Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-1481/2025-4

51000 Rijeka

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Svjetlane Pražić i Dubravke Brljačić Butković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AE iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Vedranu Petrić odvjetniku iz Poreča, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija br. 6., OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz OD Knezović i partneri j.t.d. odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući po žalbi tužitelja, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Poreču-Parenzo, poslovni broj P 544/2022 od 4. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 13. travnja 2026.

r i j e š i o  j e

I.Uvažava se žalba tužitelja AE, ukida se presuda Općinskog suda u Poreču-Parenzo, poslovni broj P 544/2022 od 4. lipnja 2025. u točki II. izreke i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke u dosuđujućem dijelu, te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

II.O troškovima postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, odbijeni su tužbeni zahtjevi tužitelja kojima je tražio da se utvrdi da nije nastao Aneks Ugovora o kreditu od 11. veljače 2016.; da se obveže tuženika da mu isplati iznos od 11.547,99 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, točkom III. izreke naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 331,80 eur, te je ujedno odbijen tuženik s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu zatraženog parničnog troška, točkom IV. izreke odbačen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška zatražen podneskom od 29. svibnja 2025.

2.Prvostupanjsku presudu u točki I. izreke, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke u dosuđujućem dijelu pobija tužitelj iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Tuženik je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode tužitelja kao neosnovane i zatražio naknadu troška odgovora na žalbu.

4.Žalba tužitelja je osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u granicama žalbenih razloga tužitelja, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijane odluke nemaju nedostatak zbog kojih se nisu mogle ispitati.

6.No u pravu je tužitelj kada upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku sadržanu u točki I. izreke presude, iz razloga koji će se nastavno izložiti.

7.Naime, iz stanja u spisu, točnije historijata tužbe tužitelja, za sada proizlazi između ostalog da istij svoj zahtjev na utvrđenje da sporni Aneks Ugovora o kreditu nije nastao, temelji na tvrdnji da su stranke sklopile predmetni Aneks kojim da su smatrali da njime uspostavljaju pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se tužitelj nalazio da nepoštena ugovorna odredba nije nikada postojala, da je tuženik smatrao da primjenjujući odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015, dalje: ZID ZPK-a) ispravlja neravnopravni položaj ugovornih strana do kojeg je došlo zbog ugovorenih ništetnih odredaba, dok da je tužitelj pogrešno smatrao da će tim Aneksom i izjednačavanjem tužitelja s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. Kako međutim da konverzijom nije izvršena restitucija, već samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom EUR, a budući da kamatna stopa ugovorena konverzijom predstavlja bitan sastojak Ugovora o kreditu, da su ugovorne strane vjerovale da su suglasne glede pitanja visine kamatne stope, dok da je u stvarnosti među njima postojala nesuglasnost, slijedom čega da je ovdje riječ o nesporazumu između ugovornih strana, pa da se ima smatrati da sporni Aneks nije nastao sukladno čl. 282. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a).

8.Donoseći pobijanu presudu, prvostupanjski sud analizirajući dokumentaciju priležeću spisu, uključujući i sam Ugovor o kreditu, kao i pripadajuće Anekse, kao i čl. 282. ZOO-a, zaključuje da nije utvrđeno da bi postojao bilo kakav nesporazum prilikom sklapanja spornog Aneksa na koje tužitelj upire, pa ni onaj o sastojcima Aneksa na koje se poziva tužitelj. Ujedno napominje da prednje navedeni dokazi nisu podobni za utvrđenje prednje navedenih činjenica, slijedom čega da nema osnove za utvrđenje da predmetni Aneks nije nastao, te pozivajući se i na čl. 325. ZOO-a, odlučuje kao u točki I. izreke presude.

8.2.Rukovodeći se prethodno navedenim, treba naglasiti da nije ovom sudu za sada prihvatljivo stajalište prvostupanjskog suda da dokazi koje je tužitelj predložio ne upućuju na postojanje nesporazuma.

Ponajprije valja reći da sadržaj ranije navedene dokumentacije ni prema prosudbi ovog suda, u ovoj fazi postupka ne bi ukazivala na postojanje nesporazuma između ugovornih strana prilikom sklapanja spornog Aneksa.

Međutim, kraj nedvojbene činjenice da je tužitelj u tužbi predložio između ostalog dokaz i saslušanjem stranaka i na okolnost postojanja nesporazuma između njega i tuženika kao druge ugovorne strane, kod kojeg je dokaznog prijedloga ostao i prilikom zaključenja prethodnog postupka, kao i zaključenja glavne rasprave, a koje dokaze evidentno sud prvog stupnja nije proveo, te iz obrazloženja pobijane presude (str.41. presude), što više proizlazi da sud uopće nije uočio da je konkretno tužitelj predložio dokaz saslušanjem stranaka.

U takvoj pravnoj situaciji, proizlazi da prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa nije utvrdio sve pravno relevantne činjenice, odnosno nije razjasnio sve okolnosti o kojima ovisi osnovanost ponajprije tužbenog zahtjeva na utvrđenje, a podredno i zahtjeva za isplatu, što je sve imalo za posljedicu pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, zbog čega se za sada nije mogla ispitati ni pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja sadržan u točki I. izreke prvostupanjske presude.

10.1.U odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 11.547,99 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamata, skreće se pažnja prvostupanjskom sudu da iz historijata tužbe, proizlazi da predmetni iznos tužitelj potražuje smatrajući da su ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula (čl. 6. i 8. Ugovora), te da se u svezi toga poziva na presude donesene u sporu za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača.

10.2.Nadalje, odlučujući o zahtjevu tužitelja za isplatu, sud prvog stupnja smatra da Aneks obvezuje ugovorne stranke; da su istim izmijenjene odredbe Ugovora o kreditu, kako u pogledu valute, tako i u pogledu kamata, te da je to od utjecaja je na pravo tužitelja da potražuje razliku na koju se poziva u tužbi, na način da je sklapanjem aneksa prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj zahtijeva u ovom postupku, a koji su preplaćeni do sklapanja aneksa.

Također stav je suda da se vezano za pitanje valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZKP-a/15 izjasnio Vrhovni sud RH u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 04. ožujka 2020. Uvažavajući razloge zbog kojih je Vrhovni sud RH, donio navedenu odluku, ocjena je prvostupanjskog suda da se to pravno shvaćanje odnosi i na konkretan tužbeni zahtjev tužitelja u ovoj pravnoj stvari, te nastav no tome smatra da su se sklopljenim Aneksom ugovorne stranke suglasile o načinu izračunavanja ugovorne odredbe u skladu s čl. 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a).

Isto tako, sud drži da su time riješeni svi međusobni odnosi tužitelja i tuženika koji proističu iz uplaćenog iznosa ( koji je uplaćen do sklapanja aneksa) na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tuženika i tečajnih razlika, a sa kojih osnova tužitelj i potražuje predmetni iznos, a to sve temeljem čl. 19.c i 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 112/2012 i dr., dalje: ZPK), obzirom da je na dan 30. rujna 2015. predmet konverzije preračunat na način da je sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih mora biti razumljivo na koji način je utvrđen iznos preostalih neotplaćenih glavnica u eurima i kunama sa valutnom klauzulom u eurima u slučaju prihvata konverzije.

10.3.Obzirom na prednje, uvažava sadržaj čl. 19.c. st.1. ZPK-a, kao i činjenicu da je tužitelj prihvatio izračun konverzije, iako na to ničim nije bila obvezan, niti prinuđen, sud prvog stupnja zaključuje da su stranke sklapanjem aneksa izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu tako da ta odredba nije i ne može biti ništetna, te posljedično tome utvrđuje i tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim, te odlučuje kao u točki II. izreke. Odluke o trošku temelji na čl. 154. st.1.

11.1.Sagledavajući prethodno izneseno, ne može se za sada prihvatiti kao pravilno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da tužitelj zbog sklapanja spornog Aneksa nema pravo na bilo kakvu isplatu, jer da su stranke sklapanjem istog razriješile sve svoje međusobne odnose.

No, protivno takvom izraženom stavu prvostupanjskog suda, prosudba je ovog suda da činjenica da je u konkretnoj pravnoj situaciji sklopljen ranije spomenuti Aneks Ugovora o kreditu, nije od utjecaja na pravo tužitelja da potražuje predmetnu razliku.

Ovo prvenstveno iz razloga, jer je iz svega do sada iznijetog, razvidno da je predmetni Aneks, a nastavno tome i konverzija kredita iz CHF u EUR izvršen temeljem ZID ZPK-a, pri čemu je ovaj sud imao u vidu činjenicu da se radi o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu, te eventualno kasnije sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c točka 6. ZID ZPK-a na način kako to nalaže zakon.

11.2.Pored toga, uvjerenje je ovog suda da se niti odredbama ZID ZPK-a, a niti aneksima izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje ni na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja sa korisnicima kredita same, tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutom u CHF. Glavni motiv i ratio legis navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Iako se Aneksima ugovora o kreditima uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, ali se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period. Osim toga, konverzija se prema ocjeni ovog suda odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz osnovnog Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora te je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u predmetnoj pravnoj stvari valjalo primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a. Slijedom izloženog, ovaj sud je uvjerenja da sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu nije prestala obveza tuženikova izvanugovorna odgovornost na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno time što je do sklapanja spomenutog Aneksa došlo zbog stupanja na snagu ZIDZPK-a, ne znači da je tužitelj u potpunosti obeštećen po osnovi kamatne stope.

11.3.Ne manje je ovdje bitno i to da sud prvog stupnja, u obrazloženju svoje odluke, uopće nije ulazio u analizu spornih odredaba Ugovora o kreditu, na čiju je ništetnost tužitelj upirao u historijatu tužbe i kasnije tijekom postupka, a što je u konkretnom slučaju predstavljalo prethodno pitanje glede osnovanosti zahtjeva za isplatu, već se umjesto toga sud bavio analizom i svrhom ranije spomenutih odredaba ZID ZPK-a.

11.4.U kontekstu prethodno navedenih razloga, ovaj sud je uvjerenja da je zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda i u odnosu na ovaj drugi tužbeni zahtjev tužitelja, činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, budući da nije razjašnjeno da li su bile ispunjene pretpostavke za ništetnost spornih ugovornih odredaba, a kroz pravna shvaćanja zauzeta u sporu za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača, te posljedično tome pretpostavka za udovoljenje zahtjevu za isplatu, kao eventualnu posljedicu ništetnosti tih odredaba. Nastavno tome, ni u ovom dijelu se nije mogla ispitati ni pravilnost primjene materijalnog prava.

12.Obzirom na do sada izloženo, valjalo je ukinuti i odluku o trošku sadržanu u točki II. izreke.

13.Shodno rečenom, sud prvog stupnja će u nastavku postupka, uvažavajući primjedbe ovog suda, a sukladno dispozicijama parničnih stranaka, upotpuniti činjenično stanje u odnosu na oba tužbena zahtjeva tužitelja, u kontekstu ranije navedenog, nakon čega će o istima donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku.

14.Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je uvažiti žalbu tužitelja, ukinuti prvostupanjsku presudu u točki I. izreke i odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke, primjenom čl. 370. ZPP-a, dok je primjenom čl. 166. st.3. ZPP-a, valjalo odlučiti kao u točki II. izreke rješenja.

15.Presuda suda prvog stupnja u odlukama o trošku sadržanim u točki III. Izreke u odbijajućem dijelu, te u točki IV. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 13. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković