REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-2268/2025-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu toga suda Srđanu Sessi, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d. o. o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d. d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 12. ožujka 2026, s danom objave 10. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj: 9012317666 sklopljenog dana 05.03.2007. godine između ŠT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita...“

II. Nalaže se tuženiku, Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., [adresa], OIB: 25132169807 plati iznos od 107,37 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom na taj iznos od dana 01.04.2007. godine do isplate po stopi koja je:

- do 31.12.2007. godine, određena Uredbom o visini stope zatezne kamate;

- od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine, određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

- od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine, određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30.12.2023. godine do isplate, određena uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku, Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., [adresa], OIB: 25132169807 naknadi parnični trošak u iznosu od 1.329,64 EUR-a, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 10. travnja 2026. do isplate, određenom uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 250,00 EUR-a.

O b r a z l o ž e nj e

1. Tužitelj u tužbi od 6. listopada 2025. ističe da je ŠT s tuženikom zaključio ugovor o kreditu od 5. ožujka 2007. U članku 11.3 Ugovora o kreditu je ugovoreno plaćanje administrativne naknade i 1,00% od iznosa kredita, koja se jednokratno naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je predmetnu naknadu naplatio korisniku kredita u iznosu od 107,37 EUR-a a koja je naplaćena u tom iznosu dana 1. travnja 2007. Tužitelj ističe da je ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor, unaprijed sročen i sastavljen od strane tuženika. Tužitelj ističe da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o spornoj odredbi članka 11.3 Ugovora tuženik ni na koji način nije pružio korisniku kredita mogućnost pregovaranja, niti mu je ista predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Štoviše, korisnik kredita prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj istog kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Korisnik kredita je kao fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač, a u odnosu na tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe Ugovora o kreditu. Sve navedeno dovelo je do pristanka korisnika kredita na odredbe ugovora koji je bio u cijelosti unaprijed sastavljen od strane tuženika. Tim isto, tuženik je izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Stoga tužitelj ističe da sukladno članku 96. stavku 1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, nadalje u tekstu: ZZP/07 ) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, je određeno da ugovorna odredba o kojoj se pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između korisnika kredita i tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita jest nepoštena ugovorna odredba te je ista, sukladno čl. 102. st. 1. ZZP/07 , ništetna. Tužitelj nadalje ističe da je ugovaranjem po njemu ništetne odredbe članka 11.3. Ugovora o kreditu tuženik stekao korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu i odobravanje kredita u iznosu od 107,37 EUR-a. Tužitelj ističe da je korisnik kredita temeljem Ugovora o ustupu tražbine prenio na tužitelja svoju tražbinu s naslova plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu a o čijem ustupu je tužitelj obavijestio tuženika. Zaključno tužitelj predlaže sudu da utvrdi ništetnim odredbu članka 11.3. Ugovora o kreditu, naloži tuženiku isplatu iznosa od 107,37 EUR-a sa zateznim kamatama te da tuženik tužitelju naknadi troškove ove parnice sa zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu od 6. studenog 2025. tuženik osporava osnovanost i spori visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik osporava aktivnu legitimaciju tužitelja jer smatra da tužitelj nije ovlašten podnijeti ovu tužbu jer nije potrošač. Tuženik ističe da su potrošačka prava strogo osobna prava koja su vezana za osobu potrošača. Tuženik nadalje ističe da u trenutku sklapanja ugovora nije bilo zakonske zapreke ugovoriti naknadu za obradu kredita. Tuženik se protivi viđenju tužitelja da je predmetna ugovorna odredba ništetna da te ista ne uzrokuje značajnu neravnotežu među strankama. Također tuženik ističe da je sporna odredba jasna i određena te da je naknada fiksno određena te je poznata tužitelju u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik ističe i prigovor zastare jer je predmetna naknada plaćena 2007. godine a tužba je podnesena tek 2025. Tuženik predlaže sudu tužbu i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti te da sud obveže tužitelja da naknadi troškove parničnog postupka tuženiku.

3. Na ročištu za glavnu raspravu od 12. ožujka 2026. parnične stranke su ostale kod iznesenih navoda te je sud temeljem članka 304. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23, dalje u tekstu ZPP-a) zaključio glavnu raspravu.

4. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako cjelokupno tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe članka 8. ZPP-a ovaj sud je uvjerenja da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Između stranaka nije sporno da je korisnik kredita uplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 107,37 EUR-a odnosno i visina tužbenog zahtjeva nije sporna.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se predmetni ugovor utvrdi ništetnim u dijelu članka 11.3. Ugovora o kreditu kao i zahtjev za isplatu iznosa od 107,37 EUR-a sa zateznim kamatama i troškovima predmetne parnice.

7. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u dokumentaciju u spisu i to: pregled uplata (list 7.-9. spisa), obavijest o ustupu (list 10. spisa), knjigovodstvena kartica (list 11.-21. spisa),ugovor o kreditu (list 23.-26. spisa), obavijest o preuzimanju tražbine (list 27. spisa), ugovor o cesiji(list 28. -32. spisa), otplatna tablica (list 33.-34. spisa), opći uvjeti poslovanja tuženika (list 49.-57. spisa) te je saslušao korisnika kredita ŠT po Trgovačkom sudu u Varaždinu (list 80.-81. spisa).

8. U odnosu na aktivnu legitimaciju valja istaknuti kako je odredbom članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO-a) propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

9. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

10. Potrošačka prava vezana uz status potrošača te da potrošaču daju posebna prava predviđena Zakonom o zaštiti potrošača i drugim propisima. Međutim, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Pri tome prijenos tražbine nema utjecaja na identitet tražbine i primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, pa tako i u odnosu na tužitelja kao primatelja tražbine djeluje pravomoćnost presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača ( Pž-5375/2020, Pž-4749/2020).

11. U odnosu na tvrdnje tuženika kako tražbina u Ugovoru o ustupu nije dovoljno određena i nepostojeća valja istaknuti da predmet ugovora o ustupu tražbine može biti svaka tražbina, dospjela i nedospjela, uvjetna i buduća tražbina, ako su takve tražbine dovoljno određene i postoji izvjesnost u pogledu dužnika. Sadržaj tražbine prenesene Ugovorom o cesiji u kojem je točno utvrđena osnova tražbine i konkretiziran ugovor o kreditu iz kojeg (eventualna) tražbina je dovoljno određen da individualizira predmetnu tražbinu, iako ne sadrži točno određen iznos.

12. U čl. 59. ZZP/07 propisno je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju, te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U čl. 96. st. 1. ZZP/07, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje člankom 102. stavkom 1. ZZP/07 je propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

13. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o odredbi toč. 11. 3. Ugovora, prilikom sklapanja istog pojedinačno pregovaralo. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita, ovdje tužitelja obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% od iznosa kredita.

14. Između stranaka tijekom postupka nije više sporno da je predmeta naknada u iznosu od u 107,37 EUR-a cijelosti naplaćena.

15. Korisnik kredita ŠT je saslušan zamolbenim putem po Trgovačkom sudu u Varaždinu (list 80. -81. spisa) te je svjedok istaknuo da je predmetni kredit zaključio radi kupovine osobnog automobila. Svjedok je potvrdio da je podmirio predmetnu naknadu za obradu kredita te da mu od strane tuženika nije objašnjeno što se pokriva s predmetnim naknadom.

16. Prema članku 295. ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu:ZOO-a) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama ugovora. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama ugovora. Isto tako u ugovor niti u uvjetima tuženika (list 49.-57 spisa) u nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini 1 % od ukupnog iznosa kredita( gotovinski krediti uz valutnu klauzulu- kakav je i predmetni a što među strankama nije niti sporno).

17. Sporna ugovorna odredba, iako je naizgled jasna i razumljiva, prema utvrđenju ovog suda ista nije u cijelosti jasna, jer nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, slijedom čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u nerazmjerno visokom iznosu od 107,37 EUR EUR-a.

18. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužitelju kao potrošaču plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja odredba je stoga prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je ista ništetna. Ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost samog ugovora, sukladno čl. 324. st. 1. ZOO- a, budući da on može opstati bez te odredbe, slijedom čega je sud odlučio kao pod toč. I izreke i utvrdio ništetnost sporne ugovorne odredbe o naknadi.

19. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, dok se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 328. ZOO. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnog iznosa naknade do dana podnošenja tužbe proteklo više od pet godina, potraživanje tužitelja nije zastarjelo iz razloga što je tužitelj u ovom postupku tražio da sud spornu odredbu prijepornog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i za odobravanje kredita, utvrdi ništetnom, pa njegovo potraživanje nije zastarjelo. Takvo pravno shvaćanje je zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je posrijedi u ovom postupku, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja usmjerene na povrat isplaćenog iznosa ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.

20. Stoga je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos naplaćene naknade od 107,37 EUR-a i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. ZOO, budući da prijeporno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tekuće od dana kada je tužitelju ista naplaćena tj. 1. travnja 2007. do dana isplate, jer je tuženik bio nepošten, znao je i morao znati da naplaćivanje tako visokog iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi.

21. Zatezne kamate su dosuđene u visini određenoj u visini stope određene člankom 29. ZOO-a.

22. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu temeljem članak 154. i 155. ZPP- a te pripada zahtijevani trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a (Tbr. 7/1 u vezi s Tbr 54. Tarife), trošak pristupa na ročišta od 9 .prosinca 2025., 30. prosinca 2025., 10. veljače 2026. i 12. ožujka 2026. u iznosu od 200,00 EUR- a za svaki (Tbr 9/1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), odnosno ukupno 1.000,00 EUR- a što uvećano za pripadajući PDV-a od 25% sveukupno iznosi 1.250,00 EUR- a. Navedenom trošku valja pridodati trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 79,64 EUR-a što sveukupni trošak tužitelja čini 1.329,64 EUR-a.

23. Po stavu ovog suda tužitelju ne pripadaju putni troškovi u iznosu od 225,00 EUR-a kao ni trošak izbivanja iz ureda u trajanju od 4 sata u iznosu od 200,00 EUR-a odnosno sveukupno 425,00 EUR-a jer tužitelj nije dokazao da su mu ti troškovi uistinu i nastali.

24. Stoga je valjalo odbiti zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 425,00 EUR-a.

25. Odluka o zateznim kamata na ime troškova parničnog postupka je donesena na temelju članka 29. ZOO-a.

26. Slijedom navedenog je odlučeno kao u stavku III. i IV. izreke.

U Zagrebu, 10. travnja 2026.

Sudac:

Srđan Sessa

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku uz rješenje za plaćanje sudske pristojbe

- tuženiku po punomoćniku