REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-1308/2023-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru po sucu Jeleni Habulin kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja BF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], 10410 Velika Gorica, kojeg zastupa Hrvoje Škalić, odvj. iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojeg zastupa odvj.ŠF i ostali odvj. iz OD Mađarić & Lui iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 05. ožujka 2026., u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, odvjetnika Hrvoja Škalića te punomoćnice tuženika, odvjetnice Marije Palac, dana 10. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I . O d b i j a s e tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

" 1.Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535 isplatiti tužitelju BF [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.164,27 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se određuje do 30. lipnja 2013. prema čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11) po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. prema čl.12a. st.2. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi po referentnoj stopi uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do konačne isplate prema članku čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana.

2. Nalaže se Tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535 naknaditi tužitelju BF [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], prouzročeni parnični trošak sa zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana."

II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 13.lipnja 2023.godine podnio protiv tuženika Općinskom građanskom sudu u Zagrebu tužbu u kojoj navodi da je dana 17.veljače 2006. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 188-50-3277203 kojim je ugovoreno da će tuženik staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 22.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti i ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 4,95 % godišnje, a koja se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom Tuženika.

2.Nadalje navodi da je 02. veljače 2016. sklopljen Aneks Ugovoru o kreditu kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

3.Tužitelj navodi da podnosi zahtjev za isplatu temeljem pravomoćne presude u postupku kolektivne zaštite koji se protiv tuženika vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Navodi da je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. navedena prvostupanjska presuda potvrđena u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o ništetnosti promjenjive kamatne stope, a stav da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa mijenja temeljem jednostrane odluke potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. te Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/215, U-III-2536/215, U-III-2547/215, U-III-2565/215, U-III-2603/215, U-III-2604/215, U-III-2605/215 od 13. prosinca 2016. U odnosu na ništetnost CHF tečaja prvostupanjska presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. kao i u presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. Obzirom da je ugovor o kreditu sklopljen 17 veljače 2006. tužitelj smatra da navedene presude obvezuju i u ovome postupku.

4.Tužitelj ističe da Zakonom o obveznim odnosima nije dopuštena samostalna promjena bitnih sastojaka ugovora, a u predmetnom slučaju je jednostrano određena upravo visina kamate, odnosno sama cijena kredita, što je bitan sastojak ugovora. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u visini od «Kamatna_stopa» % godišnje koja se mijenja u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Tuženika. Prema tome, Ugovor o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Obzirom da tuženik nije na transparentan način objasnio razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, na način da bi tužitelj na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, tuženik je nesavjesnim postupanjem povrijedio primjenjive zakonske odredbe o zaštiti potrošača, kao i odredbe Zakona o obveznim odnosima, što su potvrdile i ranije navedene presude.

5.Nadalje, navodi da je ugovaranje zaštitne klauzule u valuti CHF utvrđeno ništetnim, pa imajući u vidu da je tuženik tužitelju isplatio iznos kredita po Ugovoru o kreditu u valuti HRK, smatra se kako je predmetni ugovor o kreditu od samog potpisivanja bio ugovor u kojem je ugovorena valuta HRK, jer j valutna klauzula tzv. zaštitna klauzula i njena funkcija je „čuvanje“ i vjerovnika (u ovom slučaju tuženika) i dužnika (u ovom slučaju tužitelja) od aprecijacije i deprecijacije domaćeg tečaja, odnosno devalvacije i hiperinflacije. U Republici Hrvatskoj sredstvo plaćanja je bila hrvatska kuna. Sva plaćanja pa tako i iznos Ugovora o kreditu koji je tuženik isplatio tužitelju, te anuiteti koje je tužitelj plaćao tuženiku, plaćana su isključivo u hrvatskim kunama. Valutna klauzula služi zaštitnoj funkciji prilikom koje se vrijednost anuiteta veže uz stranu valutu te ukoliko nastupi aprecijacija i deprecijacija domaćeg tečaja, radi se korekcija prema vrijednosti strane valute. Međutim, u predmetnoj pravnoj stvari to se nije dogodilo, jer je hrvatska kuna kao valuta ostala stabilna dok je vrijednost CHF oscilirala i aprecirala. U tome trenutku tuženik je, prema mišljenju tužitelja bio dužan izvršiti korekciju iznosa u CHF valuti, a ne u hrvatskoj kuni. U prilog navedenom primjeru tužitelj citira dio odluke Ustavnog suda broj U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016., a kojom je odlučeno o ustavnosti odredaba Zakona o obveznim odnosima u pitanju ugovaranja valutne klauzule: „na taj način ugovorne strane otklanjaju mogućnost da bi zbog moguće značajnije promjene vrijednosti domaće valute, njezinom deprecijacijom ili aprecijacijom, o dospijeću bila narušena jednakost uzajamnih davanja.“ Tužitelj smatra da ovaj citirani dio odluke Ustavnog suda ide u prilog njegovim tvrdnjama, jer je u citiranoj odluci pravilno zaključeno kako je jedina funkcija valutne klauzule zaštitna funkcija, odnosno očuvanje jednake vrijednosti činidaba, iz čega proizlazi da je ugovaranje valutne klauzule i njezina implementacija na način na koji je to tuženik činio ništetna. Stoga smatra da je tuženik ništetnim (i pogrešnim) ugovornim odredbama koje se tiču valutne klauzule naplatio Tužitelju iznose mjesečnih anuiteta koji su višestruko veći od ugovorenih.

6. Budući da je Aneksom Ugovoru o kreditu provedena konverzija, tužitelj ističe kako je prilikom obračuna konverzije tuženik uzimao u obzir sve uplaćene iznose (dakle iznose koji su posljedica povećanja kamatne stope) te je takve iznose uspoređivao sa simuliranim EUR otplatnim planom te izračunavao preplatu odnosno dugovanje korisnika tužitelja.

7.Slijedom svega navedenog tužitelj smatra da mu je tuženik dužan vratiti sve iznose koje je tužitelj preplatio na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu i dodaje da je on na temelju dokumentacije koju mu je dostavio tuženik zatražio od sudskog vještaka da mu napravi obračun potraživanja preplaćenih iznosa na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, te je vještak izračunao kako je u predmetnoj pravnoj stvari na dan 30.9.2015. tuženik obračunao preostalu glavnicu u iznosu od 8.031,00 kn, a da nisu ugovorene ništetne ugovorne odredbe, tužiteljeva glavnica na dan 30.9.2015. iznosila bi 5.304,67 kn, pa razlika u obračunu tuženika i obračuna bez ništetnih parametara iznosi 2.673,86 kn. Tuženik je prilikom obračuna konverzije otpisao iznos glavnice od 1.940,03 kn, ali pritom i dalje nije potrošač doveden u situaciju kao da navedena odredba nije postojala, budući da je i dalje preostao iznos od 733,83 kn.

8.Nadalje, tužitelj navodi da je vještak obračunao kako je s osnova ništetnih promjena kamatnih stopa tužitelj preplatio iznos od 2.083,76 kn, a s osnova ništetnog tečaja iznos od 22.637,09 kn, dok zatezne kamate na preplaćene iznose s osnove ništetnih promjena kamatnih stopa, od dana svakog preplaćenog anuiteta pa do 30.9.2015. iznose 1.655,66 kn, a zatezne kamate na preplaćene iznose s osnove ništetnog CHF tečaja, od dana svakog preplaćenog anuiteta pa do 30.9.2015. iznose 6.949,16 kn. Navodi da je tuženik prilikom obračuna konverzije također obračunavao iznose preplate i potplate na način da je ukupan iznos preplate označio u kunskom iznosu dok je iznos potplate obračunao s predznakom minusa. Tako je tuženik obračunao iznos od 11.707,60 kn.

9.Budući da tuženik prilikom obračuna konverzije nije naveo na što se odnosi preplata niti na koji način bi bila obračunata, primjenom pravila o redoslijedu uračunavanja, prvo se namiruju kamate, a potom glavnica. Iz navedenog se u obračunu sudskog vještaka predmetni iznosi svih preplata kao i iznosi otpisa glavnice te eventualne potplate međusobno zbrajaju, pa stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da mu isplati iznos od 2.966,61 EUR s kamatama od 01.10.2015. pa do isplate, te dodaje da se predmetni iznos sastoji, a kao što je vidljivo iz dostavljenog obračuna, od zbroja preplaćenih iznosa uvećanih za zakonske zatezne kamate te sve umanjeno za iznos otpisa glavnice i priznate preplate od strane tuženika, kao i da mu naknadi troškove postupka, sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate .

10. Rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-223/2023- 6. od 25. rujna 2023. za postupanje u ovom predmetu određen je Općinski sud u Zlataru.

11. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare.

12.Tuženik navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 17.02.2006.g. zaključili Ugovor o kreditu broj 188-50-3277203 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 22.000,00 a da je ugovorena redovna kamata 4,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva i da su stranke dana 02.02.2016.g. sklopile Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 188-50- 3277203, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR.

13.Navodi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dodaje da je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti, iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom, pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten i ističe da je tuženik o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Smatra da takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu).

14.Nadalje tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF, pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, tuženik smatra, da je ugovaranjem valutne klauzule tužitelj također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita, jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama.

15.Nadalje navodi da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti iz čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

16.Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti i protivi se pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu, a tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala.

17.Nadalje navodi da se tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati i tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati, jer tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.

18.U odnosu na provedenu konverziju tuženik navodi da je Člankom 9. Ugovora propisana mogućnost konverzije obveze korisnika kredita izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije, a potpisom ugovora tužitelj je pristao da se valutna klauzula uglavljena u ugovoru veže uz EUR. Tuženik navodi da su stranke dana 02.02.2016.g. zaključili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015; dalje u tekstu ZIDZPK/15) te su tom prilikom, uvažavajući stroge procedure i odredbe ZIDZPK/15, sve tužiteljeve uplate uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR. ZIDZPK/15 propisuje način na koji tuženik odobrenu glavnicu u valuti CHF konvertira u glavnicu valute EUR te zajedno sa ugovorenom kamatom u odnosu na valutu CHF zamjenjuje kamatom u odnosu na valutu EUR, stoga je tuženik poštujući odredbe ZIDZPK/15 izvršio konverziju.

19.Nadalje navodi da je tuženik izradio izračun konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tako što je početno odobrenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunao u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te je umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu CHF, obračunao kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa za primarne klijente. Dodatkom broj KONV-01/2016 ugovorne strane su suglasno utvrdile iznos duga, a potpisom Dodataka tužitelj je priznao dug. Stoga smatra da je Dodatak broj KONV-01/2016 pravni posao utemeljen isključivo na zakonu i volji tužitelja kojim je izvršena konverzija u odnosu na valutu i kamatnu stopu pa tužitelj ne može tvrditi da je ništetan Ugovor o kreditu, a provođenjem konverzije otklonjene su sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama.

20.Tuženik ističe da je VSRH u oglednom postupku utvrdio da “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” O dosegu predmetnog sporazuma odlučivao je Vrhovni sud RH u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019, a u kojem je zauzeo određena pravna stajališta primjenjiva i na konkretan slučaj. Pritom, Vrhovni sud RH zaključio je da aneks, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je. Nadalje, utvrdio je da korisnik kredita u CHF (dakle, i ovdje tužitelj) nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, obzirom da je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka ugovoru pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz Kolektivnog postupka, a sve iz razloga što se Kolektivni postupak odnosi samo na korisnike CHF kredita. Dodatno, imajući u vidu da je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o Potrošačkom kreditiraju, u oglednom postupku je VSRH je utvrdio da: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe odnosnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

21.Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

22.Na pripremnom ročištu 23.siječnja 2025.g. tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja za iznos koji je tužitelju priznat dodatkom o konverziji u iznosu od 1.534,00 eura te za iznos eventualne negativne tečajne razlike.

23.Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je u skladu s istim podneskom od 01.prosinca 2025.godine precizirao tužbeni zahtjev kako je to navedeno u izreci ove presude pod I.

24.Na ročištu za glavnu raspravu 05.ožujka 2026.g. tuženik je u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka precizirao prigovor radi prebijanja s osnove negativne tečajne razlike u iznosu od 157,23 eura , te je ostao kod prigovora radi prebijanja za iznos koji je tužitelju priznat dodatkom o konverziji u iznosu od 1.534,00 eura .

25.U toku postupka pročitan je ugovor o kreditu,broj 188-50-3277203 sklopljen između stranaka dana 17.02.2006. godine, Dodatak tom ugovoru broj KONV-01/2016 od 02.02.2016., obračun konverzije, otplatni plan s valutom u CHF, novi otplatni plan u EUR, pregled izvršenih uplata, obavijest o otplati kredita, prijepis knjigovodstvene kartice, provedeno je financijsko vještačenja po Ručević vještačenja d.o.o. te je saslušan tužitelj .

26.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

27.Nesporne su činjenice da su stranke 17.veljače 2006.godine sklopile ugovor o kreditu, broj 188-50-3277203, kojim je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećom na dan korištenja kredita i da se radilo o stambenom kreditu u kojem je ugovoreno da se isti otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju za CHF kreditora na dan dospijeća prema otplatnom planu koji je uručen tužitelju i da je ugovorena redovan kamata od 4,95% godišnje, promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika .

28.Ista tako nije sporno da je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjan tečaj CHF u odnosu na HRK, odnosno da je isti uglavnom rastao, te da se mijenjala stopa redovne kamate.

29. B, nije sporno da su stranke dana 02.veljače 2016. godine zaključile Dodatak broj KONV-01/2016 navedenom ugovoru, kojim je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015 -dalje ZID ZPK/15) i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

30. U čl.4.navedenog Dodatka utvrđeno je je da su stranke suglasne da temeljem izračuna konverzije kojeg je tuženik sačinio sukladno odredbama članka 19.c ZID ZPK/15, a što je tužitelj kao korisnik kredita prihvatio, početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom euro izračunata po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita iznosi 14.108,89 EUR, a preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30.09.2015. prije provedbe konverzije iznosi 1.045,39 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. Nadalje, ukupno utvrđen iznos anuiteta prema EUR otplatnom planu od 30.09.2015. iznosi 18.426,64 EUR, a ukupno uplaćeni iznos utvrđen u valutnoj klauzuli u euru sukladno čl.19.c.t.1.ZID ZPK/2015 do 30.09.2015. iznosi 19.960,64 EUR te da stoga tražbina korisnika kredita temeljem konverzije iznosi 1.534,00 EUR, a preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u euru nakon provedbe konverzije na dan 30.09.2015. iznosila bi 791,20 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća.

31.Isto tako nije sporno da je u članku 5. navedenog Dodatka utvrđeno da razlika između izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice prije konverzije i izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice nakon konverzije iznosi 254,19 EUR te da su ugovorne stranke suglasne da nakon provedbe konverzije novčana obveza tužitelja prema tuženiku u odnosu na dio glavnice kredita u visini od 254,19 EUR prestaje te da korisnik kredita na ime preostale neotplaćene glavnice duguje tuženiku na dan 30.09.2015. 791,20 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća.

32.Sporno je , u bitnome, jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi i kakvi su učinci sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.

33.Nije sporno da je Trgovački sud u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 dana 4. srpnja 2013. donio presudu kojom je pod 4. utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Ova presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o ništetnosti promjenjive kamatne stope.

34.Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 o dana 4. srpnja 2013. u dijelu točke 4. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i ovdje tuženik „u razdoblju od 1. 01.2004. godine do 31. 12. 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003), u razdoblju od 01. 06. 2004. do 6. 08. 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 133/2009) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“

35.Ovakve odluke u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013; ) odnosno članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14), obvezuju sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika, odnosno radi isplate.

36.Nadalje, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 155/2023- dalje ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

37. Sud je prihvatio logičan, uvjerljiv i životan iskaza tužitelja u dijelu gdje isti navodi da je 2006. želio svojoj kćeri kupiti stan te se kod tuženika raspitivao o uvjetima kreditiranja i djelatnica tuženika mu je preporučila kredit s valutnom klauzulom u CHF te mu je rekla da je tu najbolja kamata, da je CHF stabilna valuta i da svi uzimaju takav kredit. Kako mu je novac hitno trebao, on je vjerovao djelatnici tuženika i uzeo je kredit s valutnom klauzulom u CHF. Sredstvima kredita kupio je stan svojoj kćeri u kojem ona još uvijek stanuje i ovaj stan nikad nisu koristili u neke profesionalne svrhe. Tužitelj navodi da on ni u vrijeme uzimanja kredita, a ni sada nije vlasnik ni poduzeća, ni obrta te ističe da prilikom sklapanja ugovora o kreditu njega nitko u banci nije upozorio da bi tečaj CHF mogao nešto jače rasti prema kuni, nego što to raste tečaj u euru, te da mu isto tako nije rečeno da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF kao što to štiti u odnosu na euro. Tužitelj dodaje da on s djelatnicima banke nije mogao pregovarati o odredbama ugovora, već mu je pružen na potpis gotov tekst ugovora. Rate kredita zbog rasta tečaja CHF počele su jako rasti i bilo mu je teško otplaćivati, te je on negdje pred kraj otplate ovaj kredit konvertirao u kredit s valutnom klauzulom u euro i otplatio ga je. Tužitelj navodi da on prije potpisivanja ugovora o kreditu isti nije detaljno čitao, jer ga je interesirala glavnica, kamata i visina rate i dodaje da on u vrijeme sklapanja ugovora nije bio upućen što je to točno valutna klauzula i što točno znači promjenjiva kamatna stopa i ne sjeća se da bi mu u banci to objasnili, a on nikakva dodatna objašnjenja u banci nije tražio, jer ga je djelatnica tuženika uvjeravala da mu je to najbolji kredit i on se nakon toga nije raspitivao o drugim kreditima, jer ga je ona uvjeravala da je ovaj najbolji.

38.Tuženik , suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao činjenicu navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u fazi pregovaranja odnosno predugovornoj fazi i njegovog pristanka na takav o kreditu ugovor, a pri čemu bi tužitelj bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi .

39.Stoga su prema mišljenju ovog suda odredbe predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 17.veljače 2006.g.,ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa .

40.Naime, nije sporno da je tuženik sklopio s tužiteljem standardni ugovor o kreditu, koji je kao takav opisan u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, u kojem ugovoru je sadržana odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Da se radilo o standardnom ugovoru o kreditu kakvog je tuženik sklapao s većim brojem potrošača, te da se o pojedinim odredbama ugovora nije pregovaralo, utvrđeno je iz iskaza tužitelja koji navodi da mu je u banci ponuđen samo ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i rečeno mu je da je to najbolji kredit za njega , da on s djelatnicima banke nije pregovarao, već mu je ponuđen gotov tekst ugovora, te je iz iskaza tužitelja utvrđeno da ga nitko u banci nije upozorio na mogućnost rasta tečaja CHF u odnosu na kunu izvan nekih uobičajenih granica. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetnih odredbi nedvojbeno je na štetu tužitelja kao potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. U navedenom tipskom ugovoru, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a nuđenjem najniže ugovorne kamate ( prilikom sklapanja ugovora) za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima, pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

41.Međutim, u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu u ovom predmetu valja reći kako zbog između stranaka sklopljenog Dodatka od 02.02.2016.g., obveza isplate eventualne razlike po osnovi tih ništetnih odredbi ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

42.Naime, nitko ne dovodi u pitanju pravnu valjanost predmetnog Dodatka ugovora o kreditu kojom je izvršena konverzija u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

43.Glede valjanosti ovakvog dodatka ugovora Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio se u odluci poslovni broj Gos-1/2019 -36 od 3. ožujka 2020. doneseno j povodom oglednog postupka radi davanja odgovora na pitanje je li ugovor o konverziji koji je zaključen valjan unatoč tome što je tijekom postupka pravne zaštite kolektivnog interesa i prava potrošača utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

44.Na postavljeno je pitanje najviši sud dao odgovor da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZID ZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega je za rješenje konkretnog spora odlučno kakvi su pravni učinci ugovora o konverziji. Stoga je neodlučno što u vrijeme sklapanja predmetnog Dodatka još nije bila donesena odluka Vrhovnog suda RH vezano uz ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u CHF.

45.Nije sporno da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu od 02.02. 2016. sklopljen sukladno glavi IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, člancima 19.a do 19. i. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16), koja je dodana u tekst temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15- dalje ZID ZPK/15).

46.Dakle, tužitelj je prihvatio ponudu tuženika koji je u skladu s ZID ZPK/15 bio dužan potrošaču ponuditi konverziju u propisanoj formi i sadržaju, a potrošač nije bio obvezan prihvatiti izračun konverzije niti s vjerovnikom sklopiti sporazum o konverziji. Pravo izbora bilo je na tužitelju, pri čemu nije od utjecaja njegova pobuda za zaključenje tog sporazuma.

47.Iako se Vrhovni sud u citiranoj presudi poslovni broj Gos-1/2019-36 od 3. ožujka 2020. izričito ne izjašnjava o tome da li bi potrošači koji su konvertirali ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF u ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u EUR imali pravo ostvarivati i kondemnatorne zahtjeve na temelju pravomoćnih utvrđenja iz kolektivne pravne zaštite kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, može se reći da se sugerira da bi ostvarivanje takovih zahtjeva trebalo omogućiti onim potrošačima koji su zaključili ugovor o konverziji u suprotnostima s posebnim odredbama ZID ZPK/15 , a što ovdje nije slučaj, pa čak tužitelj niti ne iznosi tvrdnju da bi dodatak ugovoru bio suprotan tom Zakonu.

48.S druge strane Vrhovni sud navodi da je cilj tog Zakona bio otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize na osnovi jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR-ima, time da se radi o jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca koja se provodila na način da se potrošač koji je bio zaključio ugovor uz valutnu klauzulu u CHF stavi u položaj kakav bi imao da je zaključio ugovor o kreditu vezan u EUR.

49.Upravo iz tog razloga konkretni Dodatak ugovoru o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu kojeg je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-3685/2015 od 4. travnja 2017. ocijenio suglasnim u Ustavom Republike Hrvatske.

50.Nadalje, budući da je tužitelj sklapanjem tog Dodatka ugovoru doveden u poziciju u kojoj bi bio da je zaključio ugovor o kreditu u EUR, našao se u situaciji kao da ništetnih ugovornih odredbi uopće nije bilo, što je u skladu s Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

51.To stoga što je sklapanjem Dodatka ugovora, odnosno sporazuma o konverziji riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer na to jasno upućuje odredba članka 19.c stavak 1. točka 2. i 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavak 1. točka 4. i 5., koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu.

52. Naime, članak 19.c stavak 1. točka 1., 2. i 3. ZID ZPK/15 određuje način konverzije tako da se:

"1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,".

53.U konkretnom slučaju u čl.5.Dodatka utvrđeno je da razlika između izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice prije konverzije i izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice nakon konverzije iznosi 254,19 EUR te je nakon provedbe konverzije novčana obveza tužitelja prema tuženiku u odnosu na dio glavnice kredita u visini od 254,19 EUR prestala, te je ugovoreno da korisnik kredita na ime preostale neotplaćene glavnice duguje tuženiku na dan 30.09.2015. iznos od 791,20 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća, koja se prema čl.9.Dodatka otplaćuje u preostalih 5 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za euro važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji je sastavni dio prihvaćenog izračuna konverzije.

54.Dakle, uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu iskorištene su za umanjenje prestale neotplaćene glavnice.

55.Ovim, po stavu suda, nije narušena ravnoteža između tužitelja kao potrošača i tuženika kao kreditora, s obzirom da je od odlučnog značaja već ranije istaknuta činjenica da je tužitelj u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15 informiran o posljedicama konverzije i da je u skladu s odredbom članka 19. e tog Zakona, imao mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

56.Naime, za tuženika kao kreditora sadržaj odredbi Dodatka uz ugovor određen je ZID ZPK/15 i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac, dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK, kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Dodatka za tužitelja. Oni iznosi koje je tužitelj otplatio, a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju preplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da je za taj iznos umanjena glavnica.

57.Kao što je već rečeno, odredbama čl. 19.a do čl.19.e ZID ZPK/15 je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize, a na osnovi jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZID ZPK/15 bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

58.Stoga je sklapanjem Dodatka ugovoru (sporazuma o konverziji), na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su preplaćeni iskorišteni za umanjenje glavnice.

59.Stoga prema mišljenju ovog suda tužitelj koji je sklopio sporazum o konverziji (Dodatak ugovoru o kreditu) iz članka 19.e. ZID ZPK, nakon sklapanja tog Dodatka nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15.Ovakav stav zauzeo je i Vrhovni suda Republike Hrvatske u svojoj odluci posl.br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.

60.Naime, sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način kako je propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za smanjenje glavnice do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojem su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je tužitelj pristao.

61.Kako u trenutku zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu, o pravnim učincima sporazuma o konverziji ugovora o kreditu i pravima potrošača u vezi toga, praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske evidentno nije jedinstvena, a nije ni, sukladno odredbi čl. 390. st. 2. ZPP-a, donesena odluka proširenog vijeća od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa pravnim shvaćanjima kojima bi ostali sudovi bili vezani, te kako bi se strankama omogućilo raspravljanje o svim činjenicama koje bi mogle biti relevantne u ovom parnici, ovisno o pravnih shvaćanjima ne samo prvostupanjskog već i viših sudova, sud je prihvatio prijedlog tužitelja za provođenje financijskog vještačenja, te je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. koji je u svom nalazu i mišljenju utvrdio da :

a) ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada :

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. ožujka 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 386,31 CHF, odnosno 240,14 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p' Tabele 1 iz nalaza

(u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),

-razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. ožujka 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 3.033,89 (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika);pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's' Tabele 1 iz nalaza

(u valuti EUR)(samo pozitivni iznosi),

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 2.809,34 EUR (u cijelosti se odnosi na glavni dug),

b) ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada :

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. ožujka 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 386,31 CHF, odnosno 240,14 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p' Tabele 1 iz nalaza

(u valuti EUR) (svi iznosi),

-razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. ožujka 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.876,66 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 2.491,60 EUR (u cijelosti se odnosi na glavni dug),

c) kunski iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 31. prosinca 2013., primjenjivala kamatna stopa od 4,95%, a nadalje do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije, primjenjivala kamatna stopa od 3,23%, iznosi 354,88 EUR.

62.Tužitelj nije imao primjedaba na izračun vještaka Ručevića, dok je tuženik prigovorio navodeći da vještak nije iskazao visinu tzv.negativnih tečajnih razlika.

63.Vještak Zrinko Ručveić očitovao se na prigovor tuženika te je naveo da je on u cijelosti odgovorio na postavljene zadatke, jer je iskazao i negativne tečajne razlike. Radi se o svim iznosima iz stupaca 's' (u kunama), odnosno 's1' (u eurima) Tabele 1 iz nalaza koji imaju negativan predznak. Zbroj svih takvih iznosa iskazan je u podnožju Tabele 1, a radi se o iznosu od ukupno -1.184,56 kn, odnosno -157,23 eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa). Navedeni su negativni iznosi tečajnih razlika uzeti u obzir u danom mišljenju, u inačici u kojoj se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni). Stoga je vještak u cijelosti se ostao kod utvrđenja i izračuna iz nalaza, kao i kod danog mišljenja.

64.Na dopunsko očitovanje vj.Ručevića stranke nisu imale prigovora.

65.Sud je nalaz i mišljenje vještaka Ručevića i njegovo dopunsko očitovanje ocijenio stručnim i objektivnim, ali je isti s obzirom na pravna shvaćanja ovog suda o spornim pravnim pitanjima u ovom predmetu neodlučan.

66.Naime, kao što je već naprijed detaljno obrazloženo, ocjenjujući provedene dokaze, te imajući u vidu odredbe ZID ZKP/15, rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos 1/2019-36. od 4. ožujka 2020. , budući da je doneseno oglednom sporu svrha kojeg je upravo osiguravanje jedinstvene primjene prava u sličnim sporovima, rješenje kojih ovisi o istom pravnom pitanju, ovaj sud smatra da potrošač koji je prihvatio konverziju (a što, za razliku od banaka, nije bio dužan) nema pravo potraživati i isplatu, bilo po osnovi naknade štete, bilo po osnovi stjecanja bez osnove, koje bi se temeljilo na ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer je osnovna svrha donošenja ZID ZPK/15 bila otklanjanje neravnoteže između banaka i potrošača nastale uslijed primjene ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno dovođenje potrošača koji su takve ugovore sklopili u ravnopravan (dakle, ne i bolji) položaj s potrošačima koji su sklopili ugovore o kreditu denominiranom u EUR, odnosno denominiram u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.b ZID ZPK/15).

67.Dakle, budući da se radi o "…izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca" na koju se prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu primijeniti opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, te da je tako uspostavljena nova pravna osnova i to ne neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – konverzije, sukladno odredbama ZID ZPK/15, po mišljenju ovoga suda, potrošač koji je konverziju prihvatio nema pravo na isplatu eventualne razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platio pod pretpostavkom primjene početno tečaja CHF na dan puštanja kredita i početno ugovorene kamatne stope, a koja razlika prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka za financije u konkretnom slučaju postoji.

68.Naime, omogućavanjem potrošačima koji su prihvatili konverziju da, uz to dobiju i isplatu razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platili pod pretpostavkom primjene početno ugovorene kamatne stope i tečaja CHF na dan puštanja kredita (a na što imaju pravo potrošači koji konverziju nisu prihvatili), ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena te bi takvi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu denominiranom u EUR, denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što bi bilo u izravnoj suprotnosti s kogentnim odredbama ZID ZPK, koje su bile preispitane i od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske pa bi ignoriranje tih odredbi od strane redovnih sudova bilo suprotno vladavini prava i trodiobi vlasti.

69.Zbog svega navedenoga, valjalo je tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti.

70.Budući da je tužbeni zahtjevi odbijen, sud ne može odlučivati niti o tuženikovom prigovoru radi prebijanja.

71.Imajući na umu činjenicu da je tužitelj u ovom postupku zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu te činjenicu da domaća sudska praksa o pravima potrošača u slučaju izvršene konverzije nije ustaljena, usprkos činjenici što je tužbeni zahtjev tužitelj odbijen kao neosnovan, po ocjeni ovog suda primjereno je bilo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka na temelju odredbe čl.154. st. 4. ZPP.

72.Po ocjeni ovog suda tužitelj u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh obzirom da se praksa sudova drugog stupnja razlikuje zbog čega tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh zbog čega je, što je i sukladno praksi Europskog suda za ljudskih prava, utvrđeno kako postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene čl.154.st.1. ZPP, jer tužbeni zahtjev tužitelja, kao potrošača, nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

73.Slijedom svega navedenog presuđeno je kao u izreci.

U Zlataru 10. travnja 2026.

S u d a c

Jelena Habulin

Uputa o pravnom lijeku!

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dn-a:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika