REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-149/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Nevenka Baran, u pravnoj stvari tužitelja CannaBio d.o.o. iz Sotina, Fruškogorska 5, OIB: 87489150412, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Kos, odvjetnik u Odvjetničkom društva Kos & Partneri j.t.d. u Zagrebu, Nodilova 1, protiv tuženika Contorte GRUPA d .o.o. iz Virovitice, Vukovarska cesta 13, OIB: 89146486970, kojeg zastupa punomoćnica Biljana Bandić Lutonski, odvjetnica u Osijeku, Trg Ante Starčevića 5, radi isplate iznosa od 2.995,00 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Povrv-51/2025-4 od 11. studenoga 2025., 10. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Povrv-51/2025-4 od 11. studenoga 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Dubravke Filipović Kovačić poslovni broj Ovrv-158/25 od 10. ožujka 2025. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.995,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa navedenog u izreci presude pa do isplate i to prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanima u presudi prvostupanjski je sud naložio tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 303,09 EUR s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 11. studenoga 2025. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka II. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio bez održavanja ročišta sukladno odredbi članka 461.a stavka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117 /03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25) i to zato jer niti jedna stranka nije predložila održavanje ročišta u ovom sporu male vrijednosti, a ni sud nije smatrao potrebnim da se provede ročište prema stavku 4. istoga članka Zakona o parničnom postupku. Nadalje, budući da je uvidom u isprave priložene spisu, a osobito uvidom u Opće uvjete PlatiMe d.o.o. koje je tuženik prihvatio sud ocijenio da je trgovačko društvo Elen Log d.o.o. za tuženika izvršilo usluge prijevoza (za koje je izdalo tuženiku dva računa) i da je ŠM, vl . obrta [obrt] za tuženika izvršila uslugu prijevoza (za koje je izdala jedan račun) te su ti tuženikovi vjerovnici ugovorima o ustupu potraživanje prenijeli utužena potraživanja na tužitelja, to je sud prvog stupnja ocijenio da je tuženik u obvezi tužitelju isplatiti naknadu za obavljene prijevoze kao i posebnu naknadu (zapravo, tri posebne naknade od po 40,00 EUR) prema članku 13. stavku 1. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novineˮ broj: 108/12, 144/12, 81/13, 112/13, 121/13, 78/15, 71/15 i 114/22). Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 6. i 10. Zakona o parničnom postupku, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Žalitelj ističe da je prvostupanjski sud donio presudu bez održavanja rasprave, iako je u prigovoru protiv platnog naloga u cijelosti osporio postojanje tražbine, aktivnu legitimaciju tužitelja i pravnu valjanost cesije. Sud je proveo dokazni postupak isključivo uvidom u isprave koje je priložio tužitelj, a tuženiku nije omogućio izvođenje dokaza (saslušanje svjedoka, vještačenje, uvid u originalnu dokumentaciju platforme PlatiMe d.o.o. uvid u server logova i slično). Time je povrijeđeno pravo tuženika na pravično suđenje. Nadalje žalitelj smatra da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 461.a stavka 4. Zakona o parničnom postupku. Osim toga, prema mišljenju žalitelja sud je pogrešno primijenio materijalno pravo jer cesija nije valjano nastupila – nema valjanog ugovora o ustupu tražbine između izvornih vjerovnika i tužitelja, tuženik nikada nije dao izričit pristanak na cesiju, a platforma PlatiMe d.o.o. ne može zamijeniti ugovor o cesiji između izvornog i novog vjerovnika. Žalitelj se poziva na odredbe članaka 80. i 82. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) te ističe da tužitelj nema aktivnu legitimaciju jer nije priložio ovjerene ugovore o cesiji niti dokaz da je platio naknadu izvornim vjerovnicima. Osim toga, tuženik smatra da nema osnove ni za naplatu posebne naknade (3 x 40,00 EUR) prema članku 13. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi jer se ta naknada može platiti samo izvornom vjerovniku s kojim postoji poslovni odnos. U nastavku žalbe žalitelj iznosi razloge zbog kojih smatra da je sud prvog stupnja pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te predlaže Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske da usvoji žalbu, ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje ili da preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz dosudu tuženiku troška postupka uključujući i trošak žalbe u iznosu od 312,50 EUR.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Tuženikova žalba nije osnovana.

3.1. Ispitavši pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

4. Prethodno, ovaj sud napominje da se radi o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 502. stavka 1. Zakona o parničnom postupku jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 6.630,00 EUR. Slijedom navedenog, u ovom sporu žalitelj presudu sukladno članku 467. stavku 1. Zakona o parničnom postupku može pobijati isključivo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. tog Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. Zakona o parničnom postupku. Zbog toga, argumentum a contrario u sporovima male vrijednosti stranka ne može žalbom pobijati presudu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz kojeg žalbenog razloga tuženik, između ostalog, tuženik pobija prvostupanjsku presudu.

5. Nadalje, upravo zbog toga što se radi o sporu male vrijednosti, to sud prema članku 461.a stavku 3. Zakona o parničnom postupku provodi pisani postupak. Naime, prema članku 461.a stavku 4. (rečenica 1.) Zakona o parničnom postupku sud će u postupcima u sporovima male vrijednosti održati ročište ako to smatra potrebnim radi provođenja dokaznog postupka ili ako barem jedna od stranaka podnese takav obrazloženi prijedlog. Slijedom navedenog, sud u sporu male vrijednosti provodi pisani postupak, a ročište će održati ako za to bude ispunjena barem jedna pretpostavka i to a) ako sam sud ocijeni potrebnim da je radi provođenja dokaznog postupka potrebno održati ročište ili b) ako barem jedna stranka podnese obrazloženi prijedlog za održavanje ročišta (s time da u potonjem slučaju sud ocjenjuje je li takav prijedlog stranke osnovan, a što proizlazi iz rečenice 2. tog stavka Zakona o parničnom postupku). Međutim, premda je tuženik u prigovoru protiv rješenja o ovrsi (odgovoru na tužbu) osporio pravnu osnovu tužiteljeva potraživanja, on niti tada niti naknadno tijekom postupka nakon što je 17. lipnja 2025. zaprimio dopis prvostupanjskog suda poslovni broj Povrv-51/2025-3 od 4. lipnja 2025. sa str. 105. - 106. spisa kojim ga je sud upozorio na odredbe članka 461.a stavaka 3. i 4. Zakona o parničnom postupku nije predložio sudu održavanje ročišta. Zbog navedenog, kao i zbog toga što ni tužitelj nije predložio sudu održavanje ročišta, a sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da u konkretnom predmetu nije potrebno održavanje ročišta radi provođenja dokaznog postupka (tim više što je tuženiku uz rješenje suda poslovni broj Povrv-51/2025-2 od 4. lipnja 2025. sa str. 103. spisa dostavljen i podnesak tužitelja od 6. svibnja 2025. na kojeg se tuženik nije očitovao premda ga je sud tim rješenjem pozvao da to učini), to sud prvog stupnja pravilnom primjenom odredbe članka 461.a stavaka 3. i 4. Zakona o parničnom postupku nije proveo ročište već je pobijanu presudu donio na temelju isprava koje se nalaze u spisu. Prema tome, upravo zato što je sud prvog stupnja omogućio tuženiku da se očituje na činjenice koje je tužitelj iznio u svom podnesku od 6. svibnja 2025., prvostupanjski sud ga nije onemogućio u raspravljanju a kako to tuženik smatra u žalbi.

5.1. Sve činjenice koje tuženik navodi u žalbu (poput navoda da cesija nije valjano nastupila jer nema valjanog ugovora o ustupu tražbine između izvornih vjerovnika i tužitelja, da tuženik nikada nije dao izričit pristanak na cesiju i slično) kojima osporava aktivnu građanskopravnu legitimaciju tužitelja predstavljaju nove činjenice koje tuženik nije iznosio tijekom postupka pa ih stoga prema članku 352. stavku 1. Zakona o parničnom postupku ne može osnovano iznositi u žalbi.

6. Osim toga, tuženik neosnovano smatra da nema osnove ni za naplatu posebne naknade u iznosu od 40,00 EUR (tri takve naknade) prema odredbi članka 13. stavka 1. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi. Naime, prema toj zakonskoj odredbi u poslovnim transakcijama između poduzetnika (što su nesporno i društvo Elen Log d.o.o. i ŠM, vl. obrta [obrt] kao cedenti te tuženik kao cesus) i između poduzetnika i osoba javnog prava u kojima je osoba javnog prava dužnik novčane obveze, ako dužnik zakasni s ispunjenjem novčane obveze, vjerovnik ima pravo, bez ikakve daljnje opomene na posebnu naknadu u iznosu od 40,00 EUR. Prema tome, budući da je tuženik nesporno zakasnio s ispunjenjem svoje novčane obveze, to on duguje i posebnu naknadu u iznosu od 40,00 EUR (zapravo, tri posebne naknade jer se u konkretnom predmetu radi o potraživanju proizašlom iz tri poslovna odnosa). Pri tome, neosnovano tuženik smatra da se ta posebna naknada može platiti samo izvornom vjerovniku s kojim postoji poslovni odnos. Naprotiv, upravo zbog toga što se radi o posebnoj naknadi koja se naplaćuje ako dužnik zakasni s ispunjenjem novčane obveze, to su cedenti navedeno pravo na posebnu naknadu kao sporedno pravo sukladno odredbi članka 81. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima prijenosom tražbine prenijeli na tužitelja. Zbog navedenog, žalitelj neosnovano smatra da je sud prvog stupnja dosudivši tužitelju (i) tu posebnu naknadu pogrešno primijenio materijalno pravo.

7. Slijedom navedenog, tuženikovu žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 10. travnja 2026.

Sudac

Nevenka Baran