kredite postao pravomoćan. Neovisno od toga što se prvi dio presude po tzv. "kolektivnoj tužbi" veže za klauzulu o jednostranoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom, ukazuje se da je riječ o istim "standardima " koji se mogu primijeniti i na ostale klauzule ugovora, što je između ostalog i argumentacija sudova kada sude o ništetnosti odredaba ugovora na koje se presuda po tzv. "kolektivnoj tužbi" za CHF kredite ne primjenjuje izravno, ali se prema argumentaciji sudova primjenjuju "standardi" po kojima je utvrđena ništetnost za ugovorne odredbe iz CHF ugovora o kreditu. Konačno navodi da podredno, svijest potrošača o ništetnosti ugovornih odredbi i posljedica koje iz toga proizlaze morali su nastati/postojati, ako ne ranije onda 2018. godine, kada je i drugi dio presude po tzv. "kolektivnoj tužbi" za CHF kredite postao pravomoćan.

35. Na ročištu od 27. siječnja 2026. godine raspravilo se o pisanom nalazu vještaka kada je isti u bitnome ukazao da se primjedbe iz podneska tužene odnose na pravna pitanja jer nije uočio prigovore matematičkom izračunu već isključivo zadanoj zadaći od strane suda. U odnosu na podnesak tužitelja koji nema primjedbi na njegov nalaz, vještak primjećuje da je u kondemnatornom dijelu zahtjeva tužitelj iznio tražbinu pozitivne tečajne razlike iz pregleda tablice 4 njegova nalaza u ukupnom iznosu 1.604,57 eura, koji iznos kreće od 3. alineje toga zahtjeva, počevši od 0,41 eura, a posljednjom stavkom od 48,86 eura dok je u prvoj alineji istakao tražbinu od 149,60 eura na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva koja je obrađena u točki 3. njegova nalaza dok je slijedeća alineja iznosa od 251,83 eura tražbina naknade za osiguranje kredita s time da kamate na ove iznose teku od 20. travnja 2006. godine, a za sve ostale prema tabelarnom iznosu na dan plaćanja.

36. Sud prihvaća u cijelosti pisani nalaz i mišljenje vještaka kao objektivno, stručno i logično, ne nalazivši razloga da sumnja u ispravnost istog tim više što ni stranke u postupku nisu dovele u pitanje matematički izračun i metodu izračuna vještaka.

37. U odnosu na negativne tečajne razlike ukazuje se na recentan stav proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudi posl.br. Rev-549/2023- 4 od 18. prosinca 2023. godine glede odgovora na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija u tome predmetu, koje glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijedloga ili protutužbenog zahtjeva, postupcima u kojima tužitelji potražuju preplatu mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razdobljima koji se odnese na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.

37.1. U tom smislu kako u ovom postupku tužena do zaključenja prethodnog postupka nije istakla protutužbu i procesnopravni prigovor radi prebijanja, odnosno materijalnopravni prigovor prijeboja do zaključenja glavne rasprave tada, nema ni postupovnih pretpostavki za umanjenje tužiteljeve tražbine tužene za one iznose za koje je tužitelj platio manji anuitet zbog toga što je tečaj CHF bio manji od onoga na dan isplate. Dakle, nema pravilno postavljenog tuženikova zahtjeva o kojem bi sud odlučivao jer jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

38. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužitelja za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

39. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF-a tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

40. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

41. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

42. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženika.

43. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđen je iznos plaćenih anuiteta kroz ugovoreni rok otplate do konačne otplate i razlika između tih plaćenih anuiteta i onih koje bi tužitelj bio u obvezi platiti bez djelomično ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu.

44. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno dana kad je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima.

45. Odredbom čl. 87. st. 1 ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a identično je i kasnije u čl. 102. st. 1. ZZP/07 i čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljevo pravo na isplatu nije zastarjelo.

46. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

47. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

48. Slijedom svega navedenog, sud je po utvrđenju ništetnih odredbi iz deklaratornog zahtjeva tužitelja, a prema rezultatima provedenog vještačenja, sukladno kojima je tužitelj uskladio i kondemnatorne zahtjeve, usvojio iste u cijelosti primjenom naprijed citiranih odredbi članaka ZOO.

49. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 2.216,50 eura. Navedeni iznos odnosi se na troškove zastupanja sastojeći od: troškova sastava tužbe od 05. svibnja 2023. godine (100 bodova - 200,00 eura), sastava žalbe od 30. kolovoza 2023. godine (50,00 bodova - 100,00 eura), pristupa na tri održana ročišta od 03. ožujka 2025. godine, 27. siječnja 2026. godine i 02. ožujka 2026. godine (svako po 100 bodova - 200,00 eura), za sastav podneska od 12. studenoga 2024. godine i 30. travnja 2025. godine (za svako po 100 bodova - 200,00 eura), uz pripadajući iznos PDV-a od 325,00 eura (25% od 1.300,00 eura) i trošak financijskog vještačenja 591,50 eura.

49.1. Sud je priznao tužitelju sve troškove pa je slijedom navedenog o parničnom trošku odlučeno kao u točki III. izreke ove presude i dosuđen iznos od 2.216,50 eura, a sve primjenom odredaba čl. 154. i čl. 155. ZPP-a i primjenjivih Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (čl. 7.1., 8.1., 9.1., 46. i 54).

U Rovinju, 13. travnja 2026. godine.

S u t k i n j a :

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu odnosno, od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.