Poslovni broj:P-1789/2025-9

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P  R  E  S  U  D  A

Općinski sud u Osijeku po sucu Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Dini Vukušiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupani po punomoćnici Andreji Šeša, odvjetnici iz Zagreba radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 18. ožujka 2025., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja Dine Vukušića, odvjetnika iz Osijeka i zamjenika punomoćnika tuženika Josipe Šarlije Čorić, odvjetnice iz Zagreba, nakon donošenja i objave dana 10. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetan i bez učinka dio odredbe članka 13. Ugovora o kreditu broj 9018077827 sklopljen 11.02.2014. godine između tužitelja VV i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., a koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,80% (slovima: jedancijelihosamdesetposto) od iznosa kredita.“

II/ Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, da tužitelju VV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 75,60 € na ime naplaćene naknade za obradu kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 24.02.2014. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju 4 je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 227,05 eura sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka navodi da je dana 11. veljače 2014. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9018077827 na iznos od 4.200,00 € po srednjem tečaju za EUR tečajne liste HNB važeće na dan korištenja kredita. Tužitelju je odobren nenamjenski kredit. U čl. 13. st. 2. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena je odredba prema kojoj se tužitelj obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,80 % od iznosa kredita. Tužitelj je prethodno podnošenju tužbe od tuženika ishodio knjigovodstvenu karticu iz koje je razvidno da je za navedeni kredit tužitelj platio naknadu za obradu kredita u iznosu 579,56 kn (konto 1240074400 - str 2.) Da je tuženik bio u obvezi platiti naknadu za obradu kredita razvidno je i iz otplatnog plana u kojemu je kao stavka naznačena naknada u iznosu 75,60 €. Sukladno čl. 96. ZZP/13 koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, tužitelj ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga: odredba je potpuno nejasna i općenita, ne ukazuje na što se odnosi, tužitelj nije imao mogućnost pregovarati s tuženikom o pojedinačnoj odredbi, obzirom da je tuženik potpisao tipiziran ugovor kojeg je formulirao tužitelj, tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj ugovora, odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a ugovorena je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Sukladno čl. 102. ZZP/13 nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Ako tuženik tvrdi da se o konkretnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl.96.st.4.). Vrhovni sud RH je u presudi poslovni broj Rev-673/2023-2 zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna. Za istaknuti je da je Sud Europske Unije u svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Dakle kreditor svoje troškove obrade kredita namiruje kroz ugovorne kamate koje je ugovorio s tužiteljem i to je jedina realna cijena i činidba ovih ugovornih odnosa, dok ovi troškovi predstavljaju samo dodatan namet tužitelju kao potrošaču oko kojeg tužitelj nije mogao pregovarati, niti na isti utjecati, a za posljedicu imaju neravnotežu među strankama, na štetu tužitelja. Tužitelj ističe je prethodno od tuženika pribavio potrebnu kreditnu dokumentaciju temeljem koje postavlja određen tužbeni zahtjev, a iz koje proizlazi da je tužitelj 24.02.2014. godine platio naknadu za obradu kredita u iznosu 579,56 / 75,60 € (kao iz otplatnog plana). Za slučaj da tuženik bude osporavao visinu tužbenog zahtjeva tužitelj pridržava pravo postavljanja točne visine tužbenog zahtjeva nakon izvođenja dokaza financijskim vještačenjem na okolnost koliko, na koji način i s kojim datumom je tužitelju naplaćena naknada za troškove obrade kredita s tim da sud vještaka ovlasti da po potrebi pribavi dodatnu kreditnu dokumentaciju od tuženika. Slijedom navedenog tužitelj predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti pobliže opisanog u izreci presude uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

2. Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva ističući i prigovor zastare, prigovara vrijednost predmeta spora kao previsoko naznačenoj te predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti uz naknadu prouzročenog parničnog troška. Navodi da je iz dokumentacije koja prileži tužbi vidljivo tko je sklopio predmetni Ugovor o kreditu, ali ne i u koju svrhu. Slijedom navedenog, nije moguće utvrditi je li ta osoba imala potrošačko svojstvo, odnosno je li Ugovor o kreditu sklopila u potrošačke svrhe, odnosno je li imala posebna znanja i informacije uslijed kojih ju se ne bi moglo okvalificirati upravo kao „prosječnog potrošača“ kojima jedino i pripada zaštita temeljem Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP-a). Dakle, prije svega utvrditi je li uopće riječ o potrošaču, a onda je li riječ u potrošaču koji je prosječan odnosno je li isti razumio ugovor koji je svojevoljno potpisao. Ovo osobito iz razloga što je u ovom predmetu riječ o nenamjenskom kreditu, dakle kreditu čiju namjenu ne znamo te tužitelj nije dokazao da je isti podignut u potrošačke svrhe. Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja, naime kod instituta stjecanja bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, sukladno odredbi čl. 225 ZOO-a. Stoga, i obveza vraćanja dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti, odnosno od samog sklapanja posla, a od tada počinje teći zastara. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 11.02.2014. potraživanje iz tužbe neminovno je obuhvaćeno zastarom, budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva. Navedena odredba jasno je koncipirana Ugovorom te unesena u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnote Ugovora. Štoviše, u samoj namjeni kredita jasno je vidljivo kako se kredit odobrava kao nenamjenski kredit i za plaćanje naknade iz točke 13.2. Dakle, tužitelj ne može tvrditi kako nije bio upoznat s predmetnom odredbom ili da mu ista nije bila jasna. Dodatno, tužitelj je mogao i iskoristio mogućnost pregovara za predmetnu naknadu obzirom da je ista bila umanjena za inovaciju. Naime, inovacija je „nagradni program“ tuženika kojim klijentima koji ugovore više proizvoda tuženika odobrava popust na naknade i kamatne stope. Obzirom da je tužitelj bio upoznat i koristio navedenu mogućnost, jasno je kako je tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu došlo do pregovora, između ostalog, i oko plaćanja ulazne naknade. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 52. ZZP ocjena poštenosti ovih odredaba prema kriterijima iz članka 49. ZZP nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da u konkretnom slučaju jedan od uvjeta iz članka 52. ZZP-a nije ispunjen, te da su osporavane odredbe podložne ocjeni (ne)poštenosti, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik prema njemu postupao 6 protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna. Nadalje, sve i ako tužitelj ustraje u tvrdnji da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo (premda ne znamo o kojoj i kakvoj odredbi), odnosno da tužitelj nije imao pravo glasa već je morao ili prihvatiti takve odredbe ili odustati od sklapanja ugovora, bitno je napomenuti da je člankom 3. stavcima 1. i 2. Direktive 93/13 propisano da će se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatrati nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Budući je tuženik definitivno prilikom sklapanja predmetnog ugovora postupao u dobroj vjeri te svojim postupanjem nije na štetu potrošača prouzročio znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, ne može se smatrati da su ispunjene nužne pretpostavke da bi se sporna odredba mogla utvrditi ništetnom. Kada govorimo o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva govorimo o naknadi koja se jednokratno isplaćuje i to u fiksnom iznosu koji je jasno i transparentno određen. Dodatno, tuženik ističe kako je sporna naknada nedvojbeno obračunata i naplaćena sukladno objavljenim Općim uvjetima za poslovanje s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim je Općim uvjetima tužitelj prilikom potpisa predmetnog ugovora o kreditu sigurno bio upoznat i na čiju je primjenu potpisom ugovora pristao. Također, tuženik upućuje na činjenicu da visina naknade od 1,80 % u odnosu na ukupan iznos kredita nikako ne bi mogla prouzročiti znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora. Budući je tuženik definitivno prilikom sklapanja predmetnog ugovora postupao u dobroj vjeri te svojim postupanjem nije na štetu potrošača prouzročio znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, ne može se smatrati da su ispunjene nužne pretpostavke da bi se sporna odredba mogla utvrditi ništetnom pa bi onda posljedično izostalo i pravo tužitelja na restituciju. Protivi se provođenju financijskog vještačenja, a ukoliko bi sud našao osnovani tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe kako je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

3. Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj po punomoćniku u cijelosti osporava navode punomoćnika tuženika iz odgovora na tužbu. U odnosu na prigovor svojstva tužitelja kao potrošača tužitelj navodi da je sklopio ugovor o kreditu kao potrošač koji djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Također, činjenice da je tuženik sklopio ugovor s tužiteljem kao fizičkom osobom te da se kao korisnik kredita tužitelj potpisao vlastoručno (bez pečata i sl.) ukazuje na okolnost da je tužitelj potrošač. U odnosu na prigovor zastare, tužitelj se očituje da je Prigovor zastare je neosnovan. Pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se (čl. 328. ZOO) . Po utvrđenju ništetnosti, tužiteljica traži povrat isplaćenog iznosa koji je plaćen temeljem ništetne ugovorne odredbe, a za koju zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost. Nadalje, Tuženik ustraje pri svom prigovoru da ne postoji znatna neravnoteža između ugovornih strana, ali da bi ravnoteža bila znatna nije potrebno da odredba (o jednokratnoj naknadi) ima znatan ekonomski utjecaj glede vrijednosti cijele transakcije (čitaj postotak naknade u odnosu na ukupan kredit). Neravnoteža je znatna već kad je dovoljno ozbiljno oštećen pravni položaj potrošača ili su njegova prava smanjena. Tužitelj je stajališta da je ugovorena naknada prouzrokovala znatnu neravnotežu zbog toga što: radi se o tipskom ugovoru, tužitelju je ugovor prezentiran po principu ‘’uzmi ili ostavi’’, nije bilo pregovaranja, tužitelju je kredit isplaćen umanjeno za jednokratnu naknadu, ali kamatu je plaćao za cijeli iznos kredita, naknada nije obrazložena (koje usluge obuhvaća s kolikim troškovima) te je proizvoljan iznos tuženika koji predstavlja fiktivan trošak na koji tužitelj nipošto ne bi pristao da se o njoj pregovaralo (nedostatak dobre vjere), ugovor su sklopili s jedne strane tuženik koje je sklapanje ugovora profesionalna djelatnosti i tužitelja koji ima znatno manju razinu znanja o proizvodima i uslugama koje su predmet ugovora, ponašanjem tuženika, tužitelj je postavljen u položaj koji je nepovoljniji. O svemu naprijed navedenom govori predmet C-226/12 Construcotra Principado t.22. Tužitelj stoga ostaje u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva i predloženih dokaza.

4. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u: Ugovor o kreditu broj 9018077827, zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 11. veljače 2014., otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope od 11. veljače 2014., knjigovodstvenu karticu od 29. listopada 2025., pravno mišljenje dr. sc. V od 2. prosinca 2024., pravno mišljenje dr. sc. B od 19. studenoga 2024. i saslušao tužitelja u svojstvu stranke na ročištu od 18. ožujka 2025.

5. Iz iskaza tužitelja u svojstvu stranke slijedi da je predmetni ugovor o kreditu sklopio negdje 2014., na iznos od 4.200,00 eura, a riječ je o nenamjenskom gotovinskom kreditu koji mu je bio potreban za popravak svog osobnog automobila, a nakon prometne nezgode, na rok otplate od tri ili pet godina, ne sjeća se točno. Ugovor je bio unaprijed sastavljen i nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Smatrao je da će mu isplatiti taj iznos kredita od 4.200,00 eura, no međutim, isplatili su mu manji iznos upravo za tu naknadu za obradu kredita. Pročitao je Ugovor o kreditu i vidio je da piše u istom da treba platiti 1,80% od iznosa kredita na ime obrade kredita, ali mu ta odredba nije bila jasna niti mu je bila pojašnjena od strane djelatnika banke, pa je smatrao da taj iznos mora platiti. Po zanimanju je policijski službenik i nema u vlasništvu nikakav obrt ili OPG, te nije član trgovačkog društva.

6. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja, budući je isti dan uvjerljivo, logično, okolnosno i nije u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima.

7. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 9018077827 , dana 11. veljače 2014., u iznos od 4.200.00 eura po srednjem tečaju za EUR tečajne liste HNB-a važeće na dan korištenja kredita, na rok otplate od 36 mjeseci. Predmetnim ugovorom je člankom 13. stavak 2 ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,80% od iznosa kredita prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita. Tuženik je tužitelju naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 579,56 kuna a da je tužitelj bio u obvezi platiti naknadu za obradu kredita razvidno je i iz otplatnog plana u kojem je kao stavka naznačena naknada u iznosu od 75,60 eura.

8. Odredbom članka 49. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. iz tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9. Člankom 55. istog zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

10. Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO), propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

11. Člankom 323. stavak 1. ZOO-a, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

12. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993., u članku 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

13. Člankom 5. stavak 1. točka 15. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14) propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Kako je iz iskaza tužitelja nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o nenamjenskom kreditu radi popravka osobnog automobila, te da nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta, to je osporavanje tuženika da tužitelj nije imao svojstvo potrošača, neosnovano u cijelosti.

14. Prigovor zastare sud smatra neosnovanim u cijelosti. Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, od 30. siječnja 2020., a koje obvezuje sve niže sudove, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno iz slučaja iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući se ovdje radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

15. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi ugovora kojom je ugovorena naplata naknade za obradu zahtjeva kredita, već je tužitelj bio stavljen u poziciju "uzmi ili ostavi". Tuženik nije dokazao, niti naveo tužitelju koje je on točno imao troškove u vezi naknade za obradu zahtjeva kredita, niti mu je objasnio strukturu troškova, a što proizlazi iz iskaza tužitelja, kojemu je sud u cijelosti povjerovao, a tuženik je bio dužan dokazati protivno s obzirom da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pa je tužitelj mogao isti samo prihvatiti ili ne.

16. Budući je tužitelj platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva temeljem članka 13. Ugovora o kreditu broj: 9018077827, od 11. veljače 2014., u visini od 1,80% od iznosa kredita u iznosu od 579,56 kuna, dana 24. veljače 2014., a koja protuvrijednost prema istom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenom Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u RH iznosi 75,60 eura eura, ista odredba je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna, sukladno odredbi članka 55. stavak 1. ZZP/14, jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbi članka 49. stavak 1. ZZP/14. Ovakav stav zauzeo je i Vrhovni sud RH sadržan u odlukama broj Rev-673/2023-2, od 13. veljače 2024., te Rev-715/2024-2, od 22. svibnja 2024., utvrdivši da je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, a time i ništetna.

17. Slijedom navedenog, sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u članku 13. Ugovora o kreditu broj: 9018077827, od 11. veljače 2014. sve pobliže opisano pod točkom I/izreke presude, stoga odluka kao pod I/izreke presude.

18. Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi ostvario korist u vidu naplate naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,80% od iznosa kredita u iznosu od 579,56 kuna, odnosno 75,60 eura, dana 24. veljače 2014., to je tuženik, a temeljem odredbi članka 323. ZOO-a, u obvezi tužitelju platiti iznos naknada koje je naplatio zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 75,60 eura, tekućim od dana 24. veljače 2024., do isplate, sve pobliže opisano pod II/izreke presude, stoga odluka kao pod II/izreke presude.

19. Odluka o kamatama temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. i 2., u svezi s člankom 1115. ZOO-a.

20. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., u svezi člankom 151. i člankom 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZPP), a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku u osobi odvjetnik, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/2012., 103/2014., 37/2022., 126/2022., 138/2023.).

21. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 12. veljače 2026., u iznosu od 50,00 eura, zastupanje na ročištu od 18. ožujka 2026. u iznosu od 50,00 eura, kao i trošak sudske pristojbe u iznosu od 6,64 eura i pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 eura, na koje iznose je obračun PDV od 25%, u ukupnom iznosu od 45,41 eura, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 227,05 eura, stoga odluka kao pod III/izreke presude.

U Osijeku, dana 10. travnja 2026.

S U D A C:

LIDIJA ŠMIT

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika