REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U KRIŽEVCIMA

48260 KRIŽEVCI

Ivana Zakmardija Dijankovečkog 14

Poslovni broj: P-329/2022-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru – Stalna služba u Križevcima po sucu Miroslavu Lovrekoviću, u pravnoj stvari tužitelja MU iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivanu Vukoviću odvjetniku iz Križevaca, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupan po odvjetničkom društvu Metelko Knežević & Partneri d.o.o. odvjetnicima iz Zagreba, radi ništetnosti, isplate stečenog bez osnove, i dr., nakon javne i glavne rasprave zaključene 26. veljače 2026. godine, u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 10. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404627- 5102598286 solemniziranog kod Javnog bilježnika, sklopljenog između tužitelja MU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ERSTE& STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak.

II Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužitelju MU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove tečajnih razlika zbog valutne klauzule CHF u ukupnom iznosu od 4.436,28 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 1.10.2015.godine do 31.12.2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, a od dana 1.1.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi: "Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužitelju MU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove tečajnih razlika zbog valutne klauzule CHF u ukupnom iznosu od 906,74 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 1.10.2015.godine do 31.12.2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, a od dana 1.1.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

IV Odbija se kao neosnovan prigovor radi prebijanja tražbine tužitelja i tražbine tuženika s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 4.136,24 /128,80 eura (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- kn 20,69 od 02.10.2005. pa do isplate,

- kn 23,85 od 02.11.2005. pa do isplate,

- kn 25,81 od 02.12.2005. pa do isplate,

- kn 24,03 od 02.01.2006. pa do isplate,

- kn 39,87 od 02.02.2006. pa do isplate,

- kn 66,57 od 02.03.2006. pa do isplate,

- kn 80,01 od 02.04.2006. pa do isplate,

- kn 74,93 od 02.05.2006. pa do isplate,

- kn 69,99 od 02.06.2006. pa do isplate,

- kn 79,78 od 02.07.2006. pa do isplate,

- kn 82,81 od 02.08.2006. pa do isplate,

- kn 65,63 od 02.09.2006. pa do isplate,

- kn 71,24 od 02.10.2006. pa do isplate,

- kn 70,26 od 02.11.2006. pa do isplate,

- kn 78,23 od 02.12.2006. pa do isplate,

- kn 100,90 od 02.01.2007. pa do isplate,

- kn 116,14 od 02.02.2007. pa do isplate,

- kn 109,07 od 02.03.2007. pa do isplate,

- kn 113,20 od 02.04.2007. pa do isplate,

- kn 151,78 od 02.05.2007. pa do isplate,

- kn 161,26 od 02.06.2007. pa do isplate,

- kn 173,77 od 02.07.2007. pa do isplate,

- kn 173,68 od 2.08.2007. pa do isplate,

- kn 156,55 od 02.09.2007. pa do isplate,

- kn 182,04 od 02.10.2007. pa do isplate,

- kn 182,67 od 02.11.2007. pa do isplate,

- kn 164,78 od 02.12.2007. pa do isplate,

- kn 166,74 od 02.01.2008. pa do isplate,

- kn 128,42 od 02.02.2008. pa do isplate,

- kn 103,01 od 02.03.2008. pa do isplate,

- kn 77,92 od 02.04.2008. pa do isplate,

- kn 136,79 od 02.05.2008. pa do isplate,

- kn 153,14 od 02.06.2008. pa do isplate,

- kn 135,27 od 02.07.2008. pa do isplate,

- kn 170,87 od 02.08.2008. pa do isplate,

- kn 162,87 od 02.09.2008. pa do isplate,

- kn 127,71 od 02.10.2008. pa do isplate,

- kn 87,88 od 02.12.2008. pa do isplate,

- kn 20,69 od 02.01.2009. pa do isplate,

- kn 17,91 od 02.07.2009. pa do isplate,

- kn 2,34 od 02.08.2009. pa do isplate,

- kn 1,61 od 02.10.2009. pa do isplate,

- kn 4,22 od 02.11.2009. pa do isplate i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

V Nalaže se tuženiku podmiriti parnični trošak tužitelju u iznosu od 3.285,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. travnja 2026., kao dana donošenja presude pa do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO -a, sve u roku od 15 dana.

VI Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi parnični trošak u iznosu od 250,00 eura.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio 6. travnja 2024. godine tužbu u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik sklopili su dana 2.9.2005. godine Ugovor o kreditu broj 2402006 -1031262160 / 51404627- 5102598286 (dalje: Ugovor), a koji Ugovor je solemniziran kod Javnog bilježnika. Temeljem navedenog Ugovora o kreditu tuženik je odobrio, stavio na raspolaganje i isplatio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 39.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Predmetnim Ugovorom određena je kamatna stopa u visini od 7,99% godišnje, a koja je kamatna stopa promjenjiva, i to jednostrano od strane kreditora u skladu s Odlukom o kamatama Kreditora. Predmetni kredit tužitelj je otplaćivao u mjesečnim anuitetima. Glede predmetnog kredita između parničnih stranaka sklopljen je Aneks Ugovora o kreditu glede konverzije kredita uz valutnu klauzulu EUR. Unatoč sklopljenom Dodatku ugovora i izvršenoj konverziji, tužitelj ističe kako ima opravdan pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a postojanje kojeg pravnog interesa u ovakvim identičnim slučajevima je utvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju posl. broj Rev-2868/18-2 od dana 12.02.2019.godine. Glede samog postupka provedbe konverzije tužiteljevog kredita, ukazuje se na presudu suda Europske unije, posl. broj C-118/17 od 14.03.2019. godine u predmetu HU / ERSTE BANK HUNGARY ZRT. U navedenoj presudi sud utvrdio kako se članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EZ, mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati kao nikada nije postojala te ne može imati učinka na potrošača s posljedicom ponovne uspostave situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Sama činjenica da su neke ugovorne odredbe proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Tužitelj podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to ugovornu odredbu kojom je otplata vezana uz valutu švicarski franak. Zbog navedenog, tužitelj smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Napominje se da su povrede pojedinih ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04.07.2013. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj Pž-6632/17 od dana 14.06.2018. godine, donesenima u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula “Udruga Potrošač” protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj Revt -249/14-02 od 09.04.2015. god., a i Vrhovni sud RH je dana 20.03.2018. svojom revizijskom odlukom br. Rev-2245/17-2 potvrdio presudu u predmetu u kojem je po jedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 god. u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. godine (presuda VTS-a donijeta 13.06.2014.), kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe (str. 7. do 10.). Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a. Tužitelj ističe kako su presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 03.09.2019. godine, posl. broj Rev-2221/2018-11 odbijene i odbačene revizije svih tuženih banaka, a između ostalih i ovdje tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj Pž-6632/2017-10 od dana 14.06.2018. godine. Iz navedene odluke Vrhovnog suda jasno proizlazi da isti glede utvrđenja nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredaba iz ugovora o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima uz ugovorenu valutu vezanu uz švicarski franak, u cijelosti prihvaća razloge iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj Pž-6632/17-10. Imajući navedenu odluku u vidu tužitelj ističe kako se sada postavlja pitanje kako se nešto što je utvrđeno ništetnim može konvertirati. Naime, odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj Pž-6632/17 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj Rev-2221/18, utvrđeno kako su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za švicarski franak (CHF). Ugovaranje valutne klauzule je dopušteno odredbama članka 22. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21. ZOO-a, a koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Na sporni pravni posao se primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača (2003, dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužitelj se poziva na odredbe čl. 81. do 87. ZZP-a koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena ili nije uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu su nepoštene ugovorne odredbe, a to budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula je, kako je ranije navedeno, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ista se ugovara da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca (kune) naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca (kune) kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune o odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih deset godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo i na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tuženik nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Dužnost je tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila je da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama, i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u Ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Dakle, tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, svakako nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu (zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, o kojoj se izlaže u nastavku). Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Nedopuštenom i nepoštenom primjenom valutne klauzule izražene u CHF tužitelj je preplatio iznos od 40.279,61 kuna. Kako tužitelj nije financijski stručnjak i nema saznanja o tome koliki je točnio iznos preplatio tuženiku, isti si zadržava pravo da konačan iznos potraživanja precizira po provedenom financijskom vještačenju. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404627- 5102598286, tužitelj i tuženik su sklopili kao na unaprijed formuliranom standardiziranom obrascu, te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Svi ugovori tuženika su sastavljeni na istim obrascima za sve korisnike kredita, i nitko od klijenata tuženika nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što osim gotovog banakarskog "proizvoda". Na taj način je ugovorena u članku 2. Ugovora o kreditu promjenjivost kamatne stope na način da da je ista promjenjiva sukladno jednostranom aktu, Odluci banke bez ikakve mogućnosti da korisnik kredita prigovori opravdanosti povećanja iste. Odredbama Zakona o zaštiti potrošača (2003) (dalje: ZZP) propisano je da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također odredbama članka 82. ZZP-a utvrđeno je koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su:

-odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga,

-odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca,

-odredba kojom se potrošačima nameću određene obveze a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Nepoštena ugovorna odredba je, kako je ranije navedeno, ništetna. Odredbama članka 270. ZOO-a propisano je da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a odredbama članka 272. ZOO-a propisano je da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da je odredi. Dakle, ništetna je odredba po kojoj je jednoj od ugovornih strana ostavljeno da određuje činidbu - naknadno određivanje moguće je samo ukoliko to obavlja treća strana, u suprotnom činidba mora biti određena u samom ugovoru. Kako je vidljivo iz citirane sporne ugovorne odredbe, visina kamatne stope nije određena niti odrediva, budući je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, odnosno u skladu s važećim jednostranim odlukama Banke kako se to navodi u Ugovoru o kreditu, tj. jedne od ugovornih strana. Traži da sud naloži isplata pretplaćenog iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi koje se odnose na tečajnu razliku s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana uplate svakog pojedinog iznosa. Potražuje trošak.

2. U odgovoru na tužbu od 29. rujna 2023.. godine tuženik prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Bjelovaru. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. Ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 06.04.2022. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova.Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 22. prosinca 2015. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

a) Odluka Suda EU u predmetu C-567/20 Sud EU je dana 4. travnja 2022. godine donio odluku u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU je utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi kao i povrata koristi i to zbog toga:

- što su odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55., 59. i 64. Odluke);

- što je cilj zakonodavca kod donošenja te odluke bio uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom postignut – toč. 57. i 62. Odluke);

- što su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, stav Suda EU je da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – toč. 57. odluke). Tako je Sud EU u prethodnim odlukama iznio pravni stav iz kojeg se može zaključiti i ono što je Sud EU zaključio u odluci C - 567/20, a to je da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Sud EU u svojoj odluci C- 243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Slijedom navedenog, proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

b) O oglednom postupku i rješenju Vrhovnog suda RH, posl.br. Rev 1014/2018 Stav Suda EU iz gore navedene odluke C-567/20 već je više puta i potvrđen od strane VSRH- a. Prvenstveno je taj stav već bio iznijet u oglednom postupku (rješenje VSRH posl.br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine). VSRH je u tom postupku odgovorio:

“Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne -sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća: Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Međutim, ukoliko bi tužitelj osporavao provedenu konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na način da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR). VSRH je ovaj isti stav iz oglednog postupka potvrdio i u recentnoj odluci objavljenoj na stranicama VSRH dana 9. veljače 2022. godine (rješenje iz listopada 2021. godine), a kojom odlukom je VSRH potvrdio da je sklapanjem Aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija kredita u tom postupku tuženik kao Banka udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja kojim je isti zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. Dakle, VSRH je ovom odlukom, vjerojatno i pretpostavljajući kakav će biti sadržaj odluke Suda EU u predmetu C-567/20, iznio svoj konačni pravni stav vezano za konvertirane ugovore o kreditu te nedvojbeno utvrdio da se ne mogu smatrati osnovanim potraživanja potrošača kao tužitelja jasno navodeći da je sklapanjem Aneksa došlo do udovoljenja njihovim tužbenim zahtjevima, dakle istom tužbenom zahtjevu koji je tužitelj postavio u ovom postupku. Osobito se ukazuje na točke 12. i 13. cit. rješenja u kojima sud ističe: „12. Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. Ukoliko naslovni sud ne bi odbacio tužbu odnosno odbio tužbeni zahtjev tužitelja iz prethodno navedenih razloga, tuženik se očituje kako slijedi. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda EU u predmetima C -81/19 i C- 243/20, koje se vezano za konverziju razmatraju ovom odgovoru na tužbu. Naime, kao što je i gore navedeno, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: • u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004; Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD- a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Iz letka ”Paket iz minusa u plus” (za zatvaranje ranijih obveza, kao što je kod tužitelja) vidljivo je da su se nudili krediti i u EUR i CHF te je potrošač imao pravo izbora više modela te vrste kredita. Osim toga, obzirom da je tužitelj kao potrošač imao pravo izbora valute za koju će biti vezane obveze iz ugovora o kreditu, jasno je da se ne može smatrati da se nije pregovaralo o bitnim sastojcima ugovora, konkretno valutnoj klauzuli. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF -a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem. Osim toga, tuženik uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. ĐU (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. Predloženim svjedokom i dostavljenim pisanim iskazom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U prilog tome govori i činjenica da je gđa. ĐU svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice:

• promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a)

• banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a) • tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije. Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 4.136,24 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Slijedom toga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 4.136,24 zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Ukoliko bi tužitelj osporavao visinu postavljenih prigovora radi prijeboja, to tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnos t izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz ove toč. prigovora radi prijeboja; Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave. Tuženik ističe da i dalje ustraje u navodima iznesenim u toč. III. ovog odgovora na tužbu, tj. u navodima da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu potraživati bilo kakva obeštećenja s osnove možebitne ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a sve zbog odlučne činjenice da su ugovorne strane zaključile Aneks Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno ZIDZPK/15. Međutim, podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud iz bilo kojeg razloga bude smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu bio osnovan, tuženik ističe da naslovni sud ne može zanemariti činjenicu da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara (tečaj odobrenja kredita i početno ugovorena kamatna stopa) i stvarne otplate bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji. Naime, odredbom čl. 5.3. Aneksa Ugovora o kreditu utvrđeno je da na dan naveden u zaglavlju Aneksa (dakle na dan 22.12.2015. godine) postoji više uplaćeni iznos (preplata) tužitelja u iznosu od kn 17.219,42, a čije će se korištenje/isplata regulirati Sporazumom iz čl. 7. toga Aneksa. Odredbom čl. 7. Aneksa Ugovora o kreditu parnične stranke su suglasno utvrdile da će se dio više uplaćenog iznosa, koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.09.2015. godine, koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti. Na pregledu prometa po partiji kredita (za EURsku konvertiranu partiju) jasno proizlazi da se iznos preplate od kn 17.219,42 uzima u obzir i to s danom 30.09.2015. godine kao iznos od kn 15.772,07 te s danom 23.12.2015. godine (datum nakon sklapanja Aneksa) kao iznos od EUR 189,64 (kn 1.447,35), što ukupno čini iznos od kn 17.219,42. Dakle, nesporno je da je tuženik tužitelju priznao preplatu po konverziji u iznosu od kn 17.219,42 i da bi stoga naslovni sud, u slučaju da dosudi tužitelju preplate po početnim parametrima (a što se osporava u cijelosti), tužitelju dosudio i iznos za koji je tuženik tužitelju već umanjio potraživanje po njihovom ugovornom odnosu. Drugim riječima, usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj dovelo bi do nepripadajuće imovinske koristi za tužitelja, i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužitelju kao preplata već priznat konverzijom. Stoga, tuženik ovim odgovorom na tužbu ističe uvjetni procesnopravni prigovor radi prijeboja, kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi kn 17.219,42 zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tužitelj je podneskom od 13. siječnja 2026. specificirao tužbeni zahtjev u kondemnatronom dijelu, odnosno isti uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, na način da potražuje isplatu s osnove preplate zbog promjene tečaja CHF-a u iznosu od 4.436,28 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i podredni tužbeni zahtjev za slučaj da sud ocijeni da je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da bi tužitelj imala pravo na potpuno obeštećenje i restituciju, zbog provedene konverzije u valutu EUR, a sud utvrdi da bi tužitelj imala pravo na zakonsku zateznu kamatu na preplaćene anuitete s osnove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule CHF do dana konverzije, kojim potražuje iznos od 1.471,76 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 1.10.2015.g. pa do isplate.

4. Podneskom od 3. veljače 2026. tuženik navodi da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, te ne traži saslušanje vještaka, osporava zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata, protivi se preinaci tužbe, ističe prigovor zastare te se protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva.

5. Tijekom dokaznog postupka, a radi razjašnjenja spornih i odlučnih okolnosti te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, aneks ugovora, dopisi, pregled prometa, otplatna tablica, obavijesti (list 9- 38), sudska praksa, izračun konverzije, specifikacije, nacrt aneksa, obračun, promotivni materijal, pisani iskaz, aneks br. 1, pregled promjena, izvješće o izloženosti (list 60-208), sudska praksa (352-358) Proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice Ivančice Androić/407-408/ te je provedeno knjigovodstveno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku za ekonomiju, računovodstvo i financije Zoranu Milobari iz Križevaca: nalaz/365-378/ i iskaz /407/.

6. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13,, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. dalje ZPP) sud je utvrdio da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti i isplatu iznosa od 4.436,28 eura, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama osnovan.

7. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 909.74 eura kao neosnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404627- 5102598286 od 2.9.2005. te Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102598286 zaključen u Križevima 22. 12. 2015. koje se odnose na valutnu klauzulu i zahtjev za isplatu iznosa s osnove preplate zbog promjene tečaja CHF-a

9. Među strankama je sporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva, jer je tuženik istaknuo prigovor zastare, činjenicu da je kredit konvertiran , prigovor da tužitelj nije potrošač, prigovor prijeboja i prigovor radi prebijanja. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž -6632/2017 od 14. lipnja 2018., presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., te da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe i da li tužitelj ima pravo na obeštećenje obzirom da je sklopljen Aneks broj 1 Ugovora odnosno izvršena je konverzija tog kredita u valutu EUR, da li je osnovan prigovor zastare i prigovor radi prebijanja s osnova tvz. negativnih razlika te prigovor prijeboja na ime pretplate priznate u konverziji.

10. Iz Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51404627- 5102598286 od 2.9.2005. (list 9-12 spisa) proizlazi da su isti sklopili ovdje tužitelj i tuženik te je istim kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 39.000,00 CHF, da je ugovoren kredit građana za preko tri godine uz čvrstu valutnu klauzulu, za zatvaranje obaveza(Iz minusa u plus), da je rok otplate kredita 118 godina, odnosno da se kredit otplaćuje u 132 mjesečnih anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti 444,99 CHF, obračunatih po srednjem tečaju banke tuženika, na dan plaćanja, zatim da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 7,99% godišnje. Člankom 8. navedenog Ugovora propisano je da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke kreditora.

11. Iz Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103905574 od 23. 12 2015. /90- 95/ proizlazi da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita se utvrđuje da će se temeljem ovog Aneksa promijeniti broj partije kredita te će ista glasiti 5000371111, otplata obveza po kreditu iz osnovnog ugovora u CHF je umjesto uz valutu CHF vezana uz valutu EUR te se korisnik kredita obvezuje obveze iz osnovnog ugovora u CHF podmirivati prema srednjem tečaju HNB za EUR na dan podmirenja, primjenjuju se kamatna stopa koju banka primjenjuje na kredite s valutnom klauzulom vezanom uz valutu EUR, da s osnova obveze iz osnovnog ugovora u CHF nedospjela glavnica kredita iznosi 5.218,17 CHF, da na dan naveden u zaglavlju Aneksa višak uplaćenog iznosa iznosi 15.772,07 kuna, koji višak će se koristiti 50 % iznosa budućih anuiteta /obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za EUR na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos pretplate ne iskoristi u cijelosti, da od dana stupanja od na snagu Aneksa visina promjenjive kamatne stope iznosi zbroj šestomjesečnog EU RIBOR-a i 8,521 postotna boda godišnje zaokruženo na tri decimale, da obveza na dan potpisa Aneksa iznosi ukupno 3.604,13 EUR, da je banka korisniku kredita i ostalim potpisnicima uručila novi otplatni plan, da svi instrumenti osiguranja sklopljeni odnosno izdani temeljem i u svezi s osnovnim ugovorom ostaju na snazi u cijelosti, da korisnik kredita i drugi potpisnici izričito prihvaćaju opće uvjete poslovanja banke tuženika.

12. Iz obavijesti o izračunu konverzije, izračuna konverzije, Obračuna, Obrasca za prihvat Izračuna konverzije, /73-93/ u bitnom proizlazi da glavnica isplaćenog kredita na dan 30. 09. 2015. po usporednom kreditu s valutnom klauzulom iznosi 3.604,13 eura/ 5.218,17 CHF, da na dan 30.09.2015. glavnica kredita s vk u CHF iznosi 36.426,86 kuna i usporenog kredita s vk u EUR iznosi 27.507,00 kuna, da pretplata iznosi 15.727,07 kuna te iznos nove redovne obveze sa valutnom klauzulom u EUR na dan 30.09.2015. iznosi 317,15 eura.

13. Sadržaj ostalih isprava u spisu među strankama nije bio sporan te se posebno ne izlaže.

14. Iz nalaza i mišljenja vještaka Zorana Milobare, stalnog sudskog vještaka za ekonomske poslove grane računovodstvo i financije od 2. prosinca 2025. /365-378 /, proizlazi da na temelju podataka utvrđenih u točki II Nalaza, je vještak mišljenja da visina potraživanja tužitelja s osnove povrata kredita zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita (preplata po osnovi tečajne razlike), uračunajući samo utvrđene pozitivne razlike iznosi 38.108,23 kn / 5.057,83 EUR. Temeljem istog obračuna mišljenja je da negativne razlike nastale zbog promjene tečaja CHF iznose 970,42 kn / 128,80 EUR. Na temelju podataka utvrđenih u točki IV 2. Nalaza, mišljenja je da zakonske zatezne kamate na mjesečne iznose preplata po navedenoj osnovi za razdoblje od dana plaćanja do dana izračuna konverzije iznose 11.088,99kn / 1.471,76 EUR. Na temelju podataka utvrđenih u točki IV 2. Nalaza, mišljenja je da su zakonske zatezne kamate obračunate do dana 30.09.2015.g. namirene su u cijelosti iznosom preplate utvrđene konverzijom kredita u EUR, odnosno da je iznos preplate po konverziji veći od iznosa obračunatih zakonskih zateznih kamata za 4.683,08 kn / 621,55 EUR. 5. Prema podacima iz dokumenta tuženika „Obavijest o Izračunu konverzije kredita“ za korisnika kredita MU iz [adresa] utvrđeno je da je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te da su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije. Pri izračunu konverzije u obzir je uzeta valuta kredita (CHF-EUR). 6. U točki 4.2. Izračuna konverzije kredita utvrđena je preplata-obeštećenje tužitelja u kunskom iznosu od 15.772,07 kn / 2.093,31 EUR. Na temelju podataka utvrđenih u točki IV 1. Nalaza, mišljenja je da potraživanje tužitelja preostalo nakon obeštećenja izvršenog konverzijom na dan 30.09.2015. godine iznosi 33.425,15 kn / 4.436,28 EUR.

15. Nalazu i mišljenju vještaka tužitelj nije prigovarao, dok je tuženik u svom očitovanju naveo da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka i ne traži saslušanje vještaka i ističe prigovore isključivo pravne prirode.

16. Na ročištu od 20. veljače stranke na vještaka nisu imale posebnih pitanja.

17. Sud prihvaća kao istinit nalaz i mišljenje vještaka, kojem tužitelj nije prigovarao, a tuženik iznio samo prigovore pravne prirode, jer je vještak pregledno prikazao sve korištene podatke i svoje izračune, precizno uputio na isprave koje je pri vještačenju koristio i analizirao, te jasno i nedvosmisleno , u skladu sa pravilima struke. Obzirom da sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva prihvaćen je nalaz i mišljenje vještaka i dopuna izračuna vještaka i ondje utvrđene iznose preplata po osnovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, sve imajući u vidu da je sud stajališta kako učinak konverzije počinje danom 30.09.2015. i tada priznatom preplatom – onom koja je naznačena u Dodatku Ugovora o kreditu, jer je sud stajališta kako učinak konverzije počinje danom 30.09.2015. i tada priznatom preplatom – onom koja je naznačena u Dodatku Ugovora o kreditu od 23.12.2015., jer je to važeći akt između tužitelja i tuženika i istu treba uzeti kao relevantnu u ovom postupku jer je dan provedbe obračuna konverzije 30.09.2015.

18. Tužiteljica MU saslušana kao stranka iskazivala je: "Ja sam bila dugogodišnja klijentica banke tuženika, radila sam u gradskoj upravi Grada Križevaca, ja i moj suprug LU smo negdje 2003. krenuli sa adaptacijom i uređenjem naše kuće u kojoj i danas živimo u [adresa] u [adresa] te smo izveli radove promjene instalacije, krovište smo mijenjali, kao i vodovodne i električne infrastrukture. A kada se u mojoj matičnoj banci pojavila mogućnost podizanja kredita "iz minusa u plus" te sam vidjela rješenje za naše financijske probleme te sam se interesirala u mojoj matičnoj banci za taj kredit gdje mi je objašnjeno da je to najpovoljniji mogući kredit, kada sam pitala da li je moguće podići kredit u kunama ili vezan za valutu euro rekli su mi da je u tom trenutku ponuđen samo kredit vezan za CHF da je to najpovoljniji kredit, najpovoljnije kamate, a ja sam kao dugogodišnji klijent vjerovala zaposlenicima banke i sklopila predmetni kredit vezan za valutu CHF. Ja nisam znala da HNB ne štiti tečaj CHF, čak sam i tražila da li postoji kakva uputa HNB-a vezano za CHF ali ništa nisam našla. Ja nisam mogla pregovarati prilikom sklapanja kredita da bi dobila kredit vezan za neku drugu valutu. Meni nije objašnjeno niti navedeno da bi se tečaj CHF-a tako mijenjati, rečeno mi je da je to stabilna valuta iza koje stoji država Švicarska, nije mi pojašnjeno na temelju kojih parametara bi se mogao mijenjati tečaj CHF-a, a ja sam vjerovala zaposlenicima banke kao dugogodišnja klijentica. Na početku otplate kredita rata mi je iznosila oko 2.100,00 kn, što je za mene i mog supruga bilo povoljno, dok se poslije penjala i preko 3.000,00 kn što je s obzirom na naše male plaće bio problem. Ja sam se išla nakon što je ta rata tako porasla interesirati u banku da li postoji rješenje i onda mi je ponuđena konverzija kredita. Znam da je prilikom konverzije postojala i preplata kredita koja mi je obračunata i uračunata u rate kredita koje sam poslije otplatila. Ja sam otplatila taj kredit i ja sam njega sama plaćala, a kredit mi je skidan s plaće. Ja u vrijeme sklapanja ugovora o k reditu, a ni sada nisam bila vlasnica obrta, član niti vlasnik trgovačkog društva, živjela sam od svoje plaće, a sada od mirovine. Na posebno pitanje pun. tužitelja odgovaram da mi prilikom sklapanja ugovora nisu bili pojašnjeni rizici vezano za CHF niti su mi prikazane razlike vezane za otplatu kredita između EURA i CHF-a. Ja nisam mogla utjecati niti na sadržaj ugovora o kreditu niti na aneks ugovora, ti ugovori su bili unaprijed pripremljeni ja sam ih samo potpisala i ovjerila te ugovore. Ja sam pročitala ugovor i aneks ugovora, nisam tražila da mi se pojedine odredbe pojasne jer mi je bilo objašnjeno da su to dobri uvjeti, a rata i uvjeti su mi odgovarali. Na posebno pitanje pun. tuženika odgovaram da mi nakon konverzije rata kredita bila manja od ove povećane rate kredita, ali viša od osnovne rate kredite, ali se sada ne mogu sjetiti koliko mi je ta rata iznosila."

19. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice jer je isti životan, logičan, uvjerljiv i u skladu s materijalnim dokazima koji su izvedeni tijekom postupka.

20. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine je odbio revizije I-VII-tuženika kao neosnovane.

21. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13 – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

22. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u odnosu na tuženika je utvrđeno između ostalog da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Taj dio odluke je Visoki trgovački sud potvrdio svojom odlukom br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako , te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

23. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

24. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st. 1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

25. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost valutne klauzule sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do rasta valute kredita, ništetne.

26. Iz odredaba predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika tuženik propustio informirati tužitelja u cijelosti o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke koja bi bila utemeljena na potpunoj obavijesti tijekom pregovora a i kasnije u svezi sa zaključenjem samog Ugovora o kreditu, te je ista odredba o valutnoj klauzuli korištena protivno svrsi zbog koje je zakonom valutna klauzula predviđena, pa je samim time izazvala neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sud nalazi i da sporne odredbe o valutnoj klauzuli predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a.

27. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. g. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

28. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

29. Navedene odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli koje čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju nisu objašnjeni rizici ugovaranja takve valutne klauzule, o tome se nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelju kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate i valutne klauzule ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku.

30. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit po osnovi povećanja valute i povećanja promjenjive kamatne stope. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa valute kredita zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

31. Ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, svoje mišljenje je dao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka, a sve navedeno proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka ČU, dipl. oec.

32. Sud ovdje ukazuje i na presudu Europskog suda u predmetu broj: C- 452/18 (Iberacija Banco SA od 09.07.2020.) a u kojoj se ističe kako članak 6. Stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti tako da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga i tog potrošača kojim se potonji odriče učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača što je na nacionalnom sudu da provjeri – dakle činjenica da je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu – konverzija ne znači da su se istim potrošači odrekli sudske zaštite ili prava kojih imaju po prvotno sklopljenom ugovoru o kreditu u CHF.

33. Tuženik je istakao i prigovor zastare, a sud je stajališta kako taj prigovor nije osnovan. Naime, obzirom je sud utvrdio ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj: Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404627- 5102598286 od 2.9.2005., u dijelu u kojemu je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, temeljem odredbe čl. 328 ZOO-a, kojom je propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti tražbina koja se odnosi na potraživanje na ime ništetne odredbe spornog Ugovora.

34. Tijekom postupka sud je utvrdio da je tuženik, predmetnim Ugovorom o kreditu, povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje : ZZP). Pregovori stranaka, prije sklapanja Ugovora, sveli su se samo na podatak o visini rate kredita i trajanju otplate kredita. Tuženik nije na valjan i razumljiv način objasnio tečaj valute, odnosno mijenjanje istog u kojoj je kredit odobren – švicarski franak-CHF, tijekom trajanja otplate kredita. Tužitelj, kao građanin sa prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja nije mogao predvidjeti da će rata, koja joj je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, i to u nekoliko navrata. S druge strane, tuženik kao bankar, je trebao upozoriti tužitelja i na te okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati. Kako je utvrđeno da je tuženik, temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužitelju, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (članak 1111. ZOO-a). Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO-a). Tako tuženik treba vrati tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i člankom 29. ZOO-a.

35. Imajući u vidu sve naprijed izneseno sud je našao da su ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu broj: Ugovora o kreditu broj: Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404627- 5102598286 od 2.9.2005koje govore o valutnoj klauzuli zaključenog između stranaka na način na koje su koncipirane u istom suprotne načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe, te su ništetne u smislu odredbe članka 322. stavak 1. ZOO-a jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva slijedom čega u smislu članka 323. stavak 1. istog zakona je tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju tih ništetnih ugovornih odredbi.

36. Presudom suda EU C118/17 (slučaj HU) utvrđeno je da nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, a nakon provedenog vještačenja sud je utvrdio da nije, te je očigledan pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe.

37. Konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa Ugovora između tužitelja i tuženika je izvršena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, međutim isto ne znači da je tužitelj potpuno obeštećen, jer naime, ta konverzija nije od značaja za ovdje postavljeni predmetni tužbeni zahtjev jer niti odredbama navedenog zakona, a niti Aneksom Ugovora koji su potpisali tužitelj i tuženik izrijekom nije naveden način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je u istima regulirano kako bi se trebala riješiti tada eventualna ništetnost odredbi koje se tiču ništetnost valutne klauzule vezane za CHF. Kako je vidljivo iz samog Aneksa Ugovora o kreditu, istim nije ugovarano ništa vezano uz eventualni povrat preplaćenih novčanih iznosa na temelju ništetne valutne klauzule vezane uz CHF , to je sud stajališta da sukladno nalazu i mišljenju vještaka ČU, dipl. oec., tužitelj ima pravo na novčano potraživanje izvršene preplate nastale temeljem ništetnih odredbi ugovora.

38. Ovaj sud smatra, a uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Osnovom nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli tužitelj je preplatio iznos od 5.057,83 eura na ime pretplate anuiteta za tečajnu razliku i iznos od 1.471,76 eura na ime zakonske zatezne kamate na utvrđene preplaćene iznose zaključno do 30. rujna 2015. godine kao dana kada je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju , odnosno sveukupno 16.052,65 eura, sa kojim iznosom prebijen iznos priznate pretplate u konverziji u od 2.093,31 eura, tako da tužitelj osnovano potražuje preostali nezatvoreni neprebijeni dio glavnice, koju čime preplaćeni iznosi po osnovi tečajnih razlika (valutne klauzule u CHF u iznosu 4.436,28 eura uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 01.10.2015. godine, a što nije otklonjeno predmetnim Aneksom, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos. Dakle, sklapanjem Aneksa nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu, odnosno nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule.

39. Ovakav stav zauzela je i novija praksa županijskih sudova u odlukama Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-2011/2019-2 od 04. siječnja 2021., Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-1338/2020-4 od 27. siječnja 2021., Županijskog suda u Rijeci broj:Gž-2614/2019-2 od 23. veljače 2021., Županijskog suda u Splitu broj:Gž - 400/2021-2 od 24. ožujka 2021., te Županijskog suda u Velikoj Gorici broj:Gž - 906/2021 od 13.09.2021.).

40. Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor kako tužitelj nije potrošač prema Zakonu o zaštiti potrošača. Takav prigovor tuženika nije osnovan obzirom da se sukladno čl. 4 Zakona o zaštiti potrošača potrošačem smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je tijekom postupka utvrđeno da je namjena predmetnog Ugovora o kreditu navedena kao kredit građana za preko tri godine uz čvrstu valutnu klauzulu, za zatvaranje obaveza(Iz minusa u plus) a tužitelj u vrijeme ugovaranja i tijekom otplate kredita, nije bio vlasnik obrta, niti trgovačkog društva..

41. Također, nije osnovan ni istaknuti prigovor radi prijeboja tražbine tuženika, koji je sud smatrao procesnim prigovorom radi prebijanja s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 4.136,24/128,80 eura, kada je bio tečaj CHF niži od početnog tečaja, sve zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Naime, tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tužena kao kreditor povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Prema mišljenju suda iz odredbe članka 81. stavak 1. ZZP -a ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 81. stavak 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače. Ukoliko bi tuženik eventualno samoinicijativno snizio tečaj, znači da je dao potrošaču popust u određenom anuitetu, te takvo što nije bilo nepošteno, niti je u tužbi prigovarano na knjiženja anuiteta s popustom. Sud smatra da je potrebno je da tuženik ima neku postojeću tražbinu prema tužitelju. Ovdje to nije slučaj jer u naravi ne postoji nikakva tuženikova tražbina prema tužitelju, a naročito ne neka koja bi bila kompenzibilna. Stoga je niti sam sud ne može utvrditi. Ako je u određenom periodu otplate kredita banka primijenila niži tečaj(u odnosu na početni), ne postoji odgovornost potrošača tj. tužitelja. Tu nema protupravnosti na strani potrošača, niti nepoštenog stjecanja. Pravomoćno presuđenje iz kolektivnih presuda da je ništetna jednostrana promjenjivost kamatne stope i ugovaranje CHF valute, djeluje jednosmjerno u cilju zaštite potrošača od nepoštenog postupanja banaka (čl. 502 c Zakona o parničnom postupku), a ne u cilju zaštite banke, zbog čega je valjalo odbiti kao neosnovan izjavljeni prigovor radi prebijanja tužitelja u odnosu na isplatu razlike između anuiteta obračunatih po početnom tečaju CHF spram kune u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i plaćenih anuiteta obračunatih po nižem tečaju u odnosu na taj početni tečaj.

42. Obzirom je prilikom izračunavanja utužene pretplate temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli uzeta u obzir i izračunata preplata -obeštećenje tužitelja prilikom konverzije u iznosu od 15.772,07 kuna, sud nije cijenio osnovanim prigovor prijeboja tuženika s navedene osnove.

43. Iako je tužitelj sukladno nalazu i mišljenju knjigovodstvenog vještaka podneskom od 13. siječnja 2026. specificirao tužbeni zahtjev u kondemnatronom dijelu, odnosno isti uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, na način da potražuje isplatu s osnove preplate zbog promjene tečaja CHF-a u iznosu od 4.436,28 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, što je sud smatrao djelomičnim povlačenjem tužbenog zahtjeva za iznos od 909,74 eura, obzirom se tuženik istom povlačenju protivio, valjalo je utvrditi da je tužbeni zahtjev odbijen za navedeni iznos /toč. III izreke/.

44. Odluka o troškovima ovog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u svezi čl. 155. ZPP-a. Pri izračunu parničnog troška sud smatra da pri izračunu nagrade odvjetniku treba primijeniti odredbu koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o odvjetničkom trošku, a ne odredbu koja je bila na snazi u vrijeme kada su odvjetničke radnje poduzete, pa tužitelj koji je u ovoj parnici nije uspio samo u neznatnom dijelu, obzirom je uspio u cijelosti u odnosu na osnov i u odnosu na visinu u omjeru od 82,98 %, ukupno 91,49 %, osnovano od tuženika potražuje trošak parničnog postupka koji se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje OT) i Zakonu o sudskim pristojbama (NN br. 26/03 (pročišćeni tekst), 125/11, 112/12 i 157/13, dalje ZSP)

odnosi na trošak sastava tužbe u vrijednosti 100 bodova (Tbr.7. t.1. i 54 OT), trošak sastava podneska od 27. rujna 2022. u vrijednosti 100 bodova (Tbr.8. t.1. i 54 OT), trošak sastava odgovora na žalbu od17. siječnja 2023., trošak sastava podneska od 30. siječnja 2025. u vrijednosti 100 bodova (Tbr.8. t.1. i 54 OT), trošak sastava podneska od 14. siječnja 2026. u vrijednosti 100 bodova (Tbr.8. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu 13. listopada 2022. u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 5. veljače 2025 u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 26. veljače 2026. godine u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 54 OT) trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u vrijednosti od 50 bodova (Tbr.9. t.1. i 54 OT što iznosi 1050 bodova x 2,00 EUR/bod, odnosno 2.100,00 eura, trošak PDV-a u iznosu od 525,00 eura, trošak knjigovodstvo-financijskog vještačenja u iznosu od 500 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 160,00 eura tako da ukupan trošak tužitelja iznosi 3.285,00 eura. Ovaj trošak tužitelju je dužan naknaditi tuženik u roku od 15 dana zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja odnosno od 10. travnja 2026. godine pa do plateža.

45. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 13. listopada 2026., kojim je tužitelj dostavio punomoć za zastupanje, u ukupnom iznosu od 250,00 eura, jer isti nije bio potreban u ovom postupku.

46. Radi iznesenog presuđeno je kao u izreci.

U Križevcima, 10. travnja 2026.

Sudac

Miroslav Lovreković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).