REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj: P-102/2023-67

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužiteljice VBĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Romeo Herceg, odvjetnik u Zaboku, M. J. Zagorke 5b, protiv tuženice VB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Vesna Narančić, odvjetnica u Krapini, Trg Stjepana Radića 15, radi utvrđenja ništetnosti ugovora o doživotnom uzdržavanju, nakon dana 2. ožujka 2026. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti punomoćnika stranaka i tuženice osobno, dana 10. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice VBĆ, koji glasi: „Utvrđuje se da je ništetan i ne proizvodi pravne učinke ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen između CBĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao primatelja uzdržavanja i V iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao davateljice uzdržavanja, potvrđen kod Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću dana 11. veljače 2020., pod poslovnim brojem 36 R2-38/2020-4.“

II. Nalaže se tužiteljici VBĆ naknaditi tuženici VB troškove parničnog postupka u iznosu od 6.250,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 10. travnja 2026. do isplate, po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, ("Narodne novine", br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. 1. Tužiteljica je u tužbi navela da je rješenjem ovog suda, poslovni broj: O- 1741/2020-35 od 2. lipnja 2022. prekinut ostavinski postupak iza umrloga CBĆ iz [adresa] te da je upućena na parnicu protiv tuženice radi pobijanja pravne va ljanosti ugovora o doživotnom uzdržavanju, potvrđenog kod Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću dana 11. veljače 2020., pod poslovnim brojem 36 R2 -38/2020. Navela je da je ona kći ostavitelja, a da je tuženica njegova supruga. U ostavinskom postupku iza pok. CBĆ tuženica je prezentirala ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je sklopljen između navedenog ostavitelja i tuženice, koji je potvrđen 11. veljače 2020. kod Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću.

1. 2. Tužiteljica je navela da je prema njezinim saznanjima ostavitelj, odnosno primatelj uzdržavanja CBĆ posljednjih 5-6 godina prije smrti bolovao od Alzheimerove bolesti/demencije, ali da nema točnih saznanja o medicinskoj dijagnozi pod kojom je liječen. Bolest je tijekom godina rapidno napredovala, tako da prema tvrdnji tužiteljice primatelj uzdržavanja u siječnju 2022. zbog svog zdravstvenog stanja nije bio sposoban shvatiti značenje sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju, niti je mogao sklopiti valjani ugovor o doživotnom uzdržavanju. Navela je da se prema njezinim saznanjima, ostavitelj godinama liječio kod svog liječnika obiteljske medicine u [adresa] te u Općoj bolnici Zabok i bolnici hrvatskih veterana, u KBC-u Sveti Duh i KBC-u Zagreb. Tužiteljica tvrdi da je ostavitelj zbog svog zdravstvenog stanja bio apsolutno nesposoban za sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju. Također je navela da je tuženica predmetni ugovor sklopila s ostaviteljem iskorištavajući njegovo teško zdravstveno stanje i znajući za činjenicu njegove očekivane skore smrti, zbog čega tužiteljica smatra da je ugovor protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu te da je ništetan i zbog tih razloga.

1. 3. Tužiteljica je tužbenim zahtjevom zatražila da se utvrdi da je predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju ništetan i da ne proizvodi pravne učinke.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženica je prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari istaknula prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda navodeći da je za suđenje u ovom predmetu opće mjesno nadležan Općinski sud u Novom Zagrebu, na području kojega tuženica ima prebivalište.

2. 2. Tuženica je priznala činjenicu da je s ostaviteljem sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju i da je bila njegova supruga, s time da su njih dvoje živjeli u izvanbračnoj zajednici od 2006. godine, a vjenčali su se u kolovozu 2016. godine. Priznala je činjenicu da je ostavitelj bolovao od Alzheimerove bolesti, ali je navela da je usprkos takvoj dijagnozi on do zadnjeg dana života bio potpuno svjestan svojih postupaka, da je bio pokretan, komunicirao je i družio se s obitelji, susjedima i prijateljima, odlazio na ljetovanje s udrugom umirovljenika. Tijekom 2019. godine i do kolovoza 2020. godine, kao i prethodnih godina, osobno je i samostalno podizao mirovinu u banci. Tuženica je stoga osporila navod tužbe da ostavitelj zbog zdravstvenog stanja ne bi bio svjestan svojih postupaka.

2. 3. Tuženica je osporila navod tužbe da bi s primateljem uzdržavanja sklopila predmetni ugovor iskorištavajući njegovo zdravstveno stanje te znajući za činjenicu njegove očekivane skore smrti. Takav navod tužbe tuženica smatra sramotnim iz razloga što su ona i njezina djeca s primateljem uzdržavanja bili obitelj te su bili uz njega u sretnim i teškim trenucima i brinuli o njemu u bolesti. Navela je da je tužiteljica s ocem slabo kontaktirala, da nisu bili u bliskim odnosima, a povremeno i to jednom godišnje bi ga posjetila usput kad bi odlazila na ljetovanje na otok Krk. Tuženica je navela da je u jednom razdoblju tužiteljicu redovito obavještavala o zdravstvenom stanju njezinog oca, pa je tako 2016. godine, kad je ostavitelj išao na operaciju, molila tužiteljicu da dođe posjetiti oca, ali ga tužiteljica nije htjela posjetiti i nije pitala za njegovo zdravstveno stanje. Nadalje, 2020. godine tužiteljica je s obitelji išla na Krk, ali oca nije posjetila i nije pitala za njega te nije niti mogla znati kakvog je zdravstvenog stanja tada bio.

2. 4. Tuženica je navela da je ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen na inzistiranje ostavitelja, koji je usprkos dijagnosticiranoj bolesti bio pri čistoj svijesti, sposoban za rasuđivanje i sposoban shvatiti značenje sklapanja ugovora, a bio je posebno motiviran za sklapanje tog ugovora jer mu je tuženica dugi niz godina pružala ljubav, pažnju te je vodila brigu o njemu. Nadalje, predmetni ugovor je pročitan, protumačen i potpisi na istome ovjereni su od strane suca Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću. Vezano uz navode tužbe o iskorištavanju zdravstvenog stanja ostavitelja i znajući za činjenicu očekivane skore smrti da bi se domogla njegove imovine, tuženica je navela da je ostavitelj još 2012. godine sastavio vlastoručnu oporuku, kojom je svu svoju imovinu ostavio upravo tuženici. Tuženica stoga smatra netočnim i provocirajućim navodom tužiteljice kako bi ista iskorištava la Ljudevitovo zdravstveno stanje, posebno uzimajući u obzir činjenicu da je bila s njim preko deset godina, odnosno od 2006. godine, brinula se o njemu i svo to vrijeme je poticala i ostavitelja, i tužiteljicu da održe komunikaciju te da ostvare bliskiji odnos.

2. 5. Tuženica je stoga predložila da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Sud je prije svega ocijenio neosnovanim tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. Prema odredbi čl. 62. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – u daljnjem tekstu: ZPP), dok ostavinski postupak nije pravomoćno završen, za suđenje u sporovima iz nasljednopravnih odnosa te u sporovima potraživanja vjerovnika prema ostavitelju, pored suda općemjesne nadležnosti, mjesno je nadležan i sud na čijem se području nalazi sud koji provodi ostavinski postupak. Ostavinski postupak iza pok. CBĆ vodi se kod ovog suda, pod poslovnim brojem O-1741/2020 te u odnosu na imovinu koja je predmet spornog ugovora o doživotnom uzdržavanju, ostavinski postupak nije pravomoćno dovršen, već je isti prekinut rješenjem od 2. lipnja 2022., kojim je ujedno kći ostavitelja, ovdje tužiteljica, upućena na parnicu radi pobijanja pravne valjanosti ugovora o doživotnom uzdržavanju. Kako se radi o sporu iz nasljednopravnih odnosa i kako se na području ovog suda provodi ostavinski postupak iza pok. CBĆ, pored suda općemjesne nadležnosti za tuženicu, za suđenje u ovom predmetu mjesno je nadležan i ovaj sud kojemu je tužiteljica podnijela predmetnu tužbu. Sud je stoga na pripremnom ročištu odbio prigovor tuženice o mjesnoj nenadležnosti ovog suda te je nastavio s raspravljanjem.

4. 1. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u rješenje poslovni broj: O- 1741/2020 od 2. lipnja 2022. na stranicama br. 7-10 spisa, u ugovor o doživotnom uzdržavanju na str. 11-14 spisa, u preslik oporuke na str. 24 spisa, u djelomično rješenje o nasljeđivanju, poslovni broj: O-174/2020 od 25. travnja 2020., u ovjereni prijevod punomoći s njemačkog jezika na hrvatski jezik na str. 42-45 spisa, u zdravstveni karton CBĆ na str. 65 -84 spisa, u medicinsku dokumentaciju za imenovanog dostavljenu od Opće bolnice Zabok i bolnice hrvatskih veterana na str. 87-90 spisa, u medicinsku dokumentaciju Kliničkog bolničkog centra Zagreb na stranicama br. 95-110 spisa, u nalaz i mišljenje stalnih sudskih vještaka prof. dr. sc. Marije Bošnjak Pašić, spec. Neurologa, subspecijaliste iz neuroimunologije i prof. dr. Branke Vidrih, spec. psihijatra, subspecijaliste socijalne i forenzične psihijatrije na str. 122-133 spisa, saslušao je stranke u svrhu dokazivanja, saslušao je svjedoke: CB, AB, ABĆ, UB, EB, FB, RB, TB, DB i ŠB, saslušao je stalne sudske vještakinje prof. dr. sc. Mariju Bošnjak Pašić i prof. dr. sc. Branku Vidrih, izvršio je uvid u ostavinski predmet poslovni broj O- 1741/2020 te u preslik predmeta Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću, poslovni broj: R2-38/2020.

4. 2. Sud je odbio kao nepotreban dokazni prijedlog tužiteljice za saslušanje suca koji je ovjerio predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju jer se postupak ovjere ugovora može utvrditi uvidom u zapisnik sastavljen povodom navedene sudske radnje. Nadalje, osim neposrednog opažanja i komunikacije sa strankom, sudac nije stručan u medicinskom smislu utvrđivati zdravstveno stanje stranke te je teško za očekivati da bi se sudac nakon nekoliko godina sjetio svih detalja o osobama koje su kao stranke sudjelovale u postupku ovjere ugovora, a sve relevantne okolnosti vezane uz postupak ovjere sadržane su u zapisniku o održanom ročištu i u predmetu u kojem je ugovor ovjeren.

4. 3. Sud je odbio kao nepotreban dokazni prijedlog tužiteljice za saslušanje svjedokinje liječnice obiteljske medicine ZB, čije je saslušanje tužiteljica predložila iz razloga jer je ona bila posljednja medicinska djelatnica koja je prije sklapanja predmetnog ugovora bila u kontaktu s primateljem uzdržavanja i to 13. siječnja 2020. i 19. veljače 2020., kad je imenovani bio kod nje na pregledu, a što proizlazi iz njegovog zdravstvenog kartona. Naime, uvidom u zdravstveni karton ostavitelja utvrđeno je da je u spomenute dane navedena liječnica ostavitelju propisala lijekove na recept i dala savjet telefonom bolesniku ili članu obitelji, odnosno nije ga neposredno pregledavala. Osim navedenog, ona u zdravstvenom kartonu nije opisala status pacijenta, a imajući u vidu iskaze stalnih sudskih vještakinja, njezin iskaz kao svjedokinje na sudu zbog navedenog razloga ne bi bio relevantan za rezultate vještačenja jer ne postoji pisana isprava o stanju pacijenta koju bi sastavila navedena liječnica.

4. 4. Sud je odbio kao nepotreban dokazni prijedlog tužiteljice za saslušanje liječnika MB i SB, koje su u KBC Zagreb provodile kompjuterizirano neuro-kognitivno testiranje ostavitelja u više navrata i koje su prilikom zadnjeg pokušaja testiranja zaključile da isto nije bilo moguće provesti, a to zbog toga jer se njihovi nalazi o provedenim testiranjima nalaze u spisu, isti su bili dostupni stalnim sudskim vještakinjama te su ih uzele u obzir prilikom izrade nalaza i mišljenja, a notorno je da se liječnice zbog proteka vremena od posljednjeg kontakta s ostaviteljem i zbog većeg broja pacijenata i pretraga koje redovito obavljaju u okviru svog posla, ne mogu sjetiti više od onoga što je napisano u njihovim nalazima.

4. 5. Sud je ocijenio nepotrebnima dokazne prijedloge tuženice za saslušanje svjedokinja IB i GB jer su na okolnost zajedničkih druženja s CBĆ saslušani brojni svjedoci te se iz iskaza navedene dvije svjedokinje ne bi doznalo ništa novoga.

5. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

6. Uvidom u ostavinski predmet ovog suda, poslovni broj: O-1741/2020 utvrđeno je da je CBĆ umro **.**.2020. Djelomičnim rješenjem o nasljeđivanju od 25. travnja 2022. utvrđena je njegova ostavinska imovina, pobliže opisana u tom rješenju, a nasljednicama su temeljem zakona proglašene tužiteljica kao kćerka ostavitelja u ½ dijela i tuženica kao supruga ostavitelja u ½ dijela. Rješenjem od 2. lipnja 2022. prekinut je ostavinski postupak te je nasljednica VBĆ upućena na parnicu radi pobijanja pravne valjanosti ugovora o doživotnom uzdržavanju od 11. veljače 2020., a navedeno rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj: Gž-854/2022 od 28. prosinca 2022., čime je isto postalo pravomoćno.

7. 1. Uvidom u preslik predmeta Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću, poslovni broj: R2-38/2020 utvrđeno je da je predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju ovjeren od strane toga suda 11. veljače 2020. te da je sudac u smislu odredbi čl. 579. te čl. 580. - 585. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. – u daljnjem tekstu: ZOO), ugovornim stranama pročitao ugovor o doživotnom uzdržavanju te ih je upozorio na pravne posljedice ugovora, nakon čega je konstatirano da su ugovorne strane pročitani ugovor razumjele u potpunosti i da su ga vlastoručno potpisale. Ročištu je bila nazočna punomoćnica ugovornih strana odvjetnica Ivana Mikić Brezović.

7. 2. Uvidom u predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju utvrđeno je da je isti sklopljen između CBĆ kao primatelja uzdržavanja i VB kao davateljice uzdržavanja. Predmet ugovora bio je dio imovine primatelja uzdržavanja i to čkbr. [katastarska čestica], kuća, garaža i dvorište od 165 čhv, upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], ½ dijela čkbr. [katastarska čestica], livade od 1337 čhv, upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], ¼ dijela čkbr. [katastarska čestica], oranice od 1238 čhv, upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], ¼ dijela čkbr. [katastarska čestica], oranice od 1522 čhv, upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], osobni automobil marke Volkswagen Passat 1.9. TDI te sredstva na računima primatelja uzdržavanja u Erste & Steiermärkische bank i Poštanskoj banci d.d. Davateljica uzdržavanja ugovorom se obvezala osigurati primatelju uzdržavanja: potpunu prehranu, redovito spremanje kuće i pranje rublja, kupiti mu svu potrebnu odjeću i obuću, osigurati mu svu potrebnu njegu, a u slučaju bolesti odgovarajuće liječenje i njegu te snositi sve troškove liječenja i lijekova, uključujući i bolničke troškove te ga u slučaju smrti pokopati prema mjesnom običaju.

8. Uvidom u ovjereni prijevod s njemačkog na hrvatski jezik isprave na str. 42 - 45 spisa utvrđeno je da je **.**.2019. UBĆ dao generalnu punomoć bratu EBĆ da u njegovo ime mijenja trajni nalog i provjeri stanje računa za račun 265261 te da poduzme radnju da mu se novac doznači u Hrvatsku na njemu poznati broj banke i računa. Isprava je pisana rukom i nije ovjerena od strane javnog bilježnika. Na str. 49-50 spisa nalazi se ovjereni prijevod podataka o broju računa CBĆ, iz kojeg proizlazi da je imao otvoren tekući račun br. 265261 u KSK Esslingen-Nürtingen banci u Njemačkoj.

9. 1. Temeljem od suda prikupljene medicinske dokumentacije za CBĆ od nekoliko zdravstvenih ustanova, provedeno je medicinsko vještačenje radi utvrđenja njegovog zdravstvenog stanja u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju te radi utvrđenja njegove sposobnosti da shvati značaj i pravne posljedice sklapanja tog ugovora, odnosno je li on s obzirom na svoje zdravstveno stanje bio sposoban sklopiti taj ugovor.

9. 2. Stalne sudske vještakinje prof. dr. sc. Marija Bošnjak Pašić i prof. dr. sc. Branka Vidrih dostavile su dana 8. rujna 2024. pisani nalaz i mišljenje.

9. 3. U nalazu vještakinja opisana je sva medicinska i ostala dokumentacija koja se nalazi u spisu.

9. 4. U okviru mišljenja vještakinje su navele da je sada pokojni CBĆ (rođen **.**.1942., preminuo **.**.2020. u dobi od 78 godina, tri mjeseca i dva dana) prema podacima iz preslike zdravstvenog kartona za razdoblje od 21. veljače 2017. do 5. studenoga 2020., liječen zbog reumatskih tegoba, stanja po operaciji oba kuka (TEP), povišenog krvnog tlaka, anemije, karcinoma debelog crijeva (od siječnja 2020. godine) te Alzheimerove bolesti, koja je prvi puta ustanovljena 11. listopada 2016. Od 15. studenoga 2016. do 9. srpnja 2020. je bio u tretmanu u ambulanti za kognitivne poremećaje KBC Zagreb. Prema dostupnim podacima iz preslike zdravstvenog kartona nikada nije sustavno liječen po psihijatru, a u tretmanu neurologa je bio od 2016. do 2020. godine. Redovito se kontrolirao po nadležnom liječniku obiteljske medicine. U zdravstvenom kartonu se navodi da mu je prvi puta 8. ožujka 2017. prepisan Aricept, da je 15. studenoga 2017. smeten – psihološka podrška, 19. rujna 2018., 17. prosinca 2019. i 24. rujna 2019. notirana nesanica (nije dobio specifičnu th), 13. ožujka 2019. – dementan, 7. svibnja 2019. – anksiozan, 16. srpnja 2019. – inkontinentan, dementan, uz Aricept uveden i C, **.**.2020. - sporni ugovor, 17. travnja 2020. – inkontinentan, nepokretan.

9. 5. U nalazima neurologa: Prve tegobe supruga primjećuje od veljače 2016. godine smetnjama epizodne memorije zbog kojih pita ista pitanja, zaboravlja nedavne događaje. Smetnje su progresivnog karaktera te su se pojavile i smetnje orijentacije u vremenu i prostoru kao i simptomi agitacije u večernjim satima. Od strane neurologa 11. listopada 2016. postavljena dg Alzheimerove demencije. 11. listopada 2016. Dg Mb Alzheimer, 15. studenoga 2016. uveden Aricept, 29. studenoga 2016. – regresija tegoba, 14. lipnja 2017. stacionaran nalaz, 10. listopada 2017. – stacionaran nalaz, 21. rujna 2018. - NKG testiranje u pogoršanju u odnosu na nalaz od 30. siječnja 2017., 9. listopada 2018. – stacionaran nalaz, 15. srpnja 2019. – pogoršanje, uz Aricept uveden i Memantin, 11. veljače 2020. - sporni ugovor, 9. srpnja 2020.- NKG testiranje ne može učiniti.

9. 6. Ostala med dokumentacija: povijest bolesti iz Hitnog bolničkog prijema – Opća bolnica Zabok i bolnica hrvatskih veterana – 19. studenoga 2020.: „U statusu: pri svijesti, pokretan, kontaktibilan, orijentiran“; otpusno pismo Opće bolnice Zabok i bolnice hrvatskih veterana, Djelatnost za internu medicinu: hospitalizacija 19. studenoga 2020. do 24. studenoga 2020.: DG: Sepsa, Pneumonia l.dx., Insuff respiratoria., Dehidratio, SARS CoV – 2 neg., Insuff renalis chr., St.p. hemicolect. dex. cum omentect part (01/2020), Adenoca colonis, Mb Alzheimer, Exitus letalis facta 24. studenoga 2020. u 12,53 sati, „S bolesnikom otežan kontakt, većina informacija iz med dok.

9. 7. Vještakinje su navele da CBĆ nije bio u psihijatrijskom tretmanu. Promatrano s psihijatrijske strane, vještačenje sposobnosti sastavljanja ugovora ima neke specifičnosti. Vještačenje se u pravilu provodi samo na temelju sudske i medicinske dokumentacije, vještak se u mnogo većoj mjeri nego u drugim vještačenjima mora koristiti informacijama niže razine vjerodostojnosti i zbog toga što se za razliku od ostalih ugovora, pravno valjan ugovor o uzdržavanju može sastaviti već s navršenih 16 godina života.

9. 8. Vještakinje su ukazale na specifičnosti predmetnog vještačenja te na moguće izvore relevantnih podataka te stupanj vjerodostojnosti istih. Navele su da psihijatrijsko vještačenje koje se odnosi na procjenu za rasuđivanje u vrijeme sastavljanja ugovora najčešće se temelji na slijedećim izvorima forenzično potencijalno relevantnih informacija: 1. medicinska dokumentacija o prijašnjem liječenju osobe o čijoj se sposobnosti za sastavljanje ugovora daje nalaz i mišljenje; ako postoji takva dokumentacija, najveće će značenje imati specijalistički psihijatrijski nalazi, posebno oni koji su vremenski blizu ili se poklapaju s datumom sastavljanja oporuke. Nalazi specijalista iz drugih područja medicine, kao i liječnika opće medicine, također mogu biti veoma korisni; 2. svjedočenje pravnika koji su prisustvovali sastavljanju oporuke - ta svjedočanstva ne mogu imati vrijednost opisa psihičkog stanja osobe koja potpisuje ugovor koju bi mogao dati psihijatar, ali su ipak znatno vrjednija od svjedočenja laika, jer većina pravnika ima određenu edukaciju iz psihologije, a neki i iz psihijatrije. Uz to su pravnici koji se izravno angažiraju na poslovima u vezi sa sastavljanjem ugovora posebno educirani da provjeravaju bitne elemente koji određuju nečiju sposobnost za sastavljanje Ugovora ili pak pobuđuju sumnju na očuvanost te sposobnosti ; 3. svjedočenju laika – osoba bez medicinskog i pravničkog obrazovanja - osim nedostatne stručnosti za vrednovanje eventualne psihičke poremećenosti osobe koja potpisuje ugovor, u tim se svjedočenjima kao najveći problem pojavljuje okolnost da su ona obično u velikoj mjeri determinirana osobnom zainteresiranošću za ishod postupka (tužitelj i tuženi u ulozi svjedoka, prijateljske i rodbinske veze svjedoka sa strankama u postupku i sl.). Određenu vrijednost u tim iskazima mogu stoga imati samo konkretni opisi ponašanja osobe koja potpisuje ugovor koji upućuju na neku bolest ili poremećaj, dok forenzične ocjene o tome da je osoba koja potpisuje Ugovor bila «neuračunjiva»… luda… nesposobna za rasuđivanje… i sl. u pravilu nemaju nikakvu vrijednost za stručnjake koji provode vještačenje; 4. Evaluacija normalnosti motivacije opredjeljivanja za pojedine nasljednike - u dokazivanju patologije prema tom kriteriju obično se kao glavni argument nude: izostavljanje iz ugovora o doživotnom uzdržavanju najbližih srodnika ili osoba s kojima je osoba koja potpisuje navedeni ugovor godinama bila u bliskim odnosima ili pak uključivanje u ugovor osoba s kojima nije imala nikakve bliske veze. Kao i svi prethodno spomenuti kriteriji, i ovaj ima ograničenu vrijednost s obzirom na izvanrednu složenost i dinamiku međuljudskih odnosa, kako u obiteljskim tako i u izvan obiteljskim odnosima. Za razliku od svjedoka koji su medicinski laici, u forenzično psihijatrijskom pogledu nešto veća težina može se dati iskazima medicinskih sestara, posebno onih koje su u okvirima svojih ovlasti u patronažnoj službi obilazile osobu koja je ugovor potpisala ili pak nadležnog liječnika obiteljske medicine. Niti jedna psihijatrijska dijagnoza ne uvjetuje sama po sebi ocjenu o nesposobnosti za rasuđivanje, već se one uvijek dovode u vezu i sa svim ostalim dostupnim podacima na temelju kojih se daje zaključna ocjena o izravnom utjecaju simptoma obuhvaćenih tim dijagnozama na intelektualne i voljne sposobnosti osobe koja potpisuje ugovor i to upravo u vrijeme sastavljanja ugovora. Forenzički zaključci ne izvode se izravno iz dijagnostičke etikete, već se ponajprije vezuju na aktualnu simptomatiku koja je prisutna tempore acti i za njezin utjecaj na intelektualne i voljne sposobnosti osobe o čijoj se uračunljivosti ili sposobnosti za rasuđivanje daje mišljenje. Da bi se takve sposobnosti dovele u pitanje, potrebno je pouzdano dokazivanje prisutnosti tih simptoma i njihove relevantnosti za osobno i socijalno funkcioniranje bolesnika u kritičnom razdoblju.

9. 9. Vještakinje su zaključno u svom mišljenju navele da u konkretnom slučaju, nema medicinske dokumentacije iz koje proizlazi da je unatoč teškoj tjelesnoj bolesti CBĆ pokazivao znakove psihičke destabilizacije, da je bolovao od nekog psihičkog poremećaja ili bolesti. Također, nema naznaka i opisa koji bi potvrđivali stupanj intelektualno kognitivnog oštećenja i duševnog stanja uslijed kojeg bi došlo do nesposobnosti razmišljanja, zaključivanja i rasuđivanja. Stoga su zaključile da je tempore acti CBĆ mogao shvatiti značaj i pravne posljedice sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju, odnosno s obzirom na svoje zdravstveno stanje bio je sposoban sklopiti taj ugovor.

10. Nakon provedenog medicinskog vještačenja, sud je saslušao stranke i svjedoke.

11. 1. Tužiteljica VBĆ iskazala je da zdravstveno stanje njezinog oca u vrijeme sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju nije bilo dobro, bio je bolestan i puno je stvari zaboravljao. Uočila je to 2012. ili 2013., uočila je da nije bio dobro, da je puno stvari zaboravljao i ponavljao iste rečenice. Dok je bila u Njemačkoj, s ocem je komunicirala telefonskim putem, a za vrijeme ljetnog odmora i za blagdan Duhova došla ga je posjetiti. Njezin otac je također dolazio u Njemačku kada bi mu bilo dobro i dovozio bi se u Njemačku sa svojim osobnim automobilom. Posljednji put oca je vidjela 2019. godine, nakon toga nastupila je epidemija corona virusa, otac je 2020. imao operaciju, a kako ga ne bi izložila mogućoj infekciji tim virusom, nije ga posjećivala tijekom epidemije. Otac joj ništa nije govorio o tome da je sklopio ugovor od doživotnom uzdržavanju i ona je prvi puta za to doznala putem svog odvjetnika tijekom ostavinske rasprave.

11. 2. Kad je dolazila u Hrvatsku kod oca posjećivali su njezinog strica i druge članove obitelji, prijatelje, baku koja je bila smještena u domu te je na taj način upoznala i tuženicu. S ocem je bila u dobrim odnosima, redovito ga je posjećivala u Hrvatskoj, dok mu je bilo dobro, posjećivao je on nju u Njemačkoj, a u svojoj kući je uredio potkrovni stan koji je bio namijenjen za boravak nje i djece kad bi dolazili u Hrvatsku. Ona je također doprinijela uređivanju tog potkrovnog stana te je u stan donijela neke stvari potrebne za stanovanje. U jednom je trenutku primijetila da ocu nije dobro te ga je molila da ode na liječničke preglede, a tuženicu je zamolila da ga odvede k liječniku.

11. 3. Tužiteljica je navela da su kuću u kojoj je živio njezin otac zajedno napravili on i njezina majka. U jednom trenutku njih dvoje su se razveli te je pokrenut sudski postupak radi utvrđivanja njihovih udjela u toj imovini. Međutim, majka je nastradala u prometu na putu iz Njemačke za Hrvatsku i to u Austriji, nakon čega je sudski postupak obustavljen, ali je između njih dvoje bilo dogovoreno da su njihovi udjeli u kući jednaki te da će kuća pripasti tužiteljici kao njihovom jedinom djetetu.

11. 4. Otac je postepeno bio sve lošije, bio je teško pokretan, a potom i nepokretan, trebao je pelene, u jednom trenutku više nije mogao niti samostalno jesti već ga je trebalo ga hraniti, a i mentalno je bio loše. Jedno vrijeme je tuženica trebala zaključavati kuću kako otac ne bi pronašao ključ i izašao van iz kuće te se izgubio. To je bilo u vrijeme dok je još bio pokretan, tada je bio dezorijentiran prostorno i vremenski. Ti problemi počeli su 2016. i pogoršavali su se. Kad je vidjela da je njegovo zdravstveno stanje loše, ponudila je tuženici da će pronaći osobu koja će njegovati oca i koju će tužiteljica plaćati, ali je tuženica to odbila. Kad je otac umro, o njegovoj smrti obavijestio ju je stric, s time da ona nije mogla sudjelovati u organizaciji njegovog pogreba. Nakon pogreba je otišla u matični ured po smrtni list radi rješavanja administrativnih pitanja u Njemačkoj i tada je doznala da je njezin otac bio vjenčan s tuženicom.

11. 5. Tužiteljica smatra da njezin otac nije znao što zapravo radi i da nije bio svjestan toga niti kod sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju, a niti kod sklapanja braka s tuženicom. Da je toga bio svjestan i da je razumio što zapravo radi, tužiteljica smatra da bi ona svakako bila pozvana na vjenčanje njega i tuženice, ali na to vjenčanje nije pozvana, niti je o istome bila obaviještena. Kada je svom stricu ABĆ rekla da je otac vjenčan s tuženicom, niti on to nije znao, a nisu to znali niti članovi njegove obitelji. Tuženica joj o tome također ništa nije rekla.

11. 6. Odgovarajući na pitanja, tužiteljica je izjavila da se u prizemlju očeve kuće nalazilo skladište jer je on po struci bio električar, na prvom katu je živio on, na prvi kat bi k njemu dolazila tuženica, a u potkrovlju je bio stan namijenjen za smještaj tužiteljice i njezine obitelji. Otac joj je tuženicu predstavio kao svoju prijateljicu. Nadalje, izjavila je da za vrijeme dok je otac bio još u dobrom zdravstvenom stanju, odnosno prije 2015. i 2016. godine, on njoj govorio da će njegova imovina pripasti njoj jer je ona njegovo jedino dijete. Posljednji put je posjetila oca u ljeto 2019. godine i to u mjesecu kolovozu za vrijeme školskih praznika. Njezin otac je tada sjedio prazna pogleda, gledao je kroz nju i nije sudjelovao u razgovoru.

11. 7. Izjavila je da ne može znati koliko dugo je otac živio s tuženicom jer kada bi ona ljeti dolazila k njemu, tuženica bi nekad bila s njim, a nekad ne te prema njezinom saznanju ona je odlazila živjeti u svoju kuću. Poznato joj je da je otac bolovao od Alzheimerove bolesti, a nije joj poznato koje je lijekove uzimao. Prema njezinom saznanju, otac je bio hospitaliziran zbog bolesti crijeva, moguće karcinoma crijeva ili prostate te joj je poznato da su odlazili k liječniku Zagreb zbog Alzheimerove bolesti i nekih drugih zdravstvenih problema. Zna da je zbog crijeva ili prostate bio u bolnici i misli da je zbog toga bio operiran, nije ga tada posjetila u bolnici jer je bila u Njemačkoj, misli da je to bilo 2019. godine. Tužiteljica je izjavila da je otac rođen 22. kolovoza, ali nije mogla sa sigurnošću reći koje je godine rođen, zna da je u vrijeme smrti imao više od 80 godina. Njoj ništa nije rečeno o sklapanju ugovora o doživotnom uzdržavanju, pa tako ne zna kojeg je dana isti sklopljen. Nadalje, tužiteljica je odgovorila da ju je otac jednom prilikom posjetio u Njemačkoj zajedno s tuženicom, tada je još mogao voziti auto, bilo je to negdje 2010. ili 2011. godine. Povremeno bi nazvala oca na njegov telefonski broj, kad joj se on nije mogao javiti, javila bi joj se tuženica te bi joj rekla kakvo je njegovo zdravstveno stanje, a telefonski broj od tuženice nije znala. Tuženica ju nikad nije zvala, već bi ona nazvala telefonski broj od oca. U zadnjim godinama života otac je živio o svojoj kući, o njemu je brinula tuženica koju je smatrala njegovom prijateljicom jer nije imala saznanja o njihovom vjenčanju. Kad je rekla da se njezin otac "gubio", izjavila je da to znači da bi sjed io praznog pogleda, gledao kroz nju, ne bi sudjelovao u razgovoru, više bi puta postavljao pitanje o njezinom broju telefona, na što bi mu ona odgovorila da njezin broj telefona ima već 30 godina, a nije prepoznavao niti njezinu djecu. Oca je telefonom zvala u pravilu jednom tjedno.

11. 8. Tuženica je izjavila da je bila zabrinuta zbog zdravstvenog stanja oca te je molila tuženicu da ga redovito vodi liječniku i na kontrole, govorila je to i svom stricu, predlagala je snositi troškove njegovateljice, ali nije predlagala da se otac smjesti u ustanovu za starije i nemoćne osobe.

11. 9. Izjavila je da su se njezini roditelji razveli kad je ona imala 12 godina, a sada ima 51 godinu, nije se mogla sjetiti koje je godine njezina majka imala prometnu nesreću. Vezano uz obiteljska okupljanja koja je spomenula, tužiteljica je navela da su se najčešće družili kod strica ABĆ i njegove supruge, tamo bi se okupili otac, tuženica, ona, njezina djeca i stričeva obitelj. Ta su se druženja odvijala negdje oko 2015. godine.

12. 1. Tuženica VB iskazala je da je s ostaviteljem FBĆ bila u vezi od 2006. godine i da su bili u jako dobrim odnosima. On je njezinu obitelj smatrao svojoj te su ga njezini unuci zvali djedom, a živjeli su na relaciji [adresa] – [adresa]. Živjeli su zajedno od 2006. u izvanbračnoj zajednici, a 2016. godine su sklopili brak. Ostavitelj je 2008. imao operaciju jednog kuka, 2009. godine imao je operaciju drugog kuka, a 2016. je operirao karcinom debelog crijeva, o čemu je obavijestila tužiteljicu i rekla joj je da zdravstveno stanje njezinog oca nije dobro, to joj je rekao i njezin stric. Tužiteljici je ponudila da će njezin sin ili netko drugi doći po nju u zračnu luku, ali tužiteljica svejedno nije tada došla u Hrvatsku. Navela je da je do sklapanja predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju došlo nakon što je tužiteljica predložila da se otac smjesti u ustanovu za starije i nemoćne, a on je s time bio povrijeđen te je inicirao sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju kako bi nju osigurao jer je cijelo vrijeme o njemu vodila brigu. Navela je da je CBĆ sam nazvao odvjetnicu kako bi sastavila ugovor, ona mu je detaljno sve objasnila, a prilikom ovjere ugovora na sudu kod sutkinje su se zadržali dosta dugo, ona ga je detaljno o svemu ispitala, između ostalog i o datumu rođenja i ostalo, on je točno odgovorio na postavljena pitanja, nakon čega je sutkinja ovjerila ugovor.

12. 2. Tuženica je navela da je ostavitelj bio pozitivna osoba, da ga ona nikad nije ostavljala samoga, uvijek su bili zajedno, odlazili su na izlete s udrugom umirovljenika, a ponekad su i sami odlazili na ljetovanje na more. Napomenula je da tužiteljica ima vikendicu na otoku Krku, ali da svom ocu nikad nije ponudila da ga tamo odveze. Tuženica je navela da nikad nije htjela da FBĆ bude u lošim odnosima sa svojom kćerkom, naprotiv poticala ga je da s njom bude dobar jer je htjela da on s njom ima onakav odnos kakav imam tuženica sa svojom djecom. Dva puta su zajedno posjetili tužiteljicu u Njemačkoj, on joj je dao dar za rođenje jednog i za rođenje drugog djeteta i to po 1.000,00 EUR za svako dijete, ali vrijednost dara nije bitna. Izjavila je da s FBĆ nije bila zbog materijalnih razloga jer je materijalno osigurana neovisno o ugovoru o doživotnom uzdržavanju, s njim je bila iz emotivnih razloga i kao čovjek.

12. 3. Za tužiteljicu je navela da je oca posjećivala usput kada bi išla na more, sjeća se jednog njezinog posjeta 2019., to je zapravo bio posljednji posjet tužiteljice svom ocu i tada je odlučila prenoćiti u očevoj kući. FBĆ je krenuo zaključati ulazna vrata u svoj stan, čemu je tuženica prigovorila iz razloga što će tužiteljici možda nešto trebati da dođe u njihov stan, a on je na to odgovorio da će vrata zaključati jer njima ništa ne vjeruje. Tuženica je navela da FBĆ i ona nikome nisu rekli da su se vjenčali, pa tako niti tužiteljici, obitelji tuženice, ni prijateljima, a nisu im rekli niti za sklapanje predmetnog ugovora jer to je bila njihova zajednička odluka i jer nisu htjeli da ih netko zbog toga ogovara budući da žive u relativno malom mjestu gdje se svi uzajamno poznaju pa su htjeli izbjeći tračeve.

12. 4. Odgovarajući na pitanja, tuženica je izjavila da ne može sa sigurnošću reći koliko je puta tužiteljica zvala svog oca, okvirno može reći da je to bilo dva puta mjesečno, ali bi se na telefon javila ona te bi s njom bi popričala nekoliko riječi i potom bi telefon dala FBĆ da s njom nastavi razgovor. Izjavila je da tužiteljica nije nudila nikakvu pomoć u vezi njege oca jer je govorila da on ima dosta rente za to, a tuženica nikakvu pomoć nije tražila. Izjavila je da je FBĆ do kratkog vremena do svoje smrti relativno dobro funkcionirao, nije nikamo bježao, po kući se kretao uz pomoć štaka, samostalno se hranio, a 1. studenoga 2020. molio je da ga odveze na grob njegovih roditelja, što je i učinila, a 24. studenoga 2020. je umro. Ona je udovoljavala svim njegovim željama jer je on prema njoj bio jako dobar i nikad ju nije povrijedio. Ljudevit je upravljao osobnim automobilom do otprilike mjeseca srpnja 2020., kad bi izrazio želju da negdje ode, ona bi sjela pokraj njega u auto i on bi ih odvezao kamo je trebao, a imao je važeću vozačku dozvolu.

12. 5. FBĆ je 22. kolovoza 2020. slavio rođendan u [adresa] na kojem su bili prisutni njihovi prijatelji, a čini joj se da je na proslavi rođendana bio i njegov brat RBĆ sa svojom ženom.

12. 6. Ljudevitova obiteljska liječnica je bila ČB, koja je ujedno i njezina obiteljska liječnica. FBĆ je redovno s njom komunicirao, odlazio bi k njoj, mjerila bi mu tlak te se znao s njom zadržati u razgovoru. U razdoblju od 2016. do smrti, FBĆ je u pravilu sam naručivao potrebne lijekove odlazeći u ambulantu, a ponekad bi ih naručio telefonom te bi ponekad to učinila i ona u njegovo ime. Od lijekova je koristio Aricept i Folacin te lijekove protiv visokog tlaka.

12. 7. FBĆ je pokopan u grobu u kojem su pokopani roditelji tuženice te u kojem će i ona pokopana, a to je bila njegova izričita želja. Na tom grobu postoji nadgrobni spomenik na kojem je upisano njegovo ime: ŽB. Prezime RBĆ je izostavljeno iz razloga što su se i tuženičini roditelji prezivali TBĆ, a dvostruko prezime ŽB zbog svojih dimenzija bi iz tehničkih razloga bilo teško upisati na nadgrobni spomenik.

12. 8. Kada sam rekla da su ŽB i ona živjeli na relaciji [adresa] tuženica je izjavila da je pod time smatrala da bi neke dane provodili zajedno u [adresa], u njezinoj kući koju je kasnije darovala sinu, neke dane provodili bi u Ljudevitovoj kući u [adresa], ali gdje god bi bili, bili bi zajedno. Ona sada živi u kući u [adresa].

12. 9. Nadalje, izjavila je da joj ŽB nije govorio ništa o tome namjerava li nešto od svoje imovine ostaviti kćeri, ona ga o tome nije ispitivala jer je tužiteljica njegovo dijete i smatra da je on to trebao rješavati, a da je tužiteljici nešto ostavio od imovine, ona tome ne bi prigovarala. Izjavila je da su se njih dvoje vjenčali 3. kolovoza 2016. u nazočnosti dvoje svjedoka, a svadbenu svečanost nisu imali te smatra da je to neprimjereno s obzirom na njihove godine.

12. 10. Na pitanje koju je odvjetnicu ŽB tražio da mu sastavi ugovor, tuženica je izjavila da je to bila odvjetnica koja je nju zastupala u ovom predmetu, a da ju je ŽB sam pronašao.

13. 1. Svjedok ĐB, izvanbračni suprug tužiteljice, iskazao je da je CBĆ upoznao 2004., kad je došao u Njemačku te su ga tužiteljica i on pozvali u restoran. Nakon toga tužiteljica i on su ŽB viđali u pravilu jednom godišnje kad bi on dolazio u Njemačku, gdje mu je bilo drugo prebivalište. Poznato mu je da je ŽB imao problema s kukom, a njegovo zdravstveno stanje pogoršalo se 2016. godine nakon operacije trbuha i od tada su ga supruga i on viđali u Hrvatskoj kamo bi dolazili dva puta godišnje i to ljeti kada bi koristili godišnji odmor te za blagdan Duhova. Kod ŽB bi prilikom dolaska u Hrvatsku boravili dva do četiri dana i to u Ljudevitovoj kući, odnosno stanu kojeg je ŽB uređivao za svoju kćer, odnosno tužiteljicu i za svoje unuke, odnosno njihovu djecu.

13. 2. Do 2016. godine ponekad su znali s ŽB, a ponekad i s tuženicom otići u Shopping centar West Gate kako bi ŽB nešto kupio svojim unucima. Od 2017. godine ŽB više nije mogao ići s njima, povremeno nije prepoznavao svoje unuke i njih dvoje. S njim je znao pričati hrvatskim jezikom iako je znao da on hrvatski jezik ne razumije. Godine 2019. vidio ga je posljednji puta i tada ŽB više nije sudjelovao u zajedničkom razgovoru i bio je znatno lošije. Više nije mogao niti voziti auto i ništa nije mogao napraviti bez tuženice. Niti on, a niti tužiteljica nisu znali da su ŽB i tuženica sklopili brak, to su saznali nakon Ljudevitove smrti kad su došli na njegov pogreb. Tuženicu je molio da mu pribavi smrtni list kako bi temeljem istoga od poslodavca dobio dopust za dane izostanka s posla. Tužiteljica i on su se tada u Hrvatskoj zadržali otprilike dva dana i kad su odlazili u Njemačku, tuženica im je dala smrtni list iz kojeg je bilo vidljivo da su se njih dvoje vjenčali. Za njih je to bio velik šok. Naveo je da su s tuženicom imali vrlo dobar odnos, redovito su s njom komunicirali, ona je pazila na njihovu djecu dok bi bili zajedno i nije bilo nikakvih razloga zbog kojih bi tuženica opravdano trebala zatajiti činjenicu da se vjenčala s ŽB.

13. 3. Odgovarajući na pitanja, svjedok je izjavio da se ne može točno sjetiti kad im je ŽB predstavio A kao svoju partnericu, ali da je to bilo negdje u razdoblju od 2012. do 2014. godine i od tada je bila poznata činjenica da su njih dvoje partneri. Tužiteljica je i prije 2016. godine telefonskim putem kontaktirala s ŽB, a od 2016. godine, od kada ŽB više nije dolazio u Njemačku, tužiteljica je s njime redovito kontaktirala telefonom preko tuženice. Svjedok je izjavio da je ŽB govorio njemački jezik jer je u Njemačkoj određeno vrijeme živio, a znao je da svjedok ne razumije hrvatski jezik. Ljudevit je tu činjenicu zaboravio te mu se počeo obraćati na hrvatskom jeziku 2017. ili 2018. godine. S ŽB je kontaktirao samo kad bi se neposredno sreli, a iz pričanja tužiteljice je dobio informaciju da on boluje od Alzheimerove bolesti. O tijeku bolesti i o liječenju informacije je dobivao od tužiteljice, koja mu je rekla da u jednom telefonskom razgovoru je tuženica plačući izjav ila da ŽB više ništa ne može sam raditi.

13. 4. Nadalje, svjedok je izjavio da za vrijeme boravka u Hrvatskoj, tužiteljica i on bi kod ŽB proveli dva do četiri dana, a ostatak vremena bi provodili na otoku Krku. Tužiteljica bi svake godine najmanje dva puta dolazila u Hrvatsku i posjećivala oca, svjedok nije uvijek bio s njom zbog naravi svog posla. Za vrijeme trajanja epidemije virusom Covid-19, odnosno tijekom 2020. godine, on nije bio na otoku Krku, a ŽB je umro te godine te su došli na njegov pogreb. Na pitanje zbog čega smatra da su tuženica i ŽB tužiteljici trebali reći da su se vjenčali, svjedok je izjavio da je u obitelji to normalna stvar da roditelj jedinom djetetu kaže takvu vijest i da ga pozove na vjenčanje. Naglasio je pri tome da su tužiteljica i on s ŽB i tuženicom imali odličan odnos te nije bilo razloga da za njihov brak saznaju tek iz smrtnog lista.

13. 5. Posljednji puta kada su bili kod ŽB 2019. godine on više nije mogao sam kuhati, spremati, ništa nije razumio i sve te poslove je za njega obavljala tuženica. Također mu je davala lijekove. Nakon 2019. godine tužiteljica i on više nisu dolazili u Hrvatsku zbog epidemije corona virusa pa svjedok nije mogao odgovoriti na pitanje je li ŽB nakon njihovog posljednjeg susreta 2019. godine izlazio s prijateljima, družio se, obilazio groblje za blagdan Svih svetih.

14. 1. Svjedokinja CB, majka tužiteljice, iskazala je da su ŽB i ona bili u braku, bračna zajednica je prestala 1985. godine, a formalno su se razveli 1988. godine. Međutim, nakon toga su kontinuirano bili u kontaktu jer je u to vrijeme tužiteljica bila dijete i morali su komunicirati zbog nje, a osim toga njih dvoje nisu bili u svađi te su kontaktirali sve do 2016. godine. Nakon toga je ŽB prestao nazivati i više nisu kontaktirali. Ona je u to vrijeme čuvala svoje unuke u stanu u kojem je živjela tužiteljica s njima i upravo bi se zbog toga često puta javila na telefon kada bi ŽB zvao da pita kako je tužiteljica, koju je nazivao "moja U". Na adresi tog stana ŽB je imao prijavljeno boravište sve do svoje smrti i na tu adresu mu je dolazila pošta iz Njemačke. ŽB je znao dolaziti im u posjetu u Njemačku, znao je dolaziti i s tuženicom, a negdje 2012. ili 2013. godine uočili su da ponekad čudno govori, ali su smatrali da je to zbog uzbuđenja. S vremenom se to pogoršavalo te su primijetili da učestalo postavlja neka pitanja. Nakon 2016. godine ona više nema neposrednih saznanja o tome kako je on funkcionirao, a tužiteljica je o tome redovito komunicirala s tuženicom. Iz pričanja tužiteljice poznato joj je da je do 2016. godine ŽB sa svojim unucima znao otići u kupovinu, ali nakon toga više to nije mogao te bi s njima u kupovinu odlazila tuženica.

14. 2. Svjedokinja je izjavila da su u razdoblju od 1972. do 1985. godine tijekom trajanja bračne zajednice ona i ŽB stekli kuću u kojoj sada živi tuženica. Nakon razvoda njihovog braka, ona je 1988. godine podnijela zahtjev za podjelu te kuće kao bračne stečevina, izvršena je procjena kuće te je bila određena rasprava. Međutim, ona je u veljači 1989. godine imala prometnu nesreću u Austriji, nakon čega su ŽB i ona odlučili prekinuti taj sudski postupak jer će ionako po njegovoj smrti ta kuća pripasti njihovoj zajedničkoj kćeri, ovdje tužiteljici.

14. 3. Odgovarajući na pitanja, svjedokinja je izjavila da su tu kuću ŽB i ona gradili, on je uzeo kredit za gradnju kuće, a ona je bila jamac po tom kreditu i u to vrijeme je radila u matičnom uredu u [adresa]. Kuću su izgradili na način da su potpuno uredili jednu etažu u kojoj su stanovali dok su bili u braku, podrum je bio ožbukan, a tavanski stan nije bio uređen, dao ga je urediti ŽB kada je tužiteljica rodila djecu kako bi s djecom imala gdje boraviti kad dođe u Hrvatsku. Svjedokinja je izjavila da je u toj kući posljednji put bila 1984., a nakon toga bi dolazila ispred kuće gdje bi dovodila tužiteljicu na druženja s ocem te u kuću više nije ulazila.

15. 1. Svjedok ABĆ, stric tužiteljice, iskazao je da je CBĆ bio je njegov brat. Izjavio je da ništa nije znao o predmetnom ugovoru o doživotnom uzdržavanju. On sa suprugom živi u [adresa] i u Hrvatsku je dolazio nekoliko puta godišnje te bi se tada družio bratom ŽB, a on je također dolazio do njega i supruge. Osim tih neposrednih viđanja i susreta, njih dvojica su redovito i to gotovo svakog dana razgovarali telefonom, a što može potvrditi i tuženica koja je bila prisutna kada bi zvao brata i kada je i od nje tražio podatke o tome kako je on. Napomenuo je da je posljednje tri do četiri godine prije smrti ŽB relativno malo komunicirao s njim, teško je pričao zbog svoje bolesti, a kada bi se on javio na telefonski poziv, ubrzo bi telefonsku slušalicu predao tuženici pa su supruga i on tada razgovarali s tuženicom. Poznato mu je da je ŽB bio teško bolestan i da je bolovao od demencije i bolesti E. U razdoblju od 2011. do 2012. godine uočio je da nešto nije u redu s njim i to jednom prilikom kada su se zajedno vozili autom do vinograda, ŽB je upravljao autom, a on je bio suvozač. Tom prilikom je primijetio da ŽB vozi previše desno i opomenuo ga je da se makne lijevo kako ne bi pali u provaliju s desne strane ceste. Negdje od 2015. godine supruga i on su počeli primjećivati da ŽB ponavlja neke navode, da više puta postavlja ista pitanja i zaključili su da mu je potrebna liječnička pomoć te su mu savjetovali da ode k liječniku.

