Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1572/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Svjetlane Pražić i Dubravke Brljačić Butković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽP iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija br. 6., OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Mariji Vujasin, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9984/2019 od 23. srpnja 2025., u sjednici vijeća 13. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Addiko bank d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 9984/2019 od 23. srpnja 2025., u točkama I., II. i III. izreke, kao i u odlukama o parničnom trošku sadržanim u točkama V. i VI. izreke.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, utvrđeno je da je ništetan čl. 5. Ugovora o kreditu br. 016-1651/2005 od 9. kolovoza 2005., u čl. 5. u dijelu u kojem su ugovoreni troškovi obrade kredita, te u čl. 6. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 195,31 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 173,30 eur s zakonskim zateznim kamatama na način pobliže naveden u toj točki izreke, točkom IV. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznose pobliže navedene u toj točki i za razdoblje navedeno u toj točki izreke, točkom V. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 413,37 eur u roku od 15 dana, te je točkom VI. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

2.Prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke, te u odlukama o parničnom trošku sadržanim u točkama V. i VI. izreke pobija tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika nije osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t.11. ZPP-a, jer pobijane odluke nemaju nedostatak zbog kojih se nisu mogle ispitati.

6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točkama I., II. i III. izreke presude.

7.Naime, iz stanja u spisu u bitnome proizlazi:

-da su pravni prednik tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. i tužitelj sklopili uvodno spomenuti Ugovor, da je čl. 5. Ugovora ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita u visini od 2,00% jednokratno, da je čl. 6. ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama, te da korisnik kredita to prihvaća,

-da je tužitelj platio naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 195,31 eur 19. kolovoza 2005.,

-da iz iskaza tužitelja proizlazi pored ostalog da nije imao mogućnost pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, pa tako ni o ulaznoj naknadi, već da je bilo po sistemu uzmi ili ostavi, da mu nitko nije dao nikakvo objašnjenje o čemu ovisi promjena kamatne stope.

-da je financijskim vještačenjem utvrđeno da razlika na ime promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu iznosi 173,30 eur.

8.1.Polazeći od ovakvih utvrđenja, prvostupanjski sud u odnosu na zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, utvrđuje da je sporni Ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba, da se radilo o nenamjenskom kreditu radi rješavanja privatne financijske situacije, da nije u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora imao nikakav obrt u vlasništvu, niti je bio član trgovačkog društva. Shodno tome, sud je stava da je imao status potrošača. Nadalje uvažava čl. 74., 96., 102. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP-a/07), te pažljivo analizirajući sadržaj sporne ugovorne odredbe zaključuje da istom nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se kamatna stopa može mijenjati, slijedom čega da ista nije bila ni određena, a ni odrediva u trenutku sklapanja Ugovora.

Cijeni također sadržaj čl. 3. st.1. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), na koju se tuženik također osvrće u žalbi, te u svezi toga smatra da sporna odredba promjenu kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, što da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Slijedom toga, zaključuje da je primjenom takve ugovorne odredbe pravni prednik tuženika postupio protivno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), te da je i tako jednostrano određena ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja sadržanoj u čl. 4. ZOO-a. Pored toga, prvostupanjski sud provodi i test nepoštenosti, temeljem kojeg utvrđuje da se radi o Ugovoru sklopljenom između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008., da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke, da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da ta odredba sadržajno nije bila jasna ni razumljiva, što da je imalo za posljedicu ništetnost iste.

9.1.U odnosu na zahtjev tužitelja za ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva za kredit, sud prvog stupnja prihvaćajući iskaz tužitelja, utvrđuje da se ni o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

Uvažava sadržaj čl. 59., 81., 83., 84., 85. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003, dalje: ZZP-a/03), te nastavno tome smatra da je predmetna odredba transparentna, budući je omogućila tužitelju da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ocijeni visinu te naknade, no da to ujedno ne znači i da je ista poštena. U svezi toga, stajalište je prvostupanjskog suda da u smislu čl. 84. ZZP-a/03 nadzor nepoštenosti ne može biti ograničen samo na pojmove kao što su „predmet ugovora“ i „cijena“, a da se doseg tih pojmova ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“, slijedom čega da se predmetna naknada ne može smatrati bitnom činidbom Ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Kako se po ocjeni prvostupanjskog suda navodna nepoštenost odredbe o naknadi za obradu kredita ne tiče odnosa između naknade za obradu kredita, te zauzvrat pruženih usluga, isti drži da ta odredba nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

9.2.Vezano za načelo savjesnosti i poštenja, sud prvog stupnja, smatra da obzirom na činjenicu da je za iznos sporne naknade, odobreni kredit tužitelju umanjen, mišljenja je da se ne može nikako zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu ugovornu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

Što se tiče moguće neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, prvostupanjski sud smatra da ista može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen tužitelj kao potrošač i to u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Ujedno vodi računa o čl. 295., te čl. 1021. do 1024. ZOO-a, kao i o ranije spomenutom čl. 59. ZZP-a/03, te utvrđuje da ovdje nije riječ o samorazumljivim troškovima, te da je očito da je tuženik na tužitelja prenio spornom ugovornom odredbom obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima.

