Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1

Poslovni broj: P-946/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari tužiteljice: HĐZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Petra Kosanović Vrbat, odvjetnica u Umagu, protiv tuženika: Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732,, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 18. ožujka 2026., u prisutnosti punomoćnice tužiteljice Petre Kosanović Vrbat, temeljem čl.335. i čl.338. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022, 114/2022 i 155/2023 - dalje: ZPP), dana 10. travnja 2026., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl.6.2. Ugovora o kreditu broj: 9011434140, broj OU-891/06 od 29. svibnja 2006. godine, koji su dana 29. svibnja 2006. godine sklopili tužitelj HĐZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tužena Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 ZAGREB, OIB: 02535697732 u svojstvu kreditora u dijelu u kojem su ugovorene kreditne obveze vezane za valutnu klauzulu a koje glase: „Kredit u iznosu od 31.100,00 CHF (tridesetjednutisućasto CHF) i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuju se u 84 (osamdesetčetiri) jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.“.

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 ZAGREB, OIB: 02535697732 da tužiteljici HĐZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izvrši isplatu novčane tražbine u iznosu od 1.169,61 (tisućustošezdesetdevet eura i šezdesetjedan cent) eura, uvećano za pripadajuću zateznu kamatu na svaki pojedinačni iznos i to po kamatnoj stopi u visini od 15% godišnje do 31.12.2007. godine, a na dalje u visini eskontne stope HNB-a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31.07.2015. godine, te na dalje u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena a koje teku:

na iznos od 7,80 eura od 31.08.2007. godine do isplate,

na iznos od 7,80 eura od 30.09.2007. godine do isplate,

na iznos od 7,80 eura od 31.10.2007. godine do isplate,

na iznos od 7,80 eura od 30.11.2007. godine do isplate,

na iznos od 7,80 eura od 31.12.2007. godine do isplate,

na iznos od 7,80 eura od 31.01.2008. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 29.02..2008. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.03..2008. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 30.04..2008. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.05..2008. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 30.06..2008. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.07..2008. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.08..2008. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 30.09..2008. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.10..2008. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 30.11..2008. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.12..2008. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.01..2009. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 28.02..2009. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.03..2009. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 30.04..2009. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.05..2009. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 30.06..2009. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.07..2009. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.08..2009. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 30.09..2009. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.10..2009. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 30.11..2009. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.12..2009. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.01..2010. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 28.02..2010. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.03..2010. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 30.04..2010. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.05..2010. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 30.06..2010. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.07..2010. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.08..2010. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 30.09..2010. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.10..2010. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 30.11..2010. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.12..2010. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.01..2011. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 28.02..2011. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.03..2011. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 30.04..2011. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.05..2011. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 30.06..2011. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.07..2011. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.08..2011. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 30.09..2011. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.10..2011. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 30.11..2011. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.12..2011. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.01..2012. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 28.02..2012. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.03..2012. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 30.04..2012. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.05..2012. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 30.06..2012. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.07..2012. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.08..2012. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 30.09..2012. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.10..2012. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 30.11..2012. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.12..2012. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.01..2013. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 28.02..2013. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.03..2013. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 30.04..2013. godine do isplate,

na iznos od 17,16 eura od 31.05..2013. godine do isplate,

na iznos od 17,02 eura od 30.06..2013. godine do isplate,

sve u roku od 15 (petnaest) dana, dok se tužiteljica odbija s razlikom iznosa od 1.458,35 (tisućučetristopedesetosam eura i tridesetpet centi) eura, kao neosnovanom.

III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 ZAGREB, OIB: 02535697732, da tužiteljici HĐZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnične troškove ovog postupka u iznosu od 533,24 (petstotridesettri eura i dvadestčetiri centa) eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude 10. travnja 2026. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je, kao korisnik kredita, s tuženikom sklopila dana 29. svibnja 2006. godine Ugovor o kreditu broj: 9011434140 u kunskoj protuvrijednosti od 31.100,00 CHF (švicarskih franaka) po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, te da je namjena kredita bila kupnja vozila za osobne svrhe. Tužiteljica od bitnog tvrdi da predmetni ugovor o kreditu sadrži ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli i ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo , a niti je tužiteljica razumjela sadržaj tih odredbi, te se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4 u dijelu kojim se potvrđuje prvostupanjska presuda (u odnosu na ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi), i presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine u dijelu u kojem se potvrđuje prvostupanjska odluka o u odnosu na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

Tužiteljica dalje navodi da je ugovorom o kreditu određeno kako redovna kamata iznosi 5,17% godišnje, te je ista promjenjiva u skladu s Odlukom banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, dok je odredbom čl.6. ugovora određeno da će se kredit u iznosu od 31.100,00 CHF i kamata iz točke 4. Ugovora o kreditu otplaćivati u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja.

Budući iz svega naprijed navedenog proizlazi da se kamatna stopa mijenjala prema jednostranoj odluci banke bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, da se o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF nije pojedinačno pregovaralo, da tužiteljica nije bila valjano informirana o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o riziku koji nosi valutna klauzula CHF, te da je tužiteljica prosječni potrošač koji nema dovoljno znanja za shvaćanje ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi te o valutnoj klauzuli CHF bez nužnih informacija koje mora dati banka kod ugovaranja kredita, a te informacije banka kod ugovaranja nije dala, da tužena banka nije postupala uz povećanu pažnju prema pravilima struke i običajima, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članaka 3. i 4. Zakona o obveznim odnosima, a sve to je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to tužiteljica predlaže da sud nakon provedenog postupka usvoji tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu, kojeg je pravovremeno podnio, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelj ice, ter osporava da presuda u kolektivnom sporu imala pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja jer nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u predmetnom ugovoru o kreditu, stoga se tužiteljica ne može pozivati na presudu Pž-6632/17 i presudu poslovni broj: P-1401/12.

Tuženik dalje od bitnog tvrdi da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbi članka 22. ZOO-a kojom je propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, te se poziva i na stav Suda EU izražen u presudi C-81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika. Tuženik dalje tvrdi kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika sukladno članku 57. Zakona o javnom bilježništvu kojim je propisano da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka.

Tuženik ističe da je tužiteljicu informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja, te je istoj bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogla je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će joj visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., a koje su sve javno objavljene, te iste zbog obimnosti i dostupnosti nije potrebno dostavljati u spis.

4. U postupku su izvedeni dokazi uvidom i čitanjem isprava: Ugovor o kreditu broj: 9011434140, od 29.05.2006. godine (stranica 15-19), poruka elektroničke pošte od 27.03.2023. (stranica 20-21), knjigovodstvena kartica (stranica 22-36), plan otplate (stranica 37-38), otplatna tablica s prikazom efektivne kamatne stope (stranica 45- 48), Nalaz i mišljenje Stalne sudske vještakinje za ekonomiju, financije i knjigovodstvo HĐ, od 14.04.2023. (stranica 49-59), Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Nade Nenadić od 26. lipnja 2025. (stranica 92- 96).

5. U dokaznom postupku saslušana je tužiteljica kao parnična stranka.

6. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

7. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je deklaratorni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz čl.6.2. Ugovora o kreditu broj: 9011434140, od 29. svibnja 2006. godine, te kondemnatorni zahtjev tužiteljice kojim traži isplatu novčanog iznosa od 2.627,96 eura s osnova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, uvećano za pripadajuću zateznu kamatu.

8. Između parničnih stranaka sud nalazi spornima sljedeće okolnosti:

- ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima,

- vezanosti suda presudama iz kolektivnog spora,

- proces pregovaranja o ugovoru o kreditu i informiranje tužiteljice o valutnim rizicima,

- visina tužbenog zahtjeva,

- osnovanost prigovora zastare tužiteljičinog potraživanja,

- savjesnost tuženika u pogledu tijeka zateznih kamata.

