Republika Hrvatska

Općinski sud u Sesvetama

Stalna služba u Vrbovcu

Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 22

Poslovni broj: P-299/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu po sutkinji toga suda Zdenki Kudović-Husain, u parničnom predmetu tužitelja ŠJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, zastupane po odvjetnicima Odvjetničkog društva Porobija&Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene na ročištu 9. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka te tužitelja osobno, 10. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 23. toč. C) Ugovora o namjenskom kreditu br. 3210300238 od 20. srpnja 2007. sklopljenog između tužitelja kao korisnik kredita i tuženika kao kreditora, a koja glasi:

„Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.“

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 803,10 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. travnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se iz Državnog proračuna isplatiti odvjetniku Matku Novincu iz Zagreba troškove delegacije u iznosu od 12,00 eur.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je 20. srpnja 2007. kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 3210300238 (dalje:Ugovor) kojim mu je tuženik odobrio kredit u iznosu kunske protuvrijednosti iznosa od 82.925,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a tužitelj se obvezao taj iznos kredita sa pripadajućom ugovorenom kamatom vratiti ga tuženiku uz valutnu klauzulu u vrijeme i na način utvrđen tim Ugovorom. Nadalje tvrdi da je člankom 23. toč. C) toga Ugovora ugovoreno da on kao korisnik kredita može prijevremeno otplatiti kredit ali uz plaćanje naknade tuženiku prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora odnosno prema općim, uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. Budući da je on prijevremeno i otplatio kredit i to 20. svibnja 2013., tuženik mu je naplatio jednokratnu naknadu za prijevremenu otplatu. Budući da je tužitelj sporni Ugovor sklopio kao potrošač, radi se o potrošačkom zajmu sukladno odredbi članka 3. stavak 1. u vezi sa člankom 56. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-dalje:ZZP/07 koji je tada bio na snazi, a kako se nije o toj odredbi pojedinačno pregovaralo jer je ugovor sačinjen na unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi na tipskom obrascu ugovora banke kao trgovca pripremljenom od strane tuženika kao jače/dominantne ugovorne strane na koju on ni na koji način nije mogao utjecati niti pojedinačno, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi, jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu kao potrošača (članka 96. stavak 1. ZZP/07), a koja nepoštena odredba je ništetna sukladno odredbi članka 102. stavak 1. ZZP/07. Naime, on nema pravnih znanja potrebnih da bi mu takva odredba bila jasna i razumljiva, a osim toga, tvrdi da tuženik naplatom ugovorene naknade po toj ugovornoj odredbi nije pokrivao niti troškove likvidnosti, niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, a ni pretrpio kakvu štetu prijevremenom otplatom kredita, pa da se radi samo o nezakonito uračunatim kamatama protivno članku 1024. stavak 4. ZOO- a. Nepoštenost te ugovorne odredbe vidi i u činjenici da je predmetni Ugovor koji ima brojčanu oznaku tuženika on sam i pripremio te da tužitelj nije mogao o spornoj odredbi posebno pregovarati, a osim toga je i sam sebi stavio u dispoziciju određivanje visine te naknade. Stoga predlaže utvrditi ništetnom spornu ugovornu odredbu, a potražuje i naknadu parničnih troškova.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno navodi da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača u predmetnom Ugovoru, a niti je dokazao pravni interes za podnošenje isključivo deklaratornog tužbenog zahtjeva. Naime, deklaratorna tužba može se podnijeti kada je to posebnim propisima predviđeno, kada tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost ili neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad ima drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Tužitelj po tuženiku nije obrazložio u čemu se sastoji njegov pravni interes za postavljanjem isključivo deklaratornog tužbenog zahtjeva jer je bez ikakve prepreke mogao postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev, a da se ovako podnošenjem samo deklaratorne tužbe samo nepotrebno generiraju parnični troškovi i da takvo postupanje predstavlja zlouporabu procesnih ovlaštenja. Stoga predlaže odbaciti tužbu i naknaditi mu troškove postupka. Podredno, vezano za osnovanost tužbenog zahtjeva o ništetnosti sporne ugovorne odredbe o obvezi tužitelja kao korisnika kredita na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, ističe da tužitelj ne predlaže niti jedan dokaz u prilog tvrdnji da bi se radilo o nepoštenoj odnosno ništetnoj ugovornoj odredbi. Naime, u vrijeme sklapanja spornog Ugovora nije postojala zakonska zabrana da tužena kao banka ugovora naknadu za prijevremenu otplatu kredita, već se ta ugovorna odredba temelji na slobodi ugovaranja prema odredbama Zakona o obveznim odnosima, a i posebnim propisima namijenjenim zaštite potrošača. Također tvrdi da je sporna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva sukladno odredbi članka 84. ZZP/07, a i u skladu je sa odredbom članka 4. stavak 2. Direktive 93/13. Smatra da je ta ugovorna odredba sročena jasno, lako uočljivo i razumljivo pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknade za usluge pa da uopće nije dopušteno ocjenjivati je li nepoštena. Također tvrdi da ta ugovorna odredba nije prouzročila tužitelju nikakvu, a još manje "znatnu" neravnotežu u odnosu na položaj tuženika. Sama činjenica da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo nipošto ne znači da je time došlo do takve značajne neravnoteže, već je tu neravnotežu potrebno utvrđivati i to preispitujući način na koji ta ugovorna odredba utječe na prava i obveze stranaka. Pritom se poziva na odredbu članka 1024. stavak 2. ZOO-a koja predviđa da vjerovnik u slučaju prijevremene otplate ima pravo na naknadu (stvarne) štete, pa zaključuje kada bi se utvrdilo da je sporna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, na njezino mjesto bi stupila navedena zakonska odredba pa bi tuženik kao vjerovnik spornog ugovornog odnosa umjesto naknade za prijevremenu otplatu kredita ima pravo tražiti naknadu takve stvarne štete. Stoga se u takvim okolnostima sporna ugovorna odredba ne može cijeniti nepoštenom u smislu da je uzrokovala značajnu neravnotežu u odnosima kreditne institucije i potrošača. Ona po ocjeni tuženika, u obostranom interesu ugovornih strana rješava to pitanje na prikladan način, propisivanjem naknade za prijevremenu otplatu kredita čija je formula unaprijed poznata strankama i jasno definirana te time uklanja eventualne sporove između stranaka o tom pitanju i moguće daljnje troškove u odnosu na utvrđivanju konkretne štete te omogućuje potrošačima predvidljivost visine te naknade, a time i donošenje informiranje odluke o prijevremenoj otplati kredita odnosno administrativno jednostavnu i brzu provedbu takve odluke. Nastavno raščlanjuje pitanje nastanka stvarne štete kreditora koja nastaje kod prijevremene otplate kredita pozivajući se na takva utvrđenja u konkretnim sudskim odlukama te zaključno predlaže odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da mu naknadi troškove postupka.

3. Sud je u svrhu dokaza izvršio uvid u Ugovor o nenamjenskom kreditu (list 7- 13 spisa), izvadak iz sudskog registra (list 14-15), izvadak iz zemljišne knjige (list 16), plan otplate kredita (list 17-28), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103742858 (list 29), promet po kreditu (list 30-34), izvadak iz Odluke o Tarifi naknada za usluge (list 59-105), dopis Zagrebačke banke punomoćniku tužitelja od 27. ožujka 2025. (list 127) te je saslušan tužitelj kao parnična stranka (list 124-125).

4. Ocjenjujući provedene dokaze u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22, 155/23 i 146/25-dalje: ZPP) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje djelomične ništetnosti odredbe članka 23. točke C) Ugovora o namjenskom kreditu broj 3210300238 od 20. srpnja 2007. sklopljenog između stranaka kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita prema odluci tuženika kao kreditora.

6. Sporno je ima li tužitelj pravni interes na podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva, radi li se o potrošačkom ugovoru te je li nepoštena sporna ugovorna odredba.

7. Iz uvida u sporni Ugovor proizlazi da je tužitelju kao fizičkoj osobi odobren gotovinski namjenski kredit za kupnju stana u [adresa] u stambenoj zgradi sagrađenoj na kčbr. [katastarska čestica] u k. o. [katastarska općina] u iznosu kunske protuvrijednosti iznosa od 82.925,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je od tog kredita doista i kupio stan na navedenoj adresi, da je Ugovor sklopio na rok otplate od 30 godina, da mu je rečeno da mora platiti tzv. ulaznu naknadu za obradu kredita i troškove javnog bilježnika, ali ne i naknadu za eventualnu prijevremenu otplatu, da je ugovor sastavljen na tipskom obrascu tuženika na čiji sadržaj osim u dijelu visine kredita i roka otplate nije imao mogućnosti pregovarati s tuženikom, da je tijekom otplate kredita odlučio prijevremeno ga otplatiti što je priopćio banci gdje mu je rečeno da mora u tom slučaju platiti naknadu za prijevremenu otplatu koja mu je i naplaćena u iznosu od oko 2.900,00 kn. Prilikom sklapanja ugovora nije dobio od tuženika ikakve prospekte ili druge letke u kojima bi bile obavijesti o obvezi plaćanja i načinu plaćanja te naknade. Stan koji je predmetnim kreditom kupio bio je namijenjen isključivo za stanovanje, u međuvremenu ga je prodao jer je zbog proširenja obitelji trebao veći stan koji je i kupio u istoj zgradi, ali na katu. U vrijeme sklapanja spornog Ugovora, kao ni tijekom otplate kredita nije obavljao poslovnu djelatnost.

9. Iz iskaza tužitelja kojem je sud u cijelosti poklonio vjeru, a njegovu istinitost iskaza ni tuženik nije doveo u sumnju, te sadržaju Ugovora u dijelu "Namjena kredita" proizlazi da je predmetni Ugovor sklopio kao fizička osoba u privatne svrhe radi kupnje nekretnine-stana za vlastite potrebe, dakle da je u tom obveznom odnosu imao svojstvo potrošača definiranog odredbom članka 3. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03-dalje:ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora 20. srpnja 2007.

10. Uvidom u dopis tuženika od 27. ožujka 2025. koji je dostavljen punomoćniku tužitelja proizlazi da je po predmetnom Ugovoru (kreditna partija 7103742858) tužitelju naplaćena naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 2.956,68 kn.

11. Uvidom u promet tuženika po predmetnom Ugovoru proizlazi da je na dan 20. svibnja 2013. tužitelju naplaćen navedeni iznos, tada protuvrijednost 485,58 CHF s naznakom "uplata u poslovnici", a što je bio i dan konačne otplate kredita.

12. Slijedom navedenog se utvrđuje, a što tuženik izrijekom ni ne osporava, da je tužitelju doista naplaćena naknada za prijevremenu otplatu predmetnog kredita u naprijed navedenom iznosu.

13. Odredbom članka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se smatra nepoštenom ugovorna odredba u potrošačkim ugovorima o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, odredbom stavka 2. toga članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako se radi o takvom obliku ugovora, stavkom 4. toga članka propisano je da je tada na tuženiku teret dokaza da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

14. Tuženik izrijekom ni ne osporava da se radilo o standardnom formatu ugovora o kreditu kakve je tada plasirao zainteresiranim osobama, a niti ne tvrdi da bi o spornoj ugovornoj odredbi sa tužiteljem pojedinačno pregovarao.

15. On jedino dovodi u pitanje tvrdnje tužitelja da se ne radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi jer da nije dokazao da je ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

16. Člankom 82. ZZP/03 su primjerice navedene ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona mogle smatrati nepoštenima, pa je tako u stavku 1. alineja 10. navedeno da je nepoštena i ugovorna odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Člankom 85. istog Zakona bilo je propisano da ukoliko ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

17. Spornom ugovornom odredbom tužitelju je kao potrošaču i po ocjeni ovog suda bila nametnuta novčana obveza plaćanja naknade ukoliko se odluči otplatiti kredit prije ugovorenog roka, a to stoga što tuženik nije dokazao da bi ga na ikoji način upoznao sa njezinim posljedicama u smislu koji novčani izdatak bi mogao imati u tom slučaju te što on stvarno predstavlja tuženiku. Naime, tuženik dostavljajući uz odgovor na tužbu izvatke iz Odluke o Tarifama naknada za usluge od 2013. nije dokazao tu odlučnu činjenicu jer se one ni ne odnose na sporno vrijeme zaključenja Ugovora, a niti iz ičega proizlazi da bi takve ili slične odluke prezentirao tužitelju pri sklapanju Ugovora. Stoga se prema pravilu o teretu dokazivanja iz odredbe članka 221.a smatra da nije dokazao tu činjenicu.

18. Što se pak jasnoće, lake razumljivosti i lake uočljivosti te odredbe tiče, običnim uvidom u tekst Ugovora koji je pisan izuzetno malim fontom, zgusnutih redova, pri čemu je članak 23. u kojem je i sporna ugovorna odredba sadržan od ukupno 16 točaka (od A do P) proizlazi da se nikako ne može raditi o lakoj uočljivosti te odredbe da ne bi bila podložna dopuštenosti ispitivanja njezine nepoštenosti. Osim toga, budući da je utvrđeno da tuženik nije tužitelju prezentirao ikakve svoje odluke ili tarife iz kojih bi mogao razumjeti o kojem se redu veličine iznosa može očekivati njegov izdatak u slučaju prijevremene otplate kredita, te da zbog ugovorenog roka otplate kredita od 30 godina nije mogao očekivati koliko bi mogla iznositi ta njegova obveza u budućnosti da se u bilo koje vrijeme odluči na prijevremenu otplatu, sud je uvjerenja da se doista radilo o nepoštenoj ugovornoj odredbi prema tužitelju kao potrošaču.

19. Pravni posao ugovora o kreditu reguliran je odredbom članka 1021. ZOO-a prema kojoj se ugovorom o kreditu kreditor obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni novčani iznos, a korisnik kredita obvezuje se banci kao kreditoru plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Ugovarajući naknadu za "obradu kreditnog zahtjeva" tuženik nije transparentno tužitelju kao slabijoj ugovornoj strani pojasnio na ime kojih to troškova mora platiti ugovoreni iznos pa ugovarajući takvu odredbu nije postupao u dobroj vjeri i u skladu sa načelima obveznog prava iz članka 3. ZOO-a o ravnopravnosti sudionika obveznog odnosa, članka 4. o dužnosti pridržavanja načela savjesnosti i poštenja u zasnivanju obveznih odnosa, članka 6. o zabrani zlouporabe prava suprotno svrsi zbog koje je ono ustanovljeno ili priznato te članka 7. istog Zakona kojom je propisano da su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici dužni polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba.

20. I odredbom članka 3. stavak 1. Direktive Vijeća Europske unije 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. koja je ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju inkorporirana u domaći pravni sustav, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti sa uvjetom u dobroj vjeri na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, dok je člankom 5. propisano da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

21. Opisanim postupanjem tuženika sud nalazi da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ugovaranjem sporne ugovorne odredbe došlo do znatne neravnoteže u pravima i interesima stranaka na štetu tužitelja kao slabije ugovorne strane, te pritom nije od utjecaja samo financijski učinak te odredbe spram njega već neizvjesnost koju je ta odredba nosila.

22. Tvrdnje tuženika da bi on imao pravo na naknadu stvarne štete u slučaju prijevremene otplate kredita koja bi mu pripadala su ovdje neodlučne jer se ovdje ne radi o naknadi štete niti ju je on utužio i dokazao da bi mu nastala u visini koja bi odgovarala plaćenom iznosu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Stoga ti njegovi navodi nisu odlučni.

23. Slijedom izloženog sud smatra da je sporna ugovorna odredba bila nepoštena te da je sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03 takva odredba i članku 322. stavak 1. ZOO-a ništetna.

24. Za dodati je kako je neodlučno pozivanje tuženika na propise o potrošačkom kreditiranju donesene nakon sklapanja spornog ugovora u pogledu njegova zaključka da se ne bi radilo o nepoštenoj ugovornoj odredbi jer je kasnijim propisima dopušteno i pobliže regulirano ugovaranje naknada za obradu kredita.

25. Neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj nema pravni interes samo na podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe. Naime, njegov pravni interes sastoji se u tome da u slučaju utvrđenja osnovanosti toga zahtjeva ima pravo zatražiti od tuženika povrat stečenog iznosa temeljem ništetne ugovorne odredbe u skladu sa odredbom članka 323. stavak 1. ZOO-a, a budući da mu tuženik i u ovom postupku osporava to pravo. Činjenica što u istoj tužbi nije postavio i kondemnatorni tužbeni zahtjev na vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe, na znači da nema pravni interes na podnošenje tužbe na utvrđenje ništetnosti, iako je to mogao, no ukoliko će tuženik po pravomoćnosti ove presude dragovoljno vratiti tužitelju tako stečenu korist, neće imati ni potrebe za tužbom na isplatu toga iznosa, te suprotno tvrdnji tuženika neće nastajati daljnji troškovi.

26. O troškovima postupka odlučeno je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a primjenjujući na zatraženi trošak zastupanja Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje:Tarifa) na označenu vrijednost predmeta spora od 1.330,00 eur. Opravdan je tužitelju trošak sastava tužbe, podneska od 28. listopada 2025. kojim se obrazloženo očitovao na odgovor na tužbu te pristupa punomoćnika jednom ročištu u iznosima od 200,00 eur po jednoj radnji (Tbr. 7/1, 8/1 i 9/1 u vezi sa Tbr. 54. Tarife) što je ukupno iznos od 600,00 eur, a na taj iznos i primjenom Tbr. 46. Tarife zatraženi trošak PDV-a od 25% što iznosi 150,00 eur. Pored toga ima pravo na trošak plaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eur te na presudu u istom iznosu, što je ukupno opravdanih troškova postupka u iznosu od 803,10 eur.

27. Temeljem odredbi članka 11. stavak 4., 5. i 6. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15, 8215, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24 i 136/25) obzirom da se radi o delegiranom spisu ovom sudu naloženo je iz državnog proračuna naknaditi punomoćniku tužitelja trošak prijevoza na relaciji Zagreb-Vrbovec- Zagreb u primjereno zatraženom iznosu moguće cijene javnog prijevoza u iznosu od 12,00 eur.

U Vrbovcu 10. travnja 2026.

Sutkinja

Zdenka Kudović-Husain

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ukoliko je stranka uredno obavještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko nije bila uredno obavještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

-odvj. Matko Novinc, Zagreb

-odvj. Sanja Porobija, Zagreb

-OGDO Zagreb, SS Sesvete