U svezi toga, poziva se sud i na Direktivu 93/13 EEZ, te ističe da je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu Ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz istog proizlaze, što uključuje i spornu kojom je ugovorena predmetna naknada, a o kojoj tužitelj nije bio u poziciji da pojedinačno pregovara, zbog čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, na štetu tužitelja kao potrošača.

9.3.Sud prvog stupnja čini nespornim da je pravni prednik tuženika prilikom obrade i odobravanja kredita imao određene troškove koji se „pokrivaju“ tom naknadom, no da sama činjenica da je taj trošak određen u postotku, što znači da je korisnicima kojima je odobren veći kredit i ta naknada bila veća, a da to govori u prilog tome da ovom naknadom nisu bili „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

Stoga, unatoč činjenici da se radi o transparentnoj odredbi, prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelj ipak nije bio informiran na što se konkretno odnosi predmetni trošak i da o tome nije mogao pregovarati, zbog čega da je čl.5. Ugovora u tom dijelu ništetan.

10.Zbog svega prethodno rečenog, odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude.

11.1.U kontekstu prethodno izloženog najprije treba istaknuti da nije u pravu tuženik kada pobija pravilnost primjene materijalnog prava od strane suda prvog stupnja u odnosu na odluku o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorne promjenjiva kamatna stopa upirući na čl. 59. i 74. ZZP-a/03, te na čl. 172., 172., 175. Zakona o bankama i čl. 308. st.3. Zakona o kreditnim institucijama, jer da je bio u obvezi postupiti po navedenim odredbama koje su predviđale ugovaranje promjenjive kamatne stope.

Ovo iz razloga jer je prema uvjerenju ovog suda, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope bilo sporno to što se visina te stope mijenjala isključivo odlukom samo jedne ugovorne strane – pravnog prednika tuženika odnosno tuženika, a da istodobno o tome pravni prednik tuženika dakle ni prije, kao ni u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora s tužiteljem o tome pojedinačno pregovarao, nije ga upoznao sa svim parametrima o kojima ovisi odluka tuženika kao kreditora da li će i kada promijeniti visinu kamatne stope.

11.2.U odnosu na Metodologiju na koju se tuženik također poziva u žalbi, a kojom su po ocjeni istog jasno navedena sva objašnjenja svih parametara, informacije o načinu provjere vrijednosti svakog parametra o kojem ovisi odluka o kamatnoj stopi, ističe se da preslika Metodologije promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. je stupila na snagu 1. siječnja 2011., sa time da nema podataka do kada je ista vrijedila.

Neovisno o tome, treba reći i to da iako ista sadrži definicije pojmova kao što su: EURIBOR, LIBOR, ZIBOR, CDS,FM, da istodobno ovdje nema kriterija temeljem kojih se može izračunati pod kojim se uvjetima, po kojim parametrima mijenjaju navedene referentne kamatne stope, već se u ovoj Metodologiji, za svaki od navedenih termina dalje upućuje na pojedine web. stranice radi daljnjih pojašnjenja.

11.3.Rukovodeći se prethodno navedenim, nameće se zaključak da su razlozi temeljem kojih je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju zaključio da su ispunjene pretpostavke za ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i to isključivom odlukom pravnog prednika tuženika odnosno tuženika, pravilni i u potpunosti argumentirani.

12.1.Isto tako se ne mogu prihvatiti kao pravno osnovani žalbeni navodi tuženika kojima upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava i vezano za ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita.

12.2.Ponajprije valja naglasiti da ovaj sud u cijelosti drži pravilnim sve argumente na kojima se temelji utvrđenje suda prvog stupnja o ništetnosti sporne ugovorne odredbe.

Napose, odlučnim drži ovaj sud stajalište prvostupanjskog suda da se iz čl.5. Ugovora o kreditu ne vidi konkretno i nedvosmisleno o kakvim se troškovima radi, odnosno na koje se točno troškove ugovorena naknada odnosi tj. koji se troškovi pod pojmom „obrada kredita“ podrazumijevaju. Što više iz rezultata dokaznog postupka, proizlazi da prethodno spomenuto nije tužitelju ni usmeno pojašnjeno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu.

U tom kontekstu, činjenica da je tužitelj u konačnici ipak pristao i na tu odredbu, nije od presudnog značaja, odnosno ni na koji način to ne eskulpira odgovornost tuženika, budući iz iskaza tužitelja nepobitno proizlazi da isti nije imao o mogućnost o toj odredbi pregovarati, odnosno izmijeniti Ugovora o kreditu u tom dijelu, već je jedino mogao sklopiti Ugovor i s tome odredbom ili odustati od sklapanja istog.

12.3.Pored toga, prema uvjerenju ovog suda, sam koncept jasne i razumljive odredbe ne počiva na samoj gramatičkoj razumljivosti, već na obvezi banke da potrošaču pojasni ekonomske razloge koji se nalaze u pozadini primjene sporne odredbe, kako bi potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredaba proizlaze.

Sve prednje navedeno, je svakako u širem smislu povezano s načelom transparentnosti, na koje se poziva i sam tuženik, a koje protivno shvaćanju tuženika, stavlja pred istog kao pružatelja usluge zahtjev da potrošaču pruži informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz ugovaranja za njega mogu proizaći (u tom smislu presuda Suda EU C 186/2016, C 26/2013 i dr.).

13.Polazeći od ranijih utvrđenja temeljem kojih sud utvrđuje da su sporne ugovorne odredbe ništetne, nadalje smatra da je sukladno čl. 323. ZOO-a, tuženik u obvezi vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi tih ništetnih odredbi.

O visini razlike nastale zbog promjenjive kamatne stope, kao i naknade za obradu kredita, odlučeno je temeljem vještačenja provedenog po vještaku financijske struke. O pravu tužitelja na zakonske zatezne kamate sud odlučuje primjenom čl. 1115. ZOO-a, budući je po ocjeni suda prvog stupnja, pravni prednik tuženika već u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio nepošten, jer je kao osoba koja sklapa takav Ugovor u sklopu svoje djelatnosti morao znati da su sporne odredbe protivne prisilnim propisima, a time ništetne, zbog čega da treba platiti tužitelju zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa, u granicama tužbenog zahtjeva, nastavno čemu odlučuje kao u točkama II., III. i IV. izreke.

14.1.Obzriom na prednje, nije u pravu tuženik ni kada smatra da se u konkretnom slučaju nije mogao prihvatiti dokaz financijskim vještačenjem na okolnost visine razlike zbog promjenjive kamatne stope, koji da je nezakonito i nepravilno proveden, jer je odbio uzeti u obzir prigovore tuženika vezano za način utvrđivanja visine te razlike, kao i manje plaćene iznose.

Naime, suprotno stavu tuženika, pravilno je prema uvjerenju postupio sud prvog stupnja kada nije prihvatio prijedlog tuženika da provođenje dopunskog vještačenja, a nastavno tome i da bi izračun utužene razlike bio pogrešno sačinjen prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

To stoga što prema prosudbi ovog suda u situacijama u kojima je izostao mehanizam promjenjive kamatne stope od početno ugovorene, zbog čega je na ugovorni odnos valjalo primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu kod izračuna.

14.2.Što se tiče zahtjeva tuženika za umanjenje dosuđene razlike za manje plaćene iznose, ponajprije valja istome skrenuti pažnju na to da je iz podneska istog od 23. prosinca 2024. razvidno između ostalog da je tuženik izrazio stav da prilikom izračuna visine svakako treba uzeti u obzir i te manje plaćene iznose, bez posebnog isticanja procesnopravnih instituta.

No, takvo razmišljanje ovome sudu nije prihvatljivo, ponajprije zbog toga što predmet tužbenog zahtjeva tužitelja uopće nije preplata zbog ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula. To prema prosudbi ovog suda, ima u konkretnom slučaju za posljedicu da tuženik u ovoj parnici i da je htio nije mogao istaknuti svoju tražbinu prema tuženiku ni u vidu prigovora radi prebijanja ili materijalnog pravnog prigovora prijeboja s manje plaćenog kao posljedice ništetnosti takve ugovorne odredbe, jer nema dakle tražbine tužitelja s tog osnova. Podredno, se ukazuje tuženiku, da je kojim slučajem, predmet spora bila i preplata zbog nišetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, da se ni tada ne bi moglo umanjiti tražbinu tužitelja, budući da je za to ipak trebalo da tuženik na nesumnjiv način ne istakne bilo procesno pravni, bilo materijalno pravni prigovor ili protutužbu, a što tuženik nedvojbeno nije učinio tijekom trajanja prvostupanjskog postupka.

15.Osim toga, protivno tvrdnjama tuženika, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da tuženikov prigovor zastare potraživanja nije osnovan, pozivajući se pri tome na Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donesen na sjednici od 30. siječnja 2020. koje glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

Primijenjeno na konkretan slučaj, to znači da kako je tek u ovoj parnici odnosno pobijanom presudom utvrđena ništetnost dijela čl.5. i dijela čl.6. Ugovora o kreditu, a da je točkama II. i III. izreke tužitelj zatražio isplatu predmetnih iznos kao posljedica ništetnosti dijela čl. 5. i 6. Ugovora, nameće se zaključak da ni u kom slučaju ne mogu biti novčane tražbine tužitelja obzirom na petogodišnji opći zastarni rok.

16.Konačno neutemeljenim smatra ovaj sud vrlo opširne žalbene navode tuženika o pogrešnom stavu suda prvog stupnja glede tijeka zakonskih zateznih kamatama na dosuđene glavnice, pozivom na čl. 1115. ZOO-a.

Ovo iz razloga, jer je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača, budući je u spornom Ugovoru koristio nepoštene ugovorne odredbe, kojima su ugovorene ranije spomenute naknade o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega su iste nepoštene, a nastavno tome i ništetne, te je to rezultiralo time da je tuženik taj koji je odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe, te nametanje istih tužiteljici, bez mogućnosti pregovaranja o njihovu sadržaju. Shodno tome je tuženik bio nepošteni stjecatelj, pa je kao takav sukladno čl. 1115. ZOO-a, obvezan platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

16.1.U odnosu na odluku o trošku sadržanu u točki V. izreke, kojom je dosuđen tužitelju određeni parnični trošak, osnovano tuženik ukazuje da se prvostupanjski sud pri tome pogrešno pozvao na čl. 154. st.1. ZPP-a.

Naime, iz stanja u spisu proizlazi između ostalog da je tužitelj na ročištu od 20. svibnja 2024. osim što je ustrajao kod deklaratornog tužbenog zahtjeva, zatražio isplatu ukupnog iznos od 702,54 eur s zateznim kamatama, te na ročištu od 8. srpnja 2025. djelomično povukao zahtjev za isplatu, na način da je zatražio isplatu ukupnog iznosa od 368,61 eur s zateznim kamatama, a kojem se djelomičnom povlačenju tuženik nije usprotivio.

Budući da se kod izračuna visine troškova postupka, treba uzeti visinu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, što znači da kako je tužitelj u konačnici pobijanom presudom odbijen samo sa manjim dijelom tužbenog zahtjeva vezano za tijek zakonskih zateznih kamata na iznose dosuđene točkom III. izreke, to se ni po stavu ovog suda, odluka o trošku ne može temeljiti na čl. 154. st.1. ZPP-a, već na čl. 154. st.5. ZPP-a, budući da tužitelj nije uspio samo s razmjerno neznatnim dijelom. Kako je međutim i primjenom mjerodavne odredbe ZPP-a o troškovima parničnog postupka tužitelja trebalo odlučiti na isti način, to prednje opisano postupanje prvostupanjskog suda u konačnici ipak nije bilo od utjecaja na pravilnost ove odluke.

16.2.Međutim, neutemeljeno tuženik pobija dio odluke o trošku u odnosu na dosuđeni trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eur, ističući da je tužitelj kao potrošač oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u smislu čl. 11. st.1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/2018, dalje ZSP-a/18). No, protivno tome, skreće se pažnja tuženiku na to da su prema čl. 11. st.1. t.20. ZSP-a/18, od plaćanja sudskih pristojbi bili oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici, a da su izmijenjenim čl. 11. st.1. t.20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/2023, dalje ZID ZSP-a), od oslobađanja sudskih pristojbi oslobođeni osim potrošača kao stečajnih dužnika i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne presude za zaštitu kolektivnih interesa.

Polazeći od toga, da u konkretnoj pravnoj situaciji, prvostupanjski sud nije odlučivao o osnovanosti tužbenih zahtjeva tužitelja temeljem presuda donijetih i sporu za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača, jer je i sa Ugovor o kreditu bio u valuti EUR, a ne CHF, to ovaj sud drži da tužitelj temeljem samog Zakona, ne ulazi u kategoriju osoba oslobođenih od plaćanja sudskih pristojbi, što dalje upućuje na zaključak da je pravilno postupio sud prvog stupnja kada je tužitelju dosudio trošak pristojbe na presudu.

16.3.Slijedom prethodno navedenih razloga, ovaj sud drži odluku o trošku sadržanu u točki V. izreke ipak pravilnom, a posljedično tome i odluku sadržanu u točki VI. izreke.

17.Zbog svih prethodno iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi presudu suda prvog stupnja u točkama I., II. i III. izreke, kao i odluke o trošku sadržane u točkama V. i VI. izreke, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

18.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

19.Presuda suda prvog stupnja u točki III. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 13. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković