REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-893/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Jasni Golubić, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Franje Župana 18 protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kojeg zastupa punomoćnica Sofia Petković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. ožujka 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 10. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu broj 818-50-4187651, sklopljenog 15. lipnja 2007. između ŽM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika kao kreditora, u dijelu koji glasi:

˝3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.''

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 454,22 EUR s zateznim kamatama od 15. lipnja 2007. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 559,72 EUR s zateznim kamatama od 10. travnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 973,46 EUR s zateznim kamatama od 10. travnja 2026. do isplate, kao neosnovan.

V Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužitelj djelomično povukao tužbu u dijelu u kojem potražuje isplatu iznosa od 59,06 EUR sa zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Iz tužbe od 23. ožujka 2025. proizlazi da je tužitelj Druga fundacija SPV d.o.o. temeljem Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine stekao od AM tražbinu prema tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., koja proizlazi iz Ugovora o kreditu broj 818-50-4187651 sklopljenog 15. lipnja 2007. između ŽM AM kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora. Tužitelj navodi da je navedenim ugovorom, u članku 3., ugovorena jednokratna administrativna naknada u visini od 3,30% iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te da je temeljem te odredbe korisniku kredita naplaćen iznos od 3.865,00 kn, odnosno 513,28 EUR, zaključno s danom 30. lipnja 2007. Dalje navodi da je korisnik kredita imao svojstvo potrošača, a da se radilo o tipskom i adhezijskom ugovoru tuženika, na čiji sadržaj korisnik kredita nije imao utjecaja niti je o spornoj odredbi pojedinačno pregovarao.

2. Tužitelj tvrdi da je ugovorna odredba o administrativnoj naknadi netransparentna, nepoštena, nezakonita i ništetna, jer tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije informirao korisnika kredita koji bi stvarni troškovi bili obuhvaćeni tom naknadom, iz kojih razloga se ona naplaćuje, koja je njezina svrha niti u kakvom je odnosu visina naknade prema eventualno pruženoj usluzi. Posebno ističe da je naknada ustegnuta iz samog iznosa kredita, zbog čega je korisnik kredita tuženiku plaćao i kamate na iznos već naplaćene naknade, čime je dodatno narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Navodi da je tuženik takvu naknadu određivao jednostrano, protivno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega smatra da je predmetna odredba nepoštena i ništetna sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03; dalje: ZZP), dok su sama obveza korisnika kredita i eventualni troškovi na koje bi se naknada odnosila neodređeni i neodredivi u smislu čl. 272. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO).

3. Tužitelj nadalje navodi da je tuženik predmetni iznos naplatio temeljem ništetne ugovorne odredbe te ga je stoga dužan vratiti korisniku kredita, odnosno njegovom pravnom sljedniku, ovdje tužitelju, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja do isplate.

4. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže utvrditi da je ništetna ugovorna odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu broj 818-50-4187651 od 15. lipnja 2007. u dijelu kojim je ugovorena jednokratna administrativna naknada od 3,30% iznosa kredita, naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 513,28 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 30. lipnja 2007. do isplate te mu naknaditi trošak parničnog postupka.

5. Tužbi prileži kontrolni ispis unosa korištenja (list 7 spisa), dopis ŽM upućen tuženiku predmeta "Obavijest o ustupu tražbine" od 1. lipnja 2023. (list 8 spisa), račun br. 690/2007-g od 15. lipnja 2007. (list 9 spisa), otpremnica br. 65/2007 (list 10 spisa), dopis tuženika upućen ŽM od 10. srpnja 2012. (list 11 spisa), dopis tuženika upućen ŽM od 15. lipnja 2011. (list 12 i 13 spisa), plan otplate u jednakim anuitetima (list 15 do 17 spisa), prijedlog za glavni upis (list 18 i 19 spisa), račun br. 89/2007 izadan od Dubrovački automobili d.o.o. od 21. lipnja 2007. (list 20 spisa), Ugovor o kreditu od 15. lipnja 2007. (list 22 do 30 spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 1. lipnja 2023. (list 33 do 38 spisa).

6. Podneskom od 22. svibnja 2025. tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem tuženik prvenstveno prigovara visini vrijednosti predmeta spora u odnosu na deklaratorni zahtjev te predlaže da sud sam odredi vrijednost predmeta spora. Ujedno ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, navodeći da tužitelj temelji svoj zahtjev na ugovoru o ustupu tražbine, ali da korisnik kredita nije imao potraživanje prema tuženiku, a i kada bi ga imao, isto ne bi moglo biti predmet ustupa jer se radi o pravima koja proizlaze iz statusa potrošača i koja su po svojoj naravi neprenosiva. Smatra da bi prihvaćanje takvog prijenosa dovelo do izigravanja svrhe potrošačke zaštite, jer tužitelj kao trgovačko društvo ne može ostvarivati prava koja pripadaju isključivo potrošaču.

7. U odnosu na osnovanost tužbenog zahtjeva, tuženik osporava ništetnost sporne ugovorne odredbe te ističe da je naknada jasno i određeno ugovorena, lako razumljiva i uočljiva, zbog čega ne podliježe testu nepoštenosti. Navodi da je korisnik kredita mogao razumjeti svoju obvezu i procijeniti njezine financijske posljedice, a plaćanje naknade bilo je predviđeno i općim aktima banke na koje je korisnik kredita pristao. Smatra da tužitelj nije dokazao postojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te se poziva na praksu Suda Europske unije prema kojoj nije nužno da ugovor sadrži detaljan opis usluga koje se naplaćuju predmetnom naknadom.

8. Tuženik dodatno ističe da bi se, i u slučaju eventualne ništetnosti, radilo o ništetnosti manjeg značaja u smislu čl. 326. ZOO-a, budući da je ugovor u cijelosti ispunjen, pa se ništetnost ne bi mogla isticati. Ističe i prigovor zastare te navodi da se pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH o početku tijeka zastare od pravomoćnosti odluke o ništetnosti ne može primijeniti na ovaj slučaj, a podredno tvrdi da bi u tom slučaju tužba bila preuranjena jer tražbina još nije dospjela.

9. U odnosu na zahtjev za zatezne kamate, tuženik osporava da bi imao svojstvo nesavjesnog stjecatelja, osobito imajući u vidu protek vremena od naplate naknade do podnošenja tužbe. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan te obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka.

10. Podneskom od 30. svibnja 2025. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu i osporio sve istaknute prigovore tuženika. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodi da ista proizlazi iz Ugovora o kreditu i Ugovora o ustupu potraživanja, pri čemu ističe da je riječ o novčanoj tražbini iz stjecanja bez osnove koja nije strogo osobne naravi niti se protivi prijenosu, pa je tužitelj kao cesionar ovlašten zahtijevati isplatu od tuženika. U tom dijelu poziva se i na sudsku praksu Visokog trgovačkog suda i trgovačkih sudova.

11. U odnosu na valjanost sporne ugovorne odredbe tužitelj navodi da iz nje nije razvidno o kakvoj se konkretno naknadi radi, zašto se naplaćuje, koje troškove pokriva ni koje se usluge njome plaćaju, pa smatra da je odredba neodređena, neodrediva, netransparentna, nepoštena i ništetna. Ističe da korisnik kredita nije mogao procijeniti ekonomske posljedice takve odredbe, da o njoj nije pojedinačno pregovarano te da se naknada ustegnućem iz iznosa kredita faktično dodatno opterećuje kamatama. U prilog tome poziva se na praksu Suda Europske unije i noviju praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske o naknadama za obradu kredita.

12. Tužitelj nadalje osporava prigovor zastare pozivajući se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020., prema kojem zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći tek od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora odnosno ugovorne odredbe, pa smatra da zastara nije nastupila. Ujedno navodi da nema mjesta ni prigovoru preuranjenosti tužbe jer je ovlašten istodobno postaviti deklaratorni i kondemnatorni zahtjev.

13. U odnosu na prigovor ništetnosti manjeg značaja tužitelj navodi da se čl. 326. ZOO-a ne može tumačiti na način da bi tuženik mogao zadržati ono što je stekao na temelju ništetne odredbe. U odnosu na prigovor da bi tuženik bio pošteni stjecatelj ističe da je upravo tuženik odgovoran za unošenje nepoštene odredbe u ugovor, pa se iznos stečen na toj osnovi ne može smatrati pošteno stečenim, zbog čega tužitelju pripadaju zatezne kamate od dana plaćanja.

14. Podneskom od 29. listopada 2025. tuženik u bitnome ponavlja navode iz odgovora na tužbu u dijelu kojim osporava aktivnu legitimaciju tužitelja, tvrdeći da je riječ o tražbini koja se po svojoj naravi protivi prijenosu jer proizlazi iz potrošačke zaštite, te ustraje u stajalištu da tužitelj nije ovlašten voditi ovaj postupak. Također ponavlja navode iz odgovora na tužbu u dijelu kojim osporava nepoštenost i ništetnost sporne odredbe, navodeći da je ulazna naknada jasno ugovorena, da u vrijeme sklapanja ugovora nije postojala zabrana njezina ugovaranja niti obveza detaljnog navođenja troškova koje pokriva, te da je za ocjenu transparentnosti odlučno može li prosječni potrošač razumjeti svoju financijsku obvezu. Dodatno ističe da je upitna primjena prakse Suda EU na predmetni ugovor sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, ali i u tom dijelu navodi da bi, čak i kada bi se ta praksa primjenjivala, sud u svakom konkretnom slučaju morao utvrditi postoji li znatna neravnoteža, a tužitelj za to, prema stajalištu tuženika, nije predložio dokaze.

15. U odnosu na prigovor zastare, nedospjelosti tražbine i tijek zateznih kamata, tuženik također ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu, uz dodatak da bi pri ocjeni eventualne nesavjesnosti tuženika trebalo uzeti u obzir i vrijeme podnošenja tužbe, jer smatra protivnim pravnoj sigurnosti dosuditi zatezne kamate za cijelo proteklo razdoblje neovisno o tome kada je tužba podnesena.

16. Podneskom od 31. listopada 2025. tužitelj se očitovao na podnesak tuženika te u bitnome ponavlja ranije navode. U odnosu na prigovor neprenosivosti tražbine navodi da se radi o novčanoj tražbini iz stjecanja bez osnove koja nije strogo osobne naravi, pa je prenosiva (ponavlja navode iz tužbe i podneska od 30. svibnja 2025.). U odnosu na valjanost ugovorne odredbe ističe da ista nije transparentna, da nije razvidno na što se odnosi niti koje troškove pokriva, da je tipski ugovorena u postotku te da uzrokuje neravnotežu na štetu korisnika kredita, osobito jer je naknada uključena u kredit i dodatno kamatno opterećena (ponavlja navode iz tužbe i ranijeg očitovanja, uz dodatno obrazloženje o načinu obračuna naknade). U odnosu na prigovor nedospjelosti tražbine navodi da je tražbina dospjela već naplatom naknade, dok utvrđenje ništetnosti ima deklaratorni učinak (ponavlja ranije navode o dospjelosti i naravi zahtjeva).

17. Na pripremnom ročištu održanom 20. studenog 2025. sud je, povodom prigovora tuženika na vrijednost predmeta spora, odlučio da se vrijednost predmeta spora određuje prema činidbenom zahtjevu u iznosu od 513,28 EUR, ocjenjujući da deklaratorni zahtjev služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu . Stranke su ostale kod svojih navoda i dokaznih prijedloga, pri čemu je tuženik dostavio potvrdu o naplaćenoj naknadi (454,22 EUR – list 80 spisa) te naveo da će, u slučaju usklađenja tužbenog zahtjeva s tim iznosom, povući prigovor u pogledu visine tražbine, dok je tužitelj najavio usklađenje tužbenog zahtjeva.

18. Tužitelj je podneskom od 5. ožujka 2026. precizirao tužbeni zahtjev sukladno potvrdi tuženika, na način da zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita te isplatu iznosa od 454,22 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana naplate, kao i naknadu troškova postupka.

19. Na ročištu održanom dana 9. ožujka 2026. saslušan je svjedok AM. Isti je iskazao da je predmetni ugovor o kreditu sklopio 2007. godine radi kupnje automobila za osobne potrebe, pri čemu se radilo o ugovoru sastavljenom od strane banke na čiji sadržaj nije mogao utjecati. Naveo je da je kredit odabrao jer su krediti bili povoljniji i zbog suradnje banke s auto kućom. U vezi s naknadom za obradu kredita iskazao je da se ne sjeća da su mu u banci dana posebna pojašnjenja niti načina njezina izračuna, kao i da o tome nije bilo pregovaranja. Ugovor je pročitao površno, bez dodatnih pojašnjenja od strane banke, a opće uvjete je pročitao, ali mu nisu bili jasni. Također je naveo da je kredit bio u CHF valuti te da vozilo nije korišteno u poduzetničke svrhe.

20. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23: dalje u tekstu: ZPP), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u pogledu glavne stvari.

21. Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu te povrat iznosa kojeg je tuženik primio od korisnika kredita, AM, temeljem te odredbe.

22. Među strankama je sporno je li navedena ugovorna odredba Ugovora o kreditu ništetna, da li je korisnik kredita AM imao status potrošača, da li je eventualna tražbina potrošača povrata preplaćenog po toj ugovornoj odredbi mogla biti ustupljena tužitelju te je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

23. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njezinu zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Sukladno toč. 2. istog članka, trgovcem se smatra svaka osoba koja sklapa pravne poslove odnosno nastupa na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti. Iz sadržaja Ugovora o kreditu ne proizlazi niti jedan podatak koji bi upućivao na to da je AM sklopio predmetni ugovor radi obavljanja svojeg zanimanja, poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a takva svrha ne proizlazi niti iz drugih dokaza izvedenih tijekom postupka.

24. Iz iskaza svjedoka AM proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje automobila za osobne potrebe, da se radilo o ugovoru sastavljenom od strane banke na čiji sadržaj nije mogao utjecati, da o spornoj naknadi nije bilo pregovaranja te da mu u vezi s troškovima ulazne naknade i obrade kredita nisu dana posebna pojašnjenja niti mu je bio objašnjen način njezina izračuna. Iskazao je i da vozilo nije koristio u poduzetničke svrhe.

25. Na temelju navedenog iskaza sud utvrđuje da je AM predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač, dok je tuženik kao kreditna institucija nastupao u svojstvu trgovca u smislu ZZP. Nadalje, sud utvrđuje da sporna ugovorna odredba nije bila rezultat pojedinačnih pregovora između ugovornih strana, već je bila unaprijed formulirana od strane tuženika, u okviru standardnog ugovora.

26. Sukladno čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka, smatrat će se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako ju je trgovac unaprijed formulirao, osobito ako je riječ o standardnom ugovoru, dok je teret dokazivanja da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo na trgovcu. U slučaju nepoštenosti, ugovorna odredba je ništetna sukladno čl. 87. ZZP.

27. Sporna ugovorna odredba sadržana je u čl. 3. Ugovora o kreditu i glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ Iz samog teksta te odredbe proizlazi tek visina naknade, dok iz nje nije razvidno o kakvoj se konkretno naknadi radi, koji se troškovi njome pokrivaju, koje usluge tuženik za nju pruža niti na temelju kojih kriterija je naknada određena upravo u navedenom postotku.

28. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da je korisniku kredita u vrijeme sklapanja Ugovora na jasan i provjerljiv način objašnjeno koji se konkretni troškovi pokrivaju predmetnom naknadom niti je dokazao postojanje stvarne i razmjerne veze između iznosa naknade i stvarnih troškova obrade kredita. Sama činjenica da je naknada ugovorena u postotku od iznosa kredita ne daje odgovor na pitanje koje se konkretne usluge njome plaćaju niti opravdava njezinu visinu.

29. U okolnostima kada se naknada određuje postotno, a ne prema stvarno nastalim troškovima, korisnik kredita plaća višu naknadu što je viši iznos kredita, neovisno o tome povećavaju li se stvarni troškovi obrade kredita u istoj mjeri. Osim toga, predmetna naknada naplaćena je već prilikom prvog korištenja kredita, čime je dodatno narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

30. Imajući u vidu da AM nije imao mogućnost pregovaranja o sadržaju sporne odredbe, da tuženik nije dokazao opravdanost i razmjernost takve naknade u odnosu na konkretno pruženu uslugu i stvarne troškove te da korisniku kredita nisu dana jasna i potpuna objašnjenja u vezi s njezinom svrhom i sadržajem, sud zaključuje da je predmetna odredba, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa se smatra nepoštenom u smislu čl. 81. st. 1. ZZP.

31. Slijedom navedenog, odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 818-50-4187651 od 15. lipnja 2007., kojom je ugovorena jednokratna naknada od 3,30% iznosa kredita, nepoštena je i kao takva ništetna sukladno čl. 87. ZZP.

32. Posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe jest nastanak obveznopravnog odnosa stjecanja bez osnove, pa je osoba koja je na temelju ništetne odredbe izvršila plaćanje ovlaštena zahtijevati povrat plaćenog iznosa, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s pravilima o stjecanju bez osnove.

33. Uvidom u potvrdu tuženika dostavljenu na pripremnom ročištu (list 80 spisa), sud je utvrdio da je korisniku kredita dana 15. lipnja 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3.422,34 kn, odnosno 454,22 EUR. Nakon što je tužitelj sukladno toj potvrdi precizirao tužbeni zahtjev, među strankama više nije sporna visina naplaćene naknade.

34. U pogledu aktivne legitimacije, sud nalazi da predmetna tražbina povrata novčanog iznosa stečenog bez osnove nije strogo osobne naravi niti se po svojoj prirodi protivi prijenosu, pa može biti predmet ustupa sukladno čl. 80. st. 1. ZOO -a. Sukladno čl. 84. st. 1. ZOO-a, primatelj tražbine stječe prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do trenutka ustupa.

35. Iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine od 1. lipnja 2023. proizlazi da je AM kao ustupitelj prenio na tužitelja predmetnu novčanu tražbinu prema tuženiku s osnove ništetne ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu, što obuhvaća i tražbinu povrata iznosa plaćenog na temelju ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi. Stoga je tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku. Prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača nije od utjecaja na dopuštenost ustupa, jer se prijenosom ne mijenja identitet tražbine, već samo osoba vjerovnika, dok sadržaj tražbine ostaje isti. Jednako tako, nije osnovan niti prigovor da bi se radilo o tražbini čija se narav protivi prijenosu.

36. U odnosu na prigovor zastare, tražbina povrata stečenog bez pravne osnove zastarijeva u općem roku, no prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastarni rok za restitucijski zahtjev počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost. Budući da je u ovom postupku upravo predmet odlučivanja utvrđenje ništetnosti, prigovor zastare nije osnovan, a slijedom toga nije osnovan ni prigovor preuranjenosti tužbe.

37. Nije osnovan niti prigovor tuženika da bi se radilo o ništetnosti manjeg značaja u smislu čl. 326. ZOO-a, budući da je predmet ovog spora restitucija iznosa stečenog temeljem ništetne ugovorne odredbe.

38. U odnosu na tijek zateznih kamata, sud nalazi da tuženik nema položaj savjesnog stjecatelja, jer je upravo on sastavio spornu ugovornu odredbu bez mogućnosti pregovaranja te nije dokazao njezinu opravdanost, slijedom čega tužitelju pripadaju zatezne kamate od dana naplate naknade, odnosno od 15. lipnja 2007. godine. Zatezne kamate na dosuđenu glavnicu obračunavaju se po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, budući da se radi o potraživanju iz restitucije, odnosno stjecanja bez osnove, a ne o potraživanju iz trgovačkog ugovora.

39. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu utvrđenja ništetnosti sporne odredbe i u dijelu isplate iznosa od 454,22 EUR sa zateznim kamatama, dok je o troškovima postupka odlučeno sukladno uspjehu stranaka u postupku. Budući da je tužitelj podneskom od 5. ožujka 2026. smanjio prvotno postavljeni zahtjev za isplatu s iznosa od 513,28 EUR na iznos od 454,22 EUR, sud je u odnosu na razliku od 59,02 EUR utvrdio da je tužba djelomično povučena, pa je odlučeno kao u izreci rješenja.

40. Imajući u vidu da je tužitelj uspio u predmetnoj parnici u pogledu glavne stvari, pripada mu pravo na naknadu troškova parničnog postupka, dok je tuženik svoje troškove dužan sam snositi sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a.

41. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 454,22 EUR (sukladno konačnom tužbenom zahtjevu), tužitelju pripada naknada troškova za tužbu u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 7/1 i Tbr. 54 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (˝Narodne novine˝, broj: 138/23, dalje u tekstu: OT), za očitovanje na odgovor na tužbu u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 54 OT -a), za sastav podneska od 31. listopada 2025. u iznosu od 25,00 EUR (Tbr. 8/4 i Tbr. 54 OT-a), za sastav podneska od 5. ožujka 2026. u iznosu od 25,00 EUR (Tbr. 8/4 i Tbr. 54 OT-a), za ročište od 20. studenog 2025. i 9. ožujka 2026. u iznosu od 100,00 EUR, za svako (Tbr. 9/1 i Tbr. 54 OT-a), pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9/3 i Tbr. 54 OT-a), za sudsku pristojbu za tužbu u plaćenom iznosu od 33,18 EUR (Tbr. 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi - ˝Narodne novine˝, broj: 37/2023., dalje u tekstu: Uredba) i za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 26,54 EUR (Tbr. 2/1 Uredbe), dakle, ukupno mu pripada 559,72 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

42. Za podnesak od 31. listopada 2025. tužitelju nije priznata nagrada prema Tbr. 8 t. 1 OT jer isti ne predstavlja obrazloženi podnesak, već se njime u bitnome ponavljaju raniji navodi i izražava protivljenje navodima tuženika, bez iznošenja novih činjenica ili pravno relevantnih obrazloženja, slijedom čega je priznat trošak prema Tbr. 8 t. 4 OT.

43. Za podnesak od 5. ožujka 2026. tužitelju nije priznata nagrada prema Tbr. 8 t. 1 OT jer isti ne predstavlja obrazloženi podnesak, već se njime samo precizira tužbeni zahtjev sukladno potvrdi tuženika dostavljenoj na pripremnom ročištu, slijedom čega je priznat trošak prema Tbr. 8 t. 4 OT.

44. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova odbijen je kao neosnovan jer zatraženi iznosi po pojedinim radnjama nisu u skladu s vrijednošću predmeta spora i mjerodavnom Tarifom, dok su sudske pristojbe priznate u iznosima koji pripadaju prema Uredbi.

45. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje i primjenu mjerodavnog prava, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 10. travnja 2026.

SUDAC

Jasna Golubić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja stranke mogu izjaviti žalbu u roku od petnaest dana od dana primitka pisanog otpravka presude i rješenja, odnosno od dana objave odluke ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- Odvj. Domagoj Tomić, Zagreb, Ulica Franje Župana 18

- Odvj. Sofia Petković u OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5