Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Stalna služba u Petrinji
Petrinja, Trg dr. Franje Tuđmana 12
Poslovni broj: P-43/2025-14
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Petrinji, po sutkinji Blaženki Navara, u pravnoj stvari tužiteljice KUĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku KU, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, Jadranski Trg 3/a, 51000 Rijeka, zastupanog po punomoćnicima iz OD Hanžeković i Partneri d.o.o., iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane dana 24. veljače 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnika tužiteljice, te zam. punomoćnika tuženika, na ročištu za donošenje i objavu presude, dana 10. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da na ime preplaćenog tečaja pozitivnih razlika isplati tužiteljici PUĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.654,74 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, NN 78/15) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. godine, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da na ime razlike glavnice isplati tužiteljici PUĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.852,76 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, NN 78/15) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. godine, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da na ime ukupnih dospjelih zateznih kamata do dana konverzije po osnovi preplaćene utvrđene razlike temeljem ništetne valutne klauzule u CHF umanjenih za preplatu iz konverzije, isplati tužiteljici PUĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 634,31 eura, u roku 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužiteljici PUĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.050,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana 10. travnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova tužiteljice u iznosu od 82,95 eura odbija.
Obrazloženje
1. Tužiteljica PUĐ podnijela je ovom sudu tužbu protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., radi isplate. U tužbi je navela da je dana 06.05.2005. sklopila s tuženikom namjenski Ugovor o kreditu broj: 24020061031262160/51400607-5102395703, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 45.089,21 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). U članku 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan odobrenja. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti („Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Imajući u vidu sve navedeno, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverziie ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Tužitelj je dana 09.02.2016. s tuženikom zaključio Aneks broj 1 Ugovora o kreditu kojom je gore navedeni Ugovor o kreditu konvertirao u valutu EUR sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Bitno je istaknuti kako se provedbom navedene konverzije i zaključenjem Aneksa tužitelj ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem Dodatka. Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku: tužitelj preplatio svaki mjesec do dana konverzije kunske obveze na ime dužnih anuiteta koje su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita; tužitelju na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice (prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula. No, tužitelj uzima u obzir kako je tuženik provedbom zakonske konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) tužitelju na dan konverzije izvršio otpis preostale glavnice, a što predstavlja razliku između kunskog iznosa preostale glavnice na taj dan u CHF u odnosu na kunski iznos konvertirane preostale glavnice u EUR prema simuliranom usporedivom euro kreditu, a prema zakonski određenim pravilima konverzije. Navedenim tuženik tužitelju nije uspostavio restituciju više obračunatog iznosa. Tužitelj je više obračunati iznos preostale glavnice preplatio jer je danom konverzije knjigovodstveno i faktički zatvoren dotadašnji kredit u CHF po osnovnom ugovoru na način da je formiran novi iznos preostale glavnice u EUR (novi kredit), a za ostatak obveze po preostaloj glavnici u Cl-IF je izvršen otpis potraživanja banke, Stoga je na ime ništetne primjene valutne klauzule zatvorena preostala glavnica osnovnog kredita upravo za neosnovano viši. Tužiteljeva preplata, stoga, sveukupno iznosi 34.809,45 kn, kada se zbroje preplaćeni iznosi po osnovi ništetnosti valutne klauzule te kada se uzme u obzir obračun pri provedenoj konverziji. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da sud po provedenom postupku udovolji njegovom tužbenom zahtjevu.
2. U svom odgovoru na tužbu tuženik ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. navodi da, a budući da su stranke ugovorile valjanu prorogacijsku klauzulu te uslijed činjenice da ne postoji isključiva nadležnost nekog drugog suda, to tuženik ističe da je za postupanje u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan stvarno nadležni sud u Rijeci, tj. Općinski sud u Rijeci. Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Sudu se stoga predlaže da se Općinski sud u Sisku oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari, te po pravomoćnosti ovog rješenja spis dostavi Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom sudu. Podredno i opreza radi, tuženik u nastavku daje sljedeći odgovor na tužbu. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. Tuženik ističe i prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Stoga, tuženik ističe da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe (a koja ne bi bila otklonjena kroz primjenu fiksne kamatne stope). Dakle, uzimajući u obzir da je tužitelj utužio razdoblje od 06.01.2005. do 01.10.2015. godine (za razliku u valuti), to tuženik ističe kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari s obzirom na okolnost da je tužba podnesena dana 17.02.2020. godine. Dakle, prošlo je više od tri (pa čak i pet) godine od plaćanja koja je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 09.02.2016. godine sklopili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) odgovarajući na postavljeno pravno pitanje odgovorio: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća: Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi i tijekom postupka, tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite. U ovom postupku je potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze. U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu valutna klauzula u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100. -. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovoranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke, financijskog zastupnika tuženika koji je ugovarao predmetni Ugovor o kreditu sa tužiteljem, gđe. PU. Osim toga, tuženik uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. JU (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Pored svega gore navedenog, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 1.736,96 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Stoga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 1.736,96, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu (str. 12-15 spisa), aneks broj 1 ugovora o kreditu (str. 16-20 spisa), otplatni plan za kredit (str. 21- 26 spisa), pregled prometa po partiji kredita (str. 27-35 spisa), sporazum o osiguranju novčane tražbine (str. 58-61 spisa), obavijest o izračunu konverzije kredita (str. 68-71 spisa), izračun konverzije kredita (str. 72-75 spisa), izlist uplata (str. 76-81 spisa), obrazac za prihvat izračuna konverzije (str. 82-83 spisa), obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita (str. 92-93 spisa), saslušani su svjedok PU (str. 237 spisa) i tužiteljica (str. 238 spisa), izvršen je uvid u nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Ksenije Vrebac (str. 278-290, 294-306 spisa), očitovanje stalne sudske vještakinje (str. 448-449 spisa), karticu ugovaratelja (str. 481-485 spisa), dopunski iskaz tužiteljice (str. 490-491 spisa), dopunski nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje (str. 495-497 spisa).
4. Tužiteljica PUĐ u svom je iskazu navela da je prije 16 godina podigla kod tuženika kredit radi adaptacije kuće, a koji ugovor o kreditu je sklopila u Velikoj Gorici. Ugovor o kreditu bio je na 200.000,00 kuna, a sada ne zna točno koliko je to bilo u CHF. Kredit u CHF je bio povoljniji kredit jer je osiguranje kredita bila samo hipoteka, nisu trebali jamci, te isto tako je kamatna stopa bila povoljna, no u odnosu na švicarce, odnosno na valutnu klauzulu nitko joj posebno ništa nije rekao, niti je bila upozorena, samo su joj nudili taj kredit kao najpovoljniji. Uz to vezano za taj ugovor morala je imati osiguranje kuće no to osiguranje joj je bilo povoljnije nego vezano za kredite u drugim valutama. Djelatnica tuženika nudila je kredite i to su bile ponude, a predmetni ugovor je bio najpovoljniji. Posebno nije mogla pregovarati o pojedinačnim odredbama ugovora. Ugovori su bili koji su se nudili na obrascima i sadržaja kakvi su bili u ponudi te je mogla samo izabrati koji kredit želi, odnosno u kojoj valuti želi. Imala je velikih problema nastavno kada je valuta CHF porasla te je imala problema u otplati tog kredita i morala je dizati druge kredite kako bi otplatila predmetni. Predmetni kredit još mora otplaćivati četiri godine. Kada je bila mogućnost za to, s tuženikom je sklopila ugovor o konverziji u kojem suo promijenili valutnu klauzulu iz CHF u EUR, no u trenutku konverzije je već bila u minusu oko 20.000,00 kuna, a što joj tuženik nije priznao, na to se žalila mnogo puta tuženiku i nikada nije dobila pozitivan odgovor. Nakon predmetnog kredita je podigla još jedan kredit i to kunski, a kako bi mogla plaćali kredite.
5. Dopunski saslušana, tužiteljica je navela kako o sudskoj nadležnosti u slučaju spora prije samog sklapanja ugovora o kreditu s djelatnicima tuženika nije bilo razgovora, niti ju je itko što upozoravao, niti pitao vezano za sudsku nadležnost. Prije sklapanja samog ugovora o kreditu nikakvi opći uvjeti nisu uručeni od strane tuženika niti bilo kakva dokumentacija u kojoj bi bilo. Dok je pregovarala o uvjetima ugovora uručeni su joj uvjeti ugovora u kojima se spominjala valuta kredita, kamatna stopa, rok otplate, kreditna sposobnost, no ne i sudska nadležnost. Sve pregovore je vodila u poslovnoj jedinicu tuženika u Velikoj Gorici, a pristup sudu u Rijeci bi joj bio otežan jer je umirovljenik, teško joj je daleko putovati, a i nastao bi za nju veliki trošak nego što je trošak pristupa na sudu oprema njenom prebivalištu. Nije sudjelovala u sastavljanju ugovora, već je ugovor samostalno sastavio tuženik, a koji potpuno sastavljeni ugovor je dobila na potpis. Niti prilikom potpisivanja nitko od stane tuženika nije spominjao sudsku nadležnost niti ju upozoravao na istu. Aneks ugovora odnosno konverziju prihvatila je dobrovoljno, a morala ga je prihvatiti obzirom da su anuiteti kredita podigli i dug je bio prevelik. Ima i zdravstvenih problema i to s kičmom zbog čega je išla i ranije u mirovinu, a zbog kojih zdravstvenih problema ima tegobe prilikom daljeg putovanja, te trpi bolove u ruci i nozi. U vrijeme pregovaranja o ugovoru o kreditu znala je što je to valutna klauzula, no dobila je otplatni plan te je upravo vezano za taj plan mislila da je vezana i njezina obveza otplate, no nije znala i nije bila svjesna stvarnog rizika valutne klauzule vezane za CHF i obvezu koju je u konačnici morala preuzeti i plaćati, sa osobnom bankaricom nije iskomunicirala što je to valutna klauzulu vezana za CHF, ponuđen joj je i ugovor vezan za valutu EUR, no nije bila kreditno sposobna za kredite koji su vezani za druge valute. Prilikom pregovaranja o kreditu joj nitko od strane tuženika nije objasnio o čemu ovisi promjena valute CHF, a time i anuiteta kredita niti su joj pokazani bilo kakvi dokumenti vezani za kretanje tečaja valute CHF.
6. Svjedokinja PU iskazala je kako poznaje tužiteljicu budući da je tužiteljica klijent tuženika, a ona je savjetnica za građanstvo kod tuženika. Poznato joj je da je tužiteljica 2005. godine kod tuženika podigla stambeni kredit za adaptaciju kuće, a što joj je poznato jer je pročitala zahtjev za odobrenje kredita kojeg je tužiteljica podnijela i kojeg je obrađivala. U vrijeme realizacije kredita osobno je razgovarala s tužiteljicom, te joj ponudila uvjete kredita koje su tada imali, a sada se ne sjeća što su konkretno tada ugovorile ona i tužiteljica, no može samo načelno iskazati kako inače radi s klijentima. Ono što može reći da tužiteljicu nije nagovarala da sklopi ugovor o kreditu u CHF. Činjenica je da je u to vrijeme kamatna stopa na CHF bila manja nego na EUR i tužiteljica se odlučila na manju kamatnu stopu kako bi joj rata kredita bila manja, budući da je manja kamatna stopa. U samom ugovoru stoji objašnjenje što je to valutna klauzula, a ne sjeća se posebnog razgovora s tužiteljicom, ništa nije bilo specifično. Osim toga želi dodati da stambeni krediti idu na solemnizaciju kod javnog bilježnika, a gdje javni bilježnik još dodatno čita svaku odredbu ugovora korisniku kredita, a nije prisustvovala solemnizaciji. Ugovor o kreditu sklopljen je u Velikoj Gorici. Potpis na ugovoru o kreditu str. 12-14 dolje desno je upravo potpis svjedokinje. Ugovor o kreditu je bio timski – špranciran ugovor. Djelatnici tuženika dobivali su upute od banke kako se treba postupati prilikom sklapanja ugovora o kreditu, te ističe još jednom da klijente nikada nije nagovarala na sklapanje ugovora o kreditu u određenoj valuti, pa tako ni tužiteljicu.
7. Podneskom od 23. svibnja 2025. tužiteljica je, nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, kao i dopunskog vještačenja, precizirala tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu iznosa navedenih u izreci ove presude kao i zakonske zatezne kamate u njihovom ukupnom iznosu.
8. Tužiteljica se očitovala na prigovor tuženika radi prijeboja ističući kako procesni prijeboj koji je izjavio tuženik ima utjecaj tek od trenutka isticanja pred sudom. Uzimajući u obzir da je isti tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu tužitelj ističe kako je eventualna tražbina tuženika u zastari. U odnosu na činjenicu da je u predmetnoj stvari sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu: pogrešno smatra tuženik pozivajući se na rješenje Vrhovnog Suda posl.br. Gos: 1/2019 od 04.03.2020.g. da se isti primjenjuje na predmetnu pravnu stvar.
9. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda valja reći da, sukladno odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3., Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je odredbom čl. 55. st. 1. navedenog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
10. Nadalje, valja ukazati i na presudu Suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
11. U konkretnom slučaju Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102395703 od 06.05.2005. je sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu o kojem se nije pregovaralo, te tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj, pa tako niti na sadržaj klauzule o nadležnosti.
12. Kako je prebivalište tužiteljice u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bilo u [adresa] ([adresa]), a sud čija je mjesna nadležnost određena ugovorom se nalazi u Rijeci, dolaskom na sud u Rijeku bi tužiteljica zbog udaljenosti imala visoke troškove, a čime dolazi do znatne procesne neravnoteže ugovornih strana.
13. Iz Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102395703 od 06.05.2005. je razvidno je da je sklopljen u Velikoj Gorici, a prema odredbi čl. 59. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP) za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.
14. Također, odredbom čl. 19. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Stoga prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan.
15. Nadalje, temeljem svih izvedenih dokaza i na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.
16. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102395703 od 06.05.2005. (dalje: Ugovor), koji je sklopljen između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika kao banke, utvrđeno je da je Ugovor zaključen na temelju kreditnog zahtjeva broj 5035055160 i odluke banke broj 060505035000652 od 06.05.2005. (čl. 1. Ugovora), da je iznos kredita 45.089,21 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2. Ugovora), zatim, da je rok vraćanja 240 mjeseci od puštanja kredita u tečaj (čl. 6. Ugovora), način vraćanja kredita je u 240 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj, kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu, a anuitet iznosi 309,91 CHF (čl. 7. Ugovora), te je odredbom čl. 8. Ugovora ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,490 % godišnje, a obračunava se primjenom direktne metode kao i da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora mogu izvršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.
17. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. u razdoblju od 1. 4. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).
18. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.
19. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. 7. 2013., temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), obvezuje ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužiteljica, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetne odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102395703 od 06.05.2005., u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužiteljice, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.
20. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužiteljica u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.
21. U odnosu na odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102395703 od 06.05.2005., u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, te imajući u vidu iskaze tužiteljice i svjedoka, Sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.
22. Iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo odnosno da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužiteljica nije imala mogućnost utjecaja, te tuženik, koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužiteljica u „slabijem“ položaju, nije tužiteljicu informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.
23. Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, međutim, tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužiteljici, istu informirati o smislu i sadržaju navedene odredbe i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije podnio sudu nikakve dokaze da je to i učinio.
24. Stoga Sud zaključuje da je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102395703 od 06.05.2005., u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bila sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o toj odredbi između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužiteljica utjecala na sadržaj iste, čime je tužiteljici, suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, dakle, da je takva odredba nepoštena, sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetna, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.
25. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
26. Sud je na prijedlog stranaka, izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještakinji Kseniji Vrebac koja je u svom pismenom nalazu i mišljenju od 24. listopada 2023. navela kako pozitivne razlike u plaćenom anuitetu, koje su nastale u danima kada je tečaj švicarskog franka na dan plaćanja bio viši u odnosu na tečaj CHF važećem na dan isplate kredita, ukupno u razdoblju otplate kredita od početka otplate do konverzije 30.09.2015. iznose 3.654,74 eura. Nadalje vještakinja je utvrdila kako nedospjela glavnica na dan konverzije kredita 30.09.2015. iznosi 27.539,48 CHF, a uz tečaj CHF važeći na dan konverzije, protuvrijednost u kunama iznosi 192.246,83 kune. Pod uvjetom ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno uz tečaj važeći na dan isplate kredita, protuvrijednost u kunama neotplaćene CHF glavnice iznosi 129.264,81 kune. U izračunu konverzije banka je simuliranim otplatnim planom utvrdila nedospjelu glavnicu izraženu u EUR na dan konverzije u iznosu od 18.766,11 EUR, što uz srednji tečaj važeći na dan konverzije iznosi protuvrijednost od 143.224,42 kune. Konverzijom originalnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR postignuto je umanjenje iznosa nedospjele glavnice izražene u kunskoj protuvrijednosti (192.246,83 kuna - 143.224,42 kuna), međutim pod uvjetom ništetnosti valutne klauzule u CHF, kada kunska protuvrijednost nedospjele glavnice iznosi 129.264,81 kune, ovo umanjenje nije dovoljno. Razlika između tako izračunatih glavnica na štetu tužiteljice iznosi 13.959,61 kuna (143.224,42 - 129.264,81) odnosno 1.852,76 eura.
27. Dopunskim nalazom i mišljenjem od dana 21. svibnja 2025. stalna sudska vještakinja Ksenija Vrabac je navela kako zakonska zatezna kamata koja je tekla na iznos preplaćene utvrđene razlike po osnovi ništetne valutne klauzule u CHF, od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa sve do dana konverzije 30. rujna 2015. godine ukupno iznosi 1.168,52 eura. Razlika između ukupnog izračunatog iznosa zateznih kamata i preplate priznate ugovorom o konverziji iz članka 5.3. ugovora o konverziji, iznosi: - ukupno zakonska zatezna kamata 1.168,52 eura, - preplata iz čl. 5.3. Aneksa Ugovora o kreditu -534,21 eura, razlika 634,31 eura. Nakon što od ukupno izračunatog iznosa zateznih kamata oduzmemo preplatu iz čl. 5.3. Aneksa Ugovora o kreditu broj 5102395703 u iznosu od 534,21 euro, preostaje iznos zateznih kamata od 634,31 eura.
28. Tužiteljica nije imala prigovora nalazu i mišljenju vještakinje Ksenije Vrebac te je tužiteljica u skladu s istim precizirala tužbeni zahtjev koji Sud u cijelosti prihvaća kao stručan, logičan i obrazložen, dok je tuženik prigovorio dijelu nalaza i mišljenja vještaka koji se odnosi na matematički izračun i provedenu metodu izračuna razlike u navodnoj pretplati razlike glavnice, dok u odnosu na ostale matematičke izračune vještaka načelno nema primjedbi.
29. Dakle, u konkretnom slučaju je provedenim vještačenjem po vještakinji Kseniji Vrebac utvrđeno je da je ugovaranjem nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kod tužiteljice kao potrošača nastupila preplata novčanog iznosa od ukupno 3.654,74 eura (za utuženo razdoblje od početka otplate kredita do konverzije 30.09.2015.), zatim da je razlika između izračunatih glavnica na štetu tužiteljice prilikom konverzije kredita 1.852,76 eura, kao i da razlika između ukupnog izračunatog iznosa zateznih kamata i preplate priznate ugovorom o konverziji iz članka 5.3. ugovora o konverziji, iznosi 634,31 eura. Stoga, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO, tužiteljici su dosuđeni navedeni iznosi po utuženim osnovama, a zatezna kamata na dosuđene iznose temeljem odredbe čl. 29. ZOO, od datuma dospijeća do isplate.
30. Naime, točno je da su dana 09.02.2016. tužiteljica i tuženik sklopili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102395703 radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015). Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-2868/2018 od 12.02.2019., korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EURO na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR. Uvažavajući navedene stavove Suda Europske unije, konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer Dodatkom ugovoru o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana tj. sklapanjem istoga tužitelju nije priznata niti isplaćena razlika u vidu preplaćenih iznosa na ime kamata i razlike u valutnom tečaju. Sud je poklonio svoju vjeru nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje Ksenije Vrebac, koje smatra stručnim i temeljitim, te je na temelju takvog vještačenja Sud utvrdio iznos razlike po osnovi valutne klauzule koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao, odnosno iznosa koji bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita, a do sklapanja Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102395703 kako je to u izreci ove presude navedeno. Nije točan navod tuženika kako je tužiteljica sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102395703 u potpunosti obeštećena jer konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača jer Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102395703 nije u otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Sklapanjem istoga tužiteljici nije u potpunosti priznata niti isplaćena razlika u vidu preplaćenih iznosa na ime razlike u valutnom tečaju, a što je potvrđeno vjerodostojnim nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje.
31. Nadalje, prigovor zastare tuženika je neosnovan je u cijelosti i to primjenom odredbe čl. 225. ZOO o općem zastarnom roku od pet godina. Naime, točno je da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P- 1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora – donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO), pa imajući u vidu da je tužba podnesena sudu 14.2.2020., za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 225. ZOO nije nastupila zastara utuženog potraživanja.
32. Konačno, prigovor tuženika radi prebijanja tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 1.736,96, kn (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), slijedom čega tuženik naslovnom sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužiteljici koja iznosi 1.736,96, kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose, od kojih po tuženiku prvi dospijeva 02.07.2005., a posljednji 2.12.2008., nije osnovan.
33. Naime, tužiteljica je istaknula prigovor zastare te se na zastaru u konkretnom slučaju također ima primijeniti petogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO, no u odnosu na tuženika, koji je bankarska institucija, nema mjesta primjeni odredbe čl. 241. ZOO o prekidu zastare uslijed pokretanja postupka kolektivne zaštite jer je takav postupak pokrenut radi zaštite subjektivnih prava potrošača, a ne banaka.
34. Dakle, tuženik predlaže prebijanje tražbina koje su po mjesecima dospijevale kroz period od 02.07.2005. do 02.12.2008., pa je imajući u vidu da su prigovori radi prebijanja podneseni u odgovoru na tužbu dana 02.04.2020. za zaključiti je da su navedene tražbine tuženika, primjenom odredbe čl. 225. ZOO, zastarjele.
35. Radi tuženika valja navesti i da se zbog razlika u pravnoj prirodi i u sadržaju prigovora prijeboja i prigovora radi prijeboja tuženik u parnici ne može braniti isticanjem i jednog i drugog prigovora, s obzirom na to da se oni međusobno isključuju.
36. Konačno, obzirom na zaključak ovog suda o istaknutom prigovoru radi prebijanja te imajući u vidu da tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev radi isplate, neutemeljeni su navodi tuženika da je ukupno utuženi iznos po osnovi preplaćenih anuiteta sud trebao umanjiti za iznose mjesečnih anuiteta koji su nastali u razdobljima primjene tečaja koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredita.
37. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a kojim je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove izazvane vođenje postupka. Tužiteljici su stoga, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura temeljem Tbr.7.1. Tarife, za zastupanja na ročištima 06.07.2020., 20.10.2020., 15.02.2024., 15.05.2025. i 24.02.2026. u iznosu od 200,00 eura za svako ročište temeljem Tbr. 9.1. Tarife, sastav podnesaka od 01.07.2020., 12.02.2024. i 23.05.2025. u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak temeljem Tbr. 8.1. Tarife, te trošak vještačenja u iznosu od 250,00 eura, što ukupno iznosi 2.050,00 eura, dok u preostalom dijelu troškove tužiteljica nije dokazala, te ih je stoga valjalo odbiti.
U Petrinji, 10. travnja 2026.
Sutkinja
Blaženka Navara
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
1.Tužiteljica po tuženiku KU, odvjetniku iz [adresa]
2. Tuženik po punomoćnicima iz OD Hanžeković i Partneri, iz Zagreba
