Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
P-806/2023-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužiteljice CC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti, stjecanja bez osnove, naknade štete i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 11. ožujka 2026., u nazočnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, te uz javnu objavu presude, 10. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102041637 zaključenog između tužiteljice CC i tuženika Erste&Steiermaerkische bank d.d. Rijeka dana 07.09.2004. god., na kojem su ovjereni potpisi kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa dana 10.09.2004. god. pod brojem Ov-14.680/04, a koja u čl. 2. predmetnoga ugovora glasi: „...CHF...protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.“; u čl. 7. glasi: „Valutna klauzula. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“; a u čl. 12. glasi: „Za sve što ovim Ugovorom nije predviđeno, primjenjivat će se...opći akti Banke.“.
II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužiteljici CC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 2.438,56 EUR-a (dvijetisućečetristotridesetosameura-pedesetšestcenti) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja na iznos od 1.818,71 EUR-a (tisućuosamstoosamnaesteura-sedamdesetjedancent) teče od 1. listopada 2015. godine pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
III. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina u iznosu od 363,81 EUR-a sa zateznim kamatama istaknuta u prigovoru radi prebijanja.
IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužiteljici CC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od 1.375,00 EUR-a (tisućutristosedamdesetpeteura) sa zateznim kamatama koje teku od 10. travnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.
V. Odbijen je kao neosnovan tuženicin zahtjev za naknadom troška postupka.
i
r i j e š i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti
II. Dopušta se preinaka tužbe od 19. rujna 2025.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je u tužbi navela da je 7. rujna 2004. s tuženikom zaključila su Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102041637, na kojem su ovjereni potpisi kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa dana 10. rujna 2004. pod brojem Ov-14.680/04, a prema kojem joj je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 27.774,00 CHF prema srednjem tečaju banke na dan isplate. Predmetnim Ugovorom, navela je, ugovoren je rok otplate kredita od 240 mjeseci, a početno ugovoreni mjesečni anuiteti su iznosili 190,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti (cca. 900,00 kn), no radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF naspram kn su se povećavali te su tijekom otplate kredita u dijelu razdoblja iznosili znatno više od toga, čak i preko 1.200,00 kn. Nadalje, navela je da je predmetni kredit 10. veljače 2016. aneksom ugovora konvertiran iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR, pri čemu je tuženik izvršio izračun tražbine po istome kreditu zaključno s 30. rujna 2015., te zaključno s tim datumom potražuje preplaćeni iznos kojeg nije bila u mogućnosti precizirati bez specifikacije uplata i knjigovodstvene kartice. Tužiteljica se u tužbi pozvala na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013., i to u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, dodajući kako je ista potvrđena i odlukom VSRH-a br. Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. Nadalje, tužiteljica je navela kako joj je tuženik, sukladno čl. 323. ZOO-a, a u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a, dužan vratiti sve što je primio na temelju nitštetnih odredbi Ugovora. Također, navela je, čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, dodajući kako slično navodi i čl. 138.a ZZP-a. Tužiteljica je navela da kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavila točno specificirani tužbeni zahtjev te da će tek nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja te drugih predloženih dokaza na okolnost visine dugovanja tuženika prema njoj specificirati tužbeni zahtjev, sve sukladno odredbi čl. 186.b st. 3. ZPP-a, uvažavajući i poštujući načelo „ravnopravnosti oružja“, odnosno davanja mogućnosti i tuženiku da se očituje na predloženi dokaz provođenja vještačenja, a pogotovo radi načela ekonomičnosti i svrsishodnosti postupka. Nadalje, tužiteljica je u tužbi pojašnjavala da je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je tečaj na dan isplate kredita nepromjenjiva stavka otplatnoga plana, odnosno da su svi podmireni anuiteti u CHF plaćeni po tečaju za CHF na dan korištenja kredita upravo onaj iznos kojeg je tužiteljica bila dužna platiti banci, stoga joj je iznos preplate tečaja prilikom svake uplate banka dužna vratiti zajedno sa zateznim kamatama i to zaključno s 30. rujna 2015., kao datuma obračuna konverzije, a razlika koju je preplatila radi tečajne razlike je upravo iznos koji joj je banka dužna vratiti zajedno sa zateznim kamatama, umanjeno za već priznatu preplatu tijekom provođenja konverzije. Slijedom svega navedenog, tužiteljica je predložila sudu da donese presudu kojom će usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev. Potraživala je i naknadu troškova parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate.
1.1. Tijekom postupka tužiteljica je navodila da je ugovor o kreditu sklopila kao potrošač. Tužiteljica je navela da ne tvrdi da je aneks ugovora o konverziji ništetan, niti je u toč. I. tužbenog zahtjeva (utvrđenje) tražila da se dio odredbi aneksa utvrdi ništetnim, nego je tužbeni zahtjev formuliran na način da je iznos kojeg potražuje izračunat do 30.09.2015.., dakle sa zadnjim danom prije provođenja konverzije zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos. Tužiteljica potražuje razliku novčanog iznosa koja joj pripada kao posljedica ništetnosti valutne klauzule u CHF, kao i jednostrano povećane kamatne stope, sve to zaključno s 30.09.2015. kao zadnjim danom prije provođenja konverzije, a uzevši u obzir upravo gore izneseni stav VSRH-a kako baš radi specifičnosti ZID ZPK-a nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora, već je riječ o novoj pravnoj osnovi koja se primjenjuje tek od 01.10.2015. god., kao i stav Suda EU da zakonodavna intervencija mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kao i da odricanje od sudske zaštite mora biti izričito. Nadalje, tužiteljica je navela da korisnici kredita u kojima je izvršena konverzija, zbog pristanka na nju ne smiju biti u slabijem, nejednakom položaju od potrošača u CHF kreditima koji svoje kredite nisu konvertirali, već se učinci kolektivne presude u slučaju C - anuliranje na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu - protežu na sve CHF potrošače, i koji su u odnosu na svoju obvezu izvršili konverziju i u odnosu na one koje nisu. Nadalje, navela je da svaki potrošač s konverzijom ima pravni interes utvrđivati ništetnost ugovora odnosno ugovornih odredbi iz temeljnog ugovora, a to znači i ništetnost aneksa kojima je provedena konverzija. Nakon provedenog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 19. rujna 2025. uredila tužbeni zahtjev, te je u odnosu na toč. II. tužbenog zahtjeva predložila sudu da dopusti preinaku tužbe, tj. povećanje tužbenog zahtjeva sukladno čl. 190.st. 2. ZPP-a.
2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti navodeći da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu broj 5102041637 od 07. rujna 2004., (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Nadalje, tuženik u cijelosti osporio osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Osporio je i tužiteljicin status potrošača. Nadalje, naveo da je su tužiteljica i tuženik sklopili Aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena kobverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Stoga tuženik ističe da nakon provedene konverzije ugovora prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Nadalje, tuženik je naveo da tužiteljica nema pravni interes za vođenje ovog postupka, a istaknuo je i prigovor zastare, te je naveo da je kolektivna tužba podnesena dana 04.04.2012., a čime je navodno došlo do prekida zastare, zastara za podnošenje tužbe za utvrđenje odredbe o valutnoj klauzuli ništetnom, odnosno za isplatu navodnih tečajnih razlika, nastupila bi opet dana 15.06.2023., odnosno tužitelj je mogao podnijeti tužbu za isplatu tečajnih razlika do 14.06.2019., čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 6. srpnja 2023. nema pravo potraživati navodno preplaćene tečajne razlike. Tuženi je isticao i da je tužiteljica bila informirana u fazi pregovora, te da su tužiteljici prilikom savjetovanja u predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli, te da je dao dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, tuženik je istaknuo da ako bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten. Tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja – manje plaćeni iznosi s osnove tečaja u iznosu od 363,81 EUR-a (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
2.1. Tuženik se protivio preinaci tužbe od 19. rujna 2025., te je naveo da je tužitelj mogao i prilikom postavljanja tužbenog zahtjeva, a i sve do zaključenja prethodnog postupka postaviti točan iznos obzirom da je raspolagao svom potrebnom dokumentacijom, te tuženik za dio tužbenog zahtjeva koji prelazi iznos od 1.500,00 EUR-a ističe prigovor zastare. Tuženik je naveo i da je vještak u nalazu i mišljenju, utvrdio da su konverzijom kredita iz valutne klauzule iz CHF u valutnu klauzulu u EUR u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja učinjene na predmetnu partiju kredita.