15. 2. Svjedok je izjavio da je ŽB bio u dobrim odnosima sa svojom kćerkom odnosno tužiteljicom. Ona bi dolazila k ocu svake godine kada je išla na ljetovanje te bi prije odlaska na more posjetila oca i zajedno bi došli k njemu i njegovoj supruzi u Družilovec, a isto tako je navratila k ocu kada bi se vraćala s ljetovanja te je dolazila zajedno sa članovima svoje obitelji.

15. 3. Odgovarajući na pitanja, svjedok je izjavio da mu je poznato da je Ljudevitova bolest bila neizlječiva. On se obratio liječniku te je odlazio na testiranja u Zagreb profesorici F i sjeća se da je u jednom trenutku, a to je bilo oko tri godine prije smrti, navedena liječnica rekla da više nema smisla voditi ga na testiranja jer testiranje nije mogao proći. Svjedok je izjavio da mu je to rekla upravo tuženica.

15. 4. Nadalje, svjedok je izjavio da je 2015. godine do svoje smrti ŽB živio u svojoj kući u [adresa]. Tu kuću je izgradio za vrijeme trajanja braka s bivšom suprugom, a u tome su mu pomogli svjedok i njegova supruga te su u jednom trenutku uzeli kredit kako bi mu sa sredstvima tog kredita pomogli kupiti gradilište i financirati jedan dio gradnje kuće. Kuća je bila uglavnom dovršena za vrijeme trajanja braka ŽB i njegove prve supruge, osim potkrovlja kojeg je naknadno uredio i namjestio ŽB govoreći da to radi za svoju kćer VBĆ i prema njezinoj želji je namjestio potkrovlje. Da je to bilo namijenjeno za njegovu kćer VBĆ, ŽB je rekao svjedoku te njegovoj supruzi i brojnim drugim ljudima koji se također toga sjećaju, a neki ljudi su svjedoka i pitali je li onda VBĆ to po Ljudevitovoj smrti doista naslijedila. Tužiteljica je dolazila u potkrovni dio kuće i u vrijeme kada je ŽB već bio u vezi s tuženicom te je tuženica znala da tužiteljica boravi u tom dijelu kuće kada bi posjećivala oca.

15. 5. Svjedok je izjavio da je s ŽB bio u dobrim odnosima, osim nekoliko godina oko 1990., ali nakon toga su bili u dobrim odnosima i redovito su komunicirali, pa tako i u razdoblju nakon 2010. godine pa do njegove smrti. Negdje oko 2008. godine ŽB je zajedno sa svojom suprugom vozio u bolnicu u Lovran radi operacije R. Usprkos svemu tome ŽB mu niti u jednom trenutku nije rekao da je s tuženicom sklopio brak.

15. 6. Što se tiče Ljudevitovog zdravstvenog stanja, svjedok je napomenuo da je zaključio da se njegovo zdravstveno stanje pogoršava, zaključio je to i po tome što je on stalno ponavljao ista pitanja, primjerice tražeći svjedokov broj telefona i broj telefona od tužiteljice, iako je on njihove brojeve telefona imao od ranije, na što mu je svjedok znao napomenuti da nema potrebe da to stalno traži jer te podatke već ima. Moguće je da je svjedok drugačije percipirao njegovo zdravstveno stanje jer ga nije viđao svakog dana za razliku od osoba koje su ga viđale svakodnevno, ali je ponovio da se prema njegovom opažanju Ljudevitovo zdravstveno stanje kontinuirano pogoršavalo. Svjedok je izjavio da mu je teško vremenski odrediti i reći kad se s ŽB vidio posljednji put da bi mogli suvislo razgovarati jer je on dulje vrijeme ponavljao riječi, ili bi rekao nekoliko riječi pa prestao komunicirati i sl. Otprilike u razdoblju od tri ili četiri godine prije svoje smrti ŽB više nije mogao živjeti sam jer se događalo da bi se zaključao u kuću i ne bi mogao pronaći ključeve, jednom su morali mijenjati bravu da uđu u kuću, nekontrolirano bi uključio štednjak i ne bi ga potom isključio, tako da ga je tuženica uvijek morala voditi sa sobom jer nije mogao ostati sam. Svjedok je izjavio da to neposredno nije vidio, ali mu je o tome pričala upravo tuženica. U tom razdoblju odnosno tri ili četiri godine prije smrti ŽB više nije mogao voziti auto.

15. 7. Nadalje, svjedok je odgovorio da je ŽB je vodio poslovanje svoje tvrtke negdje do 2008. godine, odnosno do operacije kuka, nakon čega je teško hodao i prekinuo je s vođenjem svoje tvrtke. Nije mu poznato je li ŽB u trenutku svoje smrti imao važeću vozačku dozvolu. ŽB je do svoje smrti imao u vlasništvu osobni automobil, ali je istoga vozila tuženica. Svjedok je izjavio da ne zna tko je auto vozio na tehnički pregled i registraciju, ali općenito pretpostavlja da je tuženica za T obavljala sve što je bilo potrebno pa tako i vozila auto na registraciju i tehnički pregled. Ne zna je li ŽB bila oduzeta poslovna sposobnost i je li mu je postavljen skrbnik. Poznato mu je da je ŽB s tuženicom išao na more i to s autobusom i to u organizaciji udruge umirovljenika, ne zna je li se i na koji način uklopio s ostalim sudionicima tog putovanja jer tome nisam bio prisutan.

15. 8. Naveo je da je u mjesecu kolovozu 2020. godine bila organizirana proslava Ljudevitovog rođendana, tamo su bili prisutni svjedok i njegova supruga, moguće da je bio prisutan i netko od svjedoka iz ovog predmeta, ne sjeća se koliko je ljudi bilo na proslavi, čini mu se da je on fotografirao taj događaj u jednom trenutku, ali se ostalih detalja ne sjeća. Naveo je da tužiteljica nije bila prisutna na toj proslavi, moguće zbog poslovnih obveza ili školskih obveza djece. Dodao je da je ŽB običavao svake godine slaviti rođendan, a rođendan mu je bio 22. kolovoza.

15. 9. Svjedok je izjavio da ne zna od kada su ŽB i tuženica živjeli zajedno, ŽB mu o tome nije puno govorio, u jednom trenutku je svjedok sa suprugom doznao da tuženica redovito dolazi k ŽB, ali ne sjeća se točno kada. Dok bi sa suprugom posjećivao ŽB, tamo bi ponekad sreli tuženicu, ali ne uvijek. Sjeća se da u trenutku kad je sa suprugom došao po ŽB da ga vozi u bolnicu u Lovran, Ljudevitova kuhinja je bila neuredna i puna smeća te je to svjedok sa suprugom počistio. Posljednje godine života o ŽB je brinula tuženica i ona je organizirala njegov pogreb.

15. 10. Svjedok je izjavio da se ne sjeća koliko bi dana i noći tužiteljica boravila kod oca prilikom odlazaka na ljetovanje, moguće je da je ostala dan ili dva te prespavala noć ili dvije u očevoj kući.

15. 11. Svjedok je izjavio da nikad nije vidio Ljudevitovu medicinsku dokumentaciju. Prema njegovom saznanju, uzrok Ljudevitove smrti bila je sepsa. Sjeća se da je ŽB imao otvorenu ranu na peti jedne noge, koju mu je dolazila previjati medicinska sestra, a svjedok mu je sugerirao da bi to trebao pogledati liječnik.

15. 12. Svjedok je odgovorio da se ne sjeća da bi mu ŽB jednom prilikom kada je bio kod njega s tuženicom, rekao da su se njih dvoje vjenčali, naprotiv, izričito je naveo da mu ŽB to nikad nije rekao. Sjeća se, međutim, jednog događaja kad je ŽB bio u bolnici u Zagrebu, moguće 2017. godine, a tada je medicinska sestra pitala tuženicu što je ona ŽB, na što je tuženica izjavila da mu je supruga. Svjedok je potom tuženicu pitao zar su se njih dvoje vjenčali, a ona se na to samo nasmijala. ŽB o tome kasnije ništa nije pitao.

15. 13. Na dodatno pitanje kako se ŽB ponašao na proslavi svog rođendana u kolovozu 2020. svjedok je odgovorio da je sjedio na stolcu i gledao u jednu točku cijelo vrijeme dok su svjedok i supruga bili tamo, a tamo su se zadržali oko sat vremena. Tuženica je za tu priliku pripremila hranu i sve ostalo.

16. Svjedok UB iskazao je da je unatrag pet do šest godina prije Ljudevitove smrti ŽB uređivao živicu. Na taj je način upoznao njega i tuženicu. ŽB ga je znao pozvati da poreže živicu, on bi to napravio, ŽB bi potom provjerio je li to napravljeno dobro, platio bi mu naknadu za rad i svjedok bi potom otišao. Tijekom obavljanja posla s ŽB je komunicirao, ali ne pretjerano, odnosno pozdravili bi se prilikom dolaska i odlaska. Živicu je uređivao dva do tri puta, a nekad i četiri puta godišnje i njegov posao bi trajao oko 1,5 do 2 sata. Ljudevit se malo teže kretao, ali bi se s njime dogovorio sve što treba i pravilno bi mu izbrojio novce za obavljeni rad. Tuženicu je tamo također sretao, ali ga ona nikad nije plaćala, već ga je plaćao isključivo ŽB.

17. 1. Svjedokinja EB iskazala je da je godinama poznavala ŽB, a tužiteljicu je vidjela dva ili tri puta u životu, dok tuženicu poznaje. ŽB je poznavala od 1988. godine kad se njezina sestra udala u [adresa], pa su ona i ŽB postali susjedi. Nakon toga je upoznala tuženicu, ali ona tada s ŽB nije bila u nikakvom odnosu. Ne zna koliko su dugo ŽB i tuženica živjeli zajedno, ali pretpostavlja da je to bilo dulje od 10 godina. Svjedokinja je navela da je ŽB do svoje smrti bio zdrav, jedino se teže kretao zbog problema s kukovima. To joj je poznato jer su se uzajamno posjećivali i često družili.

17. 2. Odgovarajući na pitanja, izjavila je da kod ŽB nikad nije uočila bilo kakve znakove psihičke bolesti ili poremećaja u smislu da bi se neobično ponašao ili čudno govorio i sl. Nije bila prisutna kada bi k ŽB dolazili njegov brat i supruga, tužiteljica je k njemu rijetko dolazila, a brat je ponekad znao doći i s ŽB popričati na dvorištu. O ŽB je brinula tuženica. Poznato joj je da je ŽB u svom vlasništvu imao automobil, ne zna kad ga je on zadnji puta vozio, zna da je taj auto vozila tuženica, a svjedokinja pretpostavlja da je razlog tome činjenica da je ŽB imao problema s kukovima i kretanjem i prilikom hodanja je koristio štake.

18. 1. Svjedokinja FB iskazala je da poznaje tuženicu, a tužiteljicu je vidjela možda jednom. Ljudevita je poznavala jer rodom potječu iz istog mjesta, a od kad je on upoznao tuženicu, često su se družili. Sastajali su se svakodnevno, zajedno su kartali, a tuženica i ŽB su stalno bili na relaciji [adresa] – [adresa] – [adresa]. Poznato joj je da je ŽB ima zdravstvenih problema s kukovima, a druge njegove zdravstvene probleme nije primijetila. Ne zna sa sigurnošću od čega je ŽB umro, čini joj se da je u pitanju bila sepsa.

18. 2. Odgovarajući na pitanja, izjavila da je ŽB svake godine odlazio na more, ponekad s tuženicom i njezinom djecom te unucima, a ponekad s udrugom umirovljenika. Godine 2020. s udrugom umirovljenika Ljudevit i tuženica su išli na more, tada je i svjedokinja išla na more, putovali su autobusom i ŽB je normalno funkcionirao, jedino nije mogao ući u more već su mu u tome pomagali ostali sudionici putovanja. Na more su te godine išli u razdoblju od mjeseca lipnja do kolovoza. Dana 19. rujna 2020. tuženica i ŽB bili su kod nje na proslavi njezinog rođendana, a ŽB je tada normalno funkcionirao. Ona je bila na proslavi Ljudevitovog rođendana u kolovozu 2020. godine, tamo su bili neki susjedi te Ljudevitov brat ABĆ i njegova supruga, s kojima je ŽB razgovarao. Navela je da je moguće da je Ljudevitov brat EBĆ posljednji put bio kod njega u kolovozu 2020. godine, a nakon toga i za vrijeme trajanja epidemije on i njegova supruga nisu ulazili u Ljudevitovu kuću, već bi s njim razgovarali vani pred vratima. Prema njezinim saznanjima, tužiteljica je k ocu dolazila u prolazu kad bi odlazila na ljetovanje i tada bi kod oca provela samo jednu noć. ŽB je imao osobni automobil i imao je vozačku dozvolu, jednom su ju zajedno produljivali u Zaboku i to je bilo kad je svjedokinja imala 65 godina. Svjedokinja je izjavila da se ne može sjetiti kad je posljednji put ŽB vozio auto, ponekad je sebi za gušt znao provozati se na nekoj kraćoj relaciji, a nakon što je operirao kuk, njegov auto je uglavnom vozila tužiteljica. Nije primijetila da bi ŽB u posljednjim godinama života bio zaboravan ili da bi ponavljao neka pitanja, primijetila je samo da je bio malo usporen jer bi npr. prilikom kartanja dugo razmišljao prije nego li bi bacio kartu.

19. 1. Svjedokinja RB iskazala je da tužiteljicu ne poznaje, poznaje tuženicu i poznavala je TBĆ. U mladosti je živjela u [adresa], gdje je provela 45 godina života i potom je odselila u Zagreb. U Zagorje nije dolazila pet godina, a u Zagrebu živi već 17 godina. Nakon pet godina došla je u Zagorje na druženje s umirovljenicima i druženje je bilo organizirano u Bedekovčini, tamo je srela tuženicu i ŽB i on ju je odmah prepoznao i rekao joj da je ona supruga od NB. Iznenadila se što ju je odmah prepoznao iako ju već dulje vrijeme nije vidio. Ljudevit se kretao uz pomoć štapa, a tuženica je bila stalno uz njega . Nema saznanja o Ljudevitovim zdravstvenim problemima, jedino je opisala kako je on prilikom spomenutog druženja zainteresirano pričao s njom, ispitivao ju je o njezinom životu i tom su prilikom puno razgovarali. Nije joj rekao niti jedne riječi o svojoj kćeri, iako ga je pitala za njegovu djecu. To joj je prvo druženje posebno ostalo u sjećanju, između ostalog, i zbog toga što je vidjela da se ŽB jako teško kreće po stepenicama i tuženica mu je u tome pomagala. Nakon tog druženja bilo je i daljnjih njihovih druženja umirovljenika na kojima je također sretala ŽB i tuženicu. Na ŽB nije uočila nikakve promjene, osim otežanog kretanja.

19. 2. Odgovarajući na pitanja, svjedokinja je izjavila da je u posljednjih nekoliko godina ŽB viđala godišnje dva do tri puta, a posljednji put vidjela ga je 2020. godine kad je tuženica nabavljala poseban krevet i ortopedska pomagala za ŽB. Kad je došla u kuću, ŽB je ležao na krevetu, pozdravio ju je i pitao hoće li ići u Zagreb. Navela je da s ŽB nije ništa posebno pričala o tuženici, njih dvoje razgovarali bi uglavnom o njezinoj djeci, a primijetila je da je ŽB uvijek uredan i čist te da se tuženica trudi oko njega. Nije joj rekao da bi se ponovno oženio. Tijekom razgovora s njim nije primijetila da bi bio zaboravan ili sl.

20. Svjedokinja TB iskazala je da poznaje tuženicu, koja joj je prijateljica, a poznavala je i DBĆ i to od 1984. godine, kada se udala za supruga. Navela je da su tuženica i ŽB bili zajedno od 2006. godine. Poznato joj je da je ŽB operirao prvo jedan, a potom i drugi kuk, da je operirao debelo crijevo, a o njemu je brigu vodila isključivo tuženica. U posljednjih godinu dana života na ŽB nije uočila nikakve promjene, pozdravljao bi ju riječima „Bok familija“, što znači da je znao da su daljnji rođaci. Posljednji put ga je vidjela 8-10 dana prije nego što je otišao u bolnicu, gdje je umro. Poznaje i Ljudevitovog brata EBĆ, on k njoj dolazi u posjetu prilikom dolazaka iz Njemačke u Hrvatsku, odnosno jedan ili dva puta godišnje, u Hrvatskoj tada ostaje tjedan dana, a ponekad i mjesec dana. Posljednji put ga je vidjela na proslavi Ljudevitovog rođendana u kolovozu 2020. godine, a na toj je proslavi bilo oko 15 ljudi. ŽB je tom prilikom razgovarao sa svima, tuženici je često govorio da ode po vino kako ga ne bi ponestalo te nije primijetila nikakvo njegovo čudno ponašanje u smislu da bi gledao u jednu točku ili sl. Na pitanje je li na proslavi tog rođendana ŽB dočekao goste, svjedokinja je izjavila da ga je zatekla sjedeći u kuhinji, a potom se preselio u dnevni boravak gdje su svi zajedno boravili. Poznato joj je da je u Ljudevitovoj kući uređeno potkrovlje, a na pitanje za koga je to uredio, svjedokinja je navela da je ŽB izjavio da to radi za sebe, s time da u potkrovlju kuće nije stanovao, već je stanovao u drugoj etaži kuće.

21. 1. Svjedokinja DB, snaha tuženice izjavila je da je CBĆ upoznala 2006. godine kada je došao u njihovu kuću u [adresa] na doček Nove godine. Došao je s prijateljima JB i PB. Izjavila je da je ŽB od 2006. godine bio uključen u život njezine obitelji, njezina djeca su ga doživljavala kao svog djeda i on se prema njima odnosio kao prema svojim unucima, ponekad im je pomagao u učenju kad su krenuli u školu, npr. u učenju njemačkog jezika kojeg je dobro znao. Dolazio je redovito na nedjeljne ručkove, družili su se i tijekom tjedna, a također i u Družilovcu gdje je bila rodna kuća tuženice. Poznato joj je da je ŽB imao problema s kukovima i da ga je tuženica vozila na operaciju u Lovran, nakon čega je koristio štap ili štaku, za druge njegove zdravstvene probleme nije znala. ŽB se sjeća kao predivne osobe, muškarca kojeg može poželjeti svaka žena, a on i tuženica imali su krasan odnos i zajednički život. Koliko je ŽB cijenio i volio tuženicu može se zaključiti iz jednog primjera. Njih dvoje su trebali ići na neku proslavu i tuženici je trebalo svečano odijelo. Ujedno je trebala uskoro imati rođendan. ŽB je nazvao svjedokinju na njezino radno mjesto u Zagrebu, rekao da ima jednu molbu i da zna da će mu ona moći ju ispuniti jer ima za to ukusa, a molio ju je da tuženici kupi svečano odijelo i da će to odijelo donijeti kući kada nje neće biti, tako da to bude iznenađenje za njezin rođendan. Ona je kupila odijelo za tuženicu od poznatog brenda i uz to odgovarajući top te su ŽB i ona to spremili kod kuće dok tuženice nije bilo, a on joj je to potom darovao za rođendan. Ona i članovi njezine obitelji vodili su računa o ŽB, svaki puta bi mu došli čestitati rođendan i nisu ga zapostavljali u odnosu na druge članove obitelji.

21. 2. Odgovarajući na pitanja, svjedokinja je izjavila da joj ŽB nikad nije govorio o tužiteljice, o njoj je čula iz pričanja tuženice kada bi joj rekla da će tužiteljica doći u posjetu k ocu prilikom odlaska na ljetovanje te da će prespavati u [adresa], ponekad se očekivalo da će tu ostati dva ili tri dana, ali se to nikad nije ostvarila već bi u [adresa] prespavala jednu noć i potom bi otputovala na more. Svjedokinja je izjavila da ne zna kad je uređeno potkrovlje kuće u [adresa], sjeća se da je tuženica već živjela kod ŽB u trenutku kad je stolar došao uzeti mjere za izradu kuhinjskog namještaja u potkrovlju. Upoznala je Ljudevitovog brata i oni su se uzajamno posjećivali uglavnom kad bi EBĆ dolazio iz Njemačke u Hrvatsku, a u pravilu je to bilo tijekom ljeta. ŽB je s bratom i šogoricom bio u dobrim odnosima, a tuženica je jedno vrijeme imala ključ od Ivanove kuće kako bi mogla povremeno istu provjeriti dok je EBĆ bio u Njemačkoj.

21. 3. Svjedokinja je iskazala da je prema njezinom saznanju ŽB umro od sepse. Operirao je karcinom debelog crijeva, dok je zbog toga bio u bolnici posjetili su ga, u posjetu su mu došli i brat EBĆ sa šogoricom, a tužiteljica ga nije posjetila. Bila je na proslavi Ljudevitovog rođendana u kolovozu 2020. godine, bilo je nekoliko članova rodbine, susjedi i prijatelji, ne sjeća se je li na toj proslavi bio Ljudevitov brat sa šogoricom, a ŽB je tijekom proslave bio izuzetno sretan i normalno je komunicirao sa svima. Svjedokinja je izjavila da joj je iz pričanja tuženice poznato da je ŽB postavljena dijagnoza Alzheimerove bolesti, ali da on nije bio dementna osoba, nije zaboravljao stvari i normalno je komunicirao s ljudima s kojima je htio.

22. 1. Svjedok ŠB je iskazao da je poznavao CBĆ, a poznaje i tuženicu, upoznao ih negdje oko 2002. ili 2003. godine. Izjavio je da je CBĆ dulje vrijeme imao problema s kukovima, ali je u potpunosti bio priseban. Posljednji put ga je vidio dva ili tri tjedna prije njegove smrti, odnosno vidio ga je i kasnije, ali taj puta je pomagao tuženici kod obavljanja poslova njege oko ŽB jer je on zbog problema s kukovima teško ulazio u kadu, a ja svjedok je po struci njegovatelj pa je znao pomoći u takvim situacijama. Ponovio je da je ŽB u potpunosti bio pri svijesti i sposoban za rasuđivanje sve do smrti. Izjavio je da su ŽB i tuženica bili najprije u prijateljskom odnosu, a potom su bili partneri te su sklopili brak. Jako dobro su se slagali i uzajamno su pomagali jedan drugome. Svjedok nije bio prisutan kad su njih dvoje sklopili brak, ali nakon sklapanja braka jednom prilikom su mu rekli da su se vjenčali.

22. 2. Odgovarajući na pitanja, svjedok je izjavio da poznaje Ljudevitovog brata ABĆ, ali zna da je on rijetko dolazio k ŽB, a kada bi došao obično bi kratko porazgovarali na dvorištu. Tužiteljicu slabo poznaje, moguće da ju je vidio jednom, poznato mu je da je ona rijetko dolazila k ŽB i to u pravilu usput kada bi išla na ljetovanje na more te bi tada došla na jedan dan ili bi prespavala jednu noć i potom otišla. Naveo je da ŽB nije bio u previše prisnom odnosu s tužiteljicom, ali ne zna zbog kojih razloga. Nadalje, svjedok je izjavio da su ŽB i on bili prvi susjedi jer njihove nekretnine međusobno graniče. Svjedok je često dolazio u Ljudevitovu kuću, a ŽB je dolazio k njemu, družili su se svakog dana ili svakog drugog dana. Tuženici je pomagao u njezi ŽB, u posljednje vrijeme dolazio je gotovo svaku večer, a posljednji put otprilike dva tjedna prije njegove smrti. Kao njegovatelj je zaposlen u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Stubičkim Toplicama. Nije znao da je ŽB imao dijagnozu Alzheimerove bolesti, a na njemu nije uočio znakove takve bolesti.

23. Svjedok JB iskazao je da je bio svjedok, odnosno vjenčani kum na vjenčanju CBĆ i tuženice. Tuženicu poznaje više desetaka godina. Poznato mu je da je ŽB imao zdravstvenih problema s kukovima te da je 2009. godine u Lovranu operirao jedan, a nakon nekog vremena i drugi kuk. Za druge njegove dijagnoze nije znao. Oni su se inače često družil i i uzajamno se posjećivali, odlazili bi na izlete i ljetovanja s udrugom umirovljenika i sl. Nije znao da su ŽB i tuženica sklopili ugovor o doživotnom uzdržavanju. Poznavao je Ljudevitovu prvu ženu, tužiteljicu je nekoliko puta vidio u trgovini, kod ŽB ju nije vidio, Ljudevitovog brata poznaje te se povremeno sretnu kad on dođe u Hrvatsku. Iako su se često družili, kod ŽB nikad nije uočio bilo kakve psihičke smetnje, on je normalno razgovarao i računao sve što je trebalo kod kartanja, nije uočio da bi ŽB bio dezorijentiran, da bi se gubio i slično.

24. Nakon saslušanja stranaka i svjedoka, a povodom primjedbi tužiteljice na nalaz i mišljenje medicinskih vještakinja, sud je na glavnoj raspravi saslušao prof. dr. sc. Branku Vidrih i prof. dr. sc. Mariju Bošnjak Pašić.

24. 1. U svom iskazu vještakinje su ostale kod pisanih nalaza i mišljenja.

24. 2. Na pitanje predstavlja li Alzheimerova demencija somatsku ili psihičku bolest izjavile su da je Alzheimerova bolest načelno neurodegenerativna bolest koja u pozadini ima oštećenje mozga te se može smatrati i somatskom i psihičkom bolešću. S psihijatrijske strane moguća su odstupanja u ponašanju u smislu depresivnog poremećaja, anksioznih depresivnih tegoba, ili najčešće delirantnih epizoda kod osoba koje boluju od navedene bolesti. U konkretnom slučaju postoji opsežna neurološka medicinska dokumentacija, dok s druge strane ne postoji niti jedan nalaz psihijatra koji bi ukazivao da je navedena bolest dovela do takvih psihičkih poremećaja koje su zahtijevale tretman. Na pitanje je li nužno kod takve bolesti da pacijent tijekom liječenja bude podvrgnut i psihijatrijskom tretmanu vještakinje su navele da to nije nužno, već da je važno predominira li to u pacijentovim tegobama. Na pitanje dovodi li navedena bolest do promjena ličnosti pacijenta, vještakinje su odgovorile kako u pojedinim slučajevima, a ovisno o primarnoj strukturi osobnosti, klinička slika može biti različite ekspresije no temeljeno ipak dolazi do psihičkih promjena koje su vrlo širokog spektra simptomatologije. Atrofija mozga zbiva se s godinama i u najzdravijih ljudi, a u nekih bolesnika to je samo ubrzano. Različite su manifestacije, a najčešće se manifestira smetnjama pamćenja, pažnje, koncentracije. Na pitanje što u nalazu na stranici br. 8 znači da je u ispitanika oštećeno odgođeno vidno prepoznavanje vještakinje su odgovorile da je taj niz riječi izdvojen iz cjelokupnog neurokognitivnog statusa i da se ne može samo izdvojeno tumačiti. Pojam oštećenog odgođenog vidnog prepoznavanja nije u konkretnom slučaju specificiran na što se to odnosilo, takvo oštećenje se temeljem uobičajenog testiranja za potencijalno dementne osobe uobičajeno radi na način da se bolesniku pokažu npr. tri uobičajeno poznate stvari s namjerom da ih upamti, pa da ih naknadno za dvije tri minute ponovno prepozna. Pri procjeni kognitivnog oštećenje za nekakvu brzu procjenu uobičajeno se koristi jedan upitnik od 30 pitanja i ukoliko ispitanik u roku od 15 minuta na 25 pitanja od 30 odgovori uredno, to se smatra urednim kognitivnim statusom. U konkretnom slučaju tijekom cjelokupnog liječenja CBĆ neurolog je pri svakom pregledu radio takvo testiranje i njegov rezultat je bio 16 od 30 što znači umjereno oštećenje. To znači da je na 16 pitanja kojima se procjenjivala orijentacija, pamćenje, pažnja i koncentracija te jezično izražavanje i vizualno prostorne sposobnosti gospodina, on odgovorio uredno. Na pitanje što znači kompjuterizirano neurokognitivno testiranje vještakinje su izjavile da to znači da je ispitanik bio izložen kompjuterskim testiranjima gdje je morao rješavati set pitanja u različitom obliku, kojima se procjenjuje njegova brzina i sposobnost rješavanja. Posljednje takvo testiranje kod konkretnog pacijenta obavljeno je 9. srpnja 2020., a to je pet mjeseci nakon potpisivanja ugovora. Kod procjene sposobnosti pacijenta u konkretnom slučaju vještakinjama je najvažnija bila medicinska dokumentacija koja je po datumu najbliža spornom potpisivanju ugovora. Druga stvar koja je kod vještačenja važna je da je sporni ugovor potpisan na sudu pred sucem koji je dužan procijeniti je li stranka sposobna za sklapanje ugovora. To su bile dvije osnovne činjenice na kojima se temeljio nalaz i mišljenje, a posebno su istaknute pod točkama 1. i 2. na stranici nalaza broj 11.

24. 3. Na pitanje što za ocjenu sposobnosti CBĆ za zaključenje ugovora o doživotnom uzdržavanju znači verificirana činjenica da je kontinuirano od 2016. godine pa do svoje smrti od strane neurologa koji su ga pregledavali bio ocijenjen kao "dezorjentiran u vremenu i prostoru", vještakinje su odgovorile da niti jedna neuropsihijatrijska dijagnoza sama po sebi ne uvjetuje donošenje ocjene o nečijoj nesposobnosti za rasuđivanje već se one uvijek dovode u vezu sa ostalim dostupnim podacima temeljem kojih se daje zaključno ocjena . Forenzički zaključci moraju biti takvi da se temelje na aktualnoj simptomatologiji koja je prisutna tempore acti i na njezin utjecaj na voljne i intelektualne sposobnosti osobe o čijoj se ubrojivosti daje mišljenje. Da bi se takve sposobnosti dovele u pitanje potrebno je pouzdano dokazivanje prisutnosti tih simptoma i njihove relevantnosti za funkcioniranje bolesnika kritičnom razdoblju. U dementnih bolesnika postoje tzv. lucidni intervali koji predstavljaju kraći vremenski period u kojem se doima kako bolesnik nema nikakve psihičke odnosno kognitivne ispade, a kako bolest napreduje, tako se broj i duljina tih bistrih faza smanjuje i skraćuje. Vještakinje su navele da u konkretnom slučaju nema nikakvog poremećenog psihičkog nalaza na dan potpisivanja spornog ugovora, pa sukladno tome nema ni temelja da se dovodi u pitanje sposobnost shvaćanja značenja i pravnih posljedica sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju. Ne postoji nikakva medicinska dokumentacija , niti liječnički nalaz za konkretnog pacijenta koji bi datirao od dana kad je sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju.

24. 4. U trenutku izrade nalaza i mišljenja i provedbe vještačenja u ovom predmetu imale su na uvidu dokumentaciju i iskaze koji su se nalazili u spisu do trenutka vještačenja, a uvid u iskaze svjedoka koji su saslušani nakon toga nisu imale. Istaknule su, međutim, da su za vještačenje odlučni iskazi ili izjave onih osoba koje nisu zainteresirane za ishod ovog postupka, a to su sudac koji je ovjerio ugovor o doživotnom uzdržavanju i medicinsko osoblje koje je njegovalo konkretnog pacijenta. Na pitanje bi li za izradu nalaza bilo od značaja da je u postupku saslušan netko od medicinskog osoblja koje je bilo u kontaktu s konkretnim pacijentom neposredno prije zaključenja i ovjere ugovora o doživotnom uzdržavanju, vještakinje su izjavile da bi takva izjava i pisano napisan i potpisan nalaz s opisom statusa pacijenta na datum sklapanja ugovora ili neposredno prije toga bio važan za vještačenje.

25. Tužiteljica tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju temelji na činjenici da CBĆ, kao primatelj uzdržavanja, u vrijeme sklapanja ugovora nije bio sposoban shvatiti značenje tog ugovora zbog Alzheimerove bolesti/demencije, koja je do toga dana uznapredovala te da zbog toga nije mogao sklopiti valjani ugovor. Osim navedenog razloga, tužiteljica je kao razlog ništetnosti ugovora navela činjenicu da je tuženica ugovor sklopila iskorištavajući teško zdravstveno stanje primatelja uzdržavanja i saznanje o očekivanoj skoroj njegovoj smrti, zbog čega ugovor smatra protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu.

26. 1. Prema odredbi čl. 247. ZOO-a, ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Prema odredbi čl. 249. st. 1. i 3. ZOO-a, volja za sklapanje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znakovima ili drugim ponašanjem iz kojega se sa sigurnošću može zaključiti o njezinu postojanju, sadržaju i identitetu davatelja izjave, a izjava volje mora biti učinjena slobodno i ozbiljno. Slijedom toga, izjava volje da bi bila pravovaljana mora potjecati od osobe sposobne za rasuđivanje, jer osoba nesposobna za rasuđivanje ne može slobodno i ozbiljno izraziti svoju volju u pravnom smislu. Sposobnost, odnosno nesposobnost za rasuđivanje za slučaj spora utvrđuje sud na temelju nalaza i mišljenja medicinskih vještaka, jer je za utvrđenje te činjenice potrebno stručno znanje iz medicinske struke, kojim sudac ne raspolaže u dovoljnoj mjeri, a kojim u dovoljnoj mjeri ne raspolažu niti svjedoci saslušani u ovom predmetu.

26. 2. Prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a, ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. U konkretnom slučaju ugovor o doživotnom uzdržavanju bio bi ništetan ako je sklopljen sa ciljem iskorištavanja tuđe nevolje radi postizanja nerazmjerne imovinske koristi, odnosno ako je pobuda za sklapanje bila nedopuštena, kao što je primjerice izigravanje nasljednih prava ili rješavanje imovinskopravnih odnosa, a ne stvarno uzdržavanje primatelja , ako je sklopljen u vrijeme kada je bilo izvjesno da će primatelj uzdržavanja uskoro umrijeti, a davatelj uzdržavanja je to znao i sklapanjem ugovora nastojao isključiti druge nasljednike.

27. 1. U odnosu na spornu činjenicu je li primatelj uzdržavanja CBĆ bio sposoban za rasuđivanje, odnosno je li mogao slobodno i ozbiljno izraziti svoju volju u pravnom smislu za sklapanje ugovora, sud je proveo medicinsko vještačenje te je saslušao stranke i brojne svjedoke.

27. 2. Nesporno je da je primatelj uzdržavanja imao dijagnozu Alzheimerove bolesti, ali je bilo sporno je li u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora navedena bolest utjecala na njegovu mogućnost slobodnog i ozbiljnog izražavanja volje za sklapanje ugovora.

27. 3. Tužiteljica i svjedoci čije je saslušanje predložila (izvanbračni suprug AB, majka CB, stric ABĆ) u bitnome su iskazivali o pogoršanju navedene bolesti kod primatelja uzdržavanja od 2016. godine u vidu zaboravljanja od ranije poznatih činjenica (brojevi telefona tužiteljice i svog brata), postavljanja istih pitanja, ponavljanja riječi, zaboravljanja činjenica da tužiteljičin suprug ne razumije hrvatski jezik, ispraznog pogleda, izostanka komunikacije, neprepoznavanja bliskih osoba, odnosno vlastitih unuka te nesposobnosti orijentacije u vremenu i prostoru.

27. 4. S druge pak strane, tuženica je tvrdila da je znala za dijagnozu Alzheimerove bolesti, ali je tvrdila da je primatelj uzdržavanja usprkos takvoj dijagnozi uredno intelektualno funkcionirao, normalno komunicirao, družio se, bio prostorno i vremenski orijentiran sve do posljednje hospitalizacije tijekom koje je umro. Tvrdila je stoga da je bio u potpunosti sposoban shvatiti značenje predmetnog ugovora i izraziti svoju slobodnu i ozbiljnu volju za sklapanje istoga. Svjedoci čije je saslušanje predložila tuženica u bitnome su iskazivali da nisu znali da je CBĆ imao dijagnozu Alzheimerove bolesti, osim snahe tuženice, a svi su iskazivali da kod njega nisu uočili nikakve simptome te bolesti.

27. 5. Svjedoci čije je saslušanje predložila tužiteljica s njom su u krvnom ili tazbinskom srodstvu (majka, stric i izvanbračni suprug) te su oni posredno zainteresirani za ishod spora, odnosno može se smatrati da su njihovi iskazi subjektivni u korist tužiteljice. Osim toga se ističe da su tužiteljica i svjedoci koji su saslušani povodom njezinog prijedloga s CBĆ rijetko bili u neposrednom kontaktu, a tužiteljica i njegov brat, odnosno tužiteljičin stric ABĆ kontaktirali bi s njim pretežno telefonskim putem, a sretali bi se jednom ili dva puta godišnje u razdoblju u kojem bi boravili u [adresa]. Izvanbračni suprug tužiteljice rjeđe je od svoje supruge viđao njezinog oca, a tužiteljičina majka saznanja o posljednjim godinama života CBĆ ima iz pričanja tužiteljice. Zbog prostorne udaljenosti, svi oni nisu imali priliku redovito i neposredno pratiti njegovo zdravstveno stanje i svakodnevni način funkcioniranja već su o tome mogli stvarati vlastite zaključke na temelju telefonskih razgovora i na temelju rijetkih neposrednih susreta.

27. 6. Svjedoci čije je saslušanje predložila tuženica i to prvenstveno susjedi, poznanici, prijatelji i snaha tuženice redovito su viđali CBĆ i s njime se družili te su imali neposredna saznanja o njegovom svakodnevnom funkcioniranju. Zbog bliskih i prijateljskih odnosa s tuženicom, a i s CBĆ, njihovi iskazi mogu se također smatrati subjektivnima u korist tuženice.

27. 7. Zajedničko strankama i svim svjedocima je nedostatak stručnog medicinskog znanja temeljem kojeg bi mogli procijeniti je li i na koji način Alzheimerova bolest kod CBĆ utjecala na njegovu sposobnost rasuđivanja, odnosno na sposobnost shvaćanja značenja i posljedica vlastitih postupaka i to u trenutku sklapanja predmetnog ugovora, odnosno 11. veljače 2020. Upravo je zbog toga provedeno medicinsko vještačenje na tu okolnost, a vještakinje su u svom pisanom nalazu i mišljenju objasnile izazove kod provođenja ovakvog vještačenja jer se u određenoj mjeri trebaju koristiti informacije niže razine vjerojatnosti te zbog toga što predmetnu vrstu ugovora može prema zakonu valjano sklopiti i osoba koja nije poslovno sposobna, odnosno koja je navršila 16 godina života. CBĆ nije bio lišen poslovne sposobnosti i bio je poslovno sposoban u vrijeme sklapanja ugovora. Vještakinje su objasnile težinu i važnost pojedinih izvora relevantnih informacija, pri čemu su najvažniji specijalistički psihijatrijski nalazi, posebno oni koji su vremenski najbliži danu sklapanja ugovora. Medicinska dokumentacija primatelja uzdržavanja koja je pribavljena tijekom ovog postupka bila je opsežna (naročito ona s područja neurološke bolesti), ali u konkretnom slučaju ne postoji medicinska dokumentacija iz koje bi proizlazili znakovi psihičke destabilizacije CBĆ i postojanje psihičkog poremećaja ili bolesti. Posljednja medicinska dokumentacija prije sklapanja ugovora bila je iz mjeseca srpnja 2019. i to u zdravstvenom kartonu navedeno da je inkontinentan, dementan te da je uz Aricept uveden i Memantin, a u neurološkom nalazu navedeno pogoršanje, uz Aricept uveden i Memantin. Sporni ugovor je sklopljen sedam mjeseci nakon toga (11. veljače 2020.). Prva medicinska dokumentacija nakon sklapanja spornog ugovora datira od 9. srpnja 2020., dakle pet mjeseci nakon sklapanja ugovora, kada se više nije moglo provesti neurokognitivno testiranje. Usprkos teškoj tjelesnoj bolesti, u medicinskoj dokumentaciji CBĆ nema naznaka i opisa koji bi potvrđivali takav stupanj intelektualno kognitivnog oštećenja i duševnog stanja koje bi dovelo do nesposobnosti razmišljanja, zaključivanja i rasuđivanja u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora.

27. 8. Što se tiče ostalih izvora relevantnih informacija, vještakinje su uzele u obzir činjenicu da je sudac na zakonom propisan način potvrdio predmetni ugovor i navedenu sudsku radnju smatraju vrjednijom od iskaza svjedoka laika jer većina pravnika ima određenu edukaciju iz psihologije, a izravno su angažirani na takvoj vrsti poslova te su educirani u smislu da provjeravaju bitne elemente koji određuju nečiju sposobnost za sklapanje ugovora, odnosno elemente koji bi izazivali sumnju na očuvanost te sposobnosti. Vezano uz takvu napomenu vještaka, ističe se da je sudac potvrdio predmetni ugovor, a to sigurno ne bi učinio da je uočio postojanje okolnosti koje bi dovodile u sumnju sposobnost rasuđivanja kod primatelja uzdržavanja.

27. 9. Vezano uz neposredna saznanja potencijalnih osoba sa stručnim medicinskim znanjem (medicinske sestre, liječnica obiteljske medicine, liječnici drugih specijalnosti) o psihičkom stanju primatelja uzdržavanja, ističe se da osim gore navedene dokumentacije koja datira iz mjeseca srpnja 2019. godine, nema dokaza da bi nakon toga netko od medicinski stručnih osoba bio u neposrednom kontaktu s njime, a kamoli da bi njegovo stanje opisao i valjano zabilježio. U dane koji se navode u zdravstvenom kartonu (13. siječnja 2020. i 19. veljače 2020.) primatelj uzdržavanja nije bio kod liječnice obiteljske medicine već se radilo o izdavanju recepata za lijekove i o savjetu telefonom bolesniku ili članu obitelji, a što proizlazi iz samog zdravstvenog kartona. Dakle, liječnica obiteljske medicine tada nije pregledavala primatelja uzdržavanja, a da je to učinila, to bi zasigurno bilo opisano u njegovom zdravstvenom kartonu i u tom slučaju moglo bi dati dodatne relevantne informacije vještakinjama za provedbu vještačenja.

27. 10. Sud je o sposobnosti rasuđivanja primatelja uzdržavanja u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora odlučio na temelju nalaza, mišljenja i iskaza vještakinja, a ne na temelju iskaza stranaka i svjedoka jer nitko od njih nema stručnih medicinskih znanja za davanje tražene procjene, a osim toga svi su na neki način zainteresirani za ishod spora ili su subjektivni zbog bliskih odnosa sa strankama, pa su moguće svjedoci čije je saslušanje predložila tužiteljica preuveličali postojanje i težinu simptoma demencije, dok su svjedoci čije je saslušanje predložila tuženica postojanje i uočljivost takvih eventualnih simptoma umanjili, bilo namjerno pogodujući pojedinoj stranci, bilo nesvjesno zbog bliskog odnosa s pojedinom strankom.

27. 11. Nalaz i mišljenje vještakinja sud je u cijelosti prihvatio jer su utemeljeni na cjelokupnoj dokumentaciji, vještakinje su objasnile važnost i vjerodostojnost pojedinih izvora relevantnih informacija, medicinsku dokumentaciju povezale su s postupkom sklapanja predmetnog ugovora, kako sadržajno, tako i vremenski te su jasno i uvjerljivo odgovorile na sva postavljena pitanja. Vezano uz prijedlog tu žiteljice da vještakinje uzmu u obzir iskaze stranaka i svjedoka, ističe se da iz već gore navedenih razloga temeljem iskaza svjedoka nije moguće na dovoljno pouzdan način zaključivati o sposobnosti za rasuđivanje primatelja uzdržavanja, a naročito ne u situaciji kad su ti iskazi u pogledu odlučnih činjenica međusobno suprotni. Sud je stoga temeljem nalaza i mišljenja vještakinja utvrdio da je primatelj uzdržavanja tempore acti mogao shvatiti značaj i pravne posljedice sklapanja predmetnog ugovora te da tužiteljica nije dokazala suprotno.

28. 1. Tužiteljica je zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora temeljila i na činjenici da je tuženica sklopila ugovor s primateljem uzdržavanja iskorištavajući njegovo teško zdravstveno stanje i znajući za činjenicu njegove očekivane skore smrti, zbog čega tužiteljica smatra da je ugovor protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu.

28. 2. Nesporno je da je primatelj uzdržavanja bio teško bolestan s različitim dijagnozama: reuma, zdravstveni problemi s kukovima, koji su usprkos operativnim zahvatima otežavali njegovo kretanje, Alzheimerova bolest, anemija zbog manjka željeza, giht, gastritis, zloćudna novotvorina debelog crijeva, hiperplazija prostate. Zbog narušenog zdravlja trebala mu je pomoć i njega druge osobe, pri čemu se oslanjao na pomoć tuženice, a koja mu je bila posebno potrebna nakon operacije karcinoma debelog crijeva od 2009. godine. Nesporno je da je tuženica više godina (prema njezinom iskazu od 2006. godine, a svakako od 2009. godine) brinula o primatelju uzdržavanja na način da je održavala kućanstvo, higijenu, spremala mu hranu, odlazila k njemu u posjetu tijekom hospitalizacija, vodila ga na liječničke pretrage i kontrole, omogućila mu sudjelovanje u društvenom životu, s njime je provodila vrijeme u krugu zajedničkih prijatelja te u krugu svoje obitelji. Tužen ica je na opisani način skrbila o primatelju uzdržavanja znatno prije nego što je sklopljen predmetni ugovor. S druge pak strane, tužiteljica zbog prostorne udaljenosti svom ocu nije mogla pružiti takvu skrb te se zapravo oslonila na tuženicu kao na osobu koja je njezinom ocu bila podrška i pomoć u svakom trenutku. Tuženica i CBĆ postali su bračni drugovi 2016. godine, što potvrđuje postojanje emotivne veze između njih dvoje. U takvim okolnostima životno je logično da je primatelj uzdržavanja doista imao želju i ozbiljnu volju sklopiti predmetni ugovor s tuženicom uz koju je bio emotivno vezan i koja je bila jedina osoba na koju je mogao računati u svakom trenutku kada mu zatreba bilo kakva pomoć. S obzirom na takve okolnosti, ne može se zaključivati da bi tuženica iskoristila teško zdravstveno stanje primatelja uzdržavanja i da bi predmetni ugovor sklopila s pobudom stjecanja nerazmjerne imovinske koristi i s nakanom izigravanja nasljednih prava njegove kćeri, a ne s nakanom stvarnog uzdržavanja primatelja uzdržavanja, kojemu je svu potrebnu skrb pružala znatno ranije nego što je predmetni ugovor sklopljen. Tužiteljica je materijalno osigurana osoba, život je sa svojom djecom i suprugom organizirala u Njemačkoj, egzistencijalno nije ugrožena, niti joj je imovina koja je predmet ugovora neophodna za život. Osim toga, ističe se da tužiteljičin otac predmetnim ugovorom nije raspolagao sa cjelokupnom svojom imovinom, dio njegove imovine utvrđen je djelomičnim rješenjem o nasljeđivanju kao ostavinska imovina (dva vinograda, novčana sredstva na tri računa i neisplaćen iznos mirovine za mjesec studeni 2020.) i tu je imovinu pored tuženice, naslijedila i tužiteljica temeljem zakona u ½ dijela.

28. 3. Obiteljska kuća na adresi u [adresa], koja je bila predmetom ugovora o doživotnom uzdržavanja i koja je očito najviše sporna između stranaka, nesporno je stečena za vrijeme trajanja braka između CBĆ i njegove bivše supruge, odnosno tužiteljičine majke CB. Iz iskaza tužiteljičine majke proizlazi da je njihova bračna zajednica prestala 1985. godine te da je nakon toga ona pokrenula postupak za podjelu te kuće kao bračne stečevine. Nakon što je imala tešku prometnu nesreću 1989. godine, u dogovoru s bivšim suprugom odlučila je prekinuti taj sudski postupak. Kao razlog tome svjedokinja CB je navela da je bilo jasno da će ta kuća nakon smrti tužiteljičinog oca pripasti njihovoj zajedničkoj kćeri, ovdje tužiteljici. Iz takvog iskaza svjedokinje proizlazi da u spomenutom sudskom postupku radi podjele kuće kao bračne stečevine nije donijeta meritorna odluka temeljem koje bi CB stekla pravo suvlasništva kuće, a očito o tome nije sklopljena sudska ili izvansudska nagodba jer bi u tom slučaju tužiteljica istu dostavila u spis kao dokaz svojih tvrdnji. Kako tužiteljica nije dokazala da bi njezina majka stekla pravo suvlasništva navedene nekretnine po osnovi bračne stečevine, a CBĆ je u zemljišnoj knjizi bio upisan kao samovlasnik iste, nije bilo zapreke da on raspolaže s predmetnom nekretninom u cijelosti kao vlasnik iste, odnosno da ju ugovorom o doživotnom uzdržavanju nakon svoje smrti dade u vlasništvo tuženici kao davateljici uzdržavanja. Stoga niti eventualni usmeni dogovor CBĆ i njegove bivše supruge CB o tome da će po njegovoj smrti ta nekretnina ionako pripasti tužiteljici kao njegovoj jedinoj kćeri nije bio zapreka za raspolaganje cijelom nekretninom od strane primatelja uzdržavanja u korist tuženice, kao davateljice uzdržavanja.

28. 4. Slijedom navedenog, tužiteljica nije dokazala da bi pobuda za sklapanje predmetnog ugovora bila nedopuštena i da bi ugovor bio protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu.

29. Kako tužiteljica nije dokazala postojanje razloga zbog kojih bi predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju bio ništetan, sud je odbio tužbeni zahtjev.

30. 1. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1., u vezi sa čl. 155. ZPP-a te je tužiteljici koja je izgubila parnicu naloženo da tuženici naknadi troškove koje su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka.

30. 2. Tuženici su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku temeljem odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.), prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.), kako slijedi:

- za sastav odgovora na tužbu i podnesaka od 8. kolovoza 2023. i 19. rujna 2024. po tbr. 8./1. u visini od 250 bodova za svaki podnesak,

- za zastupanje na ročištima 22. veljače 2024., 4. travnja 2024., 26. rujna 2024., 12. prosinca 2024., 10. travnja 2025., 23. rujna 2025. i 2. ožujka 2026. po tbr. 9. t. 1. u visini od 250 bodova za svako ročište,

- što ukupno iznosi 2500 bodova ili 5.000,00 EUR, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 1.250,00 EUR, što ukupno iznosi 6.250,00 EUR.

30. 3. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana presuđenja pa do isplate.

31. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 10. travnja 2026.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa presude.

Dostaviti:

1. Odvjetnik Romeo Herceg, Zabok, M. J. Zagorke 5b , uz rješenje o pristojbi na presudu

2. Odvjetnica Vesna Narančić, Krapina, Trg Stjepana Radića 15