REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-2044/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Sanji Grgurić Hojski, u parničnom predmetu tužitelja VZ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 16. veljače 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika ĐZ, odvjetničke vježbenice, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje u tekstu: ZPP), 10. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnom odredba ugovora o kreditu broj 138-50-3216336 sklopljenog 3. siječnja 2006. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužiteljevog prednika KZ kao korisnika kredita, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, odnosno točka 7. ugovora, u dijelu u kojem se prednik tužitelja obvezao otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 isplatiti tužitelju VZ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] iznos od 376,73 eura na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF prilikom uplate 30. studenoga 2010. i zatvaranja kredita 10. prosinca 2010. sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 14,55 eura od 30. studenoga 2010. do isplate,

- 362,18 eura od 10. prosinca 2010. do isplate, s time da se kamata do 31. srpnja 2015. određuje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 naknaditi tužitelju VZ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] trošak ovog postupka u iznosu od 1.052,50 eura sa zateznim kamatama tekućim od 10. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj VZ (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi u bitnome navodi da je njegova teta KZ u svojstvu korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom 3. siječnja 2006. sklopila ugovor o kreditu broj 138-50-3216336 za kupnju osobnog automobila u privatne svrhe. Ugovorom je određen iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 8.641,95 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Određeno je i da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Teta tužitelja je preminula **.**.2010., a tužitelj je oporučno naslijedio predmetni automobil uz oporučni nalog plaćanja rate kredita po predmetnom ugovoru. Dana 10. prosinca 2010. u cijelosti je zatvorio predmetni kredit. Navodi da je tuženik u predmetnom ugovoru nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Poziva se na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Navodi da je radi porasta tečaja švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu prilikom zatvaranja kredita preplatio iznos od ukupno 398,17 eura (3.000,00 kn) uvećano za zatezne kamate od dana podmirenja CHF kredita. Ističe kako ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredbi predmetnog kredita koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF kao osoba koja je uplatom iznosa od 17.733,08 kn u cijelosti zatvorila tetin kredit. Stoga predlaže donijeti presudu kojom će se utvrditi ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog 3. siječnja 2006. i to točke 1. ugovora kojom je iznos kredita određen u kunskoj protuvrijednosti 8.641,95 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita te točka 7. ugovora u dijelu kojim se prednik tužitelja obvezao otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća te traži isplatu iznosa od 398,17 eura sa zateznim kamatama tekućim od 10. prosinca 2010. do isplate uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. (dalje u tekstu: tuženik) u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije u odnosu na anuitete koje je platio prednik tužitelja jer tu tražbinu tužitelj nije naslijedio. Prigovora postavljenoj vrijednosti predmeta spora te predlaže istu odrediti u iznosu od 398,17 eura prema vrijednosti zahtjeva za isplatu. Osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Smatra da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna. Ističe da je o svim okolnostima i rizicima obavijestio korisnika kredita pri sklapanju ugovora te da je isti odabrao valutnu klauzulu CHF iako je mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR te je time i preuzeo rizik moguće promjene tečaja. Navodi da je predmetni ugovor otplaćen u cijelosti, a da su povrede na koje ukazuje tužitelj eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se ništetnost ne može isticati. Prigovara visini tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Osporava i zahtjev za isplatu zateznih kamata jer se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem. Predlaže odbiti tužbene zahtjeve te traži naknadu troška.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 7. travnja 2024. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da je predložio donijeti presudu kojom će se utvrditi ništetnim odredba predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog 3. siječnja 2006. i to točke 7. ugovora u dijelu u kojem se prednik tužitelja obvezao otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća te naložiti tuženiku isplatiti mu na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF prilikom uplate 30. studenoga 2010. i zatvaranja kredita 10. prosinca 2010. ukupan iznos od 376,73 eura sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća do isplate na iznos od 14,55 eura od 30. studenoga 2010. i na iznos od 362,18 eura od 10. prosinca 2010. do isplate uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao: ugovor o kreditu (list 7-10 spisa), otplatni plan 8list 11-14 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 15-18 spisa), rješenje o nasljeđivanju iza pok. KZ poslovni broj O-981/10, UPP/OS-173/10 od 16. studenoga 2010. 8list 19-22 spisa), promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 01.01.2006. do 31.03.2006. u suradnji s ovlaštenim podravnateljima (list 34-36 spisa), provedeno je financijsko vještačenja po DARFIN d.o.o. te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka (list 53-58 spisa) i saslušan je tužitelj (list 86-87 spisa). Odbijen je prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka NZ, javnog bilježnika jer se njegovim saslušanjem ne bi utvrdile činjenice bitne za donošenje odluke u ovom predmetu. Naime, javni bilježnik nije mogao prilikom solemnizacije obavijestiti korisnik kredita o rizika ugovaranja valutne klauzule u CHF jer nije imao takve zakonske ovlasti, a sam ugovor koji mu je podnesen na solemnizaciju o tome ništa nije sadržavao (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odlukama broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021., U-III- 3540/2021 od 30. lipnja 2022. i dr.).

5. Sud je donio odluku temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP – a te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim točke 7. ugovora u dijelu u kojem se prednik tužitelja obvezao otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća te naložiti tuženiku isplatiti mu na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF prilikom uplate 30. studenoga 2010. i zatvaranja kredita 10. prosinca 2010. ukupan iznos od 376,73 eura sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća do isplate na iznos od 14,55 eura od 30. studenoga 2010. i na iznos od 362,18 eura od 10. prosinca 2010. do isplate.

7. Tužitelj zahtjev temelji na ništetnoj valutnoj klauzuli pa zahtijeva od tuženika isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe ugovora, sa zateznim kamatama od stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa do dana plaćanja, sve sukladno čl. 323. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 i 155/2023, dalje u tekstu: ZOO). Pritom tužitelja potražuje isplatu stečenog bez osnove samo u odnosu na ono što je on, kao oporučni nasljednik nakon smrti korisnice kredita KZ, preplatio tuženiku, a isto se odnosi na preplatu nastalu plaćanjem rate 30. studenoga 2010. te preplatom prilikom prijevremenog zatvaranja kredita 10. prosinca 2010.

8. Tuženik neosnovano prigovara aktivnoj legitimaciji tužitelja. Naime, iz rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika NZ poslovni broj O-981/10, UPP/OS-173/10 od 16. studenoga 2010. razvidno je da je korisnica kredita KZ preminula **.**.2010. te je tužitelj temeljem oporuke proglašen njezinim nasljednikom u odnosu na osobni automobil marke Renault, tip Twingo, model 1.2. uz opterećenje oporučnim nalogom plaćanja rate kredita po ugovoru o kreditu sklopljenom između Raiffeisenbank Austria d.d., Podružnica Zadar kao kreditora i ostaviteljice, kao korisnika kredita, solemniziranog 9. siječnja 2006. pod brojem OU-08/06, a u protivnom nalog će se smatrati raskidnim uvjetom.

8.1. S obzirom na to da je korisnica kredita KZ preminula **.**.2010., ista nije mogla vršiti uplate nakon svoje smrti i to one uplate u odnosu na koje tužitelj u ovom postupku traži isplatu zbog preplaćenog iznosa uslijed ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Tužitelj tužbom upravo potražuje isplatu takve preplate u odnosu na uplatu izvršenu 30. studenoga 2010. i prilikom prijevremene otplate (zatvaranja) kredita 10. prosinca 2010. Te su uplate vidljive iz prijepisa knjigovodstvene kartice priložene uz tužbu. Kako je tužitelj oporučni nasljednik korisnice kredita u odnosu na automobil za čiju je kupnju pokojna KZ podigla kredit kod tuženika, to je jedino on imao interesa podmiriti utuženu ratu te prijevremeno otplatiti kredit 10. prosinca 2010. te stoga sud prihvaća njegov iskaz da je kod tuženika preuzeo otplatu predmetnog ugovora te nastavio isplaćivati rate i u konačnici prijevremeno otplatio ostatak iznosa. Iz toga razloga, tuženikovo paušalno osporavanje aktivne legitimacije tužitelja u odnosu na utužene iznose nije prihvaćeno jer tuženik ničim nije dokazao da bi netko drugi, a ne tužitelj vršio uplate po predmetnom ugovoru te ga i prijevremeno otplatio nakon smrti pokojne KZ.

9. Među strankama nije sporno da je pok. KZ, kao korisnik kredita i tuženik sklopili ugovor o kreditu 3. siječnja 2006. broj 138-50-3216336 kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 8.641,95 CHF koji je isplaćen po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja te po kojem se obvezala kredit otplaćivati u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća obveze. Namjena kredita je bila za kupnju rabljenog automobila- Renault Twinga.

10. Sporna je valjanost ugovora o kreditu u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, primjenjivost pravomoćne presude iz kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, osnovanost i visina te je li potraživanje u zastari.

11.Ugovor o kreditu sklopljen je 3. siječnja 2006., a riječ je o standardiziranom ugovoru o kreditu tuženika. Za ocjenu valjanost sporne ugovorne odredbe, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03, koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., dalje u tekstu ZZP/03).

12. Prema čl. 3. ZZP 03 propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz predmetnog ugovora razvidno je da je pokojna KZ isti sklopila radi kupnje rabljenog osobnog automobila pa je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor. Naime, tuženik niti je tvrdio niti dokazao suprotno.

13. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je između ostalih, i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03) u razdoblju od 01.04.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82., 90., a od 07.08.2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. U smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 125/2007, 79/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013, dalje ZZP/14, koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

18. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

19. S obzirom na to da je predmetnim ugovorom o kreditu između pokojne KZ kao korisnika kredita i tuženika, koji je nesporno sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te da je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP vezan tim pravnim utvrđenjima u ovom postupku, suprotno mišljenju tuženika.

20. Pritom se napominje da su, prema stavu ovog suda, i pokojna KZ, kao i drugi potrošači, u ovom i drugim istovrsnim ugovorima o kreditu razumjeli opći rizik i značaj promjene tečaja uslijed primjene valutne klauzule, a kako je to formalno navedeno u svakom takvom ugovoru.

21. Ono što pokojna KZ nije razumjela, a što skriva pozadina takve odredbe jest specijalan (a ne opći) rizik porasta vrijednosti švicarskog franka, kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli. To je ono što tuženik pokojnoj KZ prilikom sklapanja ugovora nije objasnio niti ju je upozorio na takav rizik, a s druge strane je kao stručna financijska institucija raspolagao informacijama koje su mogle utjecati na odluku tužiteljice da ne odabere kredit s valutnom klauzulom u CHF ili da odustane od takvog prethodnog odabira.

22. Umjesto toga tuženik je nudio sklapanje ugovora s takvom valutnom klauzulom u CHF na jednak način kao i u drugim valutama bez ikakve ograde, dok je u slučajevima klijenata s manjom kreditnom sposobnošću isto nudio i kao jedinu opciju, iz čega je nadalje vidljivo da je tuženik bio svjestan da tuženik kod takve valutne klauzule ima puno manji rizik, dok s druge strane potrošač ima mnogo veći te su upravo zbog toga i bespredmetni navodi tuženika da zbog same činjenice da se radi o dvostranoj klauzuli predmetna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strane.

23. Sve navedeno što stoji u pozadini ugovaranja takve valutne klauzule čini spornu odredbu nerazumljivom, nejasnom i nepoštenom, a koju pozadinu tuženik niti u jednom ugovoru napismeno, a dakako niti u jednom slučaju niti usmeno, nije iznio potrošačima, pa tako niti pokojnoj KZ. Stoga je jasno da na navedeno nikako ne utječe puka formalnost da je svaki prosječan potrošač inače svjestan što znači valutna klauzula te da isto nije novina u hrvatskom pravnom i gospodarskom sustavu.

24. Pokojna KZ je od strane tuženika trebala biti obaviještena prilikom sklapanja ugovora da se njezina obveza zbog promjene tečaja CHF može drastično promijeniti (povećati) zbog specifičnog rizika CHF.

25. Navedeno je jedina poanta utvrđenja nerazumljivosti, nejasnoće i nepoštenosti, a posljedično i ništetnosti od strane sudova u kolektivnom sporu, a tuženik pokušava banalizirati i relativizirati navedeno pozivajući se na općenita shvaćanja o institutu valutne klauzule.

26. Isto tako, u odnosu na pojedinačno pregovaranje i nepoštenost ugovorne odredbe, za navedeno je potpuno nebitna činjenica je li tuženik pokojnoj KZ prije sklapanja ugovora o kreditu nudio kredit u valutnoj klauzuli vezanoj uz neku drugu valutu i je li se ista raspitivala o navedenom u istoj ili drugoj banci, već je bitno jedino to da tuženik, nakon što je pokojna KZ pristala na kredit uz valutnu klauzulu u CHF, prije samog ugovaranja nije istoj objasnio i približio sve posljedice i rizike koji su vezani baš uz navedenu valutu. Također, to što je pokojna KZ mogla eventualno birati između kredita u CHF i nekoj drugoj valuti ne ukazuje niti na to da su stranke pregovarale o spornoj odredbi.

27. Stoga je relevantno razdoblje za ocjenu nepoštenosti ugovornih odredbi trenutak od podnošenja zahtjeva za davanje kredita s valutnom klauzulom u CHF do trenutka potpisivanja ugovora i ništa prije ili poslije toga.

28. Netočna je tvrdnja tuženika da je pokojnu KZ upoznao s postojanjem specifičnog rizika rasta tečaja CHF, a koju dužnost su sudovi u kolektivnom sporu izričito apostrofirali. Naime nije sporno da su svi potrošači, pa tako i pokojna KZ u konkretnom slučaju, kao prosječna osoba, bili svjesni značenja općeg valutnog rizika (mogućnost promjene novčane obveze u domaćoj valuti zbog rasta tečaja), no pokojna KZ i ostali potrošači nisu u trenutku zaključenja svojih ugovora o kreditu bili svjesni specifičnog rizika koji je bio uvjetovan prirodom valute CHF i odnosom domaćeg monetarnog sustava spram nje (prevedeno – značajna mogućnost rasta tečaja zbog specifičnosti te valute u odnosu na primjerice valutu euro), a taj specifičan rizik je tuženik upravo prešutio tužiteljici.

29. Pri tome se ne dovodi u pitanje da je ugovaranje valutne klauzule općenito dopušteno, ali je utvrđeno da je u slučaju konkretnog (i ostalih) CHF ugovora o kreditu ugovaranje valutne klauzule bilo učinjeno nepošteno i nesavjesno, a samim time i ništetno.

30. Tužitelj u iskazu navodi da je njegova teta KZ kod tuženika sklopila ugovor o kreditu radi kupnje rabljenog automobila Renault, a kojeg je kupila kod ovlaštenog prodavatelja u Biogradu. Navodi da je to bilo 2006. godine, a da je teta umrla 2010.godine. On je upoznat s tim da je teta kupila taj auto putem navedenog prodavatelja te da je uzela kredit kod tuženika. Nije upoznat s time je li teti bilo omogućeno tada pregovaranje oko odredaba ugovora te je li joj bilo ponuđeno sklapanje ugovora vezano uz neku drugu valutu osim CHF. Navodi da je teta imala dijagnosticiran karcinom te je on otprilike 2008. – 2009. godine odveo njen auto u Zagreb. Naime, teta je predmetni auto njemu ostavila, te je i njega naslijedio poslije njene smrti na temelju rješenja o nasljeđivanju. Nakon toga je kod tuženika preuzeo otplatu predmetnog ugovora te nastavio isplaćivati rate, da bi u konačnici prijevremeno otplatio ostatak iznosa. Navodi da u banci kod tuženika nije mogao pregovarati te je uvidio da je puno veći iznos platio nego što je mislio da treba platiti.

31. Iskaz tužitelja cijenjen je istinitim te je isti prihvaćen jer je logičan i sukladan s dokumentacijom u spisu.

32. Po ocjeni ovoga suda, imajući u vidu recentnu sudsku praksu (VSRH, Rev- 2868/2018. od 12. veljače 2019.) tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora u ovome postupku, koji zahtjev je i postavio te ostvaruje i pravo na podnošenje kondemnatornog zahtjeva za restituciju u smislu odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a. Kako je utvrđeno da je ništetna odredba ugovora kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak odnosno točka 7. ugovora u dijelu u kojem se prednik tužitelja obvezao otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, to je usvojen zahtjev kao u izreci stavak I.

33. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz DARFIN d.o.o. Vještaku je dano u zadatak očitovati se o visini tužbenog zahtjeva, odnosno utvrditi koliko iznose razlike/ preplate (uključujući i tzv. negativne razlike) obveze u kunama koje su nastale radi promjene povećanja tečaja tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, za utuženo razdoblje, s time da se razlike/preplate iskažu odvojeno po mjesecima, kao i zbirno, s naznakom datuma plaćanja.

34. Vještak je u nalazu i mišljenju prikazao razlike između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos te je navedeno tabelarno prikazao (stranica 5 nalaza točka 1.) Ukupno je utvrdio da je više plaćen iznos od 464,71 eura. Zatim je prikazao razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos te je navedeno tabelarno prikazao (stranica 5 i 6 nalaza točka 2.) Ukupno je utvrdio da je manje plaćen iznos od 133,79 eura. Izvršio je i prijeboj manje plaćenih razlika s više plaćenim razlikama s osnove valutne klauzule, navedeno je i tabelarno prikazao (stranica 6 nalaza točka 3.) te je utvrdio da isto iznosi 330,92 eura. Također, iz nalaza i mišljenja razvidno da je da je tužitelj više platio anuitet s dospijećem 30. studenoga 2010. u iznosu od 14,55 eura te kod prijevremene otplate 10. prosinca 2010. iznos od 362,18 eura.

35. Nalaz i mišljenje vještaka, prihvaćen je u cijelosti jer je isti jasan, logičan i sukladan dostavljenoj dokumentaciji, cijeneći pritom da stranke na matematički izračun nisu imali primjedbi niti su tražile njegovo usmeno saslušanje (ročište 20. prosinca 2024. - list 86 spisa). Tuženik je jedino prigovarao metodi kojom je izvršen izračun jer je izračun napravljen kao da su stranke ugovorile kunski kredit, odnosno prigovarao je zadatku suda. Navedena primjedba tuženika nije osnovana jer je sud dao u zadatak vještaku očitovati se o visini tužbenog zahtjeva, a koju je tužitelj definirao kao razliku-preplatu obveze u kunama koje su nastale radi promjene povećanja tečaja tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, za utuženo razdoblje.

36. S obzirom na to da je do povećanja anuiteta došlo zbog odredbe koja je pravomoćno utvrđena ništetnom (valutna klauzula), to razliku u anuitetima upravo predstavlja onaj iznos s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu tuženika po njegovom tečaju važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu tuženika po njegovom srednjem tečaju važećem na dan plaćanja.

37. Prigovor zastare nije osnovan jer je nesporno da je tužitelj podnio tužbu u ovom predmetu 23. ožujka 2023. da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valuti postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

38. Odredbom članka 214. stavka 1-3. ZOO propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Člankom 215. stavkom 1. ZOO propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je člankom 241. ZOO propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

39. Nadalje, člankom 245. stavkom 1. ZOO propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a stavkom 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

40. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, slijedom čega je pravomoćnim okončanjem spora pred VTRH donošenjem presude broj: Pž- 6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova promjenjive kamate i ugovorena valute u odnosu na tuženika, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci VSRH broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.

41. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 19. travnja 2019., a zastara potraživanja prema tuženiku je s osnove ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli počela teći 14. lipnja 2018. godine kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018. i presudom VSRH broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., to je razvidno kako je tužba podnijeta unutar zakonskog roka od pet godina te potraživanja nije u zastari.

42. Temeljem svega ranije iznijetoga, sud je utvrdio obvezu tuženika na isplatu iznosa od 376,73 eura kako je odlučeno izrekom ove presude, a koji iznos se odnosi na preplatu tužitelja po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF prilikom uplate 30. studenoga 2010. i zatvaranja kredita 10. prosinca 2010.

43. Odredbom čl. 1114. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se tada mora platiti i zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, slijedom čega tužitelj ostvaruje pravo na isplatu zatezne kamate počev od dana plaćanja svakog utuženog anuiteta do isplate, kako to proizlazi iz stavka II. izreke po stopi sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, a sukladno nalazu i mišljenju vještaka (Tabela 1, stupac 2).

44. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP – a, sukladno vrijednosti predmeta spora zahtjeva za isplatu i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/2023, dalje u tekstu: OT). Naime, tužitelj je u tužbi vrijednost predmeta spora naznačio u visini od 1.459,95 eura, a kojoj vrijednosti je tuženik prigovorio u odgovoru na tužbu. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci Revr- 475/08-2 od 27. listopada 2008. izrazio pravno shvaćanje prema kojem se deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koja treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, već se u tom slučaju vrijednost predmeta spora računa samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu. Takva situacija je i u ovom predmetu pa to pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud te stoga vrijednost predmeta spora treba utvrditi samo prema vrijednosti novčanog dijela tužbenog zahtjeva tako da vrijednost predmeta spora u ovom predmetu iznosi 376,73 eura.

45. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT - 50 bodova), zastupanje na ročištima 14.12.2023., 20.12.2024. i 16.02.2026. (Tbr 9. toč. 1. OT - 50 bodova svako), sastav podnesaka od 03.09.2023. i 07.04.2024. (Tbr. 8. toč. 1. OT - 50 bodova svaki), zastupanje na ročištu za objavu (Tbr. 9. toč. 3. OT – 25 bodova), vrijednost boda 2,00 eura (Tbr. 54. OT), trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu od 162,50 eura, trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 240,00 eura, ukupno 1.052,50 eura, sukladno čl. 155. ZPP - a.

46. Nije priznat trošak sastava podneska od 28.11.2023. jer sastav istog nije bio potreban za vođenje ovog postupka sukladno čl. 155. st. 1. ZPP – a. Nije priznat zatraženi trošak pristojbe na tužbu jer u spisu nema dokaza da je tužitelj istu podmirio.

47. S obzirom da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud mu je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude, tj. od 10. travnja 2026. do isplate.

48. Zatezna kamata na parnični trošak dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO.

49. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 10. travnja 2026.

Sutkinja:

Sanja Grgurić Hojski

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA PROTIV PRESUDE:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.