REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
ZAGREB
Poslovni broj: Us I-4985/2025-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Valentine Lukinec Galović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: AB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Mati Manoli, odvjetniku iz Zagreba, Ivana Cankara 21, protiv tuženika: Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi poništavanja rješenja, 13. travnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-18/22- 01/453, URBROJ: 513-04-25-2 od 24. listopada 2025. godine i poreznog rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave Pešćenica, KLASA: UP/I -410- 23/22-32/9, URBROJ: 513-07-01-07/22-2 od 06. lipnja 2022. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška.
Obrazloženje
Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 24. listopada 2025. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog poreznog rješenja od 06. lipnja 2022. godine. Ujedno osporava i to prvostupanjsko rješenje, kojim mu je za 2020. godinu utvrđeno korištenje poreznih pogodnosti protivno svrsi zakona i ostvarivanje primitaka koji imaju obilježja nesamostalnog rada od 151.207,87 kn, u vezi čega su mu utvrđene obveze poreza na dohodak, prireza i obveznih doprinosa, uz nalaganje plaćanja.
Tužitelj u tužbi iznosi nekoliko prigovora koji će detaljnije biti analizirani u nastavku ove presude.
Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nisu odazvale uredno pozvane stranke. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.
Tužbeni zahtjev je neosnovan.
Nesporno je da je tužitelj tokom 2020. godine bio vlasnik obrta [obrt], registriranog za ostale uslužne djelatnosti i da je kao takav bio obveznik paušalnog poreza na dohodak.
Upravna tijela su utvrdila da je tužitelj s društvom Value Partners Group S.r.l. iz Italije (VPG) za 2020. godinu imao sklopljen ugovor o poslovnoj suradnji s ugovorenim otkaznim rokom. Tužitelj nije imao poslovni plan ni internetsku stranicu te se nije oglašavao. VPG mu je po ugovoru pružao mogućnost edukacije, slao ga na poslovna putovanja i snosio njihove troškove. Ugovorena je bila fiksna mjesečna naknada, a isplate su vršene po 12 izlaznih računa tužitelja, pri čemu je VPG bio jedini tužiteljev isplatitelj u 2020. godini. Tužitelj je bio angažiran za obilazak Republike Hrvatske i pronalazak novih poslovnih partnera za VPG, u obliku promocije i prezentacije materijala za sanitarije. VPG je tužitelju davao upute za obavljanje posla i kontrolirao ga, a tužitelj je VPG-u podnosio izvješća i koristio kataloge i promidžbene materijale VPG-a. Utvrđeno je da po ugovoru tužitelj posao nije mogao prenijeti na treću osobu, a u dostavljenom upitniku u upravnom postupku je tužitelj naveo i to da je imao ugovorenu zabranu rada za treće osobe.
Institut korištenja poreznih pogodnosti protivno svrsi zakona je prvenstveno propisan u čl. 12.a st. 1. Općeg poreznog zakona (NN 115/16, 106/18, 121/19, 32/20 i 42/20 - OPZ), u kojem je propisano da će se smatrati kako porezni obveznik koji ostvaruje porezne pogodnosti koristeći porezni sustav kroz organizacijske oblike koji su oporezivi nižim poreznim stopama, a koje nisu bile namijenjene za određenu skupinu poreznih obveznika, koristi porezne pogodnosti protivno svrsi zakona, osobito u slučaju kada isplatitelj primitka za posao koji ima obilježja nesamostalnog rada ugovara s poreznim obveznikom druge načine za obavljanje posla ili koristi organizacijske oblike koji su oporezivi nižim poreznim stopama (čl. 12.a st. 1. t. 1. OPZ- a).
U tom će slučaju za porezne obveze, koje će se obračunati kao da korištenja poreznih pogodnosti nije bilo, odgovarati porezni obveznik koji se u tom odnosu smatra posloprimcem (čl. 12.a st. 2. OPZ-a).
Nadalje, u čl. 27.a st. 2. Zakona o porezu na dohodak (NN 115/16, 106/18, 121/19, 32/20 i 138/20) je propisano da se obilježja nesamostalnog rada u tom slučaju određuju na temelju ispunjenja kriterija kontrole ponašanja, financijske kontrole i odnosa stranaka.
U čl. 32.a st. 2. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 10/17, 128/17, 106/18, 1/19, 80/19, 1/20 i 74/20 - Pravilnik) je propisano da će se postupak obračuna poreza i doprinosa u tom slučaju provesti nezavisno od načina na koji je ugovoren posao, nezavisno od toga je li izvršitelj posla osoba koja je registrirana za obavljanje samostalne djelatnosti obrta (i kao takva ugovorila posao) i nezavisno o rezidentnosti isplatitelja primitka.
Na temelju čl. 32.a st. 3. Pravilnika za utvrđivanje obilježja nesamostalnog rada sagledavat će se cjelovitost odnosa isplatitelja primitka i poreznog obveznika izvršitelja posla, a na temelju čl. 32.a st. 4. Pravilnika prilikom utvrđenja obilježja nesamostalnog rada svi kriteriji odnosno svi elementi kriterija obilježja nesamostalnog rada ne trebaju biti istovremeno ispunjeni, jer se postojanje tih obilježja utvrđuje presudnim utjecajem bilo kojeg od propisanih kriterija (čl. 32.a st. 5. Pravilnika).
Pojedini elementi kriterija kontrole ponašanja, financijske kontrole i odnosa stranaka su detaljnije propisani u čl. 32.f, 32.g i 32.h Pravilnika, ali je u čl. 32.i Pravilnika također navedeno da je ovisno o posebnostima pojedinog posla dozvoljeno dokaziva ti obilježja nesamostalnog rada i prema kriterijima koji nisu navedeni, a koji u konkretnom odnosu mogu predstavljati tipično obilježje nesamostalnog rada.
Sud je o osnovanosti tužbenog zahtjeva, odnosno o pravilnosti i zakonitosti rješenja iz upravnog postupka odlučio imajući u vidu spomenuti relevantni zakonodavni okvir.
Iako je tužitelj u tužbi naveo da u konkretnom slučaju nisu ostvarena obilježja nesamostalnog rada, sud na temelju nesporno utvrđenih činjenica zaključuje upravo suprotno - da su ovdje ostvarena mnoga bitna obilježja nesamostalnog rada. VPG je po sklopljenom ugovoru tužitelju davao upute za obavljanje posla i kontrolirao ga, a tužitelj je VPG-u podnosio izvješća i koristio kataloge i promidžbene materijale VPG-a. Također, VPG je tužitelju po ugovoru pružao mogućnost edukacije, što su sve bitni elementi kriterija kontrole ponašanja kao obilježja nesamostalnog rada u smislu čl. 32.f Pravilnika.
VPG je po ugovoru bio dužan snositi troškove tužiteljevih službenih putovanja (na koja ga je mogao slati), bila je ugovorena zabrana utakmice, kao i fiksna mjesečna naknada (dakle, plaćanje po jedinici vremena); isplate su i vršene po 12 izlaznih računa tužitelja, pri čemu je VPG bio jedini (100%) tužiteljev isplatitelj u 2020. godini (što znači da tužitelj nije imao nikakvog poslovnog, odnosno tržišnog rizika, a na to upućuju i činjenice da tužitelj nije imao poslovni plan ni internetsku stranicu te da se nije oglašavao). Ove okolnosti predstavljaju bitne elemente kriterija financijske kontrole kao obilježja nesamostalnog rada u smislu čl. 32.g Pravilnika.
Nadalje, razdoblje trajanja tužiteljevog posla (općenito ugovorenog u obliku pronalaska novih poslovnih partnera za VPG i promocije i prezentacije materijala za sanitarije) uopće nije bilo vezano za provedbu određenog projekta, a opisani poslovi jasno ukazuju na to da se zapravo radilo o poslovima koji predstavljaju redovno poslovanje VPG-a. Osim toga, po ugovoru tužitelj posao nije mogao prenijeti na treću osobu, čime su ostvareni bitni elementi kriterija odnosa stranaka kao obilježja nesamostalnog rada iz čl. 32.h Pravilnika.
Tužitelj u tužbi navodi kako je normalno da je postupao po uputama i narudžbama naručitelja, ali zanemaruje da se radilo o jedinom naručitelju s kojim je poslovao tokom 2020. godine i s kojim je bio ugovorio fiksni mjesečni iznos naknade. Prema tome, sagledavajući cjelovitost odnosa društva VPG kao isplatitelja primitka i tužitelja kao poreznog obveznika izvršitelja posla (čl. 32.a st. 3. Pravilnika), uzimajući u obzir pojedina konkretna tipična obilježja nesamostalnog rada (bez obzira na to jesu li ona ili nisu ujedno i obilježja kriterija kontrole ponašanja, financijske kontrole i odnosa stranaka; čl. 32.i Pravilnika) i utvrđivanjem presudnog utjecaja konkretnih kriterija obilježja nesamostalnog rada (čl. 32.a st. 5. Pravilnika) - sud zaključuje da je tužitelj doista koristio svoj status obveznika paušalnog poreza na dohodak za ostvarivanje primitaka s obilježjima nesamostalnog rada od društva VPG, koji primici kao takvi onda nisu bili adekvatno oporezovani.
Razmatranje cjelovitosti odnosa društva VPG i tužitelja (čl. 32.a st. 3. Pravilnika) dakle ukazuje na to da u konkretnom slučaju pretežu obilježja nesamostalnog rada. Na taj je način tužitelj u poreznom smislu (iako je poslovao u zakonom dopuštenoj formi obrta) predstavljao nelojalnu konkurenciju zaposlenicima na istim ili sličnim poslovima u RH, a istovremeno je oštetio i državni proračun, što i jesu bili razlozi za uvođenje instituta utvrđivanja korištenja poreznih pogodnosti protivno njihovoj svrsi i posljedično sankcioniranje.
Zbog svega navedenog sud smatra da su rješenja iz oba stupnja upravnog postupka u cijelosti pravilna i zakonita pa je tužbeni zahtjev za njihovo poništavanje kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS). Sud je na raspravnom ročištu kao nepotreban i neadekvatan odbio prijedlog za saslušanje tužitelja, a tužitelj ni njegov opunomoćenik (iako uredno pozvan) se nisu ni odazvali tom ročištu.
Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška.
U Zagrebu, 13. travnja 2026. godine.
Sudac:
Bojan Bugarin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
DNA:
1. odvj. Mate Manola
2. Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Koturaška 43/IV, [adresa] Zagreb