9. Vezano uz činjeničnu i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva obzirom na zakonsku dopuštenost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, sud utvrđuje kako je u Republici Hrvatskoj u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br.: P - 1401/2012, pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima.

10. Čitanjem Ugovora o kreditu broj: 9011434140, od 29.05.2006. godine (stranica 15- 19), sud utvrđuje kako je u članku 1. ugovora ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 31.100,00 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, u članku 2. ugovora ugovorena je namjena kredita odnosno da se radi o namjenskom kreditu za kupnju vozila, u članku 4. ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 5,17% te da se ugovorena kamatna stopa tijekom trajanja kredita može mijenjati u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana, te je u čl.6. ugovora ugovoren način otplate kredita koji se otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan plaćanja, a koji anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.

11. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je kako je predmetni kredit iskorišten za kupnju osobnog automobila "Ford Mondeo", te je predmetno osobno vozilo korišteno isključivo za osobne svrhe kao npr. dovesti se do grada, obaviti kupovinu, otići na posao i sl., obzirom da tužiteljica živi u prigradskom naselju gdje takvih usluga nema.

12. S druge strane tuženik nije posebno osporavao tužiteljici status potrošača, niti isticao u tom pogledu ikakve prigovore.

Sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

Nadalje, sukladno članku 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju to je tuženik koji tijekom postupka nije osporavao tužiteljici status potrošača, niti predlagao ikakve dokaze koji bi upućivali na suprotno.

13. S druge strane, iz pročitanog ugovora o kreditu, kao i iz iskaza saslušane tužiteljice proizlazi nedvojbeni zaključak da je namjena kredita bila kupnja osobnog vozila za osobne svrhe, a ne za neku poslovnu aktivnost u smislu članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (Narodne novine 96/2003 i 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

14. Stoga sud smatra kako je tužiteljica u postupku dokazala da je s tuženikom zaključila predmetni ugovor o kreditu kao potrošač, a kredit koji joj je odobren ima se smatrati potrošačkim kreditom, dok tuženik nije uspio osporiti tužiteljici status potrošača.

15. Nadalje, čitanjem Ugovora o kreditu broj: 9011434140, od 29.05.2006. godine (stranica 15-19), utvrđeno je da je vjerovnik bila Privredna banka Zagreb d.d. odnosno da se radi o banci koja je u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pri Trgovačkom sudu u Zagrebu broj P-1401/12 bila 2.-tuženik i za koju je pravomoćno utvrđeno da je u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, a u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. i nadalje u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.

16. Isto tako, iz pročitanog Ugovora o kreditu broj: 9011434140 (stranica 15 -19), utvrđeno je da je isti zaključen dana 29.05.2006. godine, odnosno upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na ovdje tuženika.

17. Sud stoga smatra kako se tužiteljica u tužbi može pozvati na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.

18. Te su presude donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl.138.a istog zakona propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. I po važećem čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. Isto tako i po čl.502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

21. I po važećem Zakonu o predstavničkim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (Narodne novine 59/2023) u čl.27.st.1. je propisano da stranke u postupku u kojem je donesena pravomoćna presuda povodom predstavničke tužbe, u smislu postojanja povrede propisa iz Priloga I. ovoga Zakona, tu presudu mogu upotrijebiti kao dokaz u svim drugim tužbama za naknadu štete protiv istog trgovca za istu praksu.

22. Podvodeći Ugovor o kreditu broj: 9011434140, od 29.05.2006. godine (stranica 15 - 19), pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013., sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenom pravomoćnom presudom.

23. Obzirom da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te obzirom kako je sud utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, sud na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze.

U prilog takvog zaključaka naslovni sud prihvaća i poziva se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019., prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl.502.a st.1., čl.502.b i čl.502.c ZPP-a), te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.

Nadalje, u prilog tome ide i odluka Ustavnog suda broj U-III-2233/19 , od 10. lipnja 2020., kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda RH iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019. da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

Stoga sud nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopu koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i u odnosu na ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka, slijedom čega sud smatra da je tužiteljica dokazala osnovu svojeg potraživanja prema tuženiku.

24. Vezano uz proces pregovaranja o ugovoru o kreditu i informiranje tužiteljice o valutnim rizicima iz iskaza tužiteljice proizlazi kako je predmetni ugovor glavnicom vezan uz valutu CHF-a, a do toga je došlo jer joj je od strane službenice banke preporučen baš takav kredit kao najbrži i najpovoljniji, te joj pri tome ništa nije rečeno niti o eventualnim valutnim rizicima koji bi bili uz CHF, te kako nije sudjelovala u sastavljanju predmetnog ugovora o kreditu, već je isti bio sastavljen kada joj je uručen.

25. Iskaz tužiteljice sud prihvaća i isti ocjenjuje vjerodostojnim budući da je tužitelj ica na uvjerljiv, jasan i suvisao način iskazivala o okolnostima koje su joj neposredno poznate i kojih se mogla prisjetiti, te u njezinom iskazu nije bilo proturječnosti, niti nelogičnosti, te je njezin iskaz u bitnome potvrđen i drugim izvedenim dokazima.

26. Sud je nadalje, vizualnim pregledom Ugovora o kreditu broj: 9011434140, od 29.05.2006. godine (stranica 15-19), utvrdio da se doista radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika, kao kreditora, gdje je na prvoj stranici u desnom gornjem kutu naveden broj ugovora, što upućuje na zaključak da tuženik takve ugovore sastavlja kao tipske i iste vodi u svojoj evidenciji, između ostalog, i po brojevima.

27. Stoga sud temeljem pravila o teretu dokazivanja iz čl.219.st.1. i čl.221.a ZPP -a zaključuje kako tuženik nije dokazao da se o predmetnom ugovoru odnosno o pojedinim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, uključivo i o odredbama o valutnoj klauzuli, a radi se o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika tj. trgovaca, te je teret dokaza na njemu, te kako je tuženik, kao kreditor, samostalno sastavio ugovor, te da tužiteljica nije sudjelovala u sastavljanju istog ugovora, pa se u odnosu na isti ugovor primjenjuje čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03), kolji je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bio na snazi, a kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.), a u konkretnom slučaju tuženik to nije dokazao.

28. Obzirom da je tuženik istaknuo kao sporno i visinu i izračun tužbenog zahtjeva, u postupku je provedeno financijsko vještačenje, te je uvidom i čitanjem Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Nade Nenadić od 26. lipnja 2025. (stranica 92 - 96) utvrđeno da preplata u anuitetima s osnove promjene tečaja CHF/HRK iznosi 1.169,61 eura.

29. Tužiteljica nije istaknula nikakve primjedbe na vještački nalaz i mišljenje koje je vještak proveo po njezinom prijedlogu.

30. Tuženik se na nalaz i mišljenje vještaka očitovao u svojem podnesku od 29.9.2025. godine (stranica 100-101) u kojem navodi da u cijelosti prigovara nalazu i mišljenju kao neosnovanom iz razloga jer je izračun izrađen na način da pretpostavlja da su stranke ugovorile kunski kredit, iako je predmetni kredit vezan uz valutu CHF i stoga nalaz i mišljenje nije primjenjivo u ovoj pravnoj stvari.

Tuženik dalje navodi kako vještak u izračunu, iskazuje razliku kunske protuvrijednosti anuiteta samo u razdobljima otplate kada je tečaj CHF bio veći od tečaja na dan isplate kredita, a ne i kada je tečaj bio niži, te smatra kako izračun vještaka u kojem se promatraju samo pozitivni iznosi u nalazu i mišljenju treba zanemariti.

31. Tuženikove primjedbe na vještački nalaz i mišljenje sud ocjenjuje kao pravna pitanja o kojima treba odlučiti sud, a ne o kojima bi trebao iskazivati vještak, pa je stoga ocijenio da u dokaznom postupku nije potrebno saslušanje vještaka, a niti su parnične stranke predlagale saslušanje vještaka.

32. Vezano uz tuženikovu primjedbu da je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi, sud istu primjedbu ocjenjuje neosnovanom.

Obzirom na datum sklapanja Ugovora o kreditu broj: 9011434140, od 29.05.2006. godine (stranica 15-19), na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 – dalje: ZOO/05), osim odredbi o visini ugovorne kamate iz čl.26. koje su stupile na snagu nakon zaključenja predmetnog ugovora (01.01.2008.), tako da se na ugovornu kamatu primjenjuju odredbe prethodnog Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) koji u čl.399. propisuje da stopa ugovorne kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju (st.1.), te da se u pogledu najviše ugovorne kamatne stope između drugih osoba primjenjuju se odredbe posebnog zakona (st.2). Budući da je sudu notorno da tuženik nije pojedinac, odnosno fizička osoba, pa se stoga u odnosu na visinu stope ugovorne kamate treba primijeniti čl.399.st.2. ZOO/91, odnosno odredbe posebnog zakona, međutim posebni zakon na koji upućuje ta zakonska odredba nikada nije donesen, pa sud stoga zaključuje kako se na ugovorni odnos treba primijeniti onu stopu ugovorne kamate koje je jedina određena i ugovorena u predmetnom ugovoru o kreditu, a to je kamatna stopa od 3,88% godišnje, budući da je upravo ta stopa ugovorena prilikom zaključivanja samog ugovora i da je jedina određena i poznata ugovornim stranama i jedino je suglasno ugovorena, slijedom čega je sud stava da se obračun preplate može izvršiti samo temeljem jedno poznate ugovorene kamatne stope od 5,17% iz čl.4. predmetnog ugovora, a koja je prilikom zaključivanja ugovora jedina bila poznata ugovornim stranama i jedino je suglasno ugovorena.

33. Vezano uz primjedbu da je vještak pri izračunu trebao uzeti u obzir i izračunati i one anuitete koje je tužiteljica plaćala u manjem iznosu od početnog tzv. negativne razlike, sud je stava da se iste ne mogu automatizmom uzeti u obzir, već tuženik, da bi ostvario takvu svoju tražbinu, treba podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prebijanja, jer bi u suprotnom tužitelj bio lišen mogućnosti isticanja prigovora u odnosu na tuženikovu tražbinu.

Osim toga pravna osnova tužiteljičine tražbine je stjecanje bez osnove od strane tuženika, a tuženikova tražbina eventualnih „negativnih razlika“ proizlazi iz ugovora, te predstavlja ugovornu obvezu i tuženik je taj koji bira da li će istu tražbinu ostvarivati ili neće.

Nadalje, u slučaju da tuženik ima potraživanje prema tužiteljici iz razloga što je tijekom otplate kredita tužiteljica plaćala anuitete po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen sud smatra kako je tuženik u tom slučaju bio dužan postaviti određeni zahtjev u obliku protutužbe ili prigovora radi prijeboja, a kako to nije učinio, sud navode tuženika ne prihvaća kao osnovane.

34. Sud ocjenjuje da je vještak u okviru zadanog zadatka svoj nalaz i mišljenje obrazložio na jasan i detaljan način, te je na jasan i pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje otplate kredita po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu, te sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti, niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju, pa sud isti nalaz i mišljenje u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojno dokazno sredstvo, te temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke sud utvrđuje visinu potraživanja tužiteljice prema tuženiku po osnovi promjene tečaja švicarskog franka prema kuni izraženu u važećoj valuti Republike Hrvatske u iznosu od 1.169,61 eura.

35. Nadalje, odlučujući o tuženikovom prigovoru zastare sud nalazi kako isti prigovor nije osnovan.

Kao što je već navedeno obzirom na datum sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dana od 29.05.2006. godine, na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 – dalje: ZOO/05), temeljem čl.1163.st.1. u svezi s čl.1165. istog zakona.

Kod ništetnih pravnih poslova pravo potraživanja danog temeljem takvog ugovora vrši se po pravilima za stjecanje bez osnove, a rok zastare u tom slučaju se primjenjuje prema čl.225. ZOO/05, odnosno primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina.

36. U pogledu računanja zastarnog roka naslovni sud se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

Sud se u cijelosti priklanja pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev 2245/17-2., od 20. ožujka 2018. godine da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Sud se u cijelosti priklanja i objedinjenome pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV- 33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“.

Stoga ovaj sud utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu čl.241. ZOO/05, te da je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužiteljice počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P - 1401/2012., zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P -1401/2012 podnesena je 04.04.2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima donesena dana 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćna 14.06.2018.).

Budući da iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica tužbu podnijela dana 12.06.2023., što je unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud utvrđuje da zastara potraživanja tužiteljice nije nastupila, te je posljedično tome tuženikov prigovor zastare neosnovan.

37. Vezano uz spornu okolnost da li tužiteljici pripadaju zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog iznosa budući da se tijekom ovog postupka tužiteljica pozvala na presudu donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik, a tamo drugotuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa slijedom takvih pravomoćnih utvrđenja sud zaključuje kako se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem glede promjene tečaja švicarskog franka prema kuni, pa stoga isti duguje tužiteljici i zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate sukladno čl.1115. ZOO/05.

38. Nakon provedenog dokaznog postupka sud smatra nedvojbeno utvrđenim:

- da je dana 29.05.2006. godine, zaključen Ugovor o kreditu broj: 9011434140, kojim je tužiteljici, kao korisniku kredita, odobren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 31.100,00 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, te ugovorena redovna kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 5,17% te da se ugovorena kamatna stopa tijekom trajanja kredita može mijenjati u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana;

- da se radi o potrošačkom kreditu čija je namjena bila kupnja osobnog vozila za osobne svrhe tužiteljice, uslijed čega se tužiteljica ima smatrati potrošačem, a odobreni kredit potrošačkim kreditom;

- da se tužiteljica radi dokazivanja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, pozvala na sadržaj odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07;

- da navedene odluke suda, koje su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te se stoga nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika;

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 9011434140, od 29.05.2006. godine, unaprijed sastavljen od strane tuženika, kao tipski, standardiziran obrazac;

- da tuženik nije dokazao da bi se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo;

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 9011434140, od 29.05.2006. godine, djelomično ništetan tj. u dijelu ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- da je financijskim vještačenjem izračunato da visina tužbenog zahtjeva tužiteljice prema tuženiku iznosi 1.169,61 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima;

- da se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem, te da duguje zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa;

- da za novčana potraživanja tužiteljice nije nastupila zastara.

39. Radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu sud je primijenio sljedeće odredbe:

- članak 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (na snazi do 06.08.2007.) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.);

- članak 87. ZZP/03 koji propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.);

- članak 324. stavak 1. ZOO/05 koji propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen;

- članak 1111.st.1. i st.3. ZOO/05 koji propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st.1.), te da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (čl.3.).

- članak 1115. ZOO/05 koji propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

40. Tužiteljica je, s jedne strane, uspjela dokazati činjeničnu i pravnu osnovanost svoje tražbine pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P - 1401/2012 od 04.07.2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s članka 502.c ZPP-a i članka 138.a ZZP/07, dok tuženik, s druge strane, nije dokazao da je prilikom sklapanja ugovora pregovarao s tužiteljicom o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, te istu informirao o rizicima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o parametrima koji nosi valutna klauzula u CHF, niti da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod pravna i činjenična utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku koji se vodio povodom povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, a na koje presude se tužiteljica u ovoj pravno j stvari poziva u svrhu dokaza svojih tvrdnji, te sud stoga temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03, čl.324.st.1. ZOO/05, nalazi kako je u Ugovoru o kreditu broj: 9011434140, od 29.05.2006. godine, djelomično ništetna ugovorna odredba iz čl.6.st.2. kojima se otplata anuiteta kredita veže za valutu švicarskog franka, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.

41. Nadalje, provedenim financijskim vještačenjem izračunato je da visina potraživanja tužiteljice po osnovi ništetnih ugovornih odredbi koje se odnose na ugovaranje švicarskog franka kao valute uz koju je vezana glavnica iznosi 1.169,61 eura, sud je temeljem čl.1111.st.1. i st.3. ZOO/05 prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev za isplatom, te naložio tuženiku da tužiteljici isplati novčani iznos od 1.169,61 eura s osnova preplaćenog tečaja, dok je odbijena s razlikom iznosa od 1.458,35 eura, kao neosnovanom, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom II izreke ove presude.

42. Budući da je u postupku utvrđeno kako je tuženik prilikom stjecanja novčanog iznosa od 1.169,61 eura po osnovi promjene tečaja, bio nesavjestan, sud je temeljem čl.1115. ZOO/05 prihvatio kao osnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži da joj se plati i zatezna kamata koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom II izreke ove presude.

43. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154.st.2. ZPP-a o djelomičnom uspjehu u sporu u svezi s čl.155.st.1. ZPP-a kojim je propisano da će sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice, a uspjeh stranaka u postupku utvrđuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

44. Tužiteljica je kao vrijednost predmeta spora navela iznos od 2.627,96 eura, te je ista u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva uspjela u cijelosti tj. u omjeru od 100%, dok je obzirom na istaknutu visinu tužbenog zahtjeva od 2.627,96 eura, te dosuđeni tužbeni zahtjev od 1.169,61 eura, uspjela u ovoj parnici u odnosu na visinu u omjeru od 44,51%, odnosno tužiteljica je u parnici s obzirom na osnovu i visinu uspjela u omjeru od 72,26% (100 + 44,51 = 144,51 / 2 = 72,26), dok je tuženik u odnosu na osnovu i visinu uspio u omjeru od 27% (100 - 72,26 = 27,74).

45. Razlika uspjeha u sporu utvrđuje se u omjeru od 44,52% (72,26 - 27,74 = 44,52) u korist tužiteljice.

46. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, u Tbr.54. propisano je da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, u Tbr.7.st.1. propisano je da za naznačenu vrijednost predmeta spora odvjetniku pripada nagrada u visini od 100 bodova, te da po Tbr.46. Tarife na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost prema važećim poreznim propisima od 25%.

47. Sud je tužiteljici priznao troškove postupka kako slijedi:

- za sastav tužbe u visini od 100 bodova što iznosi 200,00 eura po Tbr.7.toč.1. Tarife;

- za pristup na 3 ročišta dana 17.07.2024., 12.12.2024. i 18.03.2026. svako u visini od po 100 bodova što ukupno iznosi 600,00 eura po Tbr.9.toč.1. Tarife;

- troškove provedenog financijskog vještačenja u stvarno utrošenom iznosu od 397,75 eura jer sud ocjenjuje da je taj trošak bio potreban za vođenje postupka s obzirom da su navedenim dokaznim sredstvom tužiteljica uspjela dokazati visinu tužbenog zahtjeva, a koja je osporavana od strane tuženika.

48. Sukladno čl.11.st.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018 i 51/2023) propisano je da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, slijedom čega tužiteljica u ovoj pravnoj stvari ne plaća sudsku pristojbu na tužbu, niti na prvostupanjsku presudu, a koje oslobođenje vrijedi od 20.05.2023. godine kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/2023).

49. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tužiteljici iznosi 1.197,75 eura, te joj pripada naknada dijela ukupnog troška koji odgovara postotku razlike uspjeha u sporu od 44,52%, što iznosi 533,24 eura, te je temeljem čl.154.st.2. u vezi čl.155. ZPP-a naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 533,24 eura, slijedom čega je sud odlučio kao pod točkom III izreke ove presude.

50. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.

51. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po čl. 29. st. 2. ZOO/05.

52. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem je tuženik dužan dobrovoljno izvršiti činidbu.

U Bujama – Buie 10. travnja 2026.

Sudac:

Sven Babić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici, putem punomoćnice,

2. Tuženiku, putem punomoćnika.