P-1222/2022-14

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ul. Ivana Gundulića 27

21000 Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Branki Šolić, u pravnoj stvari tužiteljice HA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćniku Josipu Krstuloviću, odvjetniku u [adresa] protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 zastupana po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kallay & partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate nakon provedene javne i usmene glavne rasprave zaključene dana 19.ožujka 2026. u nazočnosti tužiteljice i njenog punomoćnika te zamjenika punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu dana 10.travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u članku 3.Ugovora o kreditu broj 428-50-5238318 od dana 24.veljače 2009. koja glasi : ''2,50% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.''

II.Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u članku 3.Ugovora o kreditu broj 428-50-4354330 od dana 04.rujna 2007. koja glasi : '' 2,00% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.''

III.Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici

- iznos od 82,50 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 24.veljače 2009 do isplate

- iznos od 53,08 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 04.rujna 2007. do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana na ime parničnog troška isplatiti tužiteljici iznos od 200,00 EUR.

Obrazloženje

1.Dana 23.ožujka 2022. pred ovim sudom zaprimljena je tužba HA radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Tvrdi da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu od 24.veljače 2009. odnosno 04.rujna 2007. o tzv.ulaznoj naknadi ništetne.

2.U činjeničnom dijelu tužbe navodi da je tužiteljica HA kod tuženika odnosno kod njegove poslovne jedinice u [adresa], dana 24.veljače 2009. godine u Splitu, sklopila Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 3.300,00 EUR broj Ugovora: 428-50-5238318. Navedeni kredit je prijevremeno otplatila i zatvorila. Međutim, tuženik je temeljem članka 3. Ugovora o kreditu od tužiteljice prilikom isplate kredita naplatio ulaznu naknadu, kao jednokratni trošak prilikom prvog korištenja kredita u visini od 2.50% iznosa kredita i to baš dana 24.09.2009. godine od tužiteljice je naplaćen iznos od 82.50 EUR u protuvrijednosti u kunama.

3. Nadalje, tužiteljica HA je kod tuženika, odnosno kod njegove poslovne jedinice u [adresa], dana 24.rujna 2007. godine u Splitu, sklopila i Ugovor o kreditu u kunama u iznosu od 20.000,00 kuna broj Ugovora: 428-50-4354330. Navedeni kredit je također prijevremeno otplatila i zatvorila. Međutim, tuženik je temeljem članka 3. Ugovora o kreditu od tužiteljice prilikom isplate kredita naplatio ulaznu naknadu, kao jednokratni trošak prilikom prvog korištenja kredita u visini od 2 % iznosa kredita i to baš dana 04.09.2007. godine od tužiteljice je naplaćen iznos od 400.00 kuna.

4.Člankom 1021. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci pladati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, dok se u zakonu nigdje ne spominje ulazna naknada za kredit. Odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 45/97 i 79/07) propisuju da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Također, stavkom 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, stavkom 4. istog članka, propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

5.Smatra da u konkretnom slučaju nije bilo nikakvih pojedinačnih pregovora između tužiteljice i tuženika u pogledu ulaznih naknada kao jednokratnih troškova prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 2.50 % i u iznosu od 2 %. Time da su i odredbe predmetnih Ugovora o kreditu koje ugovaraju ulazne naknade kao jednokratni trošak prilikom prvog korištenja kredita, ništavne. Zbog navedenog tuženik je neosnovano stekao iznos od 82,50 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, te iznos od 400,00 kuna, a koje iznose je tužiteljica uplatila tuženiku kao jednokratni trošak prilikom prvog korištenja kredita.

6.U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanosti i visinu tužbenog zahtjeva, istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, prigovor zabrane isticanja ništetnosti zbog ispunjenja ugovora uz ništetnost manjeg značaja, prigovor zastare. Naveo je da tužena nije dokazala status potrošača. U odnosu na sporne ugovorne odredbe o tzv.ulaznoj i izlaznoj naknadi osporio je da bi se uopće radilo o odredbama koje podliježu testu i ocjeni poštenosti. Naime, navodi da su sporne odredbe čitke, nedvosmislene, jasno označene, nisu označene manjim slovima niti su sadržane u fusnoti ugovora, sastavni su dio ugovora te kao takve predstavljaju obostranu volju ugovornih stranaka. Tuženik, dakle, ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Nadalje, navodi da ugovaranje predmetnih naknada nije nedopušteno i zabranjeno s obzirom da upravo Zakon o potrošačkom kreditiranju određuje kako naknade i troškovi koje naplaćuju banke korisnicima kredita obuhvaćaju upravo kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dodatno je istaknuo da je sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužiteljici prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njihovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužiteljica donijela promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti iste ugovore, i to sa svim njihovim odredbama, kao i da je tužiteljica imala stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetne ugovore, nego i pojedinačno pregovarati o njihovim odredbama koje se tiču ulazne nakade. Slijedom navedenog, sklapajući takve ugovore, tužiteljica je nedvojbeno bila dobro upoznat sa svim uvjetima ugovora o kreditu, odnosno bila je u cijelosti upoznata sa svim uvjetima koji se tiču naknade koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

7.U dokaznom postupku izvedeni su dokazi pregledom i čitanjem spisu priložene dokumentacije i to ugovor o kreditu broj 428-50-5238316 od 24.veljače 2009., otplatna tablica po kreditnoj partiji 428-50-5238316, kontrolni ispis tuženika isplate po partiji 428-50-5238316 od 24.veljače 2009., knjigovodstvena kartica kreditne partije 428-50- 5238316 od 26.veljače 2009 do 24.ožujka 2021., ugovor o kreditu broj 428-50- 4354330 od 04.rujna 2007., otplatna tablica po kreditnoj partiji broj 428-50-4354330 , kontrolni ispis tuženika isplate po partiji broj 428-50-4354330 od 04.rujna 2007., knjigovodstvena kartica kreditne partije broj 428-50-4354330 od 24.ožujka 2021. za razdoblje od 30.rujna 2007 do 24.ožujka 2021., zahtjev za kredit od 24.rujna 2009.

Saslušana je tužiteljica kao parnična stranka.

7.Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika da sud pribavi podatke od trgovačkih sudova u RH je li tužiteljica imala u trenu sklapanja ugovora o kreditu kakav obrt ili udio u trgovačkom društvu. Naime, imajući u vidu da su navedeni registri javne knjige što znači da je svakom dostupan uvid u iste uz izdavanje odgovarajućih isprava, pa tako i tuženiku sud je navedeni dokazni prijedlog odbio pozivom na odredbu čl.232.st.1.i 3. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj ( Narodne novine broj 53/91, 91/92., 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 dalje ZPP). Od ostalih dokaznih prijedloga sud je odustao kao suvišnim.

8.Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe ugovora o kreditu zaključenih između stranaka dana dana 24.veljače 2009. i dana 24.rujna 2007., a kojima je ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada od 2,00% i 2,50 % od iznosa kredita, tzv. ulazna naknada.

9.Zahtjev tužiteljice je osnovan.

10.Mjerodavno pravo sadržano je u odredbama Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, dalje ZZP) te Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 35/05, 41/08, dalje ZOO).

11. Sporno je radi li se o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi kojom je ugovorna tzv.ulazna naknada vezano za zahtjev tužiteljice koja traži takvo utvrđenje te i povrat tako plaćene naknade.

12.Pregledom priloženih ugovora o kreditu od 24.veljače 2009. i 04.rujna 2007. razvidno je da je isti zaključen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita. Ugovorom iz 2007. tuženik je odobrio nenamjenski brzi kredit u iznosu od 20.000,00 HRK sa rokom povrata kroz 60 mjeseci, a sadrži i odredbu o obvezi plaćanja naknade 2,00 % od iznosa kredita, jednokratno,koja se naplaćuje prilikom korištenja kredita. Nadalje, Ugovorom iz 2009. odobren je drugi brzi nenamjenski kredit u iznosu od 3.300,00 EUR, rok povrata 48 mjeseci sa ugovornom odredbom o obvezi plaćanja naknade 2,50 % od iznosa kredita, jednokratno prilikom prvog korištenja kredita.

13.Iz kontrolnog ispisa tuženika isplate po partiji broj 428-50-4354330 od 04.rujna 2007. razvidno je da je dana 04.rujna 2007. od odobrenog kredita u iznosu od 20.000,00 kn tužiteljici isplaćen iznos od 19.464,66 kn dok je ustegnut od isplate tužiteljici iznos od 400,00 kn ( 2% od 20.000,00 kn) koji predstavlja naknadu za obradu kredita.

14.Iz kontrolnog ispis tuženika isplate po partiji 428-50-5238316 od 24.veljače 2009., razvidno je da je dana 24.veljače 2009. od odobrenog kredita u iznosu od 3.300,00 EUR kn tužiteljici isplaćen iznos od 3.213,79 EUR dok je ustegnut od isplate tužiteljici iznos od 82,50 EUR ( 2,5% od 3.300,00 EUR) koji predstavlja naknadu za obradu kredita.

15.Dakle, iz navedenog proizlazi da je tužiteljica po kreditu iz 2007. tuženoj isplatila dana 04.rujna 2007. ulaznu naknadu u iznosu od 400,00 kn sada 53,08 EUR dok je dana 24.veljače 2009. po kreditu iz 2009. po osnovi ulazne naknade isplatila iznos od 82,50 EUR.

16. Saslušana kao parnična stranka tužiteljica je navela da je 2007. i 2009. g. u poslovnici tuženika u Splitu podignula dva nenamjenska kredita. Oba su bila sklopljena na isti način, dakle na način da joj je u poslovnici dana špranca kredita te joj je navedeno da pored kredita mora platiti određene naknade oko 2% jer da bez toga ne mogu odobriti kredit. Na što se točno ta naknada odnosila nije znala reći, a navela je da joj nitko nije ni pojasnio samo je bilo rečeno da je to uvjet za dobivanje kredita. Nikakve pregovore nisu vodili u odnosu na odredbe ugovora o kreditu pa tako i u odnosu na konkretne odredbe o jednokratnoj naplati. Posebni upitana navela je da u vrijeme sklapanja oba ugovora nije bila vlasnica nikakvog obrta, udjeličar u trgovačkom društvu niti dioničar. Na predmetnu tužbu se odlučila nakon što je krenula analiza kredita sklopljenih prije 01.siječnja 2013. budući da je vrhovni sud zauzeo jasan stav da su takve slične odredbe zapravo nepoštene i time ništetne.

17.Iz iskaza tužiteljice razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru unaprijed formuliranom, da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. S druge strane, tuženik nije s uspjehom takve navode tužiteljice osporio. Naime, na tuženiku je teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, kako je to propisano čl. 96 st. 4. ZZP.

18.Posljedično navedenom proizlazi da tužiteljici nije razjašnjena nije razjašnjena relacija između iznosa naknade zauzvrat pruženih usluga u smislu koji su to troškovi koji bi se trebali pokriti plaćanjem tih naknada. Naime, ostalo je nejasno, jer tuženik niti tijekom postupka nije razjasnio, na što se sve odnose troškovi ulazne naknade

19.Dakle, iako je sporna odredba ugovora o ulaznoj naknadi jasno i razumljivo sastavljena, i pored toga ta odredba ne omogućava tužiteljici da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za nju, pa se stoga radi o odredbi koja nije transparentna u smislu čl. 99. ZZP. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe. Pritom je prije svega odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.Prilikom ocjene poštenosti potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

20.U odnosu na ulaznu naknadu treba reći da sporna ugovorna odredba ne sadrži sve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka ističe i dokazuje, te se ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužiteljica) pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

21.Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije imala nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora, tako da se radilo o principu prihvatiti ponuđeni ugovor, ili u slučaju ne prihvaćanja, izgubiti mogućnost njegova zaključenja. Dakle, neprihvaćanjem odredbe o ulaznoj naknadi tužiteljica bi bila onemogućena u sklapanju pravnog posla sa tuženikom.

22.Osim toga, u konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovori ne sadrže konkretan opis svih troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne ulazne naknade naplaćuju, a prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za tu spornu naknadu nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

23.U odnosu na ulaznu naknadu tuženik je na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

24.Tuženik nije postupao u dobroj vjeri, jer nije pojedinačno pregovarao sa tužiteljem o spornoj ugovornoj odredbi, niti je tužitelja upoznao sa stvarnim troškovima i uslugama na koje se ta naknada odnosi, što sve čini njegovo postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja odnosno što čini tuženika nesavjesnim stjecateljem.

25. Dakle, slijedom navedenog sud utvrđuje da su ugovorne odredbe o tzv.ulaznoj naknadi ugovora iz 2007. i 2009. nepoštene, a time i ništetne slijedom čega je primjenom odredbi 96. i 102. ZZP odlučeno kao u točki I. i II. izreke presude.

26.Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, zastara tražbine počinje teći od dana pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a budući je konkretna ništetnost utvrđena istom odlukom kojom je odlučeno o pridruženom kondikcijskom zahtjevu to zastara nije nastupila.

27.Vezano za tuženikov prigovor prekluzije u smislu odredbe članka 326. ZOO-a, valja kazati kako tuženik pogrešno smatra da bi se u konkretnom predmetu radilo o zabrani manjeg značaja, zbog čega se, s obzirom da je ugovor u potpunosti ispunjen, ništetnost ne može isticati. Naime, zaštita potrošača javni je interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača, ali i drugim zakonima, zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne mogu smatrati povredom manjeg značaja.

28.Odredbom članka 323. ZOO, propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužiteljica temeljem izvršenih isplata s osnove ulaznih naknada koje je ugovorne odredbe su u ovom postupku utvrđene ništetnim potražuje povrat stečenog bez osnove (članak 1111., odnosno 1115. ZOO).

29.Kako je prethodno utvrđeno da je tužiteljica na ime ulaznih naknada isplatila tuženoj utuženi iznos to je trebalo tuženu obvezati na povrat stečenog bez pravne osnove sa zateznim kamatama tekućim od isplate budući se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki III.izreke presude.

30. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti za istaći je da nije sporno da je ugovorom ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditora odnosno u Zagrebu. Navedenu odredbu sud cijeni nepoštenom,a time i ništetnom budući se o istoj nije posebno pregovaralo, a zadana je na unaprijed otiskanom obrascu isprave ugovora o kreditu i jasno je da je ista uglavljena isključivo u korist kredita, a ne potrošača čije je prebivalište udaljeno oko 400 km od sjedišta suda koji bi po toj odredbi bio mjesno nadležan. Time se potrošača u slučaju spora nameću neopravdano dodatne financijske obveze čime se suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajna neravnotežu u pravima ili obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ovo tumačenje proizlazi iz stava Građanskog odjela Vrhovnog suda RH iskazanom u mišljenju broj Su IV-308/2020 u kojem je navedeno da se radi o klauzuli o kojoj se nije posebno pregovaralo, da je ista ništetna ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a imajući u vidu udaljenost između prebivališta potrošača i sjedišta tuženika, mogućnost dolaska na sud u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe i druge bitne okolnosti, kada se može raditi o ništetnoj prorogacijskoj klauzuli. Upravo iz navedenih razloga sud je odbio prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

31. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl.155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23,146/25 dalje: ZPP) i Tbr. 7.t.1, Tbr.8.t.1. i Tbr.9.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 138/23, 107/25),a obistinjeni trošak tužitelju u ukupnom iznosu od 200,00 EUR odnosi se na trošak sastava tužbe; trošak sastava podneska od 06.veljače 2026.; trošak zastupanja na ročištima održanim dana 18.veljače 2026. i 19.ožujka 2026., za svaku navedenu radnju po 25 bodova umnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 EUR. Kako je zahtjev za naknadu troška sudskih pristojbi istaknut u neodređenom iznosu, to sud nije o takvom trošku mogao odlučivati.

U Splitu, 10.travnja 2026.g.

SUDAC

Branka Šolić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU : protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od primitka. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- punomoćniku tužiteljice

- punomoćniku tužene