REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-742/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĐM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po odvjetnici Marini Konrad iz Odvjetničkog društva Rački i kolege j.t.d. iz Slavonskog Broda, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 11. ožujka 2026., u nazočnosti tužiteljice i punomoćnika tužiteljice Marine Konrad, odvjetnice, i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 10. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu, broj: 918-50-3903972 od 1. veljače 2007., sklopljenog između tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora i tužiteljice ĐM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, potvrđene kod Javnog bilježnika Ruže Medunić iz Slavonskog Broda dana 2. veljače 2007. pod brojem OU - 058/2007 i to:

- u dijelu članka 3./treće/NAKNADA koja glasi „3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“ te - u dijelu članka 9./deveto/OSTALI UVJETI koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.“

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici ĐM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 722,82 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče kako slijedi:

- na iznos od 442,88 eura od 8. veljače 2007. do isplate,

- na iznos od 279,94 eura od 31. ožujka 2010. do isplate

po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a počev od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, naknaditi tužiteljici ĐM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 468,75 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 1. veljače 2007. sklopila sa tuženikom Ugovor o kreditu broj: 918-50-3903972, koji je potvrđen kod Javnog bilježnika Ruže Medunić iz [adresa] 2. veljače 2007. pod brojem OU-058/2007, a prema kojem je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.089,17 CHF, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.

1.1. Navodi kako se radi o tipskom ugovoru o kreditu, u kojem je u članku 3. ugovoreno da je tužiteljica u obvezi isplatiti tuženiku jednokratnu naknadu od 3,30 % iznosa kredita, koja je tužiteljici naplaćena prilikom prvog korištenja kredita. Također, u čl. 9. predmetnog ugovora je navedeno da je tužitelj ica u obvezi platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

1.2. Ističe da ugovorna odredba iz članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade tzv. „ulazne naknade“ je nepoštena i ništetna. Poziva na presude Suda EU, koja je obvezujuća za sudove u Republici Hrvatskoj te pozitivne hrvatske propise. Presudama Suda EU u predmetima C-84/19 i C-244/19 odlučeno je kako i pod kojim okolnostima je nacionalni sud dužan utvrditi da li je odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna.

1.3. U ovoj pravnoj stvari, tuženik nije tužiteljici iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužiteljica morala nadoknaditi niti joj je objašnjena struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (kupovni, srednji ili prodajni) niti je prec izirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredi ta, ili na neki treći dan.

1.4. Ističe a vezano uz plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, da je takav način određivanja naknade ništetan budući da se u konkretnom slučaju radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora prednika tuženika na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, a koja nije određena niti odrediva po čl. 269. i 270. Zakona o obveznim odnosima niti ju je kao takvu tuženik bio ovlašten naplatiti budući da izvršenom prijevremenom otplatom kredita isti nije pretrpio bilo kakvu štetu. Sporna odredba ugovora suprotna je načelu savjesnosti i poštenja, pa u konkretnom slučaju treba uvažiti interese obiju strana glede tumačenja predmetne odredbe ugovora jer postoji očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu tužitelj ice kao suugovaratelja, što ugrožava postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, budu i da se istom odredbom gubi smisao ugovora o kreditu.

1.5. Ukazuje da je očito je da je svrha naknade za prijevremenu otplatu da se kompenzira profit- ugovorna kamata-koju je tuženik kao banka mogao ostvariti da nije došlo do prijevremene otplate kredita, što nije dopušteno , da u slučaju prijevremene otplate kredita banka prijevremeno primljen iznos glavnice može dalje ulagati i tako ostvarivati dobit, da zbog prijevremene otplate kredita banka dobiva istovremeno i veći udio kamata i naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

1.6. Poziva se na odredbu čl. 1024. ZOO-a kojom je propisano pravo korisnika kredita na vraćanje kredita prije roka određenog za vraćanje, uz uvjet da o tome obavijesti tuženika kao kreditora, te da u ovome slučaju postoji pravo kreditora samo na naknadu štete ako ju je pretrpio i to samo stvarno pretrpljene štete, a ne izmakle dobiti i nikakva druga prava.

1.7. Sve navedeno opravdano upućuje na zaključak da se o odredbi članka 9. predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te se ista ima smatrati nepoštenom jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

1.8. Poziva se i na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi posl. br. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. te na odluku Ustavnog suda broj U-III/3231/2022 od 13. srpnja 2023.

1.9. Poziva se i na čl. 81. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03).

1.10. Predlaže da sud utvrdi ništetnim navedene odredbe Ugovora o kreditu kojim je tužiteljica obavezana na plaćanja naknada za obradu krediti u visini 3,30 % iznosa kredita što je iznosilo 3.336,86 kn, i prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 2.109,19 kn, koje iznose potražuje kao stečene bez osnova skupa sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja do isplate.

2. Tuženik pozvan rješenjem ovoga suda poslovni broj P-742/2025-2 od 1. prosinca 2025. podnijeti pisani odgovor na tužbu, u ostavljenom roku od 30 dana nije dostavio svoje očitovanje.

3. Kako se traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i s tim u svezi isplata stečenog temeljem ništetne odredbe, sud je proveo postupak i dokaze predložene po tužiteljici.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj 918-50-3903972 od 1. veljače 2007. koja glasi: „NAKNADA 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita “ i dio odredbe članka 9. koji glasi: „ Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“ i povrat isplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 1. veljače 2007. tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 918-50-3903972 kojim je kreditor stavio tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 22.089,17 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (članak 1.),

-da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratnu naknadu u iznosu od 3,30% od iznosa kredita (članka 3. ),

- da je kredit odobren za kupnju novog vozila (članak 6.),

- da je naknada naplaćena 7. veljače 2007. u iznosu od 3.336,86 HRK,

-da je ugovoreno da korisnik kredita može prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor (članka 9. ),

- da je naknada naplaćena 30. ožujka 2010. u iznosu od 2.109,19 HRK.

6. Sporno je da li je odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratn ih naknada sadržane u članku 3. i članku 9. Ugovora o kreditu, ništetna. Sporno je da li tužiteljica ima status potrošača. Sporno je da li joj pripada pravo na isplatu stečenog bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

7. U dokaznom postupku sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu broj 918- 50-3903972 od 1. veljače 2007. (str. 8-12 spisa) i u potvrdu banke od 31. srpnja 2025. (str. 18 spisa). Proveden je i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke.

8. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sud je ocijenio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

9. Saslušan pred sudom tužiteljica je iskazala da se sjeća da je u 2007. realizirala predmetni kredit u svrhu kupovine auta. U to vrijeme vozilo joj je trebalo za privatne potrebe i nije imala nikakav obrt, niti udjela u trgovačkom društvu. Kredit je realizirala nakon razgovora u banci tuženika kojom prilikom nije bilo govora o ničemu osim o visini kredita i periodu otplate, odnosno taj joj je kredit preporučen kao najpovoljniji. Istakla je da nije bilo govora o nikakvoj naknadi za koju je znala da će banka nešto ustegnuti, ali joj nije pojašnjeno za što će se navedena naknada utrošiti. Jednako tako vezano i za naknadu za prijevremenu otplatu kredita koja joj je naplaćena prilikom prijevremene otplate kredita. Iskazala je i da je u posebnom postupku realizirala pravo na naknadu na ime stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Visinu štete odnosno stečenog bez osnova temelji na potvrdi koju joj je izdala banka 31.7.2025. na kojoj je navedeno da su zadržali naknadu prilikom realizacije kredita u iznosu od 3.336,86 HRK, te da su zadržali i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 2.109.19 HRK, tako da taj iznos i potražuje predmetnim tužbenim zahtjevom.

10. Iz iskaza tužiteljice je nesporno utvrđeno da je realizirala namjenski kredit koji je utrošila za kupovinu novog vozila za osobne potrebne, odnosno da realizirani iznos kredita nije koristila u bilo kakve poslovne svrhe. Vrhovni sud RH u odluci broj Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. navodi svoje pravno shvaćanje koje glasi: „Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.“ Iz navedenog shvaćanja slijedi predmnijeva da fizička osoba koja sklapa s bankom ugovor o kreditu ima status potrošača, a banka koji tvrdi drugačije mora tu tvrdnju dokazati. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra dokazanim da je tužiteljica u predmetnom ugovornom odnosu imala status potrošača.

11. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelj ice koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o sporn im ugovornim odredbama o ulaznoj i izlaznoj naknadi nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužiteljice istinitim u dijelu u kojem iskazuje da se prodajni razgovor vodio samo vezano uz visinu kredita i periodu otplate, odnosno da joj je predmetni kredit preporučen kao najpovoljniji, da joj nije pojašnjeno na što će se naknade trošiti, da nije mogao utjecati na njezinu visinu i da su odredbe o naknadama bila predviđena na unaprijed sačinjenom tipskom ugovoru. Za istaći je i činjenica da je visina naknade za prijevremenu otplatu u trenutku sklapanja ugovora bila i neodrediva ne samo u iznosu, već i u postotku ( "..uz uvjete koje odredi Kreditor..").

12. Nadalje, ovaj sud smatra da su sporne odredbe čl. 3. i članka 9. Ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), i pozivom na odredbe čl. 4. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO).

13. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

14. Tuženik nije osporio navode tužbe tako da nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužiteljicu, valjano upozorio i upoznao s odredbom o ugovornoj naknadi, odnosno naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita, niti joj je pojašnjeno kako se ista formira i koji troškovi su njome obuhvaćeni, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost naplaćivanja ugovorne naknade u naznačenoj visini.

15. Uvidom u ugovor o kreditu nesporno je da u odredbi vezanoj uz naknade ništa nije navedeno osim da će se naknada naplatiti kao trošak kredita u visini koja je navedena u postotku odobrenog kredita, odnosno za izlaznu niti postotak nije naveden. Tužiteljica je takvom odredbom imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o njezinoj visini niti razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), odnosno nije imala informaciju o njenoj krajnjoj svrsi.

16. U kontekstu svega navedenog, potrebno je ukazati i na odluku Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, kojom je odlučeno:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

17. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

18. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

19. Ugovaranje naknade kao troška obrade/zatvaranja kredita je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri koji jasno i transparentno opravdavaju njezinu visinu, pa je odredba o naknadi za trošak obrade , odnosno prijevremenog zatvaranja kredita, nepošteno ugovorena. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužitelj ice utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o trošku obrade odnosno zatvaranja kredita i tužiteljici kao potrošaču nije na jasan i razumljiv način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, materijalnih troškova i dr.). A banka ga je naplatila i to prilikom realizacije kredita, unaprijed, odnosno prilikom prijevremenog zatvaranja kredita.

20. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužiteljica kao potrošač bila u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njezine pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužiteljica je po zanimanju umirovljenica i nema financijskih znanja kao tuženik, niti je mogla sa njime ravnopravno razgovarati.

21. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadi. Naime, odredba čl. 3. i 9. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja naknade prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

22. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i zatvaranje kredita ni oko njegovog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

23. Postojanje znatnije neravnoteže se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije imala nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora jer joj je predmetni ugovor ponuđen kao takav, iz čega se može zaključiti da je imala mogućnost ili prihvatiti takav ugovor koji je banka unaprijed sastavila, ili odustati od realizacije tog pravnog posla. Dakle, neprihvaćanjem predmetne ugovorne odredbe tužiteljica bi bila onemogućena u sklapanja pravnog posla sa tuženikom.

24. Kako se o odredbi o plaćanju naknade za obradu odnosno prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj ica kao potrošač nije imala utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), sud je odlučio kao pod I. izreke presude.

25. Vezano uz visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz uvidom u potvrdu banke od 31. srpnja 2025. (str. 18 spisa) iz koje potvrde tuženika je nedvojbeno da je 7. veljače 2007. naplatio od tužiteljice naknadu za obradu kredita u iznosu od 3.336,86 HRK sada 442,88 eura, te da je 30. ožujka 2010. naplatio od tužiteljice naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 2.109,19 HRK, sada 279,94 eura. To potvrđuje i iskaz tužiteljice.

26. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO, da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

27. Tužiteljici su priznate kamate u skladu sa zatraženim, na svaki pojedini iznos od dana stjecanja temeljem čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su pojedine odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.

28. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod II. izreke presude.

29. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev i sud je tužiteljici dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.

29. Tužiteljica je zatražila naknadu troška u iznosu od 468,75 eura. Priznat joj je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora, priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 150,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištu 11.3.2026. u iznosu od 150,00 eura (Tbr.9/1 Tarife) i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 75,00 eura (Tbr.9/3 Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 375,00 eura, skupa s pridodanim PDV-om, ukupno 468,75 eura.

30. Na priznati trošak tužiteljici su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP -a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

31. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod III. izreke presude.

Slavonski Brod, 10. travnja 2026.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. OD Rački i kolege, Slavonski Brod,

2. Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69.