Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-87/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

PRESUDA ZBOG OGLUHE

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785 po sucu Ivi Graovac, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja OT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Vedranu Bikiću, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, na temelju odredbe članka 331.b Zakona o parničnom postupku, bez održavanja ročišta, 10. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 198-50- 3609796, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 11.08.2006., koji članak ima naslov: NAKNADA, a koja odredba glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.".

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju OT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 329,52 EUR (tristodvadesetdeveteura i pedesetdvacenta) koja tražbina se zbog ništetnosti odredbe o naknadi za obavljanje bankarskih usluga, ima vratiti tužitelju, skupa s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 12.08.2006. pa do isplate, a koja kamata teče po stopi u smislu čl.29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 316,36 eura sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi u smislu čl. 29., st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je po punomoćniku podnio tužbu ovom sudu, a u tužbi navodi da je dana 11.08.2006. godine tužitelj s tuženikom, u njegovoj poslovnici u [adresa], sklopio Ugovor o kreditu br. 198-50-3609796, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 16.280,98 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok od 84 mjeseca.

2. Člankom 3. Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, bez da mu je prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno objasnio svrhu odnosno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, zašto je određena naknada baš u ovoj visini, a kamoli da je o tome pregovarao s tužiteljem, a kakva neodređena odredba tuženikova standardnog ugovora (na koju tužitelj nije mogao imati utjecaja) nedvojbeno uzrokuje značajnu neravnotežu među strankama protivnu načelu savjesnosti i poštenja. Dana 11.08.2006., tuženik je tužitelju naplatio na ime predmetne naknade iznos od 2.482,77 KN, a što u eurskoj protuvrijednosti po fiksnom tečaju konverzije iznosi 329,52 EUR. Tužitelj tvrdi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva pa predlaže da se utvrdi ništetnim ta odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu, te da se naloži tuženiku da mu isplati nazad predmetnu naknadu koju je stekao bez osnove, skupa sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana kada je ista naplaćena.

3. Tužitelj navodi kako ne samo da o toj naknadi nije mogao pregovarati, već on nije bio niti informiran na što konkretno se ta naknada uopće odnosi i kako je formulirana njena visina, obzirom je taj standardni ugovor bio unaprijed sastavljen, te je u njemu bila već sadržana odredba prema kojoj je naplata ulazne naknade već određena u skladu sa jednostranom odlukom banke.

4. U podnesenoj tužbi tužitelj ističe da je člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03) propisano: “Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.”. “Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.”. “Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.”. “Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.”.

5. Tužitelj smatra da je na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, i to u visini prema vlastitoj odluci/aktu banke. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima (“NN” – br. 155/23, dalje: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, a koji opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. S obzirom se o takvim odredbama dakle po prirodi stvari niti ne može pregovarati, proizlazi da se o spornoj odredbi o ulaznoj naknadi nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo niti u ovom konkretnom slučaju.

6. Kako je Ugovor o kreditu ništetan u dijelu članka 3. u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, predmetna odredba među strankama se ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Prema tome, sukladno članku 323., a u svezi s člankom 322. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je otpala jer je utvrđena ništetnom, skupa sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana nezakonite naplate.

7. Uzimajući u obzir odredbe članaka 81. – 87. ZZP/03, odnosno odredbe članaka 96. - 102. ZZP/07, te tumačeći iste u duhu temeljnih načela obveznog prava iz odredbi članaka 3. - 8. ZOO-a, kao i u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije, te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, kao i sukladno nedavno izraženom stavu u svezi nezakonitosti naplate ulazne naknade, i to Vrhovnog suda RH iz presude br. Rev 673/23 od 13.02.2024. i dr., jasno se da zaključiti da je tuženik obvezivanjem tužitelja na snošenje naknade za obradu zahtjeva te odobravanje kredita, postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj, slijedom čega tužitelj smatra kako je ništetan dio ugovornih odredbi koji se odnosi na ugovaranje naplate troškova obrade kredita, te da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 323. i 1111. u svezi 1115. ZOO-a.

8. Zbog naprijed navedenoga, tužitelj smatra da je navedena odredba o „ulaznoj naknadi“ koju je bio prinuđen platiti i koja je tužitelju nametnuta u predmetnom Ugovoru o kreditu, odnosno način primjene iste nepoštena, neodrediva, izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, te kao takva ništetna i nema pravni učinak na obveznopravni odnos ugovornih stranaka. Tužitelj je dana 11. kolovoza 2006. g. na ime tzv. „ulazne naknade“ platio iznos od 2.482,77 kuna, što sada izraženo u valuti eura iznosi 329,52 eura, te tužitelj ovom tužbom potražuje povrat plaćenog iznosa, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 12. kolovoza 2006 g. do isplate.

9. Tužba s prilozima dostavljena je tuženiku radi davanja odgovora na tužbu s rokom od 30 dana. Iz priložene potvrde o preuzimanju elektroničkog sudskog pismena utvrđeno je da je tuženik preuzeo navedeno pismeno dana 25. veljače2026., tako da zadnji dan roka za podnošenje odgovora na tužbu bio 27. ožujka 2026.

10. Kako tuženik u određenom roku od 30 dana nije dostavio pisani odgovor na tužbu, te obzirom da je isti u smislu odredbe članka 284. stavak 1. i članka 285. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – u nastavku teksta ZPP) bio upozoren na posljedice propuštanja, te budući da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je tužitelj dostavio, a ne postoje opće poznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, to je sud po osnovi odredbe članka 331.b Zakona o parničnom postupku donio presudu kao u izreci kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

11. Odluka o troškovima ovog parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku te je sud obvezao tuženika da naknadi tužitelju prouzročeni trošak postupka, prema VPS označenoj u tužbi, a kojoj tuženik nije prigovorio. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 250,00 eura, koji trošak se odnosi na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23.) i to za sastav tužbe = 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1. OT) što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 eura i uz 25% PDV-a iznosi 250,00 eura. Tužitelju je također priznat i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura i sudske pristojbe na presudu zbog ogluhe u iznosu od 33,18 eura, tako da je tužitelju sveukupno priznat i dosuđen parnični trošak u visini od 316,36 eura.

12. Na temelju svega naprijed izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

U Vinkovcima 10. travnja 2026.

Sudac

Iva Graovac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude zbog ogluhe nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste podnijeti svoju žalbu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud kao drugostupanjski sud.

Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353. st. 2. Zakona o parničnom postupku).

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Vedran Bikić, Vinkovci – punomoćnik tužitelja

2. Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb - tuženik