REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ČAKOVCU

Broj : Pr-37/2025-18

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužitelja EĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Bacinger Bojan, odvjetnik iz Čakovca, protiv tuženika MEĐIMURSKE VODE d.o.o. za javnu vodoopskrbu i javnu odvodnju, OIB: 81394716246, Ulica Matice hrvatske 10, 40000 Čakovec, zastupan po Marku Benčiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Porobija & Špoljarić d.o.o. iz Varaždina, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, dana 10. travnja 2026. godine,

r i j e š i o  j e :

O d b a c u j e s e tužba tužitelja FĆ protiv tuženika MEĐIMURSKE VODE d.o.o., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad (odnosno prema preinačenom tužbenom zahtjevu radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i sudskog raskida ugovora o radu ), kao nedopuštena.

Obrazloženje :

1. Tužitelj je protiv tuženika dana 14. studenog 2025.god. (petak ) podnio tužbu, putem e-komunikacije sa sudom, putem punomoćnika-odvjetnika, radi utvrđenja nezakonitosti otkaza ugovora o radu i radi vraćanja na rad.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu podnesenom dana 11. prosinca 2025.god., putem e-komunikacija, istakao prigovor da je nastupila prekluzija prava i da je tužba tužitelja nepravodobno podnesena tj. da je ista preuranjeno podnesena, a temeljem čl. 133. Zakona o radu, te ističe da su i Zahtjev za zaštitu prava i tužba podneseni po neovlaštenoj osobi koja nije imala valjanu punomoć za zastupanje radnika (tužitelja ).

3. Tijekom postupka je tužitelj preinačio svoj tužbeni zahtjev iz "vraćanje na rad" u "sudski raskid ugovora o radu ", u podnesku od 09. veljače 2026.god. (list 161 i 162 spisa ).

4. S obzirom na izneseni prigovor tuženika treba prvo odlučiti o istome tj. da li postoje procesne pretpostavke za daljnje vođenje ovog parničnog postupka.

5. S obzirom na istaknute prigovore, te s obzirom da su i tužba i odgovor na tužbu, kao i sva dokumentacija predani u spis putem e-komunikacije, te su kao takvi na sudu isprintani u crno-bijeloj boji, dakle na nekim dokumentima nije vidljivo što je izvornik, a što kopija (preslik ), tako je sud radi utvrđenja istog zakazao ročište za dan 10. veljače 2026.god. na koje je pozvao stranke da su svu međusobnu dokumentaciju, kao i svu dokumentaciju predanu u spis predoče sudu na ročištu u izvorniku.

6. Na ročištu održanom dana 10. veljače 2026.god. sud je za svaki pojedini sporni dokument na Zapisnik s ročišta utvrdio u kojem obliku se nalaze potpisi na dokumentima ( izvornik ili preslik-kopija ), kao i koji su izvorni datumom slanja i primitka pojedinih dokumenata (zapisnik na listu121 do 126 spisa ).

7. Točno je da sud u radnim sporovima mora voditi računa o zaštiti prava radnika i načelu materijalne istine, ali sud mora paziti i da jedna parnična strana ne zloupotrebljava svoja prava.

8. Pravodobnost podnošenja tužbe se ocjenjuje temeljem rokova koji su propisani u čl. 133. st. 1. i st. 2. Zakona o radu ( Narodne novine RH broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23 i 64/23 ) i ti rokovi su dva samostalna i odvojena roka i svaki se računa za sebe i na njih se primjenjuju i odredbe o računanju rokova iz čl. 112. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), sukladno važećoj sudskoj praksi.

9. Odredbom čl. 133. st. 1. Zakona o radu propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojim je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava.

10. Radnik mora zahtijevati zaštitu prava iz radnog odnosa, jer ukoliko je ne traži i ne zahtijeva u tom slučaju njegova tužba u radnom sporu bi bila nedopuštena.

11. Isto je bitno radi odlučivanja o prigovoru tuženika da tužitelj u trenutku podnošenja Zahtjeva za zaštitu prava nije zastupao ovlašteni punomoćnik jer nije bilo valjane punomoći, kao i zbog daljnjeg prigovora da je tužba tužitelja sudu podnesena preuranjeno tj. prije nego je istekao rok za poslodavca da odgovori na podneseni Zahtjev za zaštitu prava radnika.

12. Radi donošenja odluke potrebno je ukratko ocijeniti dokumentaciju predanu u spis.

13. Uvidom u cjelokupnu predanu dokumentaciju sud je utvrdio da je tuženik (kao poslodavac ) omogućio tužitelju (kao radniku ) da iznese svoju obranu prije donošenja same sporne odluke o otkazu (izvanredni otkaz ugovora o radu ), a tužitelj (kao radnik) je dao svoju obranu po punomoćniku-odvjetniku dana 26. rujna 2025.god., dakle prije donošenja odluke o izvanrednom otkazu, te je sud utvrdio da se tuženik (poslodavac) prije donošenja odluke o tom otkazu savjetovao s radničkim vijećem o namjeri donošenja predmetne odluke i isto se s tom odlukom usuglasilo.

14. Nakon toga je tuženik ( poslodavac) donio odluku o otkazu (izvanredni otkaz ugovora o radu ) dana 30. rujna 2025.god., nakon čega tužitelj (radnik ) podnosi zahtjev za zaštitu prava i nakon toga tuženik donosi odluku povodom tog zahtjeva za zaštitu prava, dok tužitelj podnosi tužbu ovome sudu kao nadležnom.

15. Sud je tako utvrdio da tužitelju (kao radniku ) ni na koji način od strane tuženika (kao poslodavca ) nisu uskraćena njegova procesna prava u postupku tog spornog otkazivanja ugovora o radu, kao i da je tužitelj iskoristio sva predviđena sredstva u postupku tog otkazivanja ugovora o radu.

16. Osim toga, sud je utvrdio da je tužitelja (kao radnika ) već u stadiju dostave obrane radnika zastupao odvjetnik Bojan Bacinger iz Čakovca i to u trenutku kada je tužitelj (radnik) bio pozvan po tuženiku (kao poslodavcu ) da iznese svoju obranu sukladno čl. 119. stavak 2. Zakona o radu.

17. Tako sud utvrđuje da tuženik nije odluku o otkazu donio bez znanja ili bez prethodne obavijesti tužitelja (kao radnika ) jer je radnik bio pozvan da iznese svoju obranu prije samog otkazivanja ugovora o radu i radnik je za isto angažirao i punomoćnika- odvjetnika i dao svoju pisanu obranu.

18. Dakle, i tužitelj i njegov odvjetnik su bili upoznati sa težinom povreda iz radnog odnosa za koji je tužitelj (kao radnik ) bio pozvan da tuženiku (kao poslodavcu ) prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu da obranu, a očito je da se radi takvoj povredi radne obveze iz koje je posljedično nastupila šteta u većem novčanom iznosu. S obzirom na takvo stanje stvari, životno je i logično da je poslodavac zbog povrede radne dužnosti nakon toga tj. nakon iznošenja obrane po radniku, trebao donijeti neku odluku, a tužitelj kao radnik i njegov odvjetnik su takvu odluku trebali očekivati.

19. Dostava otkaza ugovora o radu radniku je jasno propisana čl 120. Zakona o radu. Ističe se da je propisano da se odluka radniku mora dostaviti, bez točnog navođenja na koji način.

20. Nadalje je čl. 132. Zakona o radu određeno da ako način dostave nije uređen internim aktima poslodavca, da se onda primjenjuje odredbe o dostavi iz Zakona o parničnom postupku.

21. Upravo zato takve situacije poslodavac mora propisati u Kolektivnom ugovoru i onda odredbe istog poštivati, a u konkretnom slučaju dostavu je tuženik (kao poslodavac ) propisao Kolektivnim ugovorom za Međimurske vode d.o.o. od 01. listopada 2024.god.

22. Podredno se na radni spor i radne odnose mogu primjenjivati odredbe Zakona o parničnom postupku o dostavi, međutim i isti je jasan u pogledu dostave što se tiče preporučene poštanske pošiljke i vraćanja iste s adrese "obaviješten-nije podigao pošiljku".

23. Sud je utvrdio da su se sve preporučene poštanske pošiljke upućene od strane tuženika tužitelju na njegovu adresu prebivališta putem Hrvatske pošte vratile tuženiku neuručene. Iz kuverti i povratnica proizlazi kako je dostava tužitelju na njegovu adresu prebivališta pokušavana, te su pošiljke vraćene tuženiku s napomenom „obaviješten – nije podigao“.

24. Tuženik je dostavu preporučenih pošiljki slao tužitelju temeljem čl. 79. Kolektivnog ugovora za Međimurske vode d.o.o., što je u skladu s prisilnim odredbama Zakona o radu, ali i odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi.

25. Sud je utvrdio da je tuženik odluku o otkazu ugovora o radu poslao tužitelju i njegovom punomoćniku (koji se kao punomoćnik tužitelja pojavio već u fazi iznošenje obrane radnika) na njihove e-mail adrese (pri čemu je tužiteljeva e-mail adresa upravo ona koju je tužitelj sam nominirao kao svoju e-mail adresu za dostavu svih odluka poslodavca koje se tiču njegovog radno-pravnog statusa), upravo kako bi tužitelj došao do saznanja daje navedena odluka donesena i da protiv iste može podnijeti zahtjev za zaštitu prava. Istovremeno, tuženik je tu odluku dostavio tužitelju i putem preporučene pošiljke s povratnicom.

26. Dakle, u konkretnom slučaju je tužitelj već i prije donošenja sporne odluke o otkazu ugovora o radu imao u postupku pred poslodavcem (tuženikom ) opunomoćenog odvjetnika, u vrijeme kada je tužitelj kao radnik bio pozvan na iznošenje obrane.

27. Nakon toga, očito iz razloga da se izbjegne primitak pismena poslodavca (tuženika ) i da se nastoji pobiti odluka o otkazu ugovora o radu, tužitelj (radnik ) odbija primitak preporučenih pismena na adresi na kojoj ima prijavljeno prebivalište u evidencijama RH, Ministarstvo unutarnjih poslova sukladno Zakonu o prebivalištu. Isto tako njegov punomoćnik-odvjetnik isto tako odbija primitak pismena od poslodavca (tuženika ), iako zna da zbog težine povrede radne dužnosti postoji mogućnost donošenja odluke o otkazu ugovora o radu.

28. I sud je putem sustava Jedinstveni registar osoba ( JRO ) MUP RH provjerio i utvrdio da tužitelj EĆ cijelo vrijeme ima prijavljeno prebivalište na istoj adresi u [adresa]. I putem terenske provjere po Policijskoj upravi međimurskoj tijekom ovog postupka je utvrđeno da ima tužitelj prebivalište na toj adresi cijelo vrijeme, a svakako tijekom 2025.god. koja je bitna za ovaj postupak.

29. Očito je da se u konkretnom slučaju radilo samo opstrukciji ovdje tužitelja koji nije htio primiti pismeno koje mu je upućeno putem pošte preporučeno na prijavljenu adresu prebivališta koje nije mijenjao niti prijavio kakvu drugu adresu, sve sukladno Zakonu o prebivalištu.

30. Činjenica je da je tužitelj na prijavljenu adresu svojeg prebivališta primio obavijest Hrvatske pošte da je za njega pristigla preporučena pošiljka, a on je očito nije želio podići, niti je u spis dostavio kakve dokaze koji bi opravdali što takvu preporučenu pošiljku nije preuzeo. Takvo ponašanje tužitelja se ne može ničim opravdati i sud smatra da radi pravne sigurnosti se ne može tužitelja opravdavati time da bi ta dostava upućena od tuženika ( poslodavca ) bila neuredna samo iz razloga jer je poštanski službenik napisao "obaviješten-nije podigao pošiljku", a opće je poznata činjenica da je to rubrika koju poštanski službenici najčešće navedu na vraćenoj poštanskoj pošiljci, međutim ista tako ispunjena rubrika ne može imati jače značenje od činjenice da je tužitelj (kao radnik ) takvu preporučeno pošiljku nije preuzeo ( ili nije želio preuzeti ) smatrajući da tako za njega ne mogu nastupiti nikakve posljedice.

31. Recentna sudska praksa je zauzela jasno stajalište da takvo ponašanje stranaka koje ne preuzimanju preporučene poštanske pošiljke iako su obaviještene o pristizanju istih, ne znači da se te dostave za njih moraju unedogled ponavljati na prijavljene adrese prebivališta jer se time gubi svaki smisao slanja i uručenja preporučenih poštanskih pošiljaka, sve uzimajući u obzir da je primatelj te pošiljke obaviješten od strana Hrvatske pošte da je za njega pristigla preporučena poštanska pošiljka sukladno Zakonu o poštanskim uslugama i za koju preporučenu pošiljku se ostavlja jasna obavijest da je ista pristigla primatelju.

32. Tužitelj sam u tužbi navodi da mu nikakva odluka o otkazu ugovora o radu nije uručena niti osobno niti preporučeno poštom, što je očita neistina s obzirom na izvršeni uvid u upućene poštanske pošiljke Hrvatske pošte, ali i poslane poruke putem e-pošte (e-maila) kako za tužitelja osobno tako i za odvjetnika Bacingera (na njegovu službenu adresu e-pošte objavljenu kod Hrvatske odvjetničke komore ).

33. Sud je utvrdio da je tužitelj bio na bolovanju (bio je privremeno nesposoban za rad ) u razdoblju od dana 01. listopada 2025.god. do dana 27. listopada 2025.god., međutim nakon toga ne, a iz podataka liječnice obiteljske medicine GĆ, dr.med. sud je utvrdio da se kod tužitelja u tom razdoblju nije radilo o nikakvom težem oboljenju niti je tužitelj bio na kakvom bolničkom ili sličnom liječenju, dakle sud utvrđuje da je cijelo to vrijeme zbog bolovanja morao biti na prijavljenoj adresi prebivališta u [adresa] i da mu to njegovo bolovanje svakako nije onemogućavalo da zaprimi preporučenu poštansku pošiljku.

34. Tužitelj je cijelo vrijeme trajanja bolovanja bio na adresi prebivališta ili je morao biti na toj adresi sukladno odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, a ne postoji zakonska zapreka da se radniku koji je na bolovanju upućuju preporučene poštanske pošiljke, budući da u konkretnom slučaju radnik nije dobio otkaz za vrijeme dok je bolovanju zbog profesionalne bolesti ili ozljede na radu ( što je posebno propisano čl. 38. Zakona o radu ), a isto tako prema dostavljenim podacima liječnice obiteljske medicine nije bio na nikakvom liječenju u bolnici ili kakvoj drugoj zdravstvenoj ustanovi.

35. Sam tužitelju tužbi navodi da se 28. listopada 2025.god. putem punomoćnika- odvjetnika obratio poslodavcu (tuženiku ) putem e-pošte ( e-maila), a zatim je dana 03. studenog 2025.god. putem punomoćnika-odvjetnika i Zahtjev za zaštitu prava radnika koji je tuženik zaprimio dana 04. studenog 2025.god.

36. Isto tako sud smatra da to bolovanje tužitelja nikako istoga nije spriječilo ili sprečavalo da potpiše valjanu i izvornu punomoć odvjetniku Bacingeru i to kako za podnošenje Zahtjeva za zaštitu prava poslodavcu ( tuženiku ) od dana 03. studenog 2025.god., tako isto i za daljnji tijek postupka tj. podnošenje tužbe sudu.

37. Potpuno je neopravdano, pogotovo od punomoćnika-odvjetnika, da isti uz Zahtjev za zaštitu prava tuženiku od dana 03. studenog 2025.god. nije podnio izvornik punomoći za zastupanje tužitelja (radnika ) sa izvornim potpisom tužitelja (radnika ), čega se odvjetnik mora pridržavati sukladno Zakonu o odvjetništvu i Kodeksu odvjetničke etike, niti se takve radnje mogu opravdati nikakvim naknadno danim izjavama tužitelja koju izjavu je dao tek u veljači 2026.god. kada je već pokrenuo ovaj postupak na sudu.

38. Sud smatra da je nakon izvršenog uvida u originalnu dokumentaciju na pripremnom ročištu održanom dana 10. veljače 2026.god, koja utvrđenja suda su jasno navedena u tom sudskom Zapisniku s ročišta, je potpuno razvidno da je tužitelj (kao radnik ) bez valjane punomoći tuženiku (kao poslodavcu ) podnio zahtjev za zaštitu prava dana 03. studenog 2025.god.

39. Tužitelj je taj očiti procesni nedostatak pokušao sanirati dostavom u spis tužiteljeve izjave od dana 06. veljače 2026.god., koja izjava je predana na to održanom ročištu, na kojoj je njegov potpis ovjeren kod javnog bilježnika, a kojom je tužitelj odobrio sve radnje koje je njegov punomoćnik poduzeo u njegovo ime.

40. Međutim, sud smatra da se ne mogu na taj način sanirati očiti formalni nedostaci koji su postojali u vrijeme poduzimanja tih spornih radnji i to konkretno u trenutku kada je tužitelj (kao radnik ) tuženiku (kao poslodavcu ) temeljem čl. 133. Zakona o radu u točno zakonom propisanom roku podnosio Zahtjev za zaštitu prava radnika.

41. Po mišljenju suda, takva izjava tužitelja djeluje od trenutka od kada je dana i ista ne može imati retroaktivni učinak, a u radnim sporovima postoje strogi, prekluzivni zakonski rokovi za poduzimanje pojedinih radnji radnika (ovdje tužitelja ), kao što su zahtjev za zaštitu prava, a onda vezano za te rokove i tužba radi utvrđenja otkaza nedopuštenim i vraćanja na rad koju radnik podnosi nadležnom sudu.

42. Naime, sud smatra da ako je tužitelja prilikom podnošenja Zahtjeva za zaštitu prava sukladno čl. 133. st. 1. Zakona o radu zastupao punomoćnik-odvjetnik, koji je taj Zahtjev očito i napisao i onda i potpisao kao punomoćnik radnika, onda je taj odvjetnik i morao imati izvornik punomoći i izvorni potpis tužitelja (kao radnika ) na toj punomoći da tog radnika zastupa pred poslodavcem (tuženikom ). Odvjetnik se ne može legitimirati kao punomoćnik stranke za koju nema vlastoručno potpisanu punomoć po toj strani i koji potpis na punomoći nije izvorni (originalni ).

43. Tužitelj (kao radnik ) je imao nakon zaključenja bolovanja (privremene nesposobnosti za rad ) po ovlaštenom liječniku obiteljske medicine nekoliko radnih dana da odvjetniku Bacingeru izvorno potpiše punomoć za zastupanje pred tuženikom ( kao poslodavcem) jer je bolovanje zaključeno s danom 27. listopada 2025.god. (dan u tjednu ponedjeljak), što je vidljivo iz dostavljenih podataka liječnice opće medicine GĆ. Zahtjev za zaštitu prava poslodavcu (tuženiku ) je predan na poštu preporučeno dana 03. studenog 2025.god. (dan u tjednu ponedjeljak ) i taj Zahtjev je potpisao samo punomoćnik-odvjetnik, a punomoć koju je uz isti priložio za radnika (tužitelja) je sa samo kopiranim (preslik, fotokopija ) potpisom radnika.

44. Tužitelj ističe da je zahtjev za zaštitu prava pravodobno podnesen, da je tužitelj naknadno dao ovjerenu izjavu kojom potvrđuje sve poduzete radnje punomoćnika, da procesni nedostatak punomoći nije razlog za odbacivanje pravodobno podnesenog zahtjeva, već eventualno za poziv na otklanjanje nedostatka.

45. U postupku izvan suda tuženik kao poslodavac nije imao zakonske ovlasti tražiti od tužitelja kao radnika, odnosno njegovog odvjetnika, niti mu naložiti dostavu izvornika punomoći za zastupanje radnika (tužitelja ) po punomoćniku-odvjetniku.

46. Sud stoga smatra da ako u času poduzimanja tih radnji nisu postojale svi formalni zahtjevi za poduzimanje tih radnji po punomoćniku – odvjetniku, a što je svakako postojanje valjane punomoći za zastupanje radnika po punomoćniku- odvjetniku, onda se te radnje takvog punomoćnika ( bez valjane punomoći radnika ) ne mogu naknadno konvalidirati davanjem ovakve jedne izjave, jer su u međuvremenu očito probijeni prekluzivni rokovi za poduzimanje tih radnji, koji rokovi su strogo određeni u čl. 133. Zakona o radu.

47. Naime, općepoznato je da radnik može taj zahtjev za zaštitu prava poslodavcu podnijeti osobno ili putem punomoćnika. U slučaju ako radnik zahtjev podnosi putem punomoćnika u pisanom obliku, uz takav pisani zahtjev punomoćnik se mora legitimirati pisanom punomoći radnika i to u izvorniku. Uvidom u punomoć koju je punomoćnik Bojan Bacinger, odvjetnik u Čakovcu, priložio uz zahtjev za zaštitu prava radnika od 03. studenog 2025.god., sud je, ali i poslodavac (tuženik ) je utvrdio da ista nije izvornik, već da se radi o kopiji odnosno s obzirom da je potpis radnika kopiran s nekog drugog dokumenta. Stoga je takav zahtjev radnika podnesen poslodavcu od neovlaštene osobe.

48. Tako tuženik osnovano osporava valjanost punomoći tužitelja od dana 03. studenog 2025.god. jer je potpis tužitelja na istoj fotokopiran (preslikan ), dakle ne radi se o izvornom vlastoručnom potpisu tužitelja na toj punomoći.

49. Nadalje, tuženik (kao poslodavac ) smatra da je tužba tužitelja (kao radnika ) podnesena preuranjeno, pa je stoga nedopuštena. Tuženik smatra da je tužitelj prerano podnio tužbu ovome sudu, čime nije poštivan prekluzivni rok za zahtijevanje sudske zaštite iz radnog odnosa pred nadležnim sudom.

50. Člankom 133. st. 2. Zakona o radu propisano je da ako poslodavac u roku od 15 dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

51. U konkretnom slučaju, s obzirom na istaknuti prigovor tuženika da je tužba sudu podnesena preuranjeno, za odlučivanju u svezi tog prigovora o poštivanju zakonskih rokova za podnošenje tužbe ovome sudu sada nije niti bitno na koji način je tužitelj saznao za prestanak radnog odnosa budući da on tvrdi da je za to saznao tek uvidom u sustav e-Građani 21. listopada 2025.god., kada je utvrdio da je odjavljen iz mirovinskog osiguranja.

52. Bitno je da nije sporno da je tužitelj neposredno nakon toga, dana 03. studenog 2025.god., podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava putem pošte preporučeno.

53. Točno je da rok iz čl. 133. Zakona o radu teče od dostave odluke, ili saznanja za povredu prava, a u konkretnom slučaju prigovor se odnosi na rok iz čl. 133. st. 2. Zakona o radu.

54. Tuženik tvrdi da je tužba preuranjena jer je podnesena prije odluke tuženika (kao poslodavca ) o zahtjevu za zaštitu prava koji je podnio tužitelj (kao radnik ). Tuženik smatra da je tužba preuranjena tj. da je pristigla na sud prije isteka zakonskog roka koji je poslodavcu zakonom dodijeljen radi donošenja odluke povodom zahtjeva za zaštitu prava.

55. Točno je da ako poslodavac ne odgovori u roku od 15 dana od podnošenja Zahtjeva za zaštitu, radnik ima pravo podnijeti tužbu nadležnom sudu.

56. U konkretnom slučaju sud smatra da tužitelj (kao radnik ) nije postupao u zakonskim rokovima i stoga ima zakonske osnove za odbacivanje tužbe kao preuranjene.

57. Naime, na temelju izvornika Potvrde o prijemu pošiljke na Hrvatsku poštu, Poštanski ured Čakovec, te na temelju navoda samog tužitelja u podnesenoj tužbi sudu, sud je utvrdio da je tužitelj Zahtjev za zaštitu prava uputio tuženiku putem pošte preporučeno dana 03. studenog 2025.god. (ponedjeljak ).

58. Dvije jednako važne i obvezne pretpostavke za podnošenje tužbe sudu su: podnošenje zahtjeva za zaštitu prava poslodavcu i čekanje poslodavčeva odgovora (ili isteka roka za odgovor).

59. Prema odredbi čl. 113. st. 2. Zakona o parničnom postupku ako je podnesak upućen preko pošte preporučenom pošiljkom ili telegrafski dan predaje pošti smatra se danom predaje sudu kojemu je upućen, a prema odredbi st. 8 toga članka ta odredba primjenjuje se i na rok u kojemu se prema posebnim propisima mora podići tužba.

60. Takav posebni propis koji se navodi u potonjoj odredbi Zakona o parničnom postupku su i odredbe čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu.

61. Stoga se u konkretnom slučaju kao dan predaje zahtjeva za zaštitu prava poslodavcu smatra dan predaje zahtjeva na poštu, pa je rok od 15 dana u kojem je tuženik kao poslodavac trebao odlučivati o predmetnom zahtjevu za zaštitu prava počeo teći dana 04.studenog 2025.god. ( u skladu s odredbom čl. 112. st. 2. Zakona o parničnom postupku).

62. Obzirom da je u ovom postupku nesporno da je tužitelj zahtjev za zaštitu prava putem pošte preporučenom pošiljkom podnio tuženiku (poslodavcu ), dana 03. studenog 2025.god. (ponedjeljak ) očito je tužitelj (radnik ) tužbu ovome sudu podnio preuranjeno tj. prije nego je pričekao odluku poslodavca ili prije nego je pričekao istek roka za podnošenje tužbe sudu sukladno čl. 133. st. 2. Zakona o radu.

63. Osim toga, sud je uvidom u izvornu predočenu dokumentaciju na ročištu održanom dana 10. veljače 2026.god. utvrdio da je tuženik (kao poslodavac ) unutar zakonskog roka od 15 (petnaest ) dana odgovorio na Zahtjev tužitelja (kao radnika ) i to pisanom Odlukom tuženika povodom zahtjeva za zaštitu prava dana 17. studenog 2025.god.

64. Tu Odluku o odgovoru na Zahtjev za zaštitu prava radnika tuženik je poslao tužitelju putem pošte preporučeno što je vidljivo iz preporučene poštanske pošiljke Hrvatske pošte i povratnica od dana 19. studenog 2025.god., koja je tuženiku isto vraćena s napomenom „obavješten nije podigao“ od 01. prosinca 2025.god. Istu odluku je tuženik poslao i putem e-pošte (e-mail ) dana 19. studenog 2025.god. i to na adresu e-pošte i tužitelja ([adresa elektroničke pošte]), ali i na adresu njegovog navodnog punomoćnika-odvjetnika koji je napisao i poslao Zahtjev za zaštitu prava ([adresa elektroničke pošte] ), dakle sud smatra da je tužitelj (kao radnik ) bio pravodobno obaviješten da je tuženik (kao poslodvaca ) donio odluku o njegovom podnesenom Zahtjevu.

65. Stoga nije jasno zašto je tužitelj opet putem istog punomoćnika-odvjetnika Bacingera tužbu koju je morao podnijeti temeljem čl. 133. st. 2. Zakona o radu podnio već dana 14. studenog 2025.god. ( petak ) kada je znao kojeg datuma je tuženik zaprimio njegov Zahtjev za zaštitu prava i kada još nije niti protekao rok od 15 dana od dana kada je poslodavac taj njegov Zahtjev zaprimio.

66. Tuženik je imao 15 (petnaest ) dana da odgovori na zahtjev radnika, što je tuženik i učinio svojom odlukom od dana 17. studenog 2025.god. (ponedjeljak ).

67. Sukladno navedenom, tek dana 19. studenog 2025.god. (srijeda ) tužitelju je uopće počeo teći rok od 15 (petnaest ) dana za podnošenje predmetne tužbe, ukoliko je tužitelj i smatrao da tuženik (poslodavac ) neće odgovoriti na njegov Zahtjev ( oglušit će se na isti ), a on je tužbu podnio već dana 14. studenog 2025.god. (petak ) tj. kada još nije istekao niti rok od 15 dana od kada je tuženik (poslodavac ) njegov Zahtjev zaprimio, dakle tužba je očito preuranjeno podnesena sudu i onda kao takva nedopuštena jer nisu poštivani strogo propisani zakonsku uvjeti za podnošenje tužbe sudu.

68. Stoga kao posljedicu ovog procesnog nedostatka tužbu tužitelja kao nedopuštenu jer je ista preuranjeno podnesena iz razloga jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke za sudsku zaštitu tužitelja kao radnika.

69. Stoga u konkretnom slučaju nisu ispunjene procesne pretpostavke iz čl. 133. st. 1., 2. i 3. Zakona o radu da bi tužitelj (kao radnik ) mogao ostvarivati zaštitu navodno povrijeđenog prava iz radnog odnosa pred nadležnim sudom.

70. Stoga je temeljem čl. 133. st. 2. Zakona o radu, sud istu tužbu odbacio i odlučeno je kao u izreci.

U Čakovcu, 10. travnja 2026. godine

S U T K I N J A :

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU : Protiv ovoga rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ovoga rješenja, putem ovoga suda na Županijski sud sukladno čl. 4. st. 1. Zakona o područjima i sjedištima sudova, pismeno u četiri primjerka.

O tom obavijest :

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnici tuženika