3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao prijedlog Zemljišnoknjižnog odjela sa ugovorom o kreditu sa sporazumom o osiguranju na nekretnini te izvadak (list spisa 5-16), Pregled prometa po partiji kredita(list spisa 23- 37), dopis banke sa pregledom prometa po kreditu (list spisa 38-49), izračun konverzije na dan 30.9.2015. (list spisa 50-59), Aneks Sporazuma o osiguranju na nekretnini te Aneks ugovora o kreditu (list spisa 60-69), grafički prikaz valute (list spisa 97-98), Pregled prometa po partiji kredita (list spisa 99-120), Otplatni plan za kredit (list spisa 121-126), pisani iskaz LC (list spisa 127-128), Nalaz i mišljenje vještakinje (list spisa 191-206), te je saslušao vještakinju i tužiteljicu.
4. Odlučujući o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora („Narodne novine“ broj 96/03. - dalje u tekstu: ZZP) te odredbu članka 59. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22. – dalje u tekstu: ZPP).
4.1. Odredbom članka 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.), a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva). Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).
4.2. Prema stajalištu ovog suda, u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (članak 14.1. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu obzirom se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, navedena odredba je unaprijed sročena od strane tuženika, čija ugovorna pozicija je znatno jača u odnosu na poziciju tužiteljice, sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu sjedišta tuženice te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Tužitelj pak, što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti, je osoba koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bio niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Predmetni ugovor je sklopljen u Podružnici tuženika u Osijeku, a tužiteljica je osoba sa prebivalištem u [adresa], pa bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen od mjesta prebivališta tužitelja za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sudska ročišta, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Dakle, tako zaključen ugovor je zaključen protivno načelima ekonomičnosti i nepravičan prema tužitelju.
4.3. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. ZPP-a. Na pitanje nadležnosti u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba članka 59. ZPP-a kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti i sud na čijem se području ta jedinica nalazi, te odredbe članka 46. stavka 1. i članka 48. stavka 1. ZPP-a, kojima je propisana općemjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženika. Tako iz predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka ovog postupka proizlazi da je sklopljen u Podružnici tuženika u Osijeku, što tuženik nije ničim osporio, odnosno nije osporio da bi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tuženik imao podružnicu u Osijeku. Jednako tako tuženik nije osporio da bi spor nastao u povodu djelatnosti te Podružnice, pa je, u smislu odredbe članka 59. ZPP-a mjesno nadležan Općinski sud u Osijeku. Budući da je tužiteljica izabrala Općinski sud u Osijeku, to je isti u ovom predmetu mjesno nadležan, slijedom čega je prigovor mjesne nenadležnosti tuženika neosnovan, pa je isti valjalo odbiti i odlučiti kao u toč. I. izreke rješenja.
5. Budući da je nakon provedenog vještačenja tužitelj preinačio tužbeni zahtjev na način da je potraživao veći iznos od iznosa koji potraživao tužbom, sud je navedeni podnesak kojim je izvršena preinaka tužbe dostavio tuženiku. Tuženik se protivio preinaci. Odredbom čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., i 155/23. u nastavku: ZPP) propisano je da tužitelj može preinačiti tužbu ako ju bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Budući da tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla, jer nije imala dovoljna stručna znanja, prije zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, a i prema ocijeni ovoga suda preinaka je svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, sud je sukladno čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe, te je odlučivao o preinačenom tužbenom zahtjevu (tako i u Zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-162/2021 od 26. studenog 2021.), pa je odlučeno kao u toč. II. izreke rješenja.
6. Tužbeni zahtjev je osnovan.
7. Prigovor radi prebijanja nije osnovan, jer je sud utvrdio nepostojanje tražbine tuženika u iznosu od 363,81 EUR-a sa zateznim kamatama, istaknute prigovorom radi prebijanja.
8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženika radi isplate iznosa koji je tuženik stekao bez pravne osnove, odnosno na temelju odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a koja odredba Ugovora o kreditu je ništetna, te se zahtjev odnosi i na utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa.
9. Među parničnim strankama nije sporno da je tužiteljica kao korisnica kredita 7. rujna 2004. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 kojim je tužiteljici odobren stambeni kredit za kupnju kuće u iznosu od 27.775,00 CHF-a odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Nadalje, nije sporno da se tužiteljica obvezala tuženiku platiti kamatu po kamatnoj stopi 5,49%, promjenjivu, te da su ugovorne strane ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i vezanu za određenu valutnu klauzulu, a da je ugovoren rok vraćanja 240 mjeseci. Kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima. Promjena kamatnih stopa vrši se u skladu s odlukama. Nadalje, nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Dodatak br.1. Ugovora o kreditu 10. veljače 2016. kojim je kredit konvertiran.
9.1. Navedene nesporne činjenice proizlaze iz predmetnog Ugovora o kreditu i Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu.
10. Među strankama je sporno ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje tužbe jer je kredit konvertiran, jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te ima li tužiteljica pravo na povrat pretplaćenih iznosa kredita temeljem takvih odredbi uzimajući u obzir da je kredit konvertiran, te je li nastupila zastara tužiteljicinog potraživanja, je li tuženik nepošteni stjecatelj.
11. Neosnovan je prigovor tuženika da ne postoji pravni interes tužiteljice za podnošenje predmetne tužbe zbog izvršene konverzije. Ovo stoga što je predmetni Dodatak br.1. Ugovora o kreditu samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom ugovoreno korištenje kredita u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZIDZPK/15 na temelju kojih je zaključen Aneks br. 1. Ugovora o kreditu nije regulirana pravna sudbina onih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredbi koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Niti jednom odredbom ZIDZPK/15 nije propisano da se sklapanjem Aneska gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja Aneksa. Također iz samog Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Stoga tužiteljici pripada pravo da unatoč sklopljenom Aneksu br. 1. Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, ako ona postoji, unatoč zaključenom Aneksu br. 1. Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena. Potrebno je istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.
12. Suprotno tuženikovim navodima tijekom postupka, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, obvezuje stranke u ovom postupku.
12.1. Naime, u konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te odlukom br. Revt- 575/16 od 03.10.2017. kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:
- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženica postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. u nastavku: ZZP/07), kao i člancima 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 155/23., u nastavku: ZOO)
- da je tuženik u razdoblju 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a .
12. Neosnovan je prigovor tuženika da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 kojima je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne obvezuje stranke u ovom postupku jer da te eventualno ništetne odredbe više ne postoje budući da su sklapanjem Aneksa (Dodatka) Ugovoru o kreditu zamijenjene novim. Sud je ocijenio takve navode tuženika neosnovanima jer konverzijom kredita nije prestao važiti osnovni Ugovor o kreditu kojeg su stranke sklopile, a tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za tužitelja kao potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora.
13. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118 ZZP/14, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.
13.1. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili
1 0
ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Dakle, pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača mogu se primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015.).
13.2 Potrebno je reći da je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača na tuženiku (Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.4.2020. jasno naveo kako je teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nije potrošač upravo na banci, a ne na tužitelju).
13.3. Nadalje, s obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tužene, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, prema utvrđenju ovog suda sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan je u ovom postupku.
13.4. Isto tako, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.
14. Prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.
14.1. Odredbom članka 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu: ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno
1 1
pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.). Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao.
15. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu na predložene okolnosti, odnosno jesu li tužiteljica i tuženik pojedinačno pregovarali, te je li tužiteljica obaviještena i jesu li joj pojašnjene sporne odredbe ugovora o kreditu, odnosno odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, je li mu objašnjeno značenje istih.
16. Iz iskaza tužiteljice CC proizlazi da je 2004. sklopila s tuženikom kredit kako bi riješila stambeno pitanje jer su suprug i ona bili do tada podstanari. Sredstva kredita potrošena su za tu namjenu, odnosno za rješavanje stambenog pitanja, kupili su stan u kojem su stanovali. Htjela je podignuti kunski ili kredit u eurima, trebalo joj je oko 150.000,00 kn, a banka joj je ponudila kredit u CHF-u. Banka je tvrdila da su ti krediti u CHF-u povoljniji, da je švicarski franak stabilan i da je to stabilna valuta. Prihvatila je takvu ponudu banke. Banka je sastavila ugovor o kreditu i cijelog ga je pročitala, razumjela je ono osnovno npr. duljinu otplate kredita, vraćanje kredita i visinu anuiteta. U principu je razumjela predmetne odredbe ugovora o kreditu, ali nije razumjela da joj anuitet može toliko rasti, a nisu joj ni u banci rekli da može toliko rasti. Da je znala da može anuitet toliko rasti, ne bi dignula taj kredit. Početni anuitet joj je bio oko 900,00 kn, a kasnije oko 1.300,00 kn. Nije pregovarala s bankom, nisu joj takvu mogućnost niti ponudili, to je bio gotov ugovor koji je mogla prihvatiti ili ne. Tražila je objašnjenja, ali joj nisu dali. U to vrijeme nije imala OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Išla je u banku vidjeti zašto je anuitet toliko rastao, te joj je banka ponudila aneks ugovora, oni su sačinili izračun, ne sjeća se je li utvrđena pretplata ili je još nešto morala platiti banci. Dizala je kredit prije ovog kredita, bio je jedan kredit u kunama, a jedan u eurima. Nije bilo problema prilikom otplate kredita i nije joj rasla kamata ni tečaj. Misli da nije znala da se može dići kredit u CHF-u 2004. Išla je kod javnog bilježnika i rekao joj je da ako ne bude plaćala da će biti ovrha. Kredit je plaćala ona, skidalo joj se s plaće. Misli da potpisivanjem aneksa ugovora nije obeštećena u cijelosti. Nije iznajmljivala stan, živjeli su u tom stanu. Nitko je nije nagovarao na sklapanje tog ugovora.
16.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim jer je jasan, te je životno i uvjerljivo iskazivala svim odlučnim činjenicama.
17. Iz pisane izjave LC (list spisa 127-128) proizlazi da je do kolovoza 2004. radila kao Voditelj službe upravljanja ciljnim proizvodima i kao zamjenik direktora Direkcije podrške prodaji, a od kolovoza 2004. kao v.d. Direktora podrške prodaji, te da je djelatnike banke obavijestila da klijentima trebaju naglasiti važnost valutne klauzule uz koju se odobrava kredit kako bi bili svjesni rizika tj. mogućnosti promjene tečaja, te da se svaki klijent mogao odlučiti između tečaja CHF, EUR ili
1 2
USD, a u poslovnicama je bio i letak:Informacija, Pojam "Valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom.
17.1.Sud je navedenu izjavu ĆC ocijenio nevjerodostojnom jer ĆC nije bila osoba koja je neposredno sudjelovala u sklapanju predmetnog ugovora, a što proizlazi iz same Izjave, pa nema potrebna znanja o pregovorima s tužiteljicom u vezi s predmetnim odredbama ugovora o kreditu.
18. S obzirom na iskaz tužiteljice, prema ocjeni ovoga suda tuženik nije dokazao da su ugovorne strane Ugovora o kreditu pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valuti kredita. Naime, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije pregovarala s tuženikom u vezi spornih odredbi Ugovora o kreditu, te da joj djelatnik banke nije objašnjavao što znači promjenjiva kamatna stopa, kao ni valuta, niti se uvjerio je li razumjela navedene odredbe. Bilo joj je jasno da ugovor sklapa u švicarskim francima. Pri tome treba reći da prema stavu ovoga suda sam izbor valute iz zahtjeva za kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Potrebno je još jednom naglasiti da teret dokazivanja na tuženiku da je potrošač odnosno tužiteljica bila u predugovornoj fazi sklapanja ugovora obaviještena o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, kao i da su ugovorne strane pregovarale o valuti kredita.
19. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da ima status potrošača jer je ugovor o kreditu sklopila radi kupnje stana za stanovanje. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj bio potrošač (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 18/2018 od 26 svibnja 2020.).
20. Dakle, slijedom svega navedenoga, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao tužiteljicu o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR.
20.1. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 7. rujna 2004. dakle u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, to se tužitelj na spomenute odluke i pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao, nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).
21. Budući da se nije pojedinačno pregovaralo odnosno da su slijedeće odredbe Ugovora o kreditu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njihov sadržaj, uzrokovalo je znatnu neravnotežu u pravima i
1 3
obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, pa je stoga ovaj sud utvrdio da su odredbe o Ugovora kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu sukladno čl. 81. st. 1. ZZP-a nepoštene, te sukladno čl. čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetne. U Ugovoru o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koje je sud utvrdio ništetnim sadržane su čl. 2., čl. 7. i čl. 12. Ugovora o kreditu, u dijelu u čl. 2. predmetnoga ugovora glasi: „...CHF...protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.“; u čl. 7. glasi: „Valutna klauzula. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“; a u čl. 12. glasi: „Za sve što ovim Ugovorom nije predviđeno, primjenjivat će se...opći akti Banke.“. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao pod toč. I. izreke.
21.1. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik, kao profesionalac i banka, nije dala tužitelju, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (čl. 81. do 88. ZZP/03).
22. Dakle, budući su navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa te odredbe se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1. i 1111. st. 1. ZOO-a, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz povećanja kamatne stope i po osnovi porasta tečaja CHF sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.
23. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko vještačenje po sudskoj vještakinji Tonki Vulić, dipl. ing. oecc. iz kojeg proizlazi:
- da je preplaćeno tečajnih razlika u 72 anuiteta u kojima je srednji tečaj Kreditora za CHF na dan plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja Kreditora za CHF na dan početka korištenja kredita u iznosu od 1.818,71 EUR-a,
- da je zatezna kamata na preplaćene razlike tečaja uslijed CHF valutne klauzule izračunata do datuma konverzije kredita u EUR 30.09.2015. u iznosu od 573,19 EUR-a,
- da je konverzija kredita u EUR provedena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) i računski je točna. Konverzija je provedena na dan 10.02.2016.,
1 4
- u konverziji je utvrđena konačna razlika kao manjak uplata za EUR kredit na dan provođenja konverzije, te isti sukladno čl. 5,3. Aneksa ugovoru iznosi 46,66 EUR-a,
- za konačno utvrđeni manjak iz konverzije je uvećana nedospjela glavnica EUR-a kredita, sukladno sporazumu iz čl. 7.2. Aneksa,
- negativne razlike tečaja u razdoblju od dana korištenja kredita do konverzije kredita u EUR utvrđene su iznosu od -363,81 EUR-a u 59 anuiteta u kojima je srednji tečaj Banke na dan plaćanja anuiteta bio niži od srednjeg tečaja Banke na dan početka korištenja kredita,
- kako je u konverziji utvrđen manjak uplata od 46,66 EUR-a u odnosu na potrebne uplate za EUR kredit, te je za taj manjak uplata uvećana obaveza za nedospjelu glavnicu EURo kredita,
- da postoji potraživanje tužiteljice na dan 30.09.2015. i to - za zateznu kamatu na preplaćene razlike tečaja u apsolutnom iznosu od 573,19 EUR-a i za preplaćene razlike tečaja uslijed CHF valutne klauzule u iznosu od 1.818,71 EUR-a.
23.1. Vještakinja Tonka Vulić, dipl. ing oecc. saslušana na ročištu, navela je da u cijelosti ostaje kod danog nalaza i mišljenja. Te su na stranke na ročištu održanom 11. ožujka 2026. navele da nemaju primjedbi na Nalaz i mišljenje vještakinje.
23.3. Nalaz i mišljenje vještakinje sud je ocijenio vjerodostojnim jer je sačinjen u skladu s pravilima struke, detaljan je i jasan, bez proturječnosti, a stranke nisu imale primjedbe na matematički izračun vještakinje.
24. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužiteljica je uredila kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u skladu s Nalazom i mišljenjem vještakinje financijsko-knjigovodstvene struke, te je zahtijevala da joj tuženik isplatiti iznos od 2.438,56 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 1.818,71 EUR-a od 1. listopada 2015. do isplate. Iznos od 1.818,71 EUR-a odnosi se na pretplatu razlike tečaja do konverzije, te tužitelj potražuje iznos od 573,19 EUR-a koji se odnosi na zatezne kamate na pretplatu tečaja do konverzije i iznos od 46,66 EUR-a koji predstavlja manjak prilikom provođenja konverzije. Još jednom se ističe da konverzijom tužiteljici nije priznat nikakav iznos nego je utvrđen manjak u iznosu od 46,66 EUR-a (list 11 Nalaza i mišljenja vještaka).
25. Uzimajući u obzir sve navedeno, ovaj sud je utvrdio da tužitelju pripada pravo na povrat pretplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji.
25.1. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZIDZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.c toč.6. ZIDZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eura.
25.2. Odredbama ZIDZPK/15, a niti dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su
1 5
banke bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle Dodatkom ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti eura izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.
25.3. S obzirom na prethodno navedeno, prama pravnom shvaćanju ovog suda korisnicima kredita unatoč sklopljenim Aneksima (Dodacima) ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
25.4. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Aneksa (Dodatka) uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužiteljica Aneksom ugovora (Dodatkom) odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a niti se u izračunu konverzije koji je prije sklapanja dodatka ugovora dostavljen tužitelju, spominje promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF niti je u tom izračunu izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika odnosno promjenama početnog tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita. S druge strane, u odnosu na preplatu utvrđenu konverzijom, za napomenuti je da postojanje preplate u ovom slučaju nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje preplate posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka).
26. Prema tome, u konkretnom slučaju, konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom (Dodatkom) nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužiteljici nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatila, čime tužiteljica nije obeštećena u cijelosti. Stoga je tužiteljici dosuđen iznos od 2.438,56 EUR-a, i to sa zateznim kamatama koje na iznos od 1.818,71 EUR-a teku od 1. listopada 2015. do isplate.
26.1. Tužiteljici su na navedeni iznos od 1.818,71 EUR-a dosuđene zatezne kamate tekuće od 1. listopada 2015. pa do isplate sukladno čl. 1114. u vezi odredbe čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a, dok tužiteljici nisu dosuđene zatezne kamate na daljnji iznos od 573,19 EUR-a jer isti predstavlja uglavničene zatezne kamate na pretplatu do 30. rujna 2015., te iznos od 46,66 EUR-a, a osim toga, tužiteljica nije niti potraživala zatezne kamate na navedene iznose. Potrebno je reći da tužiteljici pripada pravo
1 6
zahtijevati zatezne kamate na navedeni iznos od 1.818,71 EUR-a, iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa i tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada. U vezi s navedenim potrebno je reći da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita (čl. 1115. ZOO-a) pa do uplate svakog anuiteta. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli i koji pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se stoga smatra nepoštenim stjecateljem.
27. Još jednom se ističe da iz Nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da prilikom konverzije tužiteljici nije utvrđena pretplata nego manjak u iznosu od 46,66 EUR-a za koji iznos joj je uvećana nedospjela glavnica EUR kredita.
28. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao pod toč. II. izreke.
29. Nadalje, u vezi početka i tijeka zastarnog roka u vezi zahtjeva za isplatom pretplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule potrebno je reći da prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013.:
- u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.06.2014., jer je ista u tom dijelu potvrđena presudom Visokog
Trgovačkog suda od 13.06.2014. posl.br. Pž-7129/13
- u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. godine kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.06.2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.06.2018. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022.
30. Dakle, nije osnovan prigovor zastare restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule. Naime, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018., odnosno zastara za restitucijske zahtjeve po osnovi ništetnosti valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 12. lipnja 2023.
1 7
a što proizlazi iz obavijesti o primitku elektroničkog podneska), odnosno nije nastupila zastara utuženih iznosa, jer je tužitelj svoje potraživanje potraživao unutar zastarnog roka od 5 godina (od početka tijeka zastranih rokova za pretplaćene iznose po osnovi valute).
30.1. Nije osnovan tuženikov prigovor da je nastupila zastara na preinačeni dio, naime uređenje tužbenog zahtjeva povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća je i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP-a), i to iz razloga što se zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva (pravno shvaćanje građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024., Su-IV-123/2024-5).
31. Tuženik je tijekom postupka istaknuo prigovor radi prebijanja i to za iznos tzv. negativnih tečajnih razlika u ukupnom iznosu od 363,81 EUR-a sa zateznim kamatama. Ovaj sud je utvrdio da tuženikova tražbina istaknuta prigovorom radi prebijanja ne postoji. Naime, ništetnost kao posljedica nepoštenja predmetne ugovorne odredbe proizlazi iz činjenice da je zakonom pripisano kako se nepoštenom smatra ona odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa po shvaćanju ovoga suda nisu ispunjeni uvjeti da bi se predmetna ugovorna odredba mogla smatrati nepoštenom i stoga ništetnom i sa strane trgovca i da bi on mogao na tome temeljiti neku svoju tražbinu (stečeno bez osnove ili ispunjenje ugovorne obveze). Dakle, riječ je o odredbama koje je bez pregovaranja i suprotno načelu dobre vjere u ugovor unio sam trgovac, to se prirodi, sadržaju i smislu zakonske zaštite potrošača protivi tumačenje po kojem bi trgovac imao koristi od nepoštenosti ugovornih odredbi koje je sam, bez pregovaranja, unio u ugovor. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao. Kod tzv. negativnih tečajnih razlika potrošač je platio anuitet po onom tečaju kojeg je u njegovu korist promijenila sama banka. Stoga po toj osnovi tuženik kao trgovac ne može imati nikakvo potraživanje prema tužitelju kao potrošaču (ŽS Varaždin Gž- 1127/2025 od 08.10.2025.). Osim toga, kad bi i postojala tražbina tuženika prema tužiteljici, ista bi bila zastarjela (tužitelj istaknuo prigovor zastare u podnesku od 2. studenog 2023.), jer su sva utvrđenja iz kolektivnog spora glede ništetnosti ustanovljena isključivo u korist potrošača, pa se stav o prekidu zastare ne može primijeniti na tuženicu. S obzirom da je niži tečaj iz 2004. i 2005., u odnosu na potraživanje tuženika nastupila je zastara. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja, pa je odlučeno kao pod toč. III. izreke presude.
32. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu pa joj sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada naknada troška postupka. Tužiteljici je priznata naknada troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023., u nastavku: Tarifa), te trošak sastava obrazloženog podneska od 2. studenog 2023. i podneska od 19. rujna 2025. za svaki podnesak iznos od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč.1 Tarife, te trošak zastupanja na ročištu 15. travnja 2025. i 11. ožujka 2026. za svako ročište 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, što sveukupno iznosi 1.000,00
1 8
EUR-a uvećano za 25% PDV-a iznosi 1.250,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, uvećano za 25% PDV-a što iznosi 125,00 EUR-a, a što sveukupno iznosi 1.375,00 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 10. travnja 2026. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao pod toč. IV. izreke.
32.1. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 25. siječnja 2025. i 14. svibnja 2025. jer nisu bili potrebni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari (čl. 155. st. 1. ZPP-a).
33. Tuženik je u cijelosti izgubio u sporu pa mu ne pripada naknada troška postupka, stoga je odlučeno kao pod toč. V. izreke.
Osijek, 10. travnja 2026.
Sutkinja
Helena Topić Vuković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DOSTAVITI:
1. Pun. tužiteljice
2. Pun. tuženika
