Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-463/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E  I  P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužiteljice NH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Andreji Štefan, odvjetnici iz Čakovca, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 3. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, te objave presude 10. travnja 2026.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva kako je to navedeno u podnesku tužiteljice od 30. siječnja 2026.

i  p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50 da tužiteljici NH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] u roku od 15 dana isplati iznos od 3.149,94 EUR (tri tisuće sto četrdeset devet eura i devedeset četiri centa) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na:

- iznos od 101,17 EUR od 28. veljače 2013. do isplate

- iznos od 101,57 EUR od 31. ožujka 2013. do isplate

- iznos od 98,07 EUR od 30. travnja 2013. do isplate

- iznos od 88,73 EUR od 31. svibnja 2013. do isplate

- iznos od 88,50 EUR od 30. lipnja 2013. do isplate

- iznos od 90,51 EUR od 31. srpnja 2013. do isplate

- iznos od 94,28 EUR od 31. kolovoza 2013. do isplate

- iznos od 100,04 EUR od 30. rujna 2013. do isplate

- iznos od 97,07 EUR od 31. listopada 2013. do isplate

- iznos od 98,78 EUR od 30. studenog 2013. do isplate

- iznos od 100,73 EUR od 31. prosinca 2013. do isplate

- iznos od 94,66 EUR od 31. siječnja 2014. do isplate

- iznos od 97,05 EUR od 28. veljače 2014. do isplate

- iznos od 96,32 EUR od 31. ožujka 2014. do isplate

- iznos od 93,52 EUR od 30. travnja 2014. do isplate

- iznos od 92,38 EUR od 31. svibnja 2014. do isplate

- iznos od 92,69 EUR od 30. lipnja 2014. do isplate

- iznos od 96,31 EUR od 31. srpnja 2014. do isplate

- iznos od 98,94 EUR od 31. kolovoza 2014. do isplate

- iznos od 98,35 EUR od 30. rujna 2014. do isplate

- iznos od 100,86 EUR od 31. listopada 2014. do isplate

- iznos od 102,62 EUR od 30. studenog 2014. do isplate

- iznos od 101,68 EUR od 31. prosinca 2014. do isplate

- iznos od 101,59 EUR od 31. siječnja 2015. do isplate

- iznos od 102,93 EUR od 28. veljače 2015. do isplate

- iznos od 102,94 EUR od 31. ožujka 2015. do isplate

- iznos od 102,94 EUR od 30. travnja 2015. do isplate

- iznos od 102,94 EUR od 31. svibnja 2015. do isplate

- iznos od 102,94 EUR od 30. lipnja 2015. do isplate

- iznos od 102,94 EUR od 31. srpnja 2015. do isplate

- iznos od 102,94 EUR od 31. kolovoza 2015. do isplate

- iznos od 102,95 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

i to:

- po stopi od 12% godišnje od 28. veljače 2013. do 31. srpnja 2015.

- od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužiteljici NH u roku od 15 dana naknadi parnične troškove u iznosu od 2.025,00 EUR (dvije tisuće dvadeset pet eura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. travnja 2026. do isplate po stopi po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica NH podnijela je 12. lipnja 2023. tužbu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. u kojoj navodi da je kao korisnica kredita s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 9010945518 dana 11. siječnja 2006. koji je solemniziran po javnoj bilježnici Jasenki Crnčec iz [adresa] pod brojem OU-47/06-1 dana 13. siječnja 2006. Tužiteljica je s tuženikom 18. siječnja 2016. sklopila Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010945518 koji je solemniziran po javnoj bilježnici Mirjani Zvonarek pod brojem OV-458/16 dana 19. siječnja 2016.

1.2. U članku 1. predmetnog Ugovora o kreditu stoji: "Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 62.200,00 CHF (slovima:šezdesetdvijetisućedvjesto CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita." U članku 7.2. Ugovora stoji: "Kredit u iznosu od 62,200,00 CHF (slovima: šezdesetdvijetisućedvjesto CHF) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 180 (slovima: stoosamdeset) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora." U članku 12.9. Ugovora stoji: "Potpisom ovog Ugovora, Korisnik kredita, Solidarni dužnik i Založni dužnici izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF."

1.3. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. broj P-1401/2012 u toč. 5. utvrđeno je da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 6. kolovoza 2007. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora Privredna banka Zagreb d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Privredna banka Zagreb d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 75/09, 79/09, 9/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica se poziva na vezanost sudova u posebnim parnicama za utvrđenja iz presude radi zaštite kolektivnog interesa u smislu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku.

1.4. Predmetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak bile su sastavni dio unaprijed formuliranog i standardnog ugovora tuženika o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a niti je postojala mogućnost pojedinačnih pregovora. Naprotiv, predmetni je ugovor tužiteljici bio ponuđen po principu "uzmi ili ostavi" kao jedina opcija kredita. Uz navedeno ove odredbe, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Iste su nerazumljive budući da tužiteljica iz njih nikako nije mogla i ne može utvrditi promjene tečaja niti ju je tuženik upozorio o značenju ovih ugovornih odredaba i rizicima koji su uz njih vezani. Tužiteljica tako nije imala potpunu predodžbu o stvarnom značaju i posljedicama ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a tuženik joj nije na primjeren način objasnio niti ju informirao o značenju i posljedicama predmetnih ugovornih odredbi. Tako je nije upozorio da valutna klauzula švicarski franak nije isto što i valutna klauzula u EUR te da je je daleko rizičnije ugovoriti valutnu klauzulu švicarski franak. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj EUR, ali ne štiti teča j kune u odnosu na bilo koju drugu valutu pa tako niti u odnosu na švicarski franak. Dalje, tužiteljica nije bila upozorena da je švicarski franak valuta koja u vrijeme recesije naglo jača u odnosu na ostale valute. Zbog toga takva valuta nije pogodna odnosno vrlo je rizična za dužnike. Također, a što je utvrđeno u obrazloženju ranije spomenute presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, Međunarodni monetarni fond višekratno je upozoravao sve banke, pa je tako i tuženik znao, o izvjesnosti rasta tečaja švicarskog franka u odnosu na EUR. Uvažavajući sve navedeno riječ je o nepoštenim odnosno ništetnim odredbama u smislu čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača. Jednako tako, a s obzirom na to da je riječ o neodređenoj i neodredivoj činidbi kao i činidbi ugovorenoj protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, iste su ugovorne odredbe ništetne u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 270. ZOO. Nadalje, riječ je o ugovornim odredbama koje su protivne načelu savjesnosti i poštenja u smislu čl. 40. ZOO, a to posebno imajući u vidu činjenicu da je tužiteljica kao potrošač slabija ugovorna strana, za razliku od tuženika koji je jača ugovorna strana, ali unatoč tome nije ju informirao i upozorio na prethodno navedene okolnosti. Uslijed opisanog postupanja tuženika došlo je do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.5. Tužiteljica je predmetni kredit otplaćivala uz primjenu ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu preplatu u iznosu od 3.110,03 €/ 23.432,49 kn obračunatu do 30. rujna 2015., sukladno nalazu vještakinje Vlaste Santo Olđa. Budući da je preplata posljedica ništetnih ugovornih odredbi, tužiteljica ima pravo potraživati vraćanje preplaćenog iznosa. Tužiteljica naglašava da sklapanjem Aneksa predmetnom Ugovoru o kreditu nije izgubila pravni interes tražiti povrat preplaćenog iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi, a sve sukladno stavu iznijetom u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019.

1.6. Slijedom navedenog, tužiteljica postavlja zahtjev za isplatu iznosa od 3.110,03 EUR (23.432,49 kn) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose preplate te potražuje troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu utuženog potraživanja.

2.2. Tuženik ističe da je postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te dostavio tužitelju izračun konverzije kredita nakon čega je tužitelj potpisao Dodatak predmetnom ugovoru o kreditu čime je izvršena konverzija istoga. Ističe da je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati budući da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) kojim je izvršena konverzija Osnovnog kredita s valutnom klauzulom u EUR. Kako povrede u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema. Tuženik smatra da prihvaćanjem konverzije prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem Osnovnog ugovora. Ističe da su prisilne odredbe ZPK/15 jasno i detaljno odredile način na koji se vrši konverzija (kojim se dužnici po CHF kreditima dovode u položa j u kojem bi bili da su od samog početka imali sklopljen ugovor s valutnom klauzulom u EUR) te da je tuženik konverziju proveo upravo u skladu s tim odredbama pa bi predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj ostvario pravo koje je suprotno navedenim prisilnim propisima i dva puta naplatio isto potraživanje – jednom time što mu je preplata uračunata prilikom konverzije, a drugi puta temeljem ovako koncipiranog tužbenog zahtjeva.

2.3. Nadalje, tuženik ukazuje da se radi o ugovoru solemniziranom od strane javnog bilježnika koji ima snagu javnobilježničkog akta pa je neosnovan zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba tog ugovora. Navodi da je tužitelj, kao poslovno sposobna osoba, svojom voljom potpisao predmetni Ugovor o kreditu prije čega je dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te su mu prava i obveze ponovno pojašnjeni od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije, a pri tome tužitelj niti jedno pitanje nije izdvojio kao sporno niti je tražio razjašnjenja. Tuženik stoga ističe da ne može preuzeti odgovornost za potrošača, a banka zbog specifičnosti usluge ne može pregovarati sa svakim potrošačem o pojedinačnim odredbama ugovora, no iz tog razloga nudi veći broj usluga i proizvoda između kojih potrošač može izabrati onaj koji mu najviše odgovara.

2.4. U pogledu valutne klauzule tuženik u bitnome navodi da je ugovaranje iste zakonito, da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da ista djeluje prema svim sudionicima, a to pozivajući se na odredbe članka 22. ZOO prema kojim je valutna klauzula izričito dopuštena, te opširno obrazlaže opravdanost njezine primjene i njezinu dopuštenost.

2.5. Tuženik smatra da je tužiteljev zahtjev temeljen na pogrešnoj premisi – da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo razdoblje; da tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude iz kolektivnog spora pogrešno smatrajući da ima pravo na utuženi iznos samo iz razloga što se tečaj mijenjao. Međutim, valutna klauzula je dopuštena, zakonita, uobičajena u kreditnim odnosima te je ugovorna volja stranaka bila ugovaranje kredita upravo s valutnom klauzulom pri čemu je tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima i načelima hrvatskog pravnog poretka. Stoga smatra da ni pravna osnova kao ni visina zahtjeva ne proizlaze iz tužbe i priložene dokumentacije kao i ostalih predloženih dokaza.

2.6. Naposljetku tuženik ističe prigovor zastare, te predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka tuženiku.

3.1. U podnesku od 13. prosinca 2024., kojim se očitovala na odgovor na tužbu, tužiteljica prvenstveno predlaže da sud odredi prekid postupka do donošenja odluke Vrhovnog suda RH o ovoj pravnoj materiji. Ovaj prijedlog tužiteljice sud je, međutim, odbio rješenjem donesenim na pripremnom ročištu 1. srpnja 2025. koje je postalo pravomoćno istoga dana budući da su se stranke odrekle prava na žalbu.

3.2. Nadalje, u istom podnesku tužiteljica ponavlja navode tužbe o vezanosti suda u pojedinačnoj individualnoj parnici za pravna utvrđenja iz kolektivnog spora i to neovisno o tome jesu li krediti otplaćeni odnosno jesu li sklapani Dodaci (konverzija) tim ugovorima, pozivajući se i na odluke Vrhovnog suda RH (broj Rev-2245/17 i broj Rev-3142/18) zbog čega su neosnovani svi navodi iz odgovora na tužbu koji govore o tome da predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ne bi bile ništetne.

3.3. Tužiteljica se protivi tuženikovim tumačenjima pravne prirode i značaja Dodatka Ugovoru o kreditu navodeći da unatoč istom ima pravni interes za vođenje ovog postupka te na povrat (restituciju) kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi o čemu je stav zauzeo i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018. Naime, sklapanjem Dodatka tužiteljici nije u cijelosti podmireno potraživanje koje je posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a njihova ništetnost nastupa po samom zakonu i od trenutka sklapanja pravnog posla s time da ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane . Potraživanje koje je predmet ovog postupka posljedica je ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i to ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se glavnica veže uz CHF. ZZP propisuje da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. S obzirom na tu odredbu jedina je moguća posljedica djelomične ništetnosti primjena tečaja na dan korištenja kredita. Ovakvi parametri za obračun potraživanja korišteni su i u izračunu Vlaste Santo Olđa temeljem kojih tužiteljica specificira tužbeni zahtjev. Nije posljedica djelomične ništetnosti primjena valutne klauzule kojom se glavnica veže uz EUR odnosno primjena promjenjive kamatne stope koja je vrijedila za kredite u EUR, koji su parametri korišteni prilikom konverzije. U tom smislu nisu od značaja navodi iz odgovora na tužbu u kojima tuženik pojašnjava kako je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR. Osim toga, kamatna stopa prema aneksima određena je onako kako je vrijedila za kredite u valuti EUR, time da niti za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika. Stoga, imajući u vidu rezultate preliminarnih izračuna, razvidno je da konvertiranjem nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te da nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, već je aneksima definiran ugovorni odnos za ubuduće. Tužiteljica napominje da je i Sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet LH protiv Erste bank Hungary Zrt), dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 43. Presude).

3.4. U odnosu na tuženikove navode o dopuštenosti ugovaranja valutne klauzule tužiteljica ističe da isto nije sporno, ali da ništetnost ove ugovorne odredbe ne proizlazi iz čl. 22. ZOO, već iz odredbi Zakona o zaštiti potrošača kao lex specialis i to odredaba čl. 87., 81., 82. i 84. ZZP/03.

3.5. Tužiteljica ukazuje da tuženik u svom odgovoru na tužbu ne osporava da se o predmetnim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, štoviše navodi da to nije moguće s obzirom na specifičnost usluge, pa je nesporno da je predmetni ugovor o kreditu sastavljen na unaprijed formuliranom obrascu tuženika te da tužiteljica nije imala nikakvu mogućnost utjecati na njegov sadržaj. Osim toga, općepoznata je činjenica da potrošači nemaju mogućnost utjecaja na sadržaj ugovora banaka , već se isti nude po principu "uzmi ili ostavi". Nadalje navodi da joj tuženik nije pružio baš nikakve, a kamoli dostatne informacije za procjenu što ugovaranje valutne klauzule uopće znači, dakle informirao tužiteljicu o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a koje je parametre tuženik znao ili je trebao znati. Tužiteljica je pritom bila slabija ugovorna strana pa opisano postupanje tim više ukazuje da načelo savjesnosti i poštenja u konkretnom slučaju nije bilo poštovano od strane tuženika, a prouzročena je značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Potpuno su, dakle, neosnovani navodi da bi predmetne ugovorne odredbe tužiteljici bile razumljive jer da bi tuženik istoj pružio sve potrebne informacije kojima je sam raspolagao, a temeljem kojih bi tužiteljica mogla donijeti informiranu odluku.

3.5. U pogledu uloge javnog bilježnika kod solemnizacije privatnih isprava tužiteljica ističe koja je uloga javnog bilježnika u smislu odredaba Zakona o javnom bilježništvu te navodi da solemnizacija ne može nerazumljivu, nejasnu i ništetnu ugovornu odredbu učiniti razumljivom, jasnom odnosno valjanom.

3.6. Što se tiče prigovora zastare tužiteljica ukazuje da je u odluci broj Rev - 2245/2017 Vrhovni sud zauzeo stav da tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača počinje teći zastara individualnih restitucijskih zahtjeva. Kod obveze restitucije kao posljedice ništetnosti primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina. Stoga za potraživanje koje proizlazi iz ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica veže uz CHF zastara nastupa 14. lipnja 2023.

3.7. U pogledu visine tužbenog zahtjeva tužiteljica navodi da je p replata utvrđena na temelju izračuna vještakinje Vlaste Santo-Olđa uz izračun obveza po tečaju na dan korištenja kredita. Primjena takvih parametara kod obračuna posljedica je djelomične ništetnosti ugovornih odredaba u kojoj situaciji ostale ugovorne odredbe ostaju na snazi. Također navodi da je u preliminarnom izračunu preplata koja je priznata konverzijom uzeta u obzir.

4. U podnesku od 22. travnja 2025. tuženik dodatno obrazlaže navode odgovora na tužbu o tome kako tužiteljica nakon provedene konverzije sukladno odredbama ZID ZPK nema pravo na bilo kakvo daljnje potraživanje. Navodi da je Vrhovni sud RH u presudi broj Rev-637/2019 zauzeo shvaćanje kako tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem) nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate. Revizijski sud u navedenoj odluci ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom čanka 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao. Nadalje, u odluci broj Rev-586/2019 VSRH zaključuje kako je obveza tuženice na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita. Navodi kako potrošač nije vezan za nepoštenu odredbu o jednostranoj promjeni stope ugovornih kamata iz izvornog Ugovora o kreditu nakon sklapanja Dodatka jer se smatra kao da te nepoštene odredbe nikad nije niti bilo te je zamijenjena odredbama Dodatka kao da je za sve vrijeme kredita isti bio denominiran u EUR s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi za kredite u EUR. Tuženik ističe i da je ZID ZPK/15 specijalni zakon koji derogira opće odredbe Zakona o obveznim odnosima kada se radi o pravnim posljedicama ništetnosti jer se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu na način kako je to određeno u ZID ZPK/15. Smatra da su korisnici kredita koji su prihvatili konverziju obeštećeni za preplaćeni iznos upravo sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu. Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 valjan je i ima pravne učinke i u slučaju kada su ništetne odredbe Osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (odluka VSRH broj Gos-1/2019 i odluka Ustavnog suda RH broj U-I- 3685/2015). U navedenom rješenju Ustavni sud Republike Hrvatske ističe da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. VSRH u presudi Rev- 586/2019-14 navodi da ZID ZPK/15, kao izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, njime je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora. Stoga dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima. Nepravično je sada postavljati zahtjeve prema strani koja je morala temeljem prisilnog propisa ponuditi potrošačima sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu, a jednako tako ne može se tražiti niti utvrđenje ništetnim tog dodatka. Sve zahtjeve, obveze te eventualne nepoštene odnose stranke su anulirale sklapanjem navedenog dodatka ugovoru koji je uspostavio pravičan i jednak položaj ugovornih strana. Ukazuje na odluku Europskog suda broj C-567/2020 od 5. svibnja 2022. iz koje proizlazi da odredbe ZID ZPK/15 o konverziji imaju obveznu prirodu u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 (Direktiva), a ugovorne odredbe koje su odraz odredaba istog zakona, čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u Ugovoru o kreditu sklopljenom s potrošačem, ne podliježu odredbama Direktive. Slijedom navedenoga u slučaju Dodatka osnovnom ugovoru radi se o novom sporazumu koji predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, pa posljedično tužitelj niti po ranijoj pravnoj osnovi (početni ugovor o kreditu) ne može potraživati bilo kakvu daljnju isplatu. Naime, budući da konverzija ima retroaktivni učinak, treba uzeti kao da je potrošač od početka imao kredit s valutnom klauzulom u EUR. VSRH u oglednom postupku definira opseg prigovora ništetnosti koji se u slučaju provedene konverzije eventualno mogu isticati u sudskom postupku, a koji se mogu ticati isključivo općih pretpostavki ništetnosti ugovora definiranih Zakonom o obveznim odnosima, neovisno o posebnom zakonskom uređenju mehanizma konverzije te eventualno situacije u kojoj konverzija nije provedena sukladno ZID ZPK/15. Slijedom svega navedenog tuženik smatra da je cjelokupna tematika konverzije u potpunosti riješena odredbama ZID ZPK /15 te s obzirom na to da su potrošači dobrovoljno, temeljem „informiranog pristanka“ odabrali način rješenja putem sklapanja Dodataka ugovorima, bilo kakav dodatni zahtjev potrošača p rotivan je namjeri zakonodavca, svrsi konverzije i prisilnoj naravi zakonskih odredaba ZID ZPK/15, protivan volji korisnika kredita kojim pristaje na konverziju, protivan stajalištu Vrhovnog i Ustavnog suda RH te pravu EU.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu , provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji financijske struke Nataliji Jambrečić, pročitan je njezin nalaz i mišljenje te je provedeno saslušanje tužiteljice kao stranke.

6. Nakon provedenog vještačenja tužiteljica je podneskom od 30. siječnja 2026. uskladila svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještakinje tako da potražuje ukupni iznos od 3.149,94 EUR. Budući da je time tužiteljica povećala tužbeni zahtjev radi isplate, u tom je smislu preinačila tužbu sukladno čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), a sud je ovu preinaku dopustio na temelju odredbe čl. 190. st. 2. i st. 3. ZPP smatrajući da bi ista bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama te da je dopuštena i nakon zaključenja prethodnog postupka budući da se radi o usklađenju s nalazom i mišljenjem vještaka koje je vještačenje provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka (a o kojoj je dopustivosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem stav zauzeo i VSRH, kako je to javno objavljeno na stranicama VSRH – izvod iz zapisnika broj Su- IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.). Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja.

7. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, sud je odlučio kao u izreci presude.

8. Predmet spora je potraživanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF.

9.1. Između stranaka nije sporna činjenica da su tuženik (kao kreditor) i tužiteljica (kao korisnica kredita) dana 11. siječnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9010945518, te je uvidom u isti utvrđeno da je temeljem tog ugovora banka tužiteljici odobrila kredit u iznosu od 62.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora) te se korisnica kredita navedeni iznos obvezala tuženiku vratiti u 180 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja (čl. 7. toč. 2. Ugovora). Nesporno je da se radilo o potrošačkom stambenom kreditu za izgradnju i dovršenje stambenog objekta (čl. 2. toč. 1. Ugovora).

9.2. Nadalje, nesporno je i da su stranke 18. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010945518 kojim je provedena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15. Ovim Aneksom stranke su u čl. 1. utvrdile da je sklopljen Ugovor o kreditu broj 9010945518 (osnovni ugovor); u čl. 2. Dodatka utvrdile su da se ovim Aneksom regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju; u čl. 3. Dodatka utvrdile su visinu glavnice na dan 30. rujna 2015. (18.698,55 EUR) kao i da na dan 30. rujna 2015. postoji preplata u iznosu od 3.450,00 EUR te su u čl. 4. utvrdile da je, uslijed otplate kredita nakon 30. rujna 2015., u tom prijelaznom razdoblju do dana sklapanja ovog Dodatka utvrđena razlika u iznosu od 168,15 EUR koja se smatra preplatom, odnosno ukupna preplata iznosi 3.618,15 EUR koja će se koristiti za namirenje budućih anuiteta (čl. 5. Dodatka), odnosno da na dan sklapanja Dodatka preostali iznos neotplaćene glavnice iznosi 17.948,13 EUR (čl. 6. Dodatka). Nadalje, stranke su daljnjim odredbama Aneksa utvrdile način promjene kamatne stope te visinu anuiteta i rokove dospijeća prema izmijenjenom otplatnom planu, a koji se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za EUR na dan plaćanja.

10. Iz naprijed navedenog proizlazi, dakle, da su stranke provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom IV.a (člancima 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje su odredbe u navedeni zakon unesene Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15). Tako je u čl. 19.b. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i 102/15, dalje: ZPK/15) propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U čl. 19c. st. 1. ZPK propisan je i način na koji se vrši i izračunava konverzija, pa se tako prema točki 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita u CHF izračuna iznos glavnice kredita u EUR po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita (koji je tečaj jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR); prema točki 2. umjesto početne ugovorene kamatne stope kredita u CHF primjenjuje se kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu (uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu u CHF); prema točki 4. početno utvrđen otplatni plan kredita u CHF zamjenjuje se novim otplatnim planom na temelju kojeg se izračunava novi obroci odnosno anuiteti u EUR; prema točki 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvaraju se u EUR i u valutnu klauzulu po tečaju primjenjivom na datum uplate te takvi iznosi predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu; u točki 5. propisuje se način korištenja preplate tj. ukupnih uplaćenih iznosa utvrđenih u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. koji je veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3.; u točki 6. regulira se način namirenja ukoliko su ukupno uplaćeni iznosi u EUR manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR; u točki 7. propisuje se da se iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30.09.2015.g. kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno toč. 3. i uplaćenih iznosa sukladno toč. 4.; prema točki 8. učinak konve rzije utvrđuje se kao razlika stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015. godine. Prema odredbi čl. 19.e st. 1 ZPK vjerovnik je dužan u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu tog zakona dostaviti potrošaču izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine izračunatim u skladu s čl. 19.c tog Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, a prema stavku 5. istog članka u slučaju prihvata konverzije kredita potrošač je o prihvatu izračuna konverzije dužan obavijestiti vjerovnika u roku od 30 dana. Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. tog Zakona, sukladno čl. 19.e st. 6. ZPK otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona.

11. Sporno je jesu li sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne, visina tužbenog zahtjeva, je li nastupila zastara potraživanja te ima li tužiteljica pravni osnov za svoje potraživanje imajući u vidu da je provedena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK/15.

12.1. Prije svega, valja reći da prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

12.2. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, koje su odredbe na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

13.1. Ovdje valja reći da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1.11.2004. do 6.8.2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

13.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

13.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

13.4. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

13.5. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio je odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

14.1. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14.2. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

14.3. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 11. siječnja 2006. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena valutna klauzula u CHF na način da je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF te da se radi o potrošačkom ugovoru, unaprijed formuliranom od strane tuženika kao trgovca, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

15. Iz ranije navedene odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Na tu spornu okolnost tuženik nije predlagao provođenje bilo kakvih personalnih dokaza, dok je tužiteljica predložila svoje saslušanje.

16.1. Iz tužiteljičinog iskaza proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopila u svrhu izgradnje obiteljske kuće koju su koristili i dan danas koriste isključivo za stanovanje obitelji, nisu obavljali nikakvu poslovnu djelatnost, trgovačko društvo, obrt. Za kredit u PBZ suprug i ona odlučili su se jer su čuli da su tamo dobri krediti i dobra kamata te im je u toj banci i predložen kredit u CHF, a nisu nuđeni nikakvi drugi krediti te su u to vrijeme i mi sami mislili da je taj kredit za njih povoljan s obzirom na to da je bila povoljna kamata. Razgovarali su u banci sa službenicom te su znali da je ugovorena valutna klauzula, ali nisu znali da će doći do takvog porasta rate kao što se kasnije desilo, naime rata je od početnih 2.200,00 kn narasla i na 3.500,00 kn, a na to u banci nisu bili upozoreni, niti im je itko spominjao nekakve rizike tečaja CHF. O tome nisu dobili nikakve informacije niti kod javnog bilježnika koji im je objašnjavao samo odredbe o rati, roku otplate i o hipoteci. Odlučili su se za konverziju kredita u EUR jer su se bojali da rata još više ne poraste te im je ta konverzija bila slamka spasa budući da im je bilo teško otplaćivati ratu od 3.500,00 kn. Kada su došli u banku potpisivati ugovor o kreditu kao i kasnije Dodatak ugovoru o kreditu, sve je to već u banci bilo pripremljeno. Oni su te ugovore i pročitali, ali nisu shvaćali što će se desiti. Iako je tužiteljica ekonomske struke (SSS ekonomski tehničar), radila je u ugostiteljskoj firmi te u Općini, ali više knjigovodstvene poslove, a nije bila financijaš. Prilikom sklapanja ugovora u banci nije bilo rečeno da HNB štiti tečaj EUR, ali ne i CHF. I Dodatak o konverziji bio je ponuđen isto po principu "uzmi ili ostavi" te su svi ti dokumenti već bili pripremljeni. Prije potpisivanja ili solemnizacije ugovora nije rekla da joj nešto nije jasno niti tražila pojašnjenja. Nije se raspitivala o nekim drugim kreditima, otišla je samo kod PBZ te im se taj kredit činio povoljan. Zna što je valutna klauzula iako ranije nije imala kredit u nekoj stranoj valuti, ali ne zna što generalno utječe na promjenu tečaja valute pa time i na promjenu visine rate odnosno anuiteta. Ne sjeća se je li joj netko prilikom potpisivanja ugovora rekao da će tečaj valute uz koji je vezan kredit biti nepromijenjen tijekom razdoblja otplate ili općenito da se tečaj i kunska protuvrijednost anuiteta izraženih u CHF ne mijenja.

16.2. Tužiteljičin iskaz sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je iskazivala realno i životno logično.

17.1. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužiteljica koju sud smatra prosječnim potrošačem budući da s obzirom na svoje zanimanje (ekonomski tehničar) nema potrebna stručna bankarska znanja, od strane tuženika uopće nije bila informirana o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF, niti su isti navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti je tuženik dokazao da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužiteljica utječe na sporne odredbe, štoviše i sam navodi da je s obzirom na specifičnost predmetne usluge nemoguće da banka vodi pojedinačne pregovore o svakom ugovoru o kreditu . Ovaj sud tako zaključuje da tužiteljica kao prosječan potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika nije na njoj razumljiv i transparentan način bila informirana o spornim ugovornim odredbama, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužiteljice kao korisnice kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

17.2. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

17.3. S obzirom na obvezujući učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, koje se, kako je rečeno, primjenjuju i u konkretnom sporu, sud smatra za ovaj spor irelevantnima navode tuženika o zakonitosti ugovaranja valutne klauzule (pri čemu se samo napominje kako među strankama niti nije sporna zakonitost njihovog ugovaranja, niti je njihova nezakonitost utvrđena u kolektivnom sporu, već je zaštita potrošačima dana zbog drugih razloga koji se tiču unošenja u ugovor spornih odredbi, o kojima stranke nisu pojedinačno pregovarale, već ih je banka unaprijed pripremila, i to uz nedovoljnu informiranost potrošača te posljedično tome prouzročenog narušavanja ravnoteže između prava i obveza stranaka, sve na način kako to proizlazi iz izreke i obrazloženja prvostupanjske presude donesene u kolektivnom sporu).

18. U odnosu na navod tuženika kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika koji je potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju, ističe se da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili na navedeni u ugovoru koji je solemnizirao, a niti je imao takve zakonske ovlasti (na što ukazuje i Ustavni sud RH u svojoj spomenutoj odluci od 30. lipnja 2022.). Neosnovanima sud smatra i tuženikove navode da se radi o ovršnom javnobilježničkom aktu jer ni jedna zakonska odredba ne zabranjuje utvrđenje ništetnosti takvog ugovora.

19. Što se tiče tuženikovih navoda o izvršenoj konverziji kredita sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu sukladno odredbama ZID ZPK/15, po ocjeni ovoga suda, potpisivanje tog dodatka ugovoru o kreditu nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se odredbama ZID ZPK/15 niti navedenim dodatkom ugovoru o kreditu izrijekom ne spominje način rješavanja spornih ugovornih odredbi, odnosno ne spominje se na koji bi se način trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču valutne klauzule u CHF, a koja je ništetnost nastupila, kako je rečeno, zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF odnosno iz razloga što banka potrošača (korisnika kredita) nije informirala o svim okolnostima potrebnim za donošenje informirane odluke o sklapanju kredita s valutnom klauzulom u CHF. Stoga je i glavni motiv te svrha ZID ZPK/15 bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Dodacima ugovora o kreditu ne rješava se pitanje preplaćenih iznosa u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje je preplate došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim. Drugim riječima, sklapanjem dodatka ugovora o kreditu nije otklonjena posljedica ništetnosti ovdje spornih odredaba, zbog čega nisu osnovani navodi tuženika kako tužitelj neosnovano potražuje isplatu koju bi eventualno imao pravo potraživati da nije prihvatio konverziju. Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona (ZID ZPK/15) bile proglašene nepoštenim i ništetnim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (što proizlazi i iz presude Europskog suda u predmetu broj C-118/17), dakle potrebno je uspostaviti potpunu ravnotežu u pravima i obvezama stranaka budući da konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi. Uvidom u Dodatak ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija utvrđeno je da se u istom tužitelj ni jednom odredbom tog dodatka nije odrekao svojih potraživanja ili prava na obeštećenje, niti je bilo kakvo odricanje u tom smislu propisano odredbama ZID ZPK/15. Pri tome se napominje i kako je u čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog dodatka ugovoru o kreditu) propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača n iti mu se ista mogu ograničiti, te je i u čl. 19.e st. 9. ZPK/15 propisano da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava. Isto shvaćanje zauzeto je i u p resudi Suda EU broj C 452/18 prema kojoj odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i iskaže izričito, slobodno i informirano, a što tužitelj, kako je rečeno, nije izričito učinio. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužitelj ima pravo tražiti povrat preplaćenih iznosa uslijed primjene ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, neovisno o izvršenoj konverziji, i to za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana izvršene konverzije. Napominje se da je jednako pravno shvaćanje zauzeto i u odluci Vrhovnog suda broj Rev - 1096/2022 od 8. studenoga 2022., a što se tiče sudske prakse koja je različita u odnosu na ovdje navedeno shvaćanje, valja reći da je osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zadatak upravo Vrhovnog suda RH propisan u čl. 20. toč. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24).

20. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare, valja primijeniti opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO, s time da prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno pravno shvaćanje u potpunosti je sukladno i s pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Drugim riječima, zastara je počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku (tj. od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli). Budući da je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2023., to do tog trenutka nije protekao zastarni rok od 5 godina u odnosu na tražbinu s osnova preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zbog čega je tuženikov prigovor zastare u cijelosti neosnovan. Iako je tužiteljica tužbeni zahtjev precizirala podneskom od 30. siječnja 2026., ovaj sud smatra da se kao relevantan trenutak za prosuđivanje nastupa zastare valja uzeti datum podnošenja tužbe budući da je već u tužbi tužiteljica zatražila isplatu po istoj osnovi za koju je iznos kasnije precizirala (nakon provedenog vještačenja) te je već u tužbi navela činjeničnu osnovu za svoje potraživanje. Suprotno tumačenje kojim bi se pretjerano otežavalo ostvarivanje prava koja potrošači imaju na temelju Direktive 93/13 dovelo bi do povrede načela djelotvornosti (presuda Suda Europske unije C-80/21 do C-82/21). Napominje se da je istovjetno pravno stajalište proizlazi i iz odluka sudske prakse npr. odluke Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-845/2023-2 od 7. ožujka 2023.

21.1. Na okolnost osporene visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji financijske struke Nataliji Jambrečić iz [adresa] koja je u svom nalazu i mišljenju od 9. prosinca 2025. izvršila vještačenje postupajući po rješenju suda donesenom na ročištu 8. listopada 2025. kojim je određeno provođenje vještačenja te je određen zadatak vještaku. Za svoj izračun preplate temeljem ništetnih ugovornih odredbi vještakinja je primijenila sljedeću metodologiju: utvrdila je iznos anuiteta po početnom tečaju i po početnoj kamatnoj stopi kao i iznose anuiteta po početnom tečaju i po promijenjenim kamatnim stopama (kako bi se eliminirao utjecaj promjene kamatne stope), utvrdila je uplaćene iznose od strane tužiteljice do 30. rujna 2015., utvrdila je više plaćene iznose koji po osnovi promjene tečaja CHF iznose 5.667,26 EUR specificirano po pojedinačnim iznosima (u koji je izračun preplate uključila i negativne tečajne razlike sukladno zadatku danom od strane suda, a to budući da se s takvim prijedlogom tuženika tužiteljica na ročištu 8. listopada 2025. suglasila), utvrdila je da je prilikom konverzije kredita u valutu EUR utvrđen višak uplata u iznosu od 3.618,145 EUR, izračunala je zakonsku zateznu kamatu na utvrđene razlike (1.100,83 EUR) te je preplatom koju je tuženik priznao u konverziji zatvorila najprije zateznu kamatu, a zatim i iznos više plaćenog te je naposlijetku utvrdila preostali iznos više plaćenog koji iznosi ukupno 3.149,94 EUR specificirano po pojedinačnim iznosima. Ujedno je vještakinja utvrdila da je konverzija s financijsko-računovodstvenog gledišta računski točno izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15, da su prilikom konverzije kredita utvrđene sve uplate tužiteljice kao i preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i tečaja.

21.2. Iako je na pripremnom ročištu 1. srpnja 2025. tužiteljica predložila da se vještačenjem utvrdi i koliki je iznos kunski preostale glavnice na dan konverzije 30. rujna 2015. tužiteljici od strane tuženika više obračunat u odnosu na kunski iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF prema kuni na dan isplate kredita te koliko preostaje razlika kada se od navedenog više obračunatog iznosa oduzme iznos otpisa glavnice u kunama koji je tuženik priznao prilikom izračuna konverzije, sud ovaj prijedlog tužiteljice nije prihvatio odnosno nije dao u zadatak vještaku da izvrši izračun i ove okolnosti. Naime, tužiteljica u tužbi nije navela da konverzija nije izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15 kojima je propisan način na koji se utvrđuje glavnica za buduću otplatu kredita u EUR, a vještakinja je u nalazu i potvrdila da je konverzija računski provedena sukladno navedenim zakonskim odredbama. Bilo kakav drugačiji izračun glavnice bio bi suprotan prisilnim odredbama ZID ZPK/15 koje je tužiteljica prihvatila sklapajući Dodatak ugovoru sukladno tim odredbama. S druge strane, sud smatra kako se restitucija tj. povrat više plaćenog temeljem ništetnih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF ostvaruje na način da se preplata utvrdi u odnosu na početni tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita tužiteljici (uz umanjenje za preplatu obračunatu prilikom konverzije kredita sukladno ZID ZPK/15), zbog čega je i dao takav zadatak vještaku.

21.3. Osim toga, nakon provedenog vještačenja tužiteljica na nalaz i mišljenje vještakinje nije imala nikakve primjedbe niti je stavljala kakve daljnje prijedloge radi bilo kakvog dopunskog vještačenja, već je u podnesku od 30. siječnja 2026. uskladila svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem. S druge strane, tuženik je u podnesku od 19. siječnja 2026. prigovarao nalazu i mišljenju navodeći da je isto bazirano na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj CHF što nije bila volja ugovornih strana te iznosi svoje primjedbe pravne naravi. Uz to, ponavlja navode o izvršenoj konverziji sukladno ZID ZPK/15 zbog koje smatra da tužiteljica nema pravo na bilo kakvu daljnju isplatu.

21.4. Tuženik, dakle, nije prigovorio matematičkom izračunu, već postavljenom zadatku vještaku (koji zadatak vještačenja u pogledu relevantnih okolnosti određuje sud) te su njegovi prigovori na vještačenje pravne naravi. Stoga sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka koji je sačinjen sukladno zadatku koji je odredio sud i to od strane stručne i nepristrane osobe te je valjano obrazložen.

22. Što se tiče prigovora tuženika u kojem ukazuje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu, a ne fiksni tečaj, valja reći da je vještačenje koje je provedeno na način kako je to obrazloženo posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi, pri čemu učinci ništetnosti djeluju ex tunc tj. od trenutka sklapanja ugovora te se smatra da takve ugovorne odredbe nikad nisu bile ugovorene te ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga ugovor egzistira bez ništetnih odredbi, a sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati sporne ništetne ugovorne odredbe. Budući da je ništetan način na koji je ugovorena valutna klauzula kojim se tečajna razlika zbog rasta tečaja , suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a na štetu potrošača, isključivo prebacuje na potrošača, to je i ovu preplatu bilo moguće utvrditi jedino prema onom tečaju prema kojem je korisniku kredita isplaćen odobreni iznos kredita.

23. Kako je, dakle, sud utvrdio osnov tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, dok je njegovu visinu utvrdio sukladno nalazu i mišljenju vještakinje, to je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

24. Zakonske zatezne kamate tužiteljici su dosuđene, po njezinom zahtjevu, za svaki pojedinačni novčani iznos od dana preplate, i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO, budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude, pri čemu je stopa zateznih kamata u pojedinim razdobljima precizirana sukladno izmjenama odredbe članka 29. stavak 2. ZOO.

25. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

26.1. Kao potrebne za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP sud je tužiteljici priznao troškove:

- sastava tužbe u zatraženom iznosu od 200,00 EUR sukladno vrijednosti predmeta spora (VPS) te tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje: Tarifa)

- obrazloženih podnesaka od 13. prosinca 2023. (očitovanje na odgovor na tužbu) i od 30. siječnja 2026. (očitovanje i sređenje tužbenog zahtjeva nakon nalaza vještakinje), u iznosu od 200,00 EUR za svaki od podnesaka sukladno tbr. 8. toč. 1. Tarife

- troškove zastupanja na ročištima 1. srpnja 2025., 8. listopada 2025. i 3. ožujka 2026., svakoga u zatraženom iznosu od 200,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife

- trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 3. Tarife.

26.2. Napominje se da su naprijed navedeni troškovi tužiteljici priznati temeljem tbr. 54. Tarife kojim je propisana vrijednost boda u iznosu od 2,00 EUR te temeljem tbr. 52. toč 3. Tarife. Tužiteljici je također priznat zatraženi PDV na sve naprijed priznate troškove u ukupnom iznosu od 325,00 EUR sukladno tbr. 46. Tarife kao i trošak plaćenog predujma za financijsko vještačenje provedeno tijekom postupka u iznosu od 400,00 EUR.

27. Kao nepotrebne za vođenje parnice sud ocjenjuje te ne priznaje troškove :

- podneska 15. listopada 2025. budući da istim tužiteljica samo dostavlja uplatnicu o plaćenom predujmu za vještačenje, a koju je mogla dostaviti bez podneska

- trošak preliminarnog vještačenja u iznosu od 125,00 EUR, a to budući da taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP jer je tuženik u postupku osporio i osnov i visinu tužbenog zahtjeva zbog čega je bilo potrebno provesti vještačenje u okviru ovog postupka, a trošak tog vještačenja tužiteljici je priznat (ovakvo je pravno shvaćanje zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1111/2024-2 od 23. listopada 2024.).

28. Na taj način tužiteljici su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 2.025,00 EUR koje joj je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP.

U Varaždinu, 10. travnja 2026.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljica po punomoćnici Andreji Štefan, odvjetnici iz Čakovca

2